Tkači snova : stare i nove priče | Robert Mlinarec

TOPLO ŠVEDSKO MORE

 

Godina 1628. Stockholm. Sredina je ljeta na dalekom sjeveru Europe. Uglednici, dvorska svita i običan puk sakupiše se vidjeti prvu plovidbu broda Vase, ponosa i čuda moćne švedske ratne mornarice. Zadivljeni sjajem kraljevskog broda u dobrom poslijepodnevnom raspoloženju poželješe mu sreću i mirno more. Brod je zaplovio! Masa je klicala, a kapetan Söfring Hansson se zadovoljno smješkao ponosan rezultatom trogodišnjih napora ponajboljih skandinavskih tesara, izrađivača jedara, slikara, drvorezaca, kovača, užara i mnoštva drugih zanatlija. Dvorske dame, zabavljene više ogovaranjima i lijepim držanjem u javnosti nego gledanjem broda, čeznule su za vjetrićem koji bi malo rastjerao kolovošku vrućinu. I stvarno, Thor ili kršćanski Bog, ne zna se točno koji je od njih bio zadužen za vjetar tog dana, pošalje povjetarac. Damama bješe ugodnije, a kralju Gustavu II. Adolfu mnogo, mnogo neugodnije. Pred očima stanovnika Stockholma, famozni Vasa se prevrnuo i za tren oka nestao s površine mora nakon samo milju plovidbe!

Kako je Gustav II. prospavao noć nakon tog događaja? Je li uopće spavao ili se možda tješio vinom iz kraljevskih podruma? Bilo kako bilo, trud četiri stotine majstora, tisuću hrastova posebno odabranih za gradnju broda, šezdeset i četiri topa i nekoliko stotina zlatno obojenih skulptura našlo se zajedno s pedesetak članova posade na dnu mora.

A što je bilo s ostalima?

Kada se Vasa (ili Veliki kako ga je od milja zvala posada) počeo opasno naginjati, u potpalublju je zavladala panika. Vikalo se i zapomagalo na mnogim jezicima. Mornari su počeli bezglavo trčati u metežu zaboravljajući gdje je izlaz za gornju palubu. Posada s gornje palube već je poskakala u more, jer je Veliki napola potonuo za samo tridesetak sekundi. Najbolje su se izgleda snašli Islanđani. Njih trojica Arnie, Jonnas i omaleni Hreggviđ, uvijek zajedno, često ismijavani od ostatka posade zbog svoga “seljačkog” jezika, uspjeli su čak pokupiti svoje stvari iz spavaonice, ubaciti ih u jednu bačvu i skočiti s palube. Iskusni su oni pomorci; preživjeli su brodolome i na otvorenom moru za velikih zimskih oluja tako da je ovo kupanje (baš tako je to nazvao Jonnas) u štokholmskoj luci za njih bila obična tričarija. Ipak, tek na obali Islanđani postadoše potišteni. Njihovi ugovori sa švedskom kraljevskom kućom na dvije godine trebali su im osigurati pristojnu zaradu s kojom bi po povratku na Island, taj od Boga i ljudi zaboravljeni komad kopna bačen u more, mogli kupiti kuću i ribarski brodić. Mukotrpan je bio njihov put do obećane zemlje Švedske. Putovali su preko Kopenhagena petnaest mjeseci usput radeći najrazličitije poslove. Po dolasku u švedsko kraljevstvo, godinu dana plovili su na malim lokalnim brodićima prevozeći stoku s kraja na kraj štokholmskog zaljeva, čekajući dan kada će se ukrcati na pravi, veliki brod i otisnuti na debelo more. I napokon, mjesec dana prije porinuća Vase, između pet stotina zainteresiranih mornara, njih trojica imali su sreću da budu izabrani za kraljevski brod. A sada su sve njihove nade bile pokopane… Pitanje je hoće li barem jedan od njih ikada više dobiti neku sličnu službu. Jer, i godine su tu, valja se okućiti i proživjeti starost u miru.

Čamcima su na obalu dovozili mokar, ali ipak sretniji dio posade koji se uspio otrgnuti posljednjem zagrljaju Velikog. Vidio je Arnie kako iz čamca izlazi Orvar, krupni Šved, prvi časnik na brodu, i kako ljutito urla na ljude koji su nastojali pomoći. Zatim je uzeo bocu ruma, namijenjenu da ugrije barem desetak ljudi i u jednom naginjanju ispio gotovo polovicu! Psovao je Hanssona, svog pretpostavljenog, govorio da je ovaj naredio da razviju kriva jedra, psovao je njegove veze u admiralitetu koje su mu ponudile to mjesto, čak je udario jednog mornara koji ga se usudio prekinuti dok je govorio nudeći mu suhu odjeću. S pedesetak metara udaljenosti, sa svojom bradom i divljim očima koje su sijevale, Orvar je više ličio na podivljalog medvjeda nego na časnika Njegova Kraljevskog Veličanstva.

Držeći se za komad oplate, jedva mičući kroz vodu svoje debelo tijelo, doplivao je i brodski kuhar, debela dobričina rumenih obraza. Gottfried, sin švedske pralje i nekog kapetana iz zemlje koja leži južno od Danske, od svoje osme godine hrabro je plovio svim morima svijeta. Gotty, kako ga je posada od milja zvala, volio je ponekad pretjerati u pričama, naširoko govoreći o svojim pustolovinama na moru i ljubavnim avanturama. Poznata je njegova zgoda s tri Španjolke u nekom bordelu na Jugu. Gotty, koji tvrdi da je tada bio upola lakši (što nije nemoguće s obzirom na njegovih 140 kilograma), došao je u dobrom raspoloženju u “najodličniju kuću” u gradu. Odmah su se pokraj njega okupile umjetnice zanata, navodno se diveći njegovoj riđoj kosi nazivajući ga lavom. Gotty, uvijek široke duše, platio je svima piće, a kada je došlo vrijeme za odabir dame za tu noć, tri vatrene Andaluzijke počeše se svađati koja će biti njegova izabranica. Glasovi se podigoše, a ubrzo zaredaše i prvi šamari. Naš kuhar dobra srca to nije mogao gledati te pozove sve tri crnke da s njim provedu noć. Da te noći nije uopće spavao, više-manje je jasno. Ujutro, rekao je Gotty, svi su izašli zagrljeni u dobrom raspoloženju na ulice Cádiza, a cijela Andaluzija je još godinama pričala o velikom, neumornom ljubavniku sa Sjevera.

Gottfrieda su svi voljeli. Dobro je spravljao hranu, uvijek brinuo da se na brod ukrca koja bačva soljene govedine ili sira više, tako da momci nikada nisu oskudijevali u obrocima. Spreman za šalu, tek što je jedva izašao iz vode, kuhar je rekao: – Što su pozlaćene rezbarije kraljevskog broda prema mome novom, bakrenom posuđu na dnu zaljeva?

Trideset i pet godina kasnije, naši brodolomci postadoše djedovi. Gottfried se pet godina nakon brodoloma pronašavši ljubav svog života okanio mora i otvorio gostionicu u Holandiji. Žena mu je izrodila četvero djece, a ovi pak jedanaestero unučadi. Često je veseli djed pričao mališanima o svojim plovidbama, a ovi ga razrogačenih očiju slušali. No, malčice je ipak dobri Gottfried izvrnuo činjenice kada je u svoju verziju o potonuću Velikog ubacio priču o svome spašavanju kralja, koji nota bene, u to vrijeme uopće nije bio u Švedskoj.

Orvar Gillstead, prvi časnik Vase, dogodine je bio promaknut u kapetana. Oženio se samo tri mjeseca nakon potonuća Velikog bogatom kćerkom nekog trgovca. Dok je Orvar Divlji (kako ga je kasnije ispod glasa zvala posada, pa čak i časnici) plovio Baltičkim morem, Kristina mu je rodila sina umrijevši na porodu. Dječak je odrastao u djedovu domu, rijetko viđajući oca. No, zato je po umirovljenju kapetan Orvar svu svoju ljubav poklonio unucima. Pričao bi upornoj dječici o Laponiji i njenim stanovnicima, o sjevernoafričkim obalama, poljskom jantaru, dubrovačkom bogatstvu, mletačkim čipkama… A na inzistiranje da kazuje o Vasi, Orvar bi se uvijek mršteći odgovarao: – Da sam ja bio kapetan Velikog ta lađa bi i dan-danas plovila!

A što se događalo s našim Islanđanima?

Ne našavši više unosan posao u švedskom kraljevstvu, Hreggviđ, Jonnas i Arnie odlučiše se vratiti kući. No, ipak, sreća im se ponovo osmjehnula u Kopenhagenu, gdje se ukrcaše na pristojan ribarski brod i krenuše u ribolov sve do Grenlanda. Usput, svraćali su i na Island. Dvije godine kasnije, opet doživješe brodolom, ovoga puta pod danskom zastavom. Jonnas i Hreggviđ izgubili su Arnija. Nakon toga odlučiše se zauvijek skrasiti na svome otoku. Zajedno su kupili prostranu kuću i ribarsku brodicu, te nađoše sebi dvije zdrave i lijepe domaće žene. Porod im bijaše brojan i zdrav. Vjerojatno je Jonnas bio najbliži istini od svih brodolomaca s Vase kada je upitan od djece odgovorio što je radio dok je Veliki tonuo.

– Kupao sam se u toplom švedskom moru – kazao je Jonnas.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.