Tkači snova : stare i nove priče | Robert Mlinarec

ZLATNO RUNO

jedna od mogućih verzija

 

Ima jedna priča koja se kazuje već stoljećima, priča iz onog zlatnog vremena kada su bogovi još razgovarali s ljudima i hodali zemljom, a slatka dokolica činila život vrijednim bivanja.

Svakodnevica stanovnika polisa tada je bila sasvim mirna. Ponekad bi koji mudrac svojim idejama na agori bacio crv sumnje među građane pokušavši pročistiti njihove misli tijekom poslijepodnevnih razgovora, no, takvi su ljudi bili rijetki, a svaka bi se vlast, milom ili silom, pobrinula da o njoj govore sve najbolje.

Jazon se toga poslijepodneva probudio suhih usta.

– Vode, Solone, vode… – dozivao je roba. Bubnjalo mu je glavi od sinoćnjeg pijanstva. Krupne kapi znoja koje su se cijedile s njegova tijela učiniše postelju potpuno mokrom.

– Uh, Tezej i Proklo su poput barbara koji jedu jednom tjedno. Koliko samo mogu maslina i sira izjesti, uliti vina u sebe, a onda još i navaljivati na dječake i robinje – mislio je Jazon, ne sjećajući se pritom da i sam nije mnogo zaostajao za dvojicom drugova na gozbi. Društvo muškaraca u punoj snazi, slobodnih koliko to sami žele, često se odavalo štovanju Dioniza u prisustvu čijeg duha su mnogi pothvati izgledali izvediviji, a samo ponekad, kada je vina ponestalo ili dok su bolovali ili pak u vrijeme sportskih igara, bili su skloniji Apolonu.

Proljeće je, poslije dosadnih i kratkih zimskih dana, s prvim cvijećem i pčelama, dozvalo u grad i Herkula koji je običavao zimiti s‚m s robovima na otoku Cyklu. Ogrnut samo životinjskom kožom preko snažnih mišica, zaputio se k trgovcu Teofrastu gdje je očekivao da će saznati novosti.

– Lijepog li dana, Teofraste!

– Dobar ti dan, Herkule!

– Kako tvoji poslovi?

– Slabo, nije dobro. Nije kao nekad.

– Nemoj tako, Teofrastu – nasmiješi se Herkul – vidim imaš togu prošivenu zlatnim nitima, a dvorište ti je puno praznih ćupova. Pa, nisu ih valjda sve miševi izjeli?

– No, no, hajde, uđi.

Sjedoše za stol u blagavaonici, a Teofrastova žena donese crnog vina i tiho se povuče.

– Jesu li se svi skupili? Jesu li zdravi, i nije li im ova vjetrovita zima promijenila misli?

– Ne brini Herkule. Orfej, Jazon i Tezej spremniji su nego ikada, a i ostali junaci na gozbama govore samo o vašem putovanju. Sada sve i da žele, zbog obraza i unaprijed ispripovijedanih junačkih priča, neće smjeti odustati. Brod je uređen, zalihe spremne, još samo proročicu treba upitati kada bogovi drže da je pravi tren za vaš polazak.

– Dobro, Teofraste.

Herkul je krenuo prema trgu nadajući se da će tamo zateći ostatak buduće posade Argosa. I stvarno, većina drugova već je živo razgovarala privlačeći pažnju ostalih skupina ljudi raspršenih po agori.

– Krenut ćemo prvo prema Ksenitima, a tek potom na istok. Tako ćemo izbjeći proljetne oluje koje bi nas mogle udaljiti s kursa, a usput ćemo obnoviti i naše zalihe vode – predlagao je Tezej.

– Tezeju, čudni stvore, zar misliš da ćemo trebati toliko vode? Prvo, i sam znaš da je na plovidbi okrepljujuće piti vino, a vodu tek kada osjetiš mučninu od valova. Ta, ne krećemo prvi put na plovidbu. Uostalom, Jazon će odlučiti kojim smjerom je najbolje peljati lađu – odvrati mu Orfej.

– A ti Herkule, jesi li povratio snagu nakon zimskog mirovanja? Što misliš, hoćemo li naći zlatno runo? – upita ga Diogen Mlađi.

– Ne znam. Sve ovisi o našoj upornosti i naklonosti bogova.

Skupini muškaraca polako je pristupio Jazon trepćući na poslijepodnevnom suncu. Njemu lijepih riječi nije nedostajalo niti za najvećeg mamurluka.

– Pozdrav, o drugovi moji, u pjanstvu riječi o morima i herojskim vremenima odrasli, spremiste li svoje mačeve i oprostiste li se od žena, ljubavnika i ljubavnica? Čas nam je na put kretati, na pučine sinje, u prostranstva vod‚ i slobod‚!

– Zar danas? A proročica Georgina? Je li baš trenutak? – zaredaše pitanja.

– Odgode nema dok more nas zove, a zlatno runo čeka. Hoćete li da netko drugi zauzme vaše mjesto u školskoj lektiri i ovjenčan slavom bude?

– Nećemo! – viknuše uglas.

I drugog jutra, ispraćen od cijelog grada, Argos je zaplovio morem mirnim poput ulja. Proročica Georgina, nešto udaljena od svjetine, plakala je znajući da dugo, dugo neće vidjeti svog ljubavnika Jazona. Suze su joj isprva polako, a onda sve brže klizile niz obraze i još je osjećala trnce od njegovih sinoćnjih milovanja po grudima. Georgininim suzama prozvaše ljudi te suze tuge i radosti; tuge, jer voljeni ljubavnik odlazi i tko zna kada će se ponovno sastati u zagrljaju, a radosti jer ga više neće morati dijeliti sa ženom koja živi u istom gradu.

Prvi dan plovidbe Argonauti bjehu ushićeni spoznajom da će idućih mjeseci (jer mišljahu da će im koji mjesec dostajati da se dočepaju zlatnog runa) slobodno ploviti daleko od mirnog i pomalo monotonog života u polisu. U svojim mislima oni su odavno plovili. Jer putovanje, zna to svaki iskusan putnik, počinje i prije samog kretanja na put. U mnogim razgovorima zamišljali su kako li mora izgledati Kolhida, jesu li i tamo trgovci poput Teofrasta spremni opskrbiti junake za njihove pothvate, a zauzvrat samo tražiti da se njihovo ime spominje drugim trgovcima u stranim zemljama.

Dani su bili vedri, a proljetni vjetar ne odviše jak. Trećeg dana plovidbe otkriše na brodu slijepog putnika, jedanaestogodišnjeg dječaka Sokrata koji je čuvši hvalisanja budućih Argonauta po gozbama i s‚m odlučio postati tragačem za nepoznatim. Zalihe hrane i pića bile su dovoljne za posadu i još najmanje petoricu slijepih putnika, ali pravi problem bile su dječakove godine.

– Znate li, prijatelji moji, ako zadržimo dječaka kad se vratimo kući ljudi će se smijati našim pothvatima. Pitat će, ako ih je moglo slijediti dijete, kakvi su to podvizi bili?

Nakon dugog natezanja oko toga treba li baciti malog Sokrata u more ili ne, razborit grčki duh našao je zadovoljavajuće rješenje.

– Ostavit ćemo dječaka na brodu, ali uz uvjet da se njegovo ime ne spominje niti u jednoj priči o Argonautima – bile su Jazonove riječi. (Kako je ovo jedna od mogućih verzija priče ipak je spomenut mali Sokrat koji nema nikakve veze s filozofom Sokratom osim što su imenjaci, kao i neki drugi likovi ispušteni u “službenoj verziji”.)

Osim povremenih prepirki, izazvanih skučenim prostorom lađe, život Argonauta bijaše bezbrižan. Plovili su oko tisuća sićušnih jonskih i egejskih otočića i otoka, istražujući ih tek ako bi našli da su im zanimljivi. Ponekad bi se cijela posada u čast Dioniza toliko opustila da su danima “gubili kompas” i kružili po jednoj te istoj morskoj struji. S vremenom su zapravo pomalo i počeli zaboravljati, a nisu se niti odviše trudili prisjetiti zašto su zapravo krenuli na plovidbu. Život je bio jednostavan. Kada bi im uzmanjkalo namirnica pristali bi, krenuli u lov, ribolov, kupili ili, ako su naselja bila barbarska, opljačkali ponešto, obljubili koju ženu, božicu zaspalu na šumskom proplanku ili barem kozu, nabrali divljih smokava i grožđa, te se otisnuli dalje. Pred zime, koje nisu niti izbliza bile oštre kao ove danas, naši putnici-lutalice pronašli bi sigurno utočište i čekali toplije dane. Prolazili su tako dani, a godine letjele.

Osme godine putovanja, nekoliko dana nakon uplovljavanja u Crno more, Prokla uhvati neka melankolija, neka tuga za zemljom otaca. Povukao se u sebe i prestao s radošću izmišljati priče za večerom u čemu je inače bio pravi majstor. Junaci, vidjevši nostalgiju svoga druga, pokušaše ga oraspoložiti pjesmom, a kasnije u razgovoru i citiranjem mudraca koji reče da je umnome Grku domovina čitav svijet. No, za Prokla nije bilo utjehe u riječima. Iz dana u dan sve se više prepuštao zagrljajima vina i sna, a svoje mornarske dužnosti obavljao tek u rijetkim trenucima budnosti. Zavolio je noć, posebice zvijezde. I tako, dok je danju lokao i spavao, a noću držao kormilo, jedne ljetne zvjezdane noći neki unutrašnji glas mu naloži da lađu usmjeri prema sjeveru. I učini tako.

U vrijeme više-ne-noći, a još-ne-dana Jazon izađe iz potpalublja.

– Proklo, prokletniče, znaš li da si razvio kriva jedra? Plovimo prema sjeveru umjesto na istok – uzbuđeno poviče Jazon.

– Ne brini, Jazone. Neptun je noćas bio na lađi i kazao mi da moramo krenuti ovim smjerom. Ono što tražimo naći ćemo na sjeveru, a ne na istoku.

Jazon ga sumnjičavo pogleda: – Nisi li opet previše zagledao u pehar s vinom ili možda surfao po Internetu?

– Nisam, Jazone. Za pet dana plovidbe stići ćemo do zelene plodne zemlje, a onda ćemo širokom rijekom ploviti još dva dana do našeg cilja – odgovori promukli Proklo.

– Stvarno? Prijatelju moj? Mi se otisnusmo zbog slave, dobro pomalo i zbog dosade, s naših obala tražiti zlatno runo. Izgleda da su sada bogovi odlučili da ga stvarno i nađemo – ushićeno prozbori Jazon i krene u potpalublje probuditi ostale članove posade.

Novi polet i davna misao sada sasvim zaokupe alkoholu predanu posadu. Dovedoše se u red koliko je to bilo moguće i prionuše svome zadatku s jednakim žarom kao što su o njemu nekada pričali na gozbama. Proklo je vještom rukom stezao kormilo (nije pio ni više ni manje nego prije) i gledao u daljinu.

I točno za pet dana doploviše do ušća široke rijeke na obali plodne, zelene zemlje. Tu im se učini po prvi put da su u posljednjih pet dana traganja napravili više nego svih ovih godina zajedno. Podigoše logor na obali i sjedoše uz vatru da dogovore što im je sutra činiti.

– Hoćemo li se razdvojiti, pa da dio posade krene uzvodno pješice ili ćemo svi zajedno lađom ploviti rijekom? – pitao je Tezej.

– Ne znam, prijatelju, odluka nije laka – zamišljeno je odgovarao Jazon.

– Da, ali netko mora odlučiti – dodao je Orfej.

– Sokrat Mikula Mali!

– Tu sam, Jazone.

– Nemamo vremena pitati bogove što nam je činiti. Da si ti vođa lađe što bi učinio? – pitao je Jazon.

Zatečen pitanjem sada već stasiti mladić Sokrat načas je ustuknuo.

Počešao se iza uha i kazao: – Jazone. Zemlja na prvi pogled izgleda pitoma, ali nama je nepoznata. Bolje bi bilo da se Argonauti ne razdvajaju, osim ako nisu u smrtnoj pogibelji.

– Neka tako bude! – zaključi Jazon.

Ranom zorom lađa je iskoristila lagani vjetar s mora i ušla u široku, moćnu rijeku. Trebalo je dosta vještine u upravljanju lađom, mnogo više nego što je to potrebno na otvorenom moru da bi se savladale velike okuke kojih je na rijeci bilo podosta. Oko rijeke su se protezale široke ravnice tek ponegdje ispresijecane šumarcima s drvećem potpuno različitim od onoga u Heladi. Ljudi ili njima nepoznatih životinja ili čudovišta još nisu vidjeli. Plovili su polako s nestrpljenjem očekujući sutrašnji dan kada su prema Neptunovim riječima konačno trebali stići na svoje odredište.

Nebo je bilo čisto, bez ijednog oblačka.

– Orfeju, razvij to jedro!

– Pomozi mu, Diogene.

– Kreni!

– Tezeju, kormilo.

(Količine adrenalina da je to milina!)

Šutke su obavljali svoje dužnosti, a onda, negdje kada je sunce bilo otprilike u zenitu, iza velike okuke ugledaše dim! Logikom gdje ima dima, ima i vatre, a valjda i ljudi, pristaše uz obalu. Odlučiše da se prikradu mjestu i da vide s kakvim neznancima imaju posla. Herkul je zadovoljno gladio svoj kratki mač nadajući se da će ga konačno upotrijebiti za nešto više od čišćenja noktiju.

Puzali su kroz polja puna mrava kako bi neprimijećeni stigli do maloga drvenog naselja pokraj rijeke.

– Neka nitko ne istrčava sam. Pritajit ćemo se neko vrijeme da vidimo koliko je ljudi po kolibama – šaptao je ratni vođa Herkul.

Pokraj naselja je bila bara oko koje se okupljala perad, a nešto dalje dva su dječaka čuvala ovce. Pred kolibama su klečeći u polukrugu radile žene svijetle kose za koju su naši junaci čuli samo iz priča.

– Orfeju, vidiš li što i ja? – pitao je Sokrat.

– Da, žene duge kose boje lana – govorio je Orfej i gutao pljuvačku.

– Ne vidim muškarce – dodao je Herkul.

– Možda su na pohodu ili u kućama – glasno je mislio Tezej.

Čekali su još koji trenutak, a potom se sjurili u naselje. Isukaše svoje mačeve, tek efekta radi, i u svojoj punoj snazi stadoše pred uplašene žene. Djeca su u čudu, ali bez straha gledala crnokose došljake. Mačevi bijahu vraćeni u korice, a Jazon istupi drhtavim glasom na svom učenom grčkom: – Pozdravlja vas družina s Argosa koja dolazi s obala najljepšeg mora na svijetu. Gdje su vaši muževi i braća?

Očito ih ništa ne razumjevši žene su međusobno nagađale tko bi i otkuda mogli biti ti stranci. Argonauti su nepristojno buljili u jedre plavokose i plavooke žene čije su obline zatezale haljine poput struna na luku. (Bješe to najstariji susret, a nešto kasnije i dodir grčke sa slavenskom kulturom.)

Rukama i onomatopejom žene su uspjele objasniti Argonautima da su im muževi u lovu, te ih pozvaše (slavenska duša!) na objed. Iako su Grci voljeli nešto konkretniju hranu od žitne kaše i kiselog mlijeka nisu ničime pokazali domaćicama da ne uživaju u hrani. Zadovoljno su se smješkali, puštali dječurliju da se igra njihovom ratnom opremom i čekali. Kako se noć približavala, napetost je rasla.

– Izgleda da se muškarci neće danas vratiti iz lova – primijetio je Jazon.

– Hoćemo li čekati sutra ovdje ili na lađi? – naivno je pitao Sokrat.

– Mladiću – ubacio se Orfej – znaš li da je nepristojno odbiti gostoprimstvo? Ne, svakako se nećemo vraćati na lađu.

– Istinu zboriš, Orfeju – potvrdio je odluku Tezej.

Herkul nije mogao sudjelovati u razgovoru, jer je privučen sirovom ljepotom plavooke Slavenke već posrnuo opčinjen njenim čarima. Zavukli su se pod pokrivače i nježno dodirivali u večernjem polumraku. Kako je noć odmicala pokraj vatre je ostajalo sve manje junaka, a sve više ih je nestajalo po kolibama emancipiranih ili barem manje rezerviranih žena nego danas. I Sokrat je Mali, prvi put u životu, zaorao Venerinu brazdu.

Sutradan ujutro junaci ustaše u dobrom raspoloženju i dogovoriše se da se što prije upute k lađi, jer bi u slučaju da ih zateknu muževi po povratku iz lova mogli biti ugroženi upravo uspostavljeni slavensko-grčki plemenski odnosi. (Ovaj uzmak prešućen je u svim verzijama priče o zlatnom runu.) Tako je i bilo. Po povratku na lađu i tijekom dvije godine plovidbe natrag u zemlju otaca o vođenju ljubavi s plavokosim ženama nastadoše još mnoge muške priče koje se po Tesaliji prepričavaju i dan-danas, a Argonauti stekoše vječnu slavu iako su teška srca ostavili zlatno runo među nogama slavenskih žena.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.