Tkači snova : stare i nove priče | Robert Mlinarec

PARTIJA BRIDŽA

 

Našli smo se tog petka poslijepodne u tihom salonu restorana “Purgatorium” na partiji bridža. Naravno, svi odavno i pokojni i spokojni, izgledali smo baš kao na omotnicama naših knjiga u najboljim danima. Bio sam najmlađi u društvu tako da je moja dužnost bila starom Hamsunu pomoći odložiti kaput, šešir i kišobran u garderobu. Rushdie je već zauzeo svoje mjesto za velikim okruglim stolom, a Marquez i Kiš su po običaju prvo popili po konjak za šankom.

– No, hajde, jesmo li došli lokati ili se družiti? – požurivao je nestrpljivi starac.

– Dajte nam još rundu za stol – dobaci Marquez krećući se prema stolu.

– Meni molim tonik – reče Rushdie – i kavu za gospodina Hamsuna.

– Sa saharinom i dvije kapi mlijeka, može i Vašeg – frknuo je starac brkom na sisatu konobaricu i dodao ispod glasa – dobra guza, ne? – I pivo za malog Mlinarca.

– Gospodine Kiš, hoćemo li početi? – pitao je Rushdie.

– Mlinarec, imate li papir?

– Da, sve je pod kontrolom – uzvratio sam.

Iscrtavao sam tablice u koje ću upisivati rezultate. Kiš je posljednji sjeo za stol i zasukao rukave kao da ga čeka težak fizički rad. Zapalio je cigaretu i s olakšanjem otpuhnuo dim.

Konobarica je donijela piće.

Prvi je dijelio Rushdie. Njegovi njegovani prsti nježno su doticali karte (naravno, novootvoreni špil da sve bude na nivou) prije negoli bi ove padale na stol pred igrače.

Nastao je tajac.

Marquez se mrštio na svoje karte, a nezapaljenu cigaru već je neko vrijeme prebacivao iz kuta u kut usana.

Hamsun je podizao i spuštao lijevu obrvu i uvijao suprotni brk.

Kiš je preko ramena zagledao konobaricu koja se saginjala, a čije su obline željele iskočiti iz zategnute uniforme.

Ja sam, kao pisar, crtao cvjetiće po rubu papira. Slabo sam kartao, a i tek sam nedavno počeo pisati partije.

– Slušajte, gospodine Marquez, nemamo sto godina da bismo dočekali Vaš potez. Danas ne pišemo romane već kartamo!

– Da, da, sad ću – mrmljao je Kolumbijac.

Igra je napredovala. Kako sam još nevješt s kartama više sam pažnje obraćao na razgovor ljudi od pisaćeg stroja nego na njihove kartaške poteze.

– Salmane, znate li da sam vidio jedan njemački časopis gdje su Vas greškom grafičkog urednika u naslovu prekrstili u Salmona. No, bolje je biti i losos nego salmonela, zar ne? Ha, ha, ha!

Jedino se stari Hamsun smijao svojoj šali.

– Gospodine Knute, kako vaši hemeroidi? Krvare? – uljudno je uzvratio Rushdie.

Stari je utrnuo osmijeh.

– Da, nije lako napisati pedeset i dva, tri romana. Je li ih bilo stvarno toliko ili su tu i neka ponovljena izdanja? – pitao je Marquez.

– Gospodine Gabriel ili Garcia, svejedno, pravila dobrog ponašanja nalažu, ako se doista namjeravate družiti s nekim, a pogotovo s kolegama piscima, da barem znate što su i koliko toga napisali. Sada ste ipak u Europi, a ne u vašoj tekila-gerila-banana-kokain zemlji.

– Ajde, idemo da kartamo – uporan je bio Kiš.

– Gospodine Gabriele, ovako glup potez od Vas nisam očekivao – s visoka je rekao Rushdie. – Pratite karte i uz malo matematike…

– Čujte, gospodine Proganjani, ovdje smo radi zabave i druženja. Ne igramo za Nobelovu nagradu – pjenio se Marquez.

– Pa neki su je dobili! – odvraća Rushdie.

– Ma idi čoveče, gledaj karte i cuclaj tonik – rezignirano se umiješao Kiš.

Dijelile su se karte, a sreća je bila promjenjiva.

– Mladići, vrijeme je za kavu. Madam, molim Vas… (nije ga čula), madam (dreknuo je stari, dobri, no zajedljivi Knut) još pet kava!

– Hvala, ja bih radije konjačić – zamoli Danilo.

– I ja – kazah.

Knut Hamsun je definitivno pio previše kave i stalno kukao o malim honorarima.

– Nećemo o novcu – zamoli Rushdie.

– A o čemu ćemo? O lošoj probavi, reumi, bolu u leđima, terapijama, ženama…

– Ovo zadnje – nakesi se G.G.

– Opstipacija, insomnija… Zanimljive riječi za nesranje i nespavanje – doda Knut.

Kiš prevrne očima.

– Idemo pišati!

Kakva čast. Kiš i ja idemo pišati. To je bilo prvi put da sam bio nasamo s velikim južnoslavenskim piscem.

– Uf, konačno pričamo po naški. Razumeš, vreme je da se nešto pojede. Nisam oka sklopio sinoć, a i noćas će biti jebeno.

– Da stvarno je vrijeme za večeru. Valjda Stari neće zapeti za hot-dog k’o onaj put.

– Fast food, nisam lud! Ili, fast food, bad mood!

– Ma ti Skandinavci, uvijek nešto poluhladno i brzo. Mi smo za njih kultura.

– Takve su im i žene, jednom sedmično ili mesečno, uvrh glave. Takvi su kad žive blizu santi leda.

– Gospodinu Hamsunu se sigurno štuca.

Pišali smo dugo dok plavu boju dezinfekcijskog sredstva u pisoarima nismo pretvorili u zelenu. (Pokušao sam pročitati žig na keramici kako bih saznao tko je proizvođač tih pisoara, no nije mi uspjelo. Utvrđivanje porijekla pisoara postao je moj tajni hobi onoga dana kada sam shvatio da su svi pisoari u jednoj zemlji koja više ne postoji proizvedeni u Keramici Mladenovac. Možda je zato zemlja i propala?)

– Idemo za sto.

Trojka za stolom slatko se smijala. Rusdhie je pričao viceve o indijskim djevicama. Egzotika. Ozbiljno je shvatio da treba pričati o ženama.

– Hoćemo li u salu preko da poručimo neko jelo? Umirem od gladi – dodao je Kiš.

– Alkohol je kaloričan, ne moramo još i jesti – kroz smijeh izusti G.G.

– No, dajte i meni dupli rum – oraspoloži se Salman Rushdie.

– A vjera? – pita Knut.

– Vjera u sebe, a druge k’o jebe!

– Gospodična, meni pivce, dansko!

– Pojma Vi nemate gospodine Knut. Pa češko pivo je barem tri puta bolje od danskog – doda Kiš.

– Ma što Ti znaš. Stalno piješ konjake i vino, a prodaješ se za eksperta za pivo. Kakav si Ti stručnjak za pivo? Kao i tvoje prezime? Mali?

– Čujte, tu reč, kiš, verovatno ste naučili kad ste otkopčali rajferšlus na pantalonama u nekom bordelu, a Vas je, na sopstvenu nesreću zapala neka Mađarica?

– Vidi Malog, duhovit je! – nasmije se stari jarac.

– Što, nećemo da večeramo? – uporan je bio Danilo Kiš.

– Manana – mrmljao je polutrijezan G.G.

– Arhanđeo Gabrijel iliti Gavrilo, kako ćemo da ga krstimo? – upita me Kiš.

– Nemoj Gavrilo, podsjeća me na salamu gavrilovićku.

– Šta fali, uopšte nije loša, da mi je barem neki sendvičak…

– Jebite se, pričajte engleski, a ne taj vaš jezik – bunio se Knut.

– What’s for dinner? Do you have some good idea? – reče Danilo.

– Mogli bi onu hrenovku u tijestu…

– Ne, samo to ne – zavapili su redom G.G., Kiš i Rushdie. Kako sam bio tek relativno friško mrtav nisam imao pravo polemizirati o ničemu. Po definiciji friško mrtav pisac je onaj koji je mrtav manje od pedeset godina, a što znači da se za njegova djela još uvijek plaćaju autorska prava.

– Mlinarec, što si tako tih, nisam čuo da si zvao rundu večeras! – prekori me Losos.

– O.K. Noch einmal, bitte.

Kiš mi šapne ispod glasa:

– Nećemo da budemo pizde i da sami jedemo. Zaboravimo hranu večeras, ovi su se već oblili.

– Draga gospodo – svečano je započeo Knut Hamsun – sada ćemo popiti po piće na moj račun i…

– Hej, Progonjeni, što ćeš ti?

– Pivo, češko.

– Tako treba! – kliknuo je Danilo i naručio za sebe bocu nekog francuskog vina.

– Ja ću rum – mrmljao je Arkanđeo.

– Zar i ti sine, Gabrijele? – začudi se Knut koji je mlatio rum-dupliće.

– Dajte Mlincu Heidelberg, ne Heineken – ispravi se Progonjeni.

U taj čas nastao je tajac. Netko je, naime, relativno glasno, pustio vjetar.

– Gospodine Hamsun, je li to bila posljedica vaše peristaltike crijeva? – uozbiljio se Rushdie. – Znate, u nekim kulturama sasvim je normalno pustiti glasni prdac za stolom.

– Gospodine Rushdie, zar Vas nije sramota obratiti mi se kao starijem kolegi s takvim gadostima? Otkud Vam ideja da sam ja, ponavljam Ja, pustio vjetar? Mi Europejci smo ipak civilizirani.

– Čekajte malo, samo malo. Hoćete reći da smo mi ostali, recimo južnoamerički katolici, divljaci? – podigao je glas G.G.

– To su Vaše riječi, gospodine Marquez. Ja ono što mislim glasno i kažem.

– Mi tu tjelesnu pojavu u tradiciji hrvatskog jezika zovemo “zvonimir” – šapnuo sam Kišu.

– Stvarno? Pa, to je super! To je neprevedivo.

– A onaj tihi, miomirisni – “tihomir”.

– Ha, nije loše!

– Vi, gospodine Kiš imate nešto za primijetiti? – mucao je Marquez.

– Ne, samo s kolegom pretresam skrivena bogatstva slavenskih jezika.

– Ne bismo li radije odigrali još jednu partiju karata, nego što se ovdje prepiremo? – mrmljao je Rushdie sebi u bradu.

– A ne! Ne može to tako. Tu stvar moramo do kraja raščistiti. Kao prvo: Vi ste gospodine Marquez više godina živjeli u Švicarskoj pa ste prema tome Europejac, kao i gospodin Rushdie koji je školovanjem, navikama i po svemu ostalom Englez. Jest da su Englezi uvijek imali stanovitu distancu prema kontinentu, no oni su neprijeporno Europejci. Dakle, ostali su nam gospoda Kiš i Mlinarec koji su s ruba Europe, dakle rubni, da ne kažem marginalni slučajevi. Da, da, govore strane jezike, bave se literaturom, putuju svijetom, no nikada mi do kraja nisu bile jasne te zemlje južnije od Austrije… – usporio je misao gospodin Hamsun, no tu u riječ upada gospodin Kiš.

– Dragi gospodine Hamsun, odgovoriću Vam u ime obojice, jer gospodin Mlinarec još uvek ima prevelik respekt prema vašem vrednom delu i pomalo je stidljiv da bi ušao u izravan verbalni duel sa Vama. Dakle, ako me sećanje ne vara Vi ste putovali našom obalom, doduše davno, ali kao stari morski vuk verovatno ste naučili ponešto o lepoj zemlji ili barem o gradu Dubrovniku u kome su život i književnost bujali dok ste Vi na Severu bili maltene polupismeni i polugladni. Ne bi želeo nikoga da vređam, no Vi o nama Južnim Slovenima premalo znate i molim Vas da se onda ne pravite pametni.

– Dobro, dobro – omekanio je gospodin Knut Hamsun – ali nemojte mene onda optuživati…

– Pa tko Vas optužuje gospodine Hamsun? – čudio se gospodin Marquez.

– Stvarno mislim da je naša rasprava bespredmetna! – upao je gospodin Rushdie.

– Ja zovem rundu…, konobarice – mahnuo je gospodin Kiš – ponovite poslednju porudžbinu…

– Da, gospodine, samo ću Vas zamoliti da malo brže ispijete Vaša pića jer u ponoć zatvaramo – bila je ljubazna djevojka.

– Niš’, idemo onda poslije k meni – namigivao je Marquez.

– Vidjet ćemo, mladiću, vidjet ćemo – mudar je bio Hamsun.

– Ajde Salmane podeli još jednom karte, ko zna kada ćemo se svi opet zajedno naći u “Purgatoriumu” – dodao je Kiš.

– Daj! – mrmljao je Hamsun – gospodine Mlinarec, kako stojimo?

– Vi sigurno jako dobro, samo da podvučem crtu, gospodine Hamsun.

Stiglo je piće. Razgovor je ponovo skrenut nakratko na karte, te potom na žene.

– Gospodo, možda nije red da komentiramo svaku damu koja izlazi iz lokala, no onu rasnu crnu ždrebicu morate vidjeti – primijetio je Marquez.

Četiri se glave sinkronizirano okreću u smjeru vrata.

– Ima nešto tetovirano na nozi -bio je ushićen Rushdie.

– Ma, to je uzorak na čarapi – dodao sam.

– Nije, stvarno je nešto tetovirano – ispravio me Kiš.

– Gospodo, nemam naočale za daljinu – mirno se nadovezao Hamsun.

– Auuu, dobra! – zaustio je Rushdie.

– Dobra! – ponovio sam.

Dobili smo još jednu rundu na šarm Danila Kiša koji je nešto vragoljasto došaptavao djevojci na šanku. Možda joj je izrecitirao nešto iz Bordela muza, tko će ga znati.

– Idemo k meni, bit će fiesta! – uporan je bio Gabrijel.

– Sve O.K., ali moram na počinak – tvrdio je Rushdie.

– Gdje Vam je mladost gospodine Rushdie? – čudio se Hamsun.

– Ili svi ili niko – kazao je Kiš.

– Slažem se – prozborio sam tiho.

– Stvarno sam umoran, a i čir sam počeo osjećati – branio se Rushdie.

– Hoćete reći da smo mi krivi zbog Vašeg čira? – uzbunio je Hamsun.

– Ne, nikako, no nisam navikao na ovolike količine alkohola.

– Dajte, toliko kod nas popije svaki prosečni gimnazijalac – smješkao se Kiš.

Gabrijel Garcia Marquez je zapalio treću cigaru te večeri. Kubanci mu ih, prema njegovim riječima, navodno šalju besplatno samo zbog imidža tvornice. Sjećam se natpisa na aluminijskim tubama: Hecho en Cuba.

– U redu, vidim društvo nije raspoloženo, drugi put – pomirio se G.G.

– Ništa, zovimo taksi i kući – rekao je Hamsun.

– Hoćemo li se nalaziti sledećeg meseca? – pitao je Kiš.

– Volio bih. Gospodine Mlinarec, hoćete li Vi preuzeti brigu da svi budemo obaviješteni o vremenu i mjestu sastanka? – usrdno me zamolio Salman Rushdie.

– Svakako – potvrdio sam. – Želite li da rezerviram isti stol na istom mjestu ili da odemo do “Heavena”? Navodno imaju novopreuređeni salon.

– Ma, svejedno, bitno je druženje – rekao je G.G.

– Slažem se – potvrdi Knut Hamsun.

Rukovali smo se u odličnom raspoloženju koje nije popuštalo već stanovito vrijeme, uz poneku dosjetku o večerašnjem druženju. Pisci su sjeli svatko u svoj taksi i odjurili u noć. Ja sam krenuo pješice u jesenju noć. Moj je samački stan bio najbliži mjestu gdje smo se razdvojili. Ulice su bile pune mladih. Jedan sat po ponoći, tek se kreće u noćni život.

Svratio sam kod Tarika na zadnje pivo i poneki zalogaj. Bio je dobro raspoložen kao i obično.

– Vidiš li Roberto kako život prolazi pokraj nas? – smijuljio se dok su pred izlogom njegove radnje prošle dvije tamnopute djevojke.

– Mora netko i pisati i raditi kebab – uzvratio sam mišlju na misao.

– Ma ne žalim se, stari, sve je…

– Da, sve je kako je. Idem knjavat’. Vidimo se sutra.

– Bok!

Usnuo sam brzo. Te noći nisam sanjao, vjerojatno zbog mnoštva utisaka koje sam ponio od kartaškog stola. Ni dan nakon tog poslijepodneva i večeri provedenog s iskusnim kolegama u “Purgatoriumu” nisam bio ništa mudriji ni prosvjećeniji već me obuzimao osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva lijepim druženjem. Jedino, nikako nisam mogao dokučiti tko je stvarno pustio vjetar.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.