Tkači snova : stare i nove priče | Robert Mlinarec

ZAGREB? SAMO JOŠ JEDAN OD GRADOVA…(2)

 

– Barem znam za koga ću idući put glasati. Kažu da se životinje glasaju, a mi svi ionak’ putujemo k’o živine – dodao je ispod glasa – za onoga tko izgradi podzemnu željeznicu u Zagrebu! – pametovao je mladić u gužvi tramvaja dok se probijao prema izlazu jedanaestice.

– Ma da, jebeš metropolu bez metroa – odvratio je netko iz gužve.

Na Dolcu sam sreo Simu Mraovića. Kupio je ribu za ručak (valjda je bio petak) i platio kavu. U hodu mi je dao par upotrebljivih savjeta oko cjenkanja i otkrio mi svoje skrivene tajne pisanja. O.K., naravno, rekao je nešto i o seksu u našim godinama i godinama koje dolaze. Trideset i druga. (Kad sam počeo ozbiljnije pisati gubio sam nepotrebno mnogo vremena na izmišljanje imena likova, tako da bi priču, koja bi inače tekla brzinom bujice, usporavale nominalističke meditacije. Do toga da su imena stvarnih osoba zapravo najbolje rješenje došao sam s‚m. No, problem su ustvari riječi koje ti likovi izgovaraju. Kako je Simo pjesnik i dobronamjerna faca nema bojazni da će nešto od ovoga što slijedi biti krivo protumačeno. Razgovor je tekao otprilike ovako:)

– Bok, Simo!

– Bok, Robertius! Kam ideš?

– Do Društva, a onda furam doma… Ti?

– Od Čegeca. Kavusina, može, a?

– ‘Ajmo!

Na polukatu naručujemo cugu. Veselimo se prvim danima proljeća i hvalimo nakon zime ponovno probuđene djevojačke grudi… Žene u prolazu, svjesne svoje ljepote, uživaju dok ih milujemo pogledima.

– Robertius, vidiš onu nožicu?

– Misliš onu u crnoj čarapi?

– Auuuuu! – čulo se jednoglasno, a dvoglasno.

Govorim Simi kako do prije koju godinu nisam bio svjestan da starim, mislio sam, potrajat će tako još pedesetak godina, a onda ću se, ionako umoran, povući od stola života. Kako to lijepo još Sokrat bijaše zborio, prije negoli ga politikanti sjebaše!

– Nemoj brinut’ stari, još nas čeka svega, kužiš? Ima vremena… Evo, ja ti baš guštam neku priču. Pišem malko, pa čitam, pustim, pa je opet sređujem. A ono nekad je bil pravi život!!! Ohrid, pisci, to je bilo dobro, ne. Ljubim ti tam’ jednu malu crnu sisatu, žnjaramo se mi cijelu večer, a onda ona veli: Sorry, Simo, ne buš večeras k meni! Dobro nije mi baš tak rekla, mislim ovo ne buš, već nekaj u tom smislu. Jebote, htel sam ju pitat kaj me onda tolko rajca, al’ nisam stigel! Već je drugi komad uletil u igru.

– I kaj, onda si se… ?!

– Ma ne, ozbiljno, pjesnike su nekad više cijenili. Bilo je svega, kužiš?

– Vi’š, ti si to dobro skontal. Kak’ to meni prije nikak’ da dođe do mozga?

– E Robertius, jebo ga ti, k’o bi se bavil poezijom da nema nuspojava. Komadi su samo nuspojave pjesničke riječi…

– Znači ti poznaš sve komade koji te čitaju? Mislim, onak’, malo bolje?

– ‘Ajd, dosta zajebancije – reče Simo uz širok osmijeh, bez zlatnog zuba. Možda će ga i imati ako mu ispadne koji od sjekutića.

– Gle onu kaj ide niz štepenge…

– Znam koku… S Filozofskog je… francuski i povijest umjetnosti, ne talijanski i povijest umjetnosti. Sonja.

– Mislim da bi ih sve trebalo katalogizirati… kao knjige ili periodiku. Ak’ je Kiš fural enciklopediju mrtvih kaj mi ne bi… Pa da, trebamo centar ili bolje… Institut za katalogizaciju žena!

– Jedna moja poznata s faksa navodno je vodila svoj katalog muškaraca, je ozbač, to mi je pričala, al’ knjigu nisam videl. Tam se sve bilo opisano do detalja, mislim o njenim frajerima, a mutila je nešto i s komadima… trans-s-seksualka. Znaš Simica da ove riječi nema ni kod Silića, niti kod Babić-Finke-Moguša!

– Sve je to O.K. Ali jesi li ti nju…?

– A, ne…

– Ustvari, katalogizacija žena je vrlo potreban i logičan posao. Pa i rasne konje i džukce vode u nekakvim registrima. Osim toga, naša jedina domovina u svakom trenutku mora znati s kakvim resursima raspolaže.

– Možda smo ipak ostarili? – pitao sam tjeskobno.

– Žele li gospoda još nešto? – umiješala se mlađahna konobarica u naš razgovor..

– Vaš osmijeh i čašu mineralne – spremno je dočeka Simek.

– Meni isto, molim – rekoh tiho – bez leda.

Škarpina u vrećici gubila je svoju erektivnost. Podnevno sunce djelovalo je entropijski na fraktalne odbljeske zapravo alkoholom iskrivljene stvarnosti, a time i na smrznutu ribu. (Naravno, ovo je subjektivno zapažanje koje će neupućenima možda sasvim dobro zvučati.)

– Znaš, sanjao sam da u Budimpešti na Dunavu imaju nebodere na brodovima. Kad dođe Dan velikih valova brodovi se prevrću na bokove, ustvari prevrću se zbog vjetra, a ne valova, ali ne ruše ništa na obali jer su točno predviđena mjesta gdje neboderi udaraju o zemlju i tu su postavljeni veliki gumeni odbojnici. Jedina frka je da ne poispadaju ljudi iz nebodera-padalica, tako da u svakom apartmanu postoje sigurnosni pojasevi kojima se stanovnici vežu na Dan velikih valova. I tak’ sam ja jedne godine baš noć uoči Dana velikih dunavskih valova pozvan na čaj na 17. kat kod jedne gospođice po bračnom statusu, a gospođe po godinama. Volim ja (bar je tak’ bilo u snu) tu plavušu, a uz to ujedno i (mislim) poprcljivu Mađaricu…

I veli mi ona: – Roberto, prognoza je dobra. Bit će divljeg vjetra, bit će ljuljanja.

Ja tukac ne kužim. Fura se ona na čajni obred, dobro, ja srčem vruću zašećerenu vodu s okusom jasmina il’ nekog drugog cvijeća, grijem sinuse dugo, dugo u hladnu zimsku noć (jesam li spomenuo da je Dan velikih valova, ustvari isto što i Dan veselih vjetrova i pada krajem siječnja, kada Panonijom brije košava, a da ja zimi često imam problema sa sinusima?). I sniježilo je te večeri, kao nikada prije u mom životu. Pomislih: Zašto nisam u Alpama? Ipak, ovdje se sve događa malo presporo za moj ukus. Sporo i mirno kakva je i mađarska ravnica. Frka me je da se ne probudim prije neg’ odsanjam ševu. Kužiš, to bar niš ne košta, nema frke od upada muža, nema kondoma, nema bolesti…

– I onda? – pita Simo.

– Onda je ona počela govoriti norveški. Tvrdi da ga je naučila zbog Hamsuna!

– Ma jebote – viknem ja – Hamsuna volim! I odmah joj citiram omiljeni pasus iz njegovih Skitnica.

– Ah, što si pametan, pričaj mi još o tome…

I krenem ja lupati po Skandinavcima. Šveđani (prvi oni kad su najbrojniji), pa Norvežani (Hamsuna smo prozvali Ham po biblijskom sinu koji nije bio odviše svijetle puti), onda Laxness! Island. Islandsko zvono.

– I tako su Vikinzi naselili Island, stvorili najstariji parlament na svijetu još u 10. stoljeću i dan-danas u svojem pismu imaju dva stara slova, ustvari rune.

I dignem ti ja Simo pogled i vidim Zsuszu kako polusklopljenih očiju s rukama u krilu (sad više nisam znao da li je u međuvremenu počela yoga-vježbe ili svršava na moju priču?) odsutno gleda u strop sobe.

– Volim intelektualne veze – prošapće Zsusza.

– I ja – slagah.

– I Simo, najslućuješ li ti tragediju?

– Pričaj, pričaj… kakva tragedija? Jel’ opal neboder, a niste vezali pojaseve!? Jebi ga, pametni znaju čemu služi pojas!

– Nije to, nego je Zsusza bolje spikala mornarski staroislandski sleng od mene.

Onda meni sve dopizdi i pitam: – Idemo se ševit’?

– Pa ja sam mislila da to tebi nije važno – veli ona.

– Ma i nije, al’ kaj bum frendovima rekel kad me pitaju jesi kaj šprical po Mađarskoj?

– Pa jesi li?

– Naravno – lagao sam.

– Onda im to reci.

(Kak’ da njima lažem kad nikad prije u životu nisam sanjal Mađarsku!)

– Ali to je sve nebitno, ak’ nemam trofej Dana velikih valova.

– Strpljen, spašen! Još manje od tri sata, pa će početi.

– Kaj bu počelo?

– Ljuljanje na valovima.

– Zsusza, nisi normalna. Nemam tol’ko vremena, zbudil bum se.

– Onda niš, dođi dogodine stvarno u Peštu pa bumo imali feštu. I uči danski!

I ja ti se Simo prešaltam u drugi san. Taj je tek bil horror; kao, zetovci su ganjali ljude po parkovima i pregledavali karte.

– Kaj će mi karta u parku? – mislim si ja.

– Druže, imaš li kartu? – upita me strogi brkonja fra Brne iza grma brnistre. Više nego očito je da su njegovi brkovi bili iz hajdučkih vremena, a oslovljavanje iz socijalizma.

– Imam pokaz – pribrano odgovorih.

Brkonja je bazdio na rakijetinu, vjerojatno ličku i nije savjesno obavljao svoj posao.

Iz daljine su se čuli glasovi: Požuri druže, brže, još brže

– Pun mi je pampur socijalizma – pomislih – i naglo se probudih.

– Vau, koju ti kontrolu snova imaš! I uv’jek tak mo’š isfurat buđenje kad ‘oćeš?

– Ne! Ustvari, probudio sam se jer mi se pišalo.

Krenuli smo s placa prema Trgaču, pa Gajevom do Tesline. Sve birtije i kafići bili su puni čovjekoida.

– Robertius, kaj je danas subotica? Otkud svi ovi padobranci?

– Vidiš da šljakaju, nije im lako.

Dalmatinke su ćakulale sto na sat. Jedino bi malčice usporile kad su trebale popraviti ruž ili se samodopadno smješkale svojim odbljescima u obližnjim izlozima.

– Mislim da im je u Zagrebu bolje neg’ u Splitu. Tu ipak mogu kriomice zaleć’ s nekim, a dole se sve zna, po katoličkom… – mudrovao je Šimun.

Odmjerenim koracima gazili smo očišćenim nogostupom prema kolodvoru. Ljudi u zelenom održavali su higijenu drveća; je li to bilo proljetno brijanje ili šišanje platana ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Svakog proljeća osjećam da moram pobjeći iz grada. U prirodu, pod rascvjetale voćke, na livade, na selo, odlijepiti se barem nakratko od svojih asfaltnih korijena. Ili još dalje, poći u lutanja, daleko čak do toplih Južnih mora. A svake jeseni, s uvijek iznova istom sjetom koju pojačava miris pečenih kestena na Gornjem gradu, osjećam da je tu moje mjesto, i… Prisjećam se pubertetskih ljubavi, dugih šetnji po mokrim i hladnim ulicama, prisjećam se imena i likova nikad ostarjelih dok lutam sam u predvečerja. Samo u jesen mogu pisati pjesme. Izgleda, ja sam sezonski pjesnik u nutrini ushićen jedino treperavim jesenskim svjetlima Zagreba pod nogama. Da, spleen Zagreba…

– Gle Tomislava, i njega glancaju – primijetio je moj suhodač vrativši me u proljeće.

– Je, fakat šminkaju grad. Vel’ko spremanje.

– O, koga to vidim?! – kao začuđeno Simo promijeni boju glasa i brzo nastavi – Bok, ovo je moj frend. Robica, Robica ovo je Karolina. Ideš s nama na kavu?

– Zakaj ne, ionak’ se ne žurim. Otkud vi?

– S književnog susreta na placu.

– Ma nije, zezaš me?

Karolina ne vjeruje.

Simo ne odustaje, otvara vrećicu i pokazuje joj mlitavu ribu.

Lovi se za glavu: – Joj, riknula je. Valjda se vrećica zbušila pa je ostala bez vode. Nema veze, ribe se ionak’ jedu mrtve, ne?

Sjedamo na sada već popodnevno sunce. Karolina uz ispriku odlazi do toaleta.

– Dobra je mala, k’o bombončić. Mala nimfica… Kaj veliš?

– Ah, to s nimfama uvijek me podsjeti na papige.

– Kaj, hoćeš da ti ju nabacim? – veli Simo – ja ionak’ kasnim doma.

– Ma, kasnim i ja. Čuj, ja bum zbrisal za deset-petnaest minuta.

– Dobro, idemo skupa, al’ moram ju malo kurit, ne, za drugi put. Kurtolina uvijek ima dobre priče, a i frendice.

– Ti bi mogel šljakat k’o psihoterapeut kad možeš slušat sve te ljude.

– Žene, stari, žene! Njima treba samo malo pažnje… Ššš, evo je, vraća se.

– I tak’ baš sam ove zime čvrsto odlučila promijeniti posao, mislim, nemoguće je šljakati u školi, klinci su monstrumi, kolege sve nekakvi socijalni slučajevi, anarhija totalka. Pa ti onda pričaj o književnosti, svjetskoj boli, ma boli njih…(3) Svaki dripac ima više love od profača. Da, tražim neku šljaku u knjižnici, neku hladovinu bez stresa, ajd’ živili, i tak’, sve je inače po starom, isti telefon, kvart, adresa… A znaš onu Gabicu, ona ti je…

(Isključio sam se dok je Simo, barem naoko, sa zanimanjem slušao monolog blebetuše koja očito spada u njegove rane radove. Promatram skupinu gimnazijalaca u kutu birtije kako se kikoću, zatim mi pažnju odvlače dva alkića za šankom. Dolje, pri ulazu u toalet, vidim postarijeg gospodina kako se naslanja na neukusno našminkanu i pomalo pripitu damu. Šire se mirisi iz kuhinje. Nedostaje mi zraka.)

– Oprostite, moram krenuti, neki ljudi će zbog posla navratiti k meni…

– Dobro starino, čujemo se, ajd’ budi mi dobar.

– Pozdrav, vidimo se.

Izlazim iz podruma. Zasljepljuje me proljetno sunce.

Žmirim.

Otvaram oči.

Žmirim.

Otvaram oči.

Gledam na svoj ruski časovnik. Toga trena prostruji mi glavom pitanje koliko još krugova mora optrčati mala kazaljka do početka novog tisućljeća.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.