Tkači snova : stare i nove priče | Robert Mlinarec

UVOD U KOLODVORSKE PRIČE

 

PROLOG

Nešto je uznemirujuće u prigušenoj tutnjavi vlakova, u onoj huci što nastaje u čeličnim dodirima kotača i tračnica, barem ovih naših, rasklimanih, nemirnih, blago usporenih na samom rubu Balkana.

Vlakovi su, nakon fijakera naših djedova kojih više nema i koje nisam upoznao, zadnje prijevozno sredstvo koje čuva još poneki dašak prošlosti. Prozori vlaka ogledalo su krajolika.

 

*  *  *

Neke od relacija iz neobjavljenog Svjetskog voznog reda vlakova gospodina Eduarda Sama popraćene osobnim bilješkama:

 

Ljubljana – Zagreb

Po mogućnosti treba dočekati jesenji sumrak putujući u kupeu s Leonardom, studenticom agronomije iz Pazina. Vraćati se u Zagreb. Tiho izgovarati riječi i biti prisan. Želio sam tada da vlak nikada ne stigne na svoje odredište znajući da će nam nepravilan ritam grada oduzeti putem pronađeni spokoj. Kako li Leonarda danas izgleda, je li još uvijek onako krhka?

 

Berlin – Mälme – Stockholm

Krećem iz istočnog, još potpuno sivog Berlina prepunog policije s dobermanima, švedskim bijelo-irskozelenim vagonom drugog razreda koji više sliči otmjenom futurističkom salonu negoli prometalu. Šveđani su čudan narod jer ono što im brane u domovini, a to se uglavnom svodi na piti i pušiti, rade na putu prema domovini. U vlaku je netko rekao poluglasno, u povjerenju: – Tako je i na našim brodovima, ako ne i gore.

Listam jučerašnje izdanje Svenska Dagbladeta. Kvalitetne reprodukcije fotografija i zapisan jezik Vikinga.

 

Zagreb, Maksimir – Zagreb, Gajnice

Vraćam se s Maxom, tada trogodišnjakom, iz zoološkog vrta. Kako je stanica prigradskog vlaka poprilično udaljena od kaveza sa zvijerima nosim ga na leđima. Ušutjeli smo nakratko. Međutim, u njegovoj glavi sklopilo se mnoštvo pitanja na koja sam morao brzo odgovoriti.

– Koliko rakun ima zuba?

– Voli li medvjed čips?

– Kako deva sneva?

– Tko klokanu čisti torbu?

Jedva sam pronašao dovoljno uvjerljive odgovore, a tada je uslijedio novi niz:

– Zašto nema kita?

– Tko je jači: slon ili bizon?

– Gdje su pingvinu krila?

– Postoje li zeleni labudovi?

Na sreću, sjeli smo u vlak i u istom trenutku Max je zaspao. Gledao sam, i sam već pomalo umoran, kroz prozor i pričini mi se načas da iza “limenki” na Borongaju vidim vangogovska požnjevena polja. Upitah se kada će moj sin biti dovoljno star da shvati i osjeti u punini ono što su rekli davno prije mene:

– Ah, krhko je ljudsko znanje…

 

Donostia – Venecija, Venecija – Zagreb

Vraćam se iz Baskije s‚m, bez prebijena novčića. Jesam li ikada prije ili poslije toga kretao na put u vlastito susjedstvo udaljeno 2200 km doslovce bez pare u džepu, samo s putovnicom?

Presjedanje u Veneciji i četiri sata lutanja po dobro znanim ulicama. Srećom, voda na gradskim česmama još uvijek je besplatna. Male mi Japanke u zboru odgovaraju koliko je sati. Kolodvor. Mladi Sicilijanci u kupeu. Topli južnjaci dobri su suputnici. Vade hranu ponesenu od kuće. Prva jabuka nakon šesnaest sati posta.

 

Pariz – Irún – Madrid

Montparnasse
Sjedim na klupi i
promatram
kako se drže grudi
pospanih Parižanki
u prohladno jutro.
Putujem na Jug.

 

Bitola – Skopje – Beograd – Zagreb

Usijana prilepska ravnica. Drhti zrak i… Vrućina lijepi kotače za prugu. Čujem ih kako udaraju, istina usporene, orijentalne ritmove. Putujem u kupeu s dvojicom vojvođanskih Mađara. Sada više nismo odavde. Sada smo odsluženi vojnici koji se vraćaju svojim kućama. Pijanstvo utroje uz najjeftiniji rum. Prespavao sam veći dio Srbije.

 

Amsterdam – Bruxelles

Gradovi imaju svoje mirise.

Općenito, Amsterdam miriše na topli kakao, Bilbao na motorno ulje i ponekad za vjetrovitih dana na ocean, Budimpešta na preprženi luk, Pariz na pseći izmet i ribu, London na loše sagorijevanje benzinskih motora i vlagu u proljeće, Madrid na prašinu i krasotice. Jedino što nikako ne mogu jednoznačno odrediti miris je rodnoga grada, Zagreba.

Specifično, ponekad, u vlaku koji prometuje od Amsterdama do Bruxellesa – vrijeme vožnje kako god okrenuli prekratko je da biste se naspavali – prevladava miris dobrih kanabis‚. Jointovi se spaljuju kako ne bi u svojem materijalnom obliku napustili svoju drugu domovinu, Nizozemsku.

 

Zagreb – Budimpešta

(vlak 241, “Venezia Express”)

Zagreb 6.15, Križevci 7.06, Koprivnica 7.28, Gyékényes 7.43, Nagykanizsa 8.46, Siófok 10.40, Budapest K. 12.23

 

Samobor – Zagreb

Obiteljski izlet. Baka, djed, majka, otac, moja sestra, i konačno ja, nijemi svjedok scene usta punih slatkiša. Sjećam se srebrne boje lokomotive, ljeta, poslijepodneva. Djed je popio nekoliko gemišta previše (po običaju) tako da je baka na kraju izleta bila pomalo ljuta, ali kao i uvijek, ljubazna. Tako mi stvari izgledaju iz današnje perspektive. Onda sam bio premalen da bih takvo što mogao procijeniti.

Da, to su bila vremena kad je Samobor imao svoj željeznički kolodvor.

 

London (Victoria) – Dover

i dalje preko Kanala

Pratiš me do perona. Još dvadesetak minuta do polaska… Dugo šutimo.

Rastanci ljubavnika u starim filmovima uvijek su mi izgledali do ludila patetično.

“Što reći, ti ostaješ, ja idem”, mislim u sebi.

– Jebi ga, baby, volim te! – rekao je netko od nas dvoje.

 

EPILOG EPILEPTIČARA

Vlak je mikrosvijet koji se giba i mjesto susreta stranaca.

U vlakovima su svi ljudi stranci. Ljudi putuju tuđim predjelima, a kod kuće su, možda, tek na prvoj ili zadnjoj stanici.

Vagon je kapsula koja putuje kroz prostor i vrijeme, a broj sjedala, od vlaka do vlaka, poput je našeg stalno promjenjivog mjesta u svijetu.

 

PRETPOSLJEDNJA SLIKA

Za toplih ljetnih večeri uz široko otvorena vrata terase mojih rođaka, u stanu u ulici Miramarski podvožnjak 7 jasno se čuje, nošen povjetarcem, glas najavljivačice s Glavnog kolodvora: Ubrzani vlak za Kutinu-Novsku-Novu Kapelu-Vinkovce polazi s 2A perona u 21 sat i 30 minuta…

 

POSLJEDNJA RIJEČ (ili a la haiku…)

Uz Sutlu, u mrklini ravnice kroz tamu putuju samo osvijetljeni prozori.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.