Tkači snova : stare i nove priče | Robert Mlinarec

KRONIKA NEMIRNOG SNA

 

Živio je ono što su drugi sanjali.
Ulug-bek, Tabele zvijezda, 15. st.

 

Teško se budio. Ustvari, užasavao se buđenja.

Sve je počelo kada je bio u dobi od pet godina. Kumar je bio jedini sin i najmlađe dijete Rantranara Singha brižnog oca osmero bistrih mališana. Rastao je mirno u slijepoj uličici u predgrađu Bombaya ne znajući da je u njihovom susjedstvu rođen i iste noći okupan ponoćnom mjesečinom Saleem Sinai. Izjutra, dok još sunce nije nemilice pržilo, a lagani povjetarac dolazio s oceana majka i dvije najstarije sestre odlazile bi na bazar prodavati povrće i začine, a mali Kumar ostajao je s tetkom Jasmine i sestrama u malom sjenovitom vrtu slušati priče staroga oca, poštanskog službenika u mirovini. Otac Rantranar pričao bi polako i mirno, prilično monotonim glasom, prekidajući tek tu i tamo priču da bi ovlažio grlo s prejako zaslađenim čajem od metvice. Riječima je djeci otkrivao nove svjetove, sam sebi postavljao pitanja na koja nije odgovarao ili barem to nije činio naglas, spominjao doživljaje rođaka koje su djeca poznavala samo iz očevih priča. Kumar je, govorili su to svi, do pete godine bio sasvim obično dijete. Volio je, baš kao i ostala dječurlija iz ulice čučati uz zid stare čajdžinice, igrati se u pijesku kamenčićima i naravno, oponašati držanje tek koju godinu starijih dječaka. Kumar je rijetko zborio, a prerano postavljeno pitanje koje je kao dijete uputio svome ocu, nekoliko dana nakon što je progovorio kao dvogodišnjak, bilo je:

– Zašto se rađamo kad ionako moramo umrijeti?

– Život je, sine… – ne dorekavši glasno odmah svoju misao otac se povuče prema kuhinji – … možda… produljeni san.

U Leipzigu je pao snijeg.

Indijsko ljeto bilo je već na izmaku, a večernju je sumaglicu presijecao samo poziv na molitvu. Kumar je drijemao na novoj prostirci.

Prvi put-san na koji je Kumar pošao, ne svojom voljom, bio je na sam jug Francuske. Zadrijemao je u vrtu kao i obično za poslijepodnevne omare, a njegovo blaženo usnulo lice milovali su mravi i muhe kojih u njihovom dijelu grada nikada nije nedostajalo. Nije ga smetala ni glazba iz susjedova vrućeg potkrovlja opskrbljena satelitskim prijamnikom gdje su njegove sestre zajedno s još nekolicinom djece iz ulice gledale najnovije hitove Indian MTV-a. Usnuo je čvrsto, a kada se probudio, vjerojatno zbog hladnoće koja je obavijala njegove udove (a zapravo je još spavao u svome vrtu) našao se u šumarku uz nekakvu vodu. Drhtao je od ukočenosti, a još gora bješe činjenica to da se našao sam na nepoznatom mjestu. Kumar nije običavao napuštati svoju ulicu bez pratnje sestara.

– Kako sam ovdje dospio? Sigurno sanjam.

Ali hladnoća, doba dana (upravo je počelo svitati), a uskoro i krčanje crijeva djelovaše dovoljno uvjerljivo da shvati da ga je java otela snu.

Praktičan poput svakog Hindusa dječak je zaustio da upita Ganešu što mu je činiti, kad u taj tren spazi vranu kako se spušta na neko žbunje i jede plodove. Nakon brzog konstruiranja silogizma indijske logike: Vrana jede bobice – Vrana je živo biće – Vrana sigurno zna što je jestivo kad je još živa – Ja sam živo biće – Dakle, bobice su jestive – Kumar je dohvatio najbliži kamen te ga bacio prema ptici i uskratio joj doručak. Plodovi su bili slatki, i kako će saznati nekoliko godina kasnije, bile su to kupine.

Lutao je puteljcima dok nije stigao do samog ruba šumarka i ugledao s druge strane ceste požnjevena polja. Udovi mu otopliše od hodanja, a jedina neugoda bješe mu vlažna trava. Stao je pokraj ceste misleći da će naići netko tko će ga uputiti kući ili mu možda objasniti kako se tu zatekao. Ovdje bi trebalo još malo razvijati priču, jer kao što smo rekli, Kumar se našao na jugu Francuske u praskozorje nakon obavljene žetve, kad su Provansalci već slutili dobru berbu grožđa i požurili da isprazne bačve kako bi kroz koji mjesec krenuli u njegovanje novog vina, dakle, kartalo se i pilo do dugo u noć tako da ranom zorom nikoga nije bilo na cesti, a znamo i da je opća predrasuda da Francuzi ne ljube rano ustajanje, jer uživaju strasno noćne radosti. Hodao je Kumar tako neko vrijeme uz cestu dok se napokon živost počela toga dana vraćati na provansalske putove. Osim krajolika koji je Kumaru bio potpuno egzotičan ostao je u šoku i kada je vidio da su u sva tri automobila koja su prošla pored njega, tek neznatno usporivši (iz jednog mu dobaciše “gitan!”, čega značenje naravno nije znao) sjedili bijelci.

– Kako ću se iz Engleske vratiti kući? – pusti suzu Kumar – i kako ću i koga pitati za put do Bombaya kada su svi putnici na ovoj cesti napuhani Englezi?

(Slijedi kraći Kumarov monolog i neki upiti Krišni, Ganeši, Višnuu, Šivi, Alahu i engleskom Bogu na hinduskom ili ipak gudžeratskom koje nije moguće vjerno prenijeti, ali zasigurno se tiču putovanja. Izgleda da je odgovor bio idi dalje, jer je petogodišnji Kumar nastavio gaziti finu asfaltnu cestu.)

Hodao je polako, potišten i pomalo gubeći nadu da će se neko vozilo zaustaviti i povesti ga, kad začuje buku, lupanje lonaca i psovke, fijuk biča i topot kopita. S pokrajnjeg puteljka izronila su pretrpana ciganska kola koja je vukla snažna kobila, a uz nju je kaskalo sivo ždrijebe.

– Konačno netko od mog naroda, oni će me sigurno znati uputiti kući! – razveseli se dječak.

Potrčao je prema kolima i stao mahati rukama. Zamijetili su ga.

Mladi Ciganin skoči s kola i u čudu ga pogleda. Kumarova odjeća bila je sasvim obično platneno ruho u predgrađu Bombaya, no ono nije baš često viđeno u Provansi.

Ciganin mu se obrati na francuskom dijalektu:

– ‘Kud’ dečko? ‘Di s’ tvoji, ili, putu’eš sam?! A ova sm’ješna obleka, ču’eš me…

Kumar nije shvaćao što se događa: izgledaju poput njega, ali ih ne razumije što govore. Kako će ih pitati za put kući? Ipak se okuražio i progovorio:

– Moje je ime Kumar Singh, imam pet godina i živim u Bombayu. Zaspao sam u vrtu moga oca i ne znam kako sam se našao ovdje. Ova zemlja mi izgleda kao Engleska, u stvari, sada sam siguran da je Engleska jer sam vas sreo, a znam da i mnogo naših iz Bombaya radi u Londonu, a London je jedno englesko kraljevstvo. Molim vas da mi pomognete i kažete kako da nađem cestu za Bombay ili ako idete u tom smjeru da me povezete kući. Moj će vam otac biti zahvalan, a i majka i sestre i tetka Jasmine.

Cigani ga gledaše u čudu kao da je tog trena pao iz oblaka.

– Koji on to jezik govori? Francuski nije, a nije ni romski, nešto malo mu sliči, no, ništa ga ne razumijem – progovori mudro pater familias ne skrivajući svoje čuđenje.

Starica i majka s djetetom na grudima, možda njena kći, nisu se željele miješati u muške razgovore. Virile su ispod platna na kolima, a dječurlija je poskakala na cestu.

Djeca, njih troje, koja su već prohodala vrtjela su se oko Kumara, a najmanja je djevojčica prstom pipnula njegovu odjeću nakon što je taj isti prst prethodno izvukla iz šmrkljavog nosa. Mališani su na romskom pokušali uspostaviti kakvu-takvu komunikaciju, no Kumar ih ništa nije razumio. Prisjeti se on tada da zna englesku riječ za slona, a kako je mislio da slonova nema nigdje osim u njegovoj domovini, ovi će ljudi sigurno znati gdje mu je kuća.

– Elephant! – uzvikne Kumar.

– Aaa, éléphant – odgovoriše Cigani.

– Sad shvaćam! – vikne Ciganin – dječak se sigurno izgubio, a pripada cirkusu koji je prije nekoliko dana prošao ovim krajem. On radi sa slonovima, a to objašnjava i njegovu neobičnu odjeću. Pa on je cirkusant!

Odlučiše Cigani dobra srca povesti Kumara cestom za cirkusom, barem do prvog grada gdje će zamoliti nekoga da sazna smjer u kojem je otišao cirkus, te da mu se telefonski javi da je pronađen mali od slonova. Osmjesi na licima ljudi dječaku su ulijevali povjerenje. Dadoše mu i komad kruha i neko opet nepoznato voće i polako nastaviše put. Sunce je sada već peklo, a promet bivao sve gušći. Kola su se vukla polako, lonci su udarali…

– Nismo li svi djeca bačena u život? – upitao je Ciganin svoju ženu gledajući Kumara kako čuči straga na kolima.

Tijekom poslijepodneva stali su nekoliko puta; prvo da nahrane kobilu i ždrijebe, potom da napune bačvu vodom, zatim su, pažljivo se osvrćući, poharali jedan povrtnjak, obrali jedan još zeleni orah pokraj ceste, ponudili svoju pomoć pri skoro dolazećoj berbi dvojici lokalnih gazda, a zauzvrat su tražili hranu i dozvolu za ostanak na obližnjoj pustopoljini.

Drndao se Kumar na kolima tih i povučen za razliku od cigančadi koja su se stalno podbadala, kikotala, čupala za kosu, vrištala. Koliko se stvari odigralo u ovih posljednjih nekoliko sati njegova života? Mislio je na dom i ukućane, na Rajiva i Agira, prijatelje s kojima se nadmetao u pljuvanju u dalj, mislio je o zalasku sunca nad sirotinjskim predgrađem Bombaya, na crveni sjaj koji je padao preko limenih krovova i utonuo je u san…

Probudio se na svojoj prostirci pod stablom manga u vrtu svog oca, upravo na mjestu gdje je i započeo njegov san.

Ukućani, prepuni pitanja, okružiše dječaka i vidljivo sretni što se ovaj ipak probudio. U Indiji, kažu, postoje svakojaka čudesa, a dogodilo se i to da je neki kšatrija zaspao na svome vjenčanju, a probudio se dvadeset i osam godina kasnije kad je njegova žena slavila četrdeseti rođendan, navodno, još uvijek nevina. Kumara otpratiše u kuću i tada otac reče:

– Spavao si poput mrtvaca četrnaest sati.

– Nisam spavao – reče Kumar – bio sam u Engleskoj!

– Misliš, sanjao si Englesku, sine.

– Ne – odlučan bješe dječak – bio sam tamo.

I krene dječak Kumar naširoko opisivati svoje zgode poput kakva iskusna starca ne znajući još da je u tom trenutku strahovito nevrijeme zahvatilo jugozapadni Brazil i više desetaka tisuća ljudi u samo pola sata učinilo beskućnicima.

Te večeri središte doma, ulice i svijeta obitelji Singh bješe njihovo najmlađe dijete koje je, šaputali su tiho iza njegovih leđa, možda prorok. Ta, kako bi inače petogodišnjak znao sve te stvari o Engleskoj, a da nikada sam nije napustio svoju ulicu?

Kumar se dugo okretao u svojoj postelji misleći koliko su to njegova dob i iskustvo dopuštali, o putu-snu što mu se dogodio za vrijeme poslijepodnevnog odmora. Konačno, san ga je savladao.

Čvrsto je usnuo.

Probudio se na tvrdoj klupi. Podalje, s druge strane staze na sučelice postavljenoj sjedalici dvoje se mladih ljubilo. Mljackali su jezicima (očito su bili neiskusni) kao da kušaju vino. Kumar, sada već nešto iskusniji snivatelj, nije se nimalo začudio da nije u očevom vrtu ili u svojoj postelji. Kako nije nikada u živo vidio dvoje u ljubavnom zagrljaju (televizijska ljubav nije stvarna, znao je to i petogodišnjak) prikrao se do guše u poslu zagrljenim ljubavnicima. Stao je ispod niske krošnje stabla s crvenim listovima i u polusjeni pritajen čekao daljnji razvoj događaja. Milovali su se ljubavnici polako, zavlačili ruke jedno drugom pod bluzu, smješkali, meškoljili i… Tada dječak primijeti da oboje imaju raskopčanu odjeću.

– Nisam znao da se i u parku može voditi ljubav – hladno, staloženo, recimo cool, sebi u bradu primijeti dječak.

No, cool nije bio njegov pimpić koji se vinuo prema oblacima. Krv je jurila Kumarovim tijelom. Zujalo mu je u ušima. Kako je malčice izgubio samokontrolu nagazio je na suhu grančicu koju je neki nesavjesni japanski vrtlar propustio ukloniti pri jutarnjem uređenju parka. Gimnazijalci prekinuše svoju igru gotovo uvrijeđeno pogledavši dječaka koji ih je zasmetao i potrčaše preko parka. Dječak se postidi svoje nespretnosti.

– Završili su igru u nekoj maloj papirnatoj sobi – pomisli Kumar sad kad je napunio šesnaest godina.

Taj park u otmjenom dijelu Kyota jedino je mjesto na svijetu na kojem se Kumar probudio dvaput. Drugi put, jedanaest godina kasnije, zatekao se na željezničkoj postaji pri zapadnom ulazu u park. Park je odmah prepoznao, a i scena mu je ostala urezana duboko u pamćenju. Pitao se sada, nakon što je čituckao Freuda i Adlera na engleskom, je li slučajno dospio ovdje? Njegov indijski odgoj učio ga je da ništa nije slučajno, dok mu je njegova dokolica i posjećivanje Britanskog kulturnog kluba u Bombayu, gdje bi se na kraju krajeva ipak “budio”, govorilo da ima nečega u snovima, podsvijesti i psihoanalizi općenito. Već ga je neko vrijeme mučilo pitanje postoji li i podsvijest sna. Kako je odrastao i stasao brže i intenzivnije od svojih vršnjaka, a prijatelja gotovo da više i nije imao (može li se imati prijatelja od buđenja do buđenja?) Kumar je pokušao sebi objasniti kolika je vjerojatnost prema statističkim zakonitostima da se dva puta nađe na identičnom mjestu na kugli zemaljskoj, a da to nije vrt ili kuća njegova oca. Je li prvo vizualno erotsko iskustvo presudilo u njegovom slučaju?

Zastao je na mostiću preko ribnjaka i gledao šarene, ukrasne šarane kako se lijeno vuku lijevo-desno. Jedan stariji bračni par uljudno se cerekao prolaznicima i bacao komade suhog kruha u ribnjak.

– Da nazovem Bombay i kažem da me probude? – premišljao se Kumar. – Možda ću tada spoznati svoje pravo Ja.

Bio je neodlučan i napet, potpuni kontrast japanskoj mirnoći i meditativnosti tijekom šetnji kroz raznobojno drveće parka. Grizao je nokte, češkao se po zatiljku, koračao neujednačenim ritmom.

Ipak je odlučio. Nazvat će!

Otrčao je do ruba parka i ušao u prvu od tri govornice u nizu. Protrljao je palcem kažiprst i srednjak, te mu se u ruci materijalizirala telefonska kartica.

– Hvala Krišna! – promrmljao je tiho.

Otipkao je niz brojeva i začu se tu-tutu-tu-tutu na očevom mobitelu kojeg je ovaj preko svojih poštanskih veza svojedobno vrlo jeftino nabavio.

Nakon što je telefon pet-šest puta zazvonio, javio se otac.

– Molim?!

– Oče, ja sam, Kumar.

– Kako, ti!? Zar ne spavaš u svojoj sobi?

– Odlučio sam saznati tko sam, što sam i gdje sam zapravo. Molim Te da odeš do sobe i probudiš me…

– Sine, to neće biti dobro…

– Molim Te, odmah, ne mogu ovo više podnositi!

Otac je krenuo na kat u sinovljevu sobu. Otvorio je vrata i ugledao ga u dubokom snu.

– Probudi me! – vikao je Kumar ocu u mobitel.

– Bojim se, sine, da bogovi ovo ne bi odobrili…

– Daj!!!

Otac je drmao Kumara koji je spavao pod mrežom protiv komaraca. Tresao ga je, vukao, štipao, ali ovaj je jedva napola progledao. Kumar II, nadimkom Telefonac, polako je gubio svijest, od uzbuđenosti mogućom spoznajom ili možda slabosti izazvane gladovanjem na njegovim međusvjetovnim putovanjima. (Filmaši bi ovo zasigurno prikazali s dva kadra istovremeno; u lijevom otac budi sina, a u desnom tamnoputi mladić, lika identičnog onom u krevetu, gubi svijest u telefonskoj govornici s japanskim natpisima.)

Kumar se ipak probudio, a telefonska se veza prekinula.

– Gdje sam? – upita poluotvorenih očiju i teških, teških kapaka.

– Kod kuće – odgovori Rantranar.

– Kako sam umoran, kako sam umoran – ponavljao je Kumar.

Ta igra sa spavajućim dvojnikom pokazala se kobnom. Naime, Kumar se od djetinjstva, točnije od svoje pete godine, uvijek vraćao kući sa svakim parnim buđenjem. A sada se i to promijenilo…

Stanje sna postalo je njegovo pravo stanje, njegova jedina izvjesnost. Više se nije budio u Bombayu već stalno i iznova na drugim mjestima. Možete li zamisliti taj napor buđenja? Uvijek bez vlastite postelje, jastuka, poznatih stvari koje nas okružuju? I tako godinama?

 

*  *  *

Cijeli ću život pamtiti to makedonsko proljeće dvije tisuće i osme. Vlakovi su još uvijek bili spori. Uspavljujući ritam pruge. Cijela vječnost od Skopja do Bitole; putujem kao i obično, sam. Nisam sklopio oka već tri mjeseca… Dobro mi čini ovaj čaj spravljen od trave za nesanicu.

Bitola. Sjena platana i borova dobro je utočište pred podnevnom žegom. Dragi su ljudi ovdje, otvoreni i blagi. Ne osjećam se strancem dok me pitaju otkuda dolazim i kuda idem.

Georginu sam susreo slučajno. Tog sam dana lutao po starim četvrtima Bitole, tada prepuštenim zaboravu i vremenu, a početkom stoljeća tako živahnim, lijepim i bogatim. Tu su obitavali zanatlije i trgovci mnogih vjera i jezika, koristeći povoljan vješto položaj grada za trgovanje sa sjeverom i jugom. Zagledavao sam u davno napuštene, no još uvijek dostojanstveno držeće kuće i zgrade hodajući labirintom sjenovitih uličica. Bilo je tu majstorski iskovanih ograda s prekrasnim ornamentima već desetljećima prepuštenih hrđi, slapova poput krvi crvenih ruža koje odavno ne bješe dirnula vrtlarova ruka, nepokošenih travnjaka, rascvjetanih čičaka, pokoji otpali kapak s razbijenog prozora, starinske alke na zabarikadiranim vratima… Stigao sam do nekog raskrižja i ugledao nesvakidašnji prizor. U zaraslom dvorištu naslonjena leđima na razgranato stablo, sjedila je tamnokosa djevojka pomalo pogurenih ramena držeći na koljenima papir. Odnekud je dopirao miris tek ispržene kave koji se miješao sa svježinom vrtova u cvatu. Oko njenih nogu ležale su razbacane krede i listovi iz blokova. Bila je potpuno predana skiciranju. U tom trenutku sunce je zalazilo za oblake i cijeli prizor bijaše nestvaran. Nikad se ne zna jesmo li budni ili sanjamo. S te udaljenosti nisam mogao razabrati crte njena lica; ušao sam u dvorište trudeći se da budem što tiši.

Bila je srdačna. Sjeo sam na klimavu klupicu pokraj nje. Brzim, gotovo nervoznim pokretima dovršavala je skicu. Promatrao sam je dok je skupljala raznobojne krede s tla i stavljala ih u torbu. Pospremila je svoje stvari i pitala: – Hoćemo li krenuti?

Sve je bilo jednostavno. Te večeri šetali smo gradom i pričali o svemu kao da smo se znali oduvijek, a sreli smo se tek sada, nakon mnogih godina samoće.

– Domovina je tamo gdje nam je dobro – ponovila je više puta te večeri Georgina.

Provodili smo dane i noći zajedno. Obilazili smo male crkvice gdje bi ona dugo zagledala ikone i prepoznavala slikarske škole i majstore poučavajući me dugim monolozima, odlazili na bazar pretrpan svakojakom robom i zajedno birali namirnice za taj dan pogađajući se oko cijene, ležali zagrljeni na obali Prespanskog jezera, gledali kumuluse, musavu cigančad, pse lutalice, pričao sam joj o gradovima svijeta i knjigama koje volim, sjedili u parku i ljubili se, a pred jutro bi uskakali u voćnjake i strasno krali od noći hladne jabuke i breskve. Trenuci bijahu ispunjeni prisnošću i nježnošću. Živio sam u zanosu.

Jedino, nisam smio zaspati… Odgađao sam to tjednima.

Nismo žurili. Putovali smo sporo prema Tbilisiju. U njenim pričama već sam prolazio ovim predjelima. Makedonija-Grčka-Ukrajina-Gruzija. Svaku zemlju pamtim kao jednu sliku: polja tek nikle riže i snažne boje tople Makedonije, vrhovi grčkih planina u izmaglici pokriveni snijegom i seljanka koja nas nudi ovčjim sirom, crnomorska obala, nasadi loze i naranči i konačno, čisto nebo nad Gruzijom. Georgina me je uzela pod ruku i povela u brda što okružuju grad.

– Ovdje sam krštena, i moji stari i…

U crkvi nije bilo nikoga. Jedini zvuk, osim naših koraka, bio je tiho šištanje voštanica. Sveci izduženih lica nijemo su nas gledali sa zidova.

– Zapalit ću svijeću za našu sreću – šaputala je – a onda ćeš upoznati moju obitelj.

Te večeri, umoran od ljubavi i napornog puta, zaspao sam.

 

*  *  *

Ležao je pokriven hrpom starih krpa izvučenih iz smeća, jer početak trećeg tisućljeća nije donio socijalnu sigurnost u Njemačkoj kako je to bilo najavljivano na nacionalnom radiju i televiziji. Mirno je čekao da zaspi i da se potom probudi na nekom toplijem i ugodnijem mjestu.

U Leipzigu je pao snijeg.

Beskućnici kojima se pridružio grijali su se alkoholom i za razliku od Kumara strahovali od hladne noći. Znali su da se neće svi probuditi…

Očekujući još veće zahlađenje u danima koji dolaze, jer globalno je zatopljenje s druge strane i globalno zahlađenje, gradske su vlasti naredile Crvenom križu Leipziga da napravi popise beskućnika i zbrine ih, koliko je to moguće, u sportskim dvoranama i zgradama predviđenim za rušenje. Jedna od službenica osornim se glasom obratila Kumaru koji se upravo spremao otputiti u san i upita ga za zadnju stalnu adresu. On je samo slegnuo ramenima.

Krupni dlakavi madež na povećem nosu bio je samo vanjski znak njene zloće.

– Pa dobro, gdje si bio i što si dosad radio? – siktala je milosrdnica.

– Sanjao sam san o vlastitom postojanju – mirno odvrati stari Kumar.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.