Moramo razgovarati | Tanja Mravak

BRAT

 

Šaji je to bio dan kad su ga se svi klonili. On je dežurni. Leži na kauču, sjedi na fotelji, smišlja sendviče, vlada daljinskim upravljačem. I čeka.

Te dežurne nedjelje u lipnju, dan prije početka ljeta, oko pet su počeli pljuskovi. Šajo je kunjao na kauču, Ivana je peglala.

– Probudi me ako zaspem, u osan je Formula.

– Kako u osan, al nije formula u dva?

– Je, al u Americi.

 

Ivica i Garo sjedili su na stepenicama ispred „dežurane“. Tako su zvali prostoriju u kojoj se nalazila telefonska centrala, centrala za radiovezu, aparati za vezu, terminal, računalo, ormari, televizor, radio, dvije neudobne fotelje, jedna udobna, uredska, obična stolica i nekoliko skrivenih boca vina i piva.

Njih su dvojica svoje dežurstvo morali provesti u postaji. Zapravo, trebali su biti u dežurani, ali je treći dežurni, Marko, dobrovoljno ostao pored komunikacijskih uređaja.

– Jel ono iza općine Šajina kuća? – pitao je Ivica pokazujući prstom u krov jednokatnice iza zgrade gradske uprave.

– Je, ona šta joj je čempres s desne strane. Tu mu stoji mater.

– A di on stoji?

– On je kupio stan kod bazena. Tamo – pokazivao je Garo prstom iza sebe.

– Nije njemu daleko.

– Nije.

– Je vruće danas.

– Aha. Sparina.

– Je.

Zapuhalo je. Sa zapada su nadirali tamni oblaci. Sa istoka, iznad planine, dizali su se bijeli stratokumulusi.

– Dižu se kule iz Bosne. Tako je moja baba govorila kad bi bili ovakvi oblaci poviše planine – sjetio se Garo.

– A moja je za ove crne s druge strane govorila da svako zlo dolazi iz Pavića. Neko joj se tamo gadno zamirio.

Zagrmjelo je. Dva policajca uzela su kape sa stepenica. Garo je prašinu s oboda otresao rukom, a Ivica udario kapom dva puta po desnom bedru. Velike kapi kiše nekoliko su puta u razmacima od par sekundi udarale u nadstrešnicu iznad stepenica. Zatim se ritam udaraca naglo ubrzao. Nevoljko su ustali i ušli u prostoriju za dežurstva. Marko je slagao spise u ormaru. Garo je sjeo u udobnu fotelju i zakunjao ispred televizora. Ivica je zapalio cigaretu i gledao kako kapi kiše prekrivaju beton ispred postaje. Kad više nije bilo ni jednog suhog dijela, uzeo je pivo, sjeo u uredsku stolicu, dignuo noge na naslon neudobne fotelje i pratio pripremanje lista u umaku od kapara u nedjeljnopopodnevnoj emisiji. Marko je rekao da su kapare pupoljci cvjetova koji rastu u grmovima na stijenama i zidinama uz more.

 

Utrka na stazi Brickyard u Indianapolisu ima nekoliko zanimljivosti. Dvije su Slavku bile osobito drage: ovalni dio kakav nema ni jedna druga staza za Formulu 1 i odlični kutovi snimanja.

– Pogledaj ovo Ivana, vidi sad. Iza ove okuke su stavili kameru negdi na stazu i svi bolidi prolaze priko nje. Vidi, vidi…

Ivana je držala noge na stoliću i rukama pridržavala trbuh.

– Aha, zgodno.

– A vidi ovo, vidi ovo…

Odužio je tu zadnju riječ do kraja kadra. Ovooooooo. Jasno se vidio upravljač, ruke vozača u rukavicama i kako pritišće dugmad.

– Vidi, vidi. Prominio je brzinu na volanu. Ajme šta ovo volin.

– Aj mi donesi malo soka.

– Al maco, skoro su na kraju kruga za zagrijavanje – negodovao je Šajo.

Ivana se potapšala po trbuhu. Šajo je ustao, unatraške hodao do stola, udario u stolicu, pomaknuo je, napipao hladnjak, otvorio ga, napipao sok i brzo se vratio na kauč.

– A čaša?

– Aj ne pizdi, nisi baš tolko trudna – pomilovao je po trbuhu i motirao da pije iz tetrapaka. – Vidi kadra. Mmm, već sam zadovoljan trkom.

Jedino je bio razočaran meteorološkom situacijom. U Indianapolisu je taj dan sijalo sunce. Draže su mu mokre trke. Razmišljao je da pošalje FIA-i prijedlog pravila kojim bi se uvelo obavezno polijevanje staze velikim šmrkovima pet minuta prije i dva puta tijekom utrke.

– Pa bi se vidilo ko je šofer.

A njegov omiljeni vozač bio je Michael Schumacher. Iako je tip koji je volio dežurstva mogao i maštovitije odabrati. Schumacher je te, dvije tisuće i četvrte, već gotovo tad, na polovici sezone, osigurao naslov svjetskog prvaka. I dok su svi brujali da je Formula postala dosadna, Šajo je, jednako gordo kao i njegov favorit, uživao u svakoj pobjedi.

Ivana mu je pružila tetrapak soka. On ga je zaustavio dlanom čim mu je ušao u vidokrug. Ivani je bilo lijeno micati ruku. Šajo je spriječio svaki šum i pokret. Tako su s tetrapakom soka između sebe dočekali gašenje svih pet crvenih svjetala na semaforu. Utrka Formule jedan za veliku nagradu SAD-a je počela.

– Dvojac Ferrarija sjajno je startao – naglašavajući sjajno govorio je komentator.

Ne baš onim poretkom kakvog je priželjkivao Šajo jer je pole position imao Barrichelo. Svejedno, režiseri su se odlučili češće prikazivati kadar iz onog drugog Ferrarijevog bolida.

Šajo je uživao u tim kadrovima. Mogao bi cijelu utrku odgledati sa Schumacherove kacige. Činilo se da će to biti jedini interesantan kadar. Komentator je potvrdio režiserov izbor.

– Dva Ferrarija već su se odlijepila od ostatka društva. Ali što… tko je to… Alonso, da to je Alonsov bolid.

Alonso se zavrtio na stazi i zadnjim dijelom udario u zid na sredini ovala.

Ivana je pomakla ruku i popila gutljaj soka.

Šajo je vrtio rukom pipajući po zraku tamo gdje je pretpostavljao da je Ivanina ruka i tetrapak.

– Ostat će ulja na stazi. Pazi šta ti kažen, ostat će ulja na stazi. Bit će svašta. Kolko je sati? Koji je krug? Osmi. Bit će svašta.

Ivana mu je zaustavila ruku i stavila u nju sok.

– Vidi kolko voze ovde, trista na sat.

 

Dva su policajca kunjala dok su bolidi jurili tristo na sat. Marko je stišao ton na televizoru kad su zaspali i sjeo ispred postaje. Naglo su trgnuli glavama kad je zazvonio telefon. Prazna limenka piva zazvečala je pri udaru o pod.

Ivica je brzo stavio kapu na glavu i dva, tri puta zagladio košulju na prsima. Onda je podignuo slušalicu.

– Policija.

Razgovor je trajao vrlo kratko. Garo je ugasio televizor, protegnuo se i pogledao na sat.

– Dobro smo i prošli. Sve do sad ništa. Čini mi se da je ovo blizu rekorda.

Ivica je pogledao na ručni sat, kimnuo glavom i birao Šajin broj.

 

Prošla su dva kruga od Alonsovog izlijetanja. Srednji dio ovala dobro je pokriven kamerama. Tu se juri tristo na sat. Tu se prolilo ulje iz Alonsovog bolida i juri se tristo na sat. Tko zna kako su drugi prošli, tko zna kakve su im bile gume, jesu li što posebno napravili ili nisu ama baš ništa, ali svakako je kod njih bilo nešto drugačije nego kod Ralfa Schumachera.

– Jebote.

Šajo je spustio sok na stol i držao ga tu objema rukama.

Ralf se dva puta zavrtio na stazi i u drugom se okretu, koji je počeo s tristo na sat, prednjim dijelom bolida zabio u zid.

Šajo je naslonio bradu na vrh tetrapaka.

Na stazi Brickyard u Indianapolisu oko četrnaest sati i petnaest minuta po lokalnom vremenu zamahale su žute zastave i pojavio se safety car.

– Poštovani gledatelji čini se da će ovo biti rekordno trajanje sejfti kara… sigurnosnog automobila… ovo ne izgleda dobro…

Šajo je pogledao Ivanu. Ivana je pogledala Šaju. Onda su oboje gledali smrskani bolid.

– Jel ti se čini, ovako kad se razbiju, da su kao od legokockica? Ono, nekako. Znam ja da je to čvrsto i da su to neki nevjerojatni materijali, al isto… vidi, pogledaj kako to kolo visi – Ivana je nagnula glavu ne bi li bolje popratila odvojene dijelove bolida.

Snimke više nisu pokazivale pogled s kacige ni profil vozača. Sve su oči i kamere bile uprte u slupani Ralfov bolid dok se vrlo brzo nije promijenio i taj kadar. Kamere su s nekoliko mjesta na stazi pratile kolonu iza sigurnosnog automobila.

– Nemoj, šta lego-kocke? Nemoj to sad govorit. Nije zajebancija. Nije zajebancija.

Jedini čovjek kojeg su kamere prikazivale iz kruga u krug na istom mjestu bio je Michael Schumacher. I svaki put kad bi prošao pokraj mjesta gdje je Hitna pomoć zaklanjala pogled na njegovog mlađeg brata, režiser bi pokazao kako svjetski prvak ne gleda ispred sebe, ni u retrovizor, nego – što je nemoguće vidjeti u utrci – okreće glavu u desno i vozi bolid Formule 1 jedan ne gledajući naprijed.

Šaji je zazvonio telefon.

– Prometna. Jebemu.

Obuvao je cipele skakućući na jednoj nozi i s vrata još jednom uputio pogled Ivani, pa televiziji i žurno izišao iz kuće. Kiša je prestala i s ugrijanog se asfalta vlaga penjala uz Šajino tijelo stvarajući oko njega vruć, vlažan i težak oklop. Svakim korakom u onih stotinjak metara do postaje oklop je postajao teži.

Kad je stigao ispred postaje, upalila se gradska rasvjeta. Ivica i Garo sjedili su pored parkiranih policijskih kola i mahali kapama ispred lica ne bi li odagnali sparinu. Ivica je kapom mahnuo Šaji. Šajo je ušao u auto, uključio radio nastojeći pronaći neke informacije o Ralfu. Dok je tražio vijesti iz Indianapolisa, dvojica policajaca sjela su u auto.

– Di je prometna? – upitao je Šajo ne dižući pogled s radija.

– Kod Prisike – odgovorio je Ivica.

– Naravno. Kod Prisike. Jeste gledali formulu?

Krenuli su. Vlaga od popodnevne kiše odgađala je odgovore.

– Malo, u dežurani. Šta je bilo?

– Zabio se Ralf u zid.

– Koji je Ralf ? – javio se Garo sa zadnjeg sjedala.

– Schumacherov mlađi brat – objasnio mu je Ivica ne okrećući se.

– E tako je – promrsio je Garo i opet skinuo kapu, pa je nakon nekoliko zamaha ispred lica vratio na glavu.

Šajo je šutio ostatak puta. Od postaje do Prisike pod rotacijskim svjetlima i brzinom koja ih prati ima dvadesetak minuta. Mrak se počeo spuštati. Zapravo, izgledalo je kao da idu u mrak. Šajo je ponekad, kad bi vozio u zoru ili u sumrak, znao zamaštati da vozi zemaljsku kuglu.

U autu se čuo slab zvuk s radija. Nigdje nije bilo vijesti o Ralfu. Ivica je držao uključenu vezu s centralom, pa bi zvuk uspostavljanja veze povremeno potpuno prekrio zvuk s radija. Tri puta su druge kolege tražile centralu. Jednom je centrala tražila njih.

Pirulirulu

– Paviću, javi se.

– Tu sam.

Pirulirulu.

– Jeste stigli?

– Još malo. Stiže li hitna?

Pirulirulu.

– Javili smo. Dvoja kola vraćaju se iz Splita, jedna voze dva srčana udara na Firule, dolaze.

– Dobro, javit ćemo se ako ne dođu.

Pirulirulu

– Okej.

Garo je na zadnjem sjedištu gledao kroz prozor izbacujući teške izdisaje i povremeno se nakratko hladio kapom.

Šajo je vozio napamet. Nije bio svjestan svojih pokreta, mijenjanja brzina, usporavanja, ubrzavanja. Kad je prvi put primijetio da je odvozio dvadeset kilometara, a da se nije mogao sjetiti ni jedne radnje u vožnji, znao je da je naučio voziti auto.

„Točno tako“, mislio je, „nitko u stvari ne navija za Ralfa. Nikad nisam čuo da neko navija za Ralfa, evo, ovi ni ne znaju za njega. Jer ljudi navijaju il za Schumachera il za druge. Nitko ne navija za Ralfa. Pa ne zovu njega bezveze po imenu, a brata mu po prezimenu. Koga to još u Formuli zovu po imenu?“

Bljeskovi plavog rotacijskog svjetla ritmično su osvjetljavali tri policajca na putu do Prisike.

– Evo nas.

Dva dečka iz obližnjeg sela gledala su u provaliju. Jedan je uperio baterijsku lampu. Pod slabim snopom svjetla vidjeli su se ljudski obrisi. Na cesti su se vidjeli tragovi kočenja, oštrog okreta, ostaci blatobrana, njemačka registracijska oznaka, aluminijski naplatak sa znakom Audija i polomljena zaštitna ograda.

– Govori nešto.

– Šta će govorit, kretenu, vidiš da se ni ne miče.

– Je… ono. Malo se ka miče.

Šajo je pogledao preko ograde i pristupio dvojici koji su se prepirali.

– Šta je bilo momci?

Onaj koji je onog drugog nazvao „Kretenu“ uzeo je riječ.

– Evo vako je bilo, ja san vidio. Ovu gori čošu, kod Prisike, zasika je brat bratu devedest na sat, a ja nisan nikad uletio brže od pedest. Reka san: „U pizdu materinu budale.“ I taman kad san reka izvrtio se, odbio se od zida, probio ogradu i ode doli u pizdu… Znaš šta, da nisan vidio mislio bi da toga nema, da je to u filmu… il ono, negdi… u Americi. Čini mi se da isto nije puno razbio auto, šta vi mislite inspektore?

– Nisan ja inspektor. Jel bio još netko na cesti? Neko drugo auto, jel bilo pretjecanja?

– Ništa, čista situacija. Uletio, zavrtio se i gotovo.

Otišao je do auta po fotoaparat i reflektor.

– Ko će ić doli? – upitao je dvojicu kolega.

– A jebemu, Šajo, ti. Moraš slikat prije nego se išta makne.

Uperio je reflektor u dno padine i još jednom pogledao preko ograde. Automobil se zaustavio na dnu ne baš duboke, ali strme provalije. Svejedno, nije mu se na prvi pogled činilo jako opasno. Malo blata, ali prohodno. Obukao je kombinezon, posudio od kolege čvršće cipele, dao mu da drži reflektor i zakoračio preko zaštitne ograde.

Ivica je držao reflektor uperen u automobil.

– Vidi Ivo, čini mi se da je meni važnije to svitlo nego…

– A, je, je, pardon. Evo, evo.

Zrake svjetla iz reflektora naglo su prešle s Audija s dna padine do Šajinih nogu.

– Daj malo isprid, da vidin put.

Reflektor je osvijetlio blatnjavu stazu koju je napravio automobil dok je klizio niz padinu.

Šajo je čučnuo. Rukama je dodirnuo vlažnu zemlju i promatrao padinu. Audi je ucrtao jasan trag. S obje strane tog traga svijetlile su kapljice na travi i sjajile se mokre stijene.

– Daj malo prema autu.

Ivica je tražio automobil šarajući snopom svjetla po dnu padine. Šajo je ostao čučati u mraku. Stiskao je zemlju i pratio svjetlo dok se nije zaustavilo na krovu automobila.

– Oš moć Šajo, šta ti se čini?

– Mislim se bil po blatu il po travi.

Snop svjetla prešao je s krova prema blatnjavoj stazi, naglo skrenuo na jednu, pa brzinom pogleda preskočio na drugu stranu staze.

– Eto, jes vidio? Šta ti kažeš Garo?

– Aj ti sad znaj… – javio se Garo s ceste češkajući se obodom kape po glavi.

Šajo je osjetio miris mokrog cvijeća i za trenutak, kratak kao prijelaz snopa svjetla, prstima protrljao vlažnu zemlju.

– Po blatu, po blatu, bolje. Bolje sto posto, miljon posto je bolje po blatu – javio se dečko očevidac.

Ivica se okrenuo i ugledao ga kako stoji iza njegovog desnog ramena, a poziciju iza lijevog zauzeo je drugi dečko.

– Ma kakvi – čulo se s lijeva. – Ni slučajno! Ono… skotrlja bi se do auta. Ono… ka balun. Il ono… ka, šta ja znan, ono, loptica. Jebeš blato. Ono, kamen je kamen. Ono.

– Ma šta ti znaš.

Ne može se točno reći koji, ali jedan od njih dvojice slučajno je gurnuo Ivicu.

Šajo se trenutak prije pridigao, bacio zemlju iz ruke i krenuo strmom blatnjavom padinom. Snop svjetla odjednom je počeo nekontrolirano šarati zrakom. Zaustavio se stvorivši traku svjetla preko ceste koja bi se okomito dizala da je na kraju ceste bio zid, ali nije, pa je pratila neravnine na terenu.

Kad je ispustio reflektor Ivica se uhvatio za ogradu i presavio preko nje opirući se mogućem padu.

– Jebem vam! Aj, amo… dalje, amo, maknite se – tjerao je Ivica dvojac očevidaca dalje od ograde. – Vidi šta ste sad napravili.

U daljini se čula sirena Hitne pomoći.

– Jebote! – opsovao je Šajo dok se nekontrolirano u mraku klizio prema unesrećenom. Fotoaparat ga je udario u glavu, a korijen nekog obližnjeg stabalca dao dodatan polet i ubrzanje.

Ivica je vratio svjetlo i šarajući blatnjavom stazom pronašao Šaju baš u trenutku kad su tvrda plastika fotoaparata i lim Audija ispunili trenutak zvukom međusobnog naglog dodira.

– Jebote! – opsovao je sad i Ivica.

Šajo se u posljednjoj sekundi pada samo stisnuo da ublaži udarac. Stavio je ruke na glavu, skupio ramena, zgrčio mišiće i… ništa. Nikakav udarac. Samo fotoaparat. Otvorio je oči i vidio da leži na debeljuškastom muškarcu neobično izvijenog vrata i začuđenih plavih očiju. Svakakve je izraze lica viđao u prometnim nesrećama, samoubojstvima, gušenjima, ali ovakvo čuđenje još nije doživio. Kao da je tom nesretniku bilo jako zanimljivo i neobično da baš ovdje umire. Ili se nekim čudom mrtav iznenadio naglom Šajinom prisnošću. Eto, to je Šajo prvo pomislio kad ga je ugledao: „Šta se čudiš?!“

I svaki put (nakon nekoliko prvih puta) Šajo ima sekundu takvih misli kad na očevidu ugleda mrtvo lice. Rekao je to Ivani, a ona je rekla da je to valjda normalno, da je to neka obrana ili tako nešto. Kolegama se nije povjeravao. Činilo mu se neprimjereno. Nakon toga sve je normalno i loše.

Naježio se postavši svjestan dodira mrtvog tijela. Već dugo zna kad je život nepovratno iscurio. Ne treba slušati disanje ni pipati bilo.

Maknuo se s njega kao s mrtve zmije i upravo ga je takva hladnoća i prožela, iako još nije bio hladan, pa je protrnuo, stresao se i kroz prozor, kuda je i uletio, izmigoljio iz auta. Na tlu je napipao fotoaparat.

Ivica je nepomično držao reflektor. Dvojica očevidaca opet su mu se našla iza leđa.

– Triba li silazit? – poviknuo je desni.

– Ne triba, bojin se da mu nema pomoći – odgovorio je Ivica.

Nije ni okrenuo glavu.

– Jesan ti reka da se ne miče kretenu, ko zna šta si ti vidio.

– Možda se je mica. Možda ga je ono… ovaj tip sad. Ono kad je uletio.

Garo je kapom pokazao dvojcu da sjednu u policijski automobil. Izvadio je konop i stao ga čvrsto vezati za probijenu ogradu.

Činilo se da aparat još funkcionira. Šajo je fotografirao automobil i poginulog. „Baš ću pitat kolege kakav mu je izraz lica“. Fino ga je izoštrio, fokusirao i stisnuo otponac.

Napravio je još nekoliko fotografija, slegnuo ramenima, protresao glavom, duboko udahnuo i izdahnuo u pet-šest kratkih ritmičnih izdisaja i konačno uzeo kraj konopa kojeg je Garo bacio s ograde.

Dok se pridržavao za konop i svim se silama nogama upirao u blato, došla je Hitna pomoć i vučna služba. Popeo se do ceste, skinuo blatnjavi kombinezon, vratio Ivici cipele i sjeo u policijski automobil na suvozačevo mjesto. Ivica i Garo ostali su na usluzi liječniku i vozaču HAK-a.

– Šta sad?

Šajo se okrenuo prema dvojcu iz obližnjeg mjesta.

– Ništa.

– Možemo li mi…

– Morali bi mi opet ispričat situaciju. Iz kojeg smjera, jel netko dolazio iz drugog pravca…

Naslonio je bradu na naslon sjedala. Dečki su u nevjerici tresli glavom.

– Aj, poslije ćemo – umorno je odgovorio i okrenuo se.

Otvorio je pretinac tražeći blok i olovku. U pretincu je vidio mobitel. Morao je nazvati Ivanu.

– Ej – javila mu se sneno.

– Ej, ljubavi. Jel Ralf osta živ?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.