Tkači snova : stare i nove priče | Robert Mlinarec

VELIKI KUHAR

 

Filipa svi pamte kao vrijednog studenta. Ispite je gotovo redovito polagao u ljetnom roku, e da bi preko najtoplijeg dijela godine kada su ostali mislili u prvoj brzini, mogao proučavati knjige za koje je on mislio da su važne za “njegov” studij. S profesorima je vješto polemizirao još od brucoških dana i uvijek imao svoj stav. Kolege su obožavale njegovo pedantno ispravljanje profesora pri citiranju Aristotela (naizust, naravno na starogrčkom, navodeći nerijetko i po koji europski prijevod, tek usporedbe radi), duge argumentacije logički besprijekorno izvedene i njegovo lingvističko znanje. Filip, kojega nikada nisu viđali u društvu žena, poznavao je podjednako dobro hebrejski, latinski i grčki od klasičnih, te engleski, njemački i francuski od modernih jezika. Kažu da je na trećoj godini iz inata, za četiri mjeseca, naučio ruski, češki, poljski i mađarski da bi dokazao profesoru kako je marksistička teorija prerano htjela zaživjeti i to na krivom mjestu. Do kraja studija Filip je preveo desetak romana i nekoliko klasičnih filozofskih djela, prijevoda s kojima se niti dugogodišnji profesori nisu osjećali sigurnim uhvatiti u koštac. S dvadeset i dvije godine, tri mjeseca i osamnaest dana, završio je studij filozofije i lingvistike, a nedugo zatim i magistrirao. S dvadeset i pet godina, doktorirao je briljantno malo poznatom temom o srednjovjekovnoj hrvatskoj hermeneutici kao najmlađi na sveučilištu. Svi su govorili: Pred njim je velika karijera!

Neumorno je Filip radio, pisao članke, prevodio, komentirao, uređivao edicije, učio jezike. Svake godine ovladao bi s po dva nova jezika i odmah pokušavao svoje misli uobličiti u njima. Napisao je zapažen članak o filozofiji jezika, kojom se inače nije posebno bavio, kažu da je počeo pisati s obje ruke i to paralelno, lijevom arapski ili hebrejski, a desnom obično njemački. Filip nije držao to nečim posebnim već jednostavno mentalnom higijenom! Kolege su bile uvjerene u njegovu genijalnost i bio je vrlo štovan, unatoč svojoj nekomunikativnosti i povučenosti. Nitko nije znao gdje on zapravo živi, rijetko je koga pozivao na kavu ili čaj, a kamoli kući.

Ljudi su samo mogli zamišljati kako izgleda njegova radna soba, njegovi roditelji i je li ikada poljubio djevojku. Do svoje tridesete Filip M. je postao uvaženi intelektualac i stručnjak, pozivan već i na sastanke Akademije.

A onda je pukao! Čuo sam da se to dogodilo u jednom poznatom restoranu u Zagrebu, na svečanoj večeri s brazilskim kolegama koji su obilazili naša sveučilišta. Pričalo se o svemu i svačemu uz večeru, a pamte da se Filip jedući svoj desert, čokoladni puding s biskvitom i višnjama, uzviknuo na francuskom: – To je to! To je bitak! Hrana!

Istrčao je Filip sa smiješkom na licu, nimalo ne brinući za društvene norme, ostavljajući začuđene kolege za stolom. Te večeri više ga nitko nije vidio. Drugo jutro pojavio se Filip, sav raščupan s tamnim podočnjacima, na Institutu za filozofiju. Bio je ozaren, glasno je pozdravljao kolege i mahao smotuljkom papira.

– Tu je, tu, napisao sam “Nacrt za filozofsku kuharicu”! – vikao je Filip.

Isto jutro zatražio je od direktora Instituta slobodnu studijsku godinu, on koji je dolazio na posao i vikendom i praznikom i blagdanom! Naravno, nitko mu nije mogao osporiti to pravo. Svoj “Nacrt” Filip je odnio u Akademiju i predao ga na čitanje. I odmah potom otrčao je kući i počeo pisati, po svom mišljenju, najvažniju knjigu dvadesetog stoljeća: “Filozofsku kuharicu”.

Isprva, nije se mogao odlučiti na kojem jeziku da napiše svoje životno djelo. Počeo je na hrvatskom, pa nastavio na njemačkom, a onda zaključio da je najbolje da svako poglavlje zamišljene “Kuharice” napiše na jeziku za koji drži da je najpogodniji za određenu problematiku. Uzalud su ga kolege dobronamjerno opominjale da će time izgubiti publiku, jer malo je vrhunskih jezikoznanaca koji bi mogli pratiti takovo pisanje. Zapravo, Filip uopće nije bio svjestan da u Europi postoji najviše još petero ljudi sposobnih zadubiti se u djelo pisano na sedamnaest jezika. No, naš Filozof 20. st. time se nije opterećivao; ta, čemu podilaziti ljudima koji ionako znaju manje?

– Neka nauče – mislio je Filip.

U proslovu, pisanom na perzijskom Hajjamova doba u osmercima, Filip je sažeo svoje misli o odnosima moći, dominantoj kuhinji i prema tome dominantnoj filozofiji antike. Kao moto stavio je: “Reci mi što jedeš, pa ću ti reći kakav si čovjek!” U pregledu grčke kuhinje posebno se zadržao na Pitagorejskom savezu i njihovoj zaokupljenosti pijetlovima i grahom. Grahu, nazvanom kralj želuca i dobre probave, posvećeno je cijelih trideset stranica! Filip je komparirao starovjeka i novovjeka jela od graha, posebno se osvrnuvši na hrvatsku filozofsku baštinu kajkavskog izraza. Čak je naš učenjak uveo i posebnu logičku notaciju kojom bi opisao sve moguće recepte bazirane na grahu i dodacima. (Vrlo pojednostavljeno: Grah * (x 1-5 / 3) sve potencirano, gdje je x = ričet, zelje, repa, slanina, buncek, tijesto, itd.) Kao prvi u svijetu, uveo je boje u logiku! Na poznatu anegdotu o Kantu, prema kojem su sugrađani navijali sat, Filip je bacio sasvim novo svjetlo. Anegdota je istinita, osim da se to nije događalo baš svaki dan. Naime, Kant je ponedjeljkom jeo grah-salatu, tako da je utorkom bilo bolje ne izaći naviti sat ili to činiti zaštićen u vlastitoj dnevnoj sobi, naravno zatvorenih prozora. Poglavlje o grahu završava žaljenjem zbog gubitka svitaka Aleksandrijske biblioteke za koju Filip vjeruje da je sadržavala cijeli odjel s posebnom notacijom i klasifikacijom o jelu bogova. Srednjovjekovna kristološka tematika vrtjela se oko boje hostije, gledane iz perspektive suvremene filozofije. Od kojih se vrsta brašna sve izrađivala, koji su bili postupci i zašto. Osobno me se dojmila rasprava o Heideggeru, iako se bojim da je nisam najbolje razumio zbog teškoga njemačkog kojim je pisana. Bitak i tubitak, zapravo su svedeni na dvostruki koncentrat rajčice i svježu rajčicu. Kuhanje i filozofiranje ontološki su istovjetni! Estetičke su se pak teme iscrpljivale problemom zlatnog reza i razreza kroz povijest kuhinja. Filip je vatrenom sistematičnošću, nadmašujući čak i uporno-dosadnog Hegela, postavljao nova i nova pitanja i nove i nove probleme. Završetak “Filozofske kuharice”, sasvim neočekivano, napisan je engleskim, “barbarskim” jezikom za filozofiranje. Posljednje poglavlje nosi naslov “Granice moga svijeta su granice moga jezika”. Filip tvrdi da je Wittgenstein zapravo aludirao na jezik kao organ osjeta i mislio na slasti koje nam dopiru do mozga dok preko jezika prelaze izabrane namirnice. Problem je, tvrdi Filip, što je predavanje Wittgenstein držao pod utjecajem alkohola, izmučen od letova avionom i stalnog putovanja željeznicom. Wittgenstein je, kako je poznato, uvijek mislio na svom bečkom njemačkom. Tako je jedan lapsus linguae na stranom jeziku uzrokovan umorom, kombiniran s tupim američkim studentom-zapisivačem, koji nije shvaćao o čemu se radi i nije potpitanjem provjerio misao svog predavača doveo do velike zablude novije filozofije.

Filip M. je svoje djelo napisao za nepunih šest mjeseci. Kolege su ljubazno mjesecima iščitavale (naravno, koliko im je to njihovo znanje dopuštalo) 783 stranice najbitnijeg filozofskog rukopisa dvadesetog stoljeća, ali zapravo nitko od njih nije razumio o čemu se tu radi, a kamoli o tome razgovarao s autorom. I s objavljivanjem “Filozofske kuharice” nastali su silni problemi. Naime, bilo je nemoguće naći recenzente, lektore i korektore, a sredstava da se raspiše međunarodni natječaj za devet lektorski nepokrivenih jezika odnosno narječja nije bilo. I tako, iz mjeseca u mjesec, dok napokon Filip nije izgubio strpljenje. Kažu da je toga dana došao u redakciju svoje izdavačke kuće i nakon što su ga uljudno obavijestili da je stanje oko pripreme njegova životnog djela nepromijenjeno, Filip je na sočnom mađarskom provalio petominutnu bujicu psovki. Odlazeći kroz vrata pamte da je rekao: – Preveč znanja, odeš v sranja!

Veliki Tragač više uopće nije dolazio u Akademiju, Institut ili Sveučilišnu knjižnicu, mjesta gdje se inače svakodnevno pojavljivao. Dao je otkaz i pismeno obavijestio Hrvatsko filozofsko društvo da se odriče svoga članstva, a pisma sličnog sadržaja poslao je na još desetak uvaženih adresa. Nestao je iz profesionalnog života…

Posljednje što sam čuo o mojem starijem kolegi Filipu M. jest da je nekoliko puta viđen na Dolcu kako raspravlja s prigorskim seljankama o značaju svježeg kravljeg sira u prehrani stoika.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.