Tkači snova : stare i nove priče | Robert Mlinarec

KRATKA PRIČA O LJUBAVI

 

Krist je već satima umirao u mukama. Iako su cijelo vrijeme bili uz njega njegovi, i Otac i Majka, bio je s‚m. Znao je, sada sasvim sigurno, da je smrt dio života kad dalje mora krenuti sam. Oko njega titrala je nesnosna vrućina. Poput valova, između užarenog sunca i usijanog kamenja, dolazile su misli. Nije bio malodušan i poljuljan u vjeri, tek bi ga tu i tamo zavela slabost da će mu misao koja slijedi biti i posljednja. Osjećao je kraj.

U omamljenosti omarom i slab zbog gubitka krvi progovorio je:

– Oče, oče, zašto si me ostavio? – a već trenutak kasnije osjetio je olakšanje kako se približavao Očevom Carstvu. Klonula bi mu glava časkom, pa bi se opet trgnuo. Majka bi, u sjenci križa, svakoga puta proživljavala rođenje ili umiranje Sina jedinca ovisno o tome je li on pridigao glavu ili mu je klonula. Jasno se čulo njegovo teško disanje.

Isus poželi brže umrijeti. No, valjda je ova muka neki znak, pomisli, nekakva suma naših ovozemaljskih bijednih života. Znak da život nije tek tako dan i da se ne može samo tako otići, po vlastitoj želji, a da se ne prekrši ono “ne ubij”. Trebalo bi dodati ni samoga sebe, pomisli Krist. Bio je jadan. Znao je da će njegova smrt biti javna, opća stvar u zemlji Palestini, jer on je vođa, on je isto što i njegov Otac, znao je da nema pravo na vlastito umiranje u krugu najbližih, ta i sam je propovijedao da su svi ljudi braća, stoga i treba umrijeti s cijelim svijetom. On nema pravo na svoju intimnu, malu, tihu smrt iza zidova vlastita doma.

Krist je bio dobar, a to ponekad znači i naivan. Nije mislio, niti je mogao znati da će se zbog krivih tumačenja njegova učenja, kao i uostalom zbog mnogih drugih vjera, voditi ratovi, sakatiti ljudi, spaljivati žene, ubijati, pokrštavati silom, a ne Riječju. Gotovo ništa od toga nije vidio za vrijeme vlastita života. Vjera je politika. Poncije Pilat za njega, Isusa Krista, nije smislio posebno okrutnu smrt već u ono doba sasvim uobičajenu, rimsku. Istu za Spasitelja, kao i za ubojicu i lopova. Pribijanje na križ pored ceste. No Isus je vođa, a to mu daje snage da ne zapomaže na križu kao ova dva nesretnika pokraj njega.

Možda, ipak deus ex machina… ili barem pater ex machina… ali, čini se da je kasno. Ako se već mora umrijeti neka bude.

Za svakog je roditelja najgora stvar koja ga može zateći ta da vidi smrt vlastita djeteta prije negoli dočeka svoju, da se poremeti taj prirodan tijek dolazaka i odlazaka sa svijeta. Kako je bilo Mariji? Ona, Majka, za razliku od Sina Krista upućenog u pitanja vjere i politike, nije znala da će biti štovana i slavljena, da će njeno ime tisućama godina u budućnosti biti ponavljano u molitvama. Do beskraja, do kraja svijeta. Nije znala da su ove slike, riječi, osjećaji, Golgota, čak i ta dva lopova svojevrstan performance koji će ostati za vječnost. Nije znala ni to da će u njoj dalekoj budućnosti, a Sinovu Ocu tek treptaju oka nakon poslijepodnevnog čaja postojati uređaji koji mogu sve snimiti, zapamtiti, točno izmjeriti, odrediti vjetar, tlak i temperaturu na svakom mjestu na svijetu. Kakav bi to prijenos bio uživo! I moćna, popratna turistička industrija, uključujući prodaju suvenira, duty-free shopove, avionske kompanije, fast-food restorane, a tek autorska prava, satelitski prijenosi… Spielberg bi vjerojatno sve to režirao zbog prestiža, ne zbog novca ili židovske solidarnosti. Kako da Majka sve to zna? Ona je rodila, hranila, podigla, odgojila. Svoje je zadatke obavila primjerno, a vizije, znanje i mudrost Sina dolaze kasnije. Mnogo kasnije.

Otac je čekao na nebu i Sinu slao telepatske poruke.

– Izdrži, muško si. A kad dođeš k meni više se nećemo razdvajati.

Opet mu je glava klonula.

Marija zaječi. S drugog se brda začu nekoliko krikova Isusovih učenika koji pomisle da je preminuo. Svi su živjeli, a on se mučio za cijeli svijet.

– Bože, daj… – mrmljao je nečujno.

Ovo je kraj, pomisli. I slike mu krenu pred očima…

Isprva se vrati u djetinjstvo i tesarsku radionicu zemaljskog oca Josipa. Pamtio ga je kao vrijednog radnika u maloj radionici pretrpanoj raznim vrstama drva i alata, oznojenog, uvijek zaposlenog. Često bi ocu nosio hladnu vodu u mješini, sir i kruh što bi ih slala majka iz kuće. Naporno je Josip radio, no gotovo uvijek bi nalazio vremena da popriča sa sinom i uputi ga u tajne drvodjelstva. Objašnjavao mu je što stvara, odgovarao na njegova uštroumna pitanja o svijetu i izrađivao od ostataka cedrovine figurice životinja zbog kojih su Isusu zavidjela sva dječurlija iz susjedstva, a koje je on spremno dijelio za vrijeme igara u pijesku. Svijet o kome je pričao otac i koji je tumačio Kristu bio je savršen univerzum uređen pravilima koja su vrijedila samo do praga obiteljskog doma. Ipak, veliki svijet imao je svoja, prilično grublja pravila. Zemaljski ga je otac poučio da su ljudi dobri ako se s njima valjano postupa. Sjetio se te rečenice kada je prvi put bio napadnut bez valjana razloga od dvojice starijih dječaka u polju i shvatio da je ljudska priroda mnogo kompliciranija od onog što ga otac bijaše učio. Ostao je ležati razbijena i raskrvavljena nosa plačući. Čovjek najbolje uči na vlastitoj koži.

Majka, uvijek nježna i tiha, vrlo često bi emotivno reagirala. Sin je pamtio da bi često umjesto razgovora o problemima oko posla i kuće s Josipom okretala ručni žrvanj i samo šutjela. Žena kojoj bi se često orosile oči i koju je teško bilo naljutiti, samo je dvaput ili najviše triput, u srdžbi, tankim prutom istukla po stražnjici sina jedinca i potom odmah i sama zaplakala. Plakali bi tada neko vrijeme u zagrljaju majka i sin dok im smiješci ne bi istovremeno razvukli obraze. Odrastao je zaštićen zidovima roditeljske ljubavi.

Dane najintenzivnijeg duhovnog razvoja proveo je s esenima na rubu pustinje u jednostavnoj nastambi. Tijekom dana meditirali bi u svojoj osamljenosti i vodili razgovore duše sa samom sobom, a u sumrak bi uz vatru, jer pustinjske su noći hladne, započinjali rasprave o Sinovima svjetla i Sinovima tame, o vječnoj borbi Dobra i Zla. Isposnički život i oskudna hrana bistrili su njihove misli i rijetko je kada nakon vremena provedenog sa subraćom tako intenzivno osjećao život.

Sjetio se Ivana Krstitelja u zelenoj dolini rijeke Jordan i njegovih priča kako je tražio mir u pustinji, jutrom lizao rosu, jeo skakavce i krao med divljih pčela. Pred očima su mu lebdjela njegova dva lika: pustinjski i riječni. No, od svih svojih učitelja osjećao je da je jedino nedorastao Mariji iz Magdale. Mučilo ga je to od gotovo prvog susreta s njom; divio se njenoj snazi, hrabrosti i otvorenosti, divio se teškim riječima koje je uspjela prevaliti preko svojih punih, toplih, putenih usana. Nikada nije ni pomislio da će tako snažno zavoljeti neko ljudsko biće. Jer, Isus je ljubav. Iako su slike koju su navirale dok mu se Marija danima ispovijedala i pričala o mnogim muškarcima koji su je pohodili bile jake, nije imao primisli. Pričala je o znoju, pljuvačci i muškim sokovima koji su joj se miješali po licu, ustima, bedrima, leđima, nogama, stražnjici, o različitostima ljudskih karaktera i ljubavnim maštanjima, o umoru i tajnama koje samo vrsne umjetnice zanata znaju, o tome da neke dane nije uzimala ni novac ni darove, o dužini snošaja, plahim trzajima i zaštiti od bolesti, o nadanjima, milosti, poniznosti i ljubavi. Lekcije o životu ponekad učimo na čudnim mjestima.

Marija ga je posramila svojim bespoštednim davanjem. Pitao se tada gdje je razlika između njih dvoje. On je hranio gladne i napajao žedne, a Marija žudne. Iz njihova zajedničkog susreta oboje su izašli s novim iskustvima, no Isusu su se novostečena učinila neizmjerno dragocjenim. U neka sretnija vremena od biblijskih, Isus i Marija bi možda…

Oko njega titrala je nesnosna vrućina. Poput valova između užarenog sunca i usijanog kamenja dolazile su misli. Nije bio malodušan i poljuljan u vjeri, tek bi ga tu i tamo zavela slabost da će mu misao koja slijedi biti i posljednja. Osjetio je kraj.

Dok je umirao, blagi smiješak prostruji mu licem.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.