Moramo razgovarati | Tanja Mravak

DARK CHOCOLATE

 

Baš je sretna. Sjedi za stolom i gleda muža na kauču. Dugo nije imala tako dobar dan. Jutros je krenula na posao kao i svakog dana. Ništa nije nagovijestilo to stanje. Padala je hladna kiša, šipka kišobrana uporno se krivila, iako ju je ona stalno ispravljala. Niz iskrivljenu stranu malog, sklopivog kišobrana curio je tanki mlaz vode i naizmjence joj kvasio torbu pa gležanj.

Na stražnjem ulazu supermarketa čekala je šefica. Iva ju je kratko pozdravila pa joj kolebljivo okrenula leđa i pažljivo nekoliko puta protresla kišobran. Futrolu je davno zagubila. Kišobran je spremila najprije u jednu pa u drugu vrećicu sa znakom trgovačkog lanca u kojem je radila. Šefica je ušla za njom i zatvorila vrata prostorije u kojoj su se radnice oblačile.

– Vrlo je važno, opet naglašavam, pitati karticu za bodove. Jučer sam malo šetala oko blagajni i primijetila sam da su se neke od vas opustile.

Iva je gledala na zidni sat i nadala se da će joj ostati vremena da promijeni čarape. Izvadila je kecelju iz ormarića.

– Svakog kupca… svakog – pogledala je prema Ivi – treba pitati karticu!

Navlačila je kecelju preko glave i malo duže je zadržala na očima.

– I ako karticu nemaju, pitati žele li je.

Vezivala je kecelju na struku s lijeva i s desna. I to je bila zgodna prilika za skrenuti pogled.

– I onda objasniti što će dobiti ako uzmu karticu.

Izuvala je cipele, dugo je odvezivala vezice. Šefica se nagnula prema njoj.

– Svakog kupca.

Nije uspjela promijeniti čarape, vremena je bilo samo za preobuvanje u klompe.

Sjela je na blagajnu broj tri. Danas je pazila.

Dobar dan, imate li karticu za bodove? Dobar dan imate li karticu za bodove? Dobar dan, imate li karticu za bodove? Dobar dan, imate li karticu za bodove?

– Dobar dan. Nemam.

– Želite li?

– Ne, ne, ja ni ne kupujem.

– A zašto ne želite? Znate li da ćete nakon tisuću sakupljenih bodova moć odabrat pet stvari čak dvadeset posto jeftinije? A ulazite i u nagradnu igru. Nikad ne znate di vas srića čeka.

I već je Iva izvadila pristupne formulare kad joj je mladić s druge strane pružio zamotani paketić. Papir nije bio sjajan, pa ni gladak. Na prvi joj se pogled učinio prljav, a onda je prepoznala nešto što je stajalo na polici s ukrasnim papirima i sjetila se kako se smijala kad je pročitala da je to rižin papir.

– To je za vas. Oprostite.

Iva je pogledala mladića. Nije on baš bio ni mlad. Vjerojatno ne puno mlađi od nje. Ali jasno joj je bilo da je bio sam. Ona prepoznaje oženjene. Ovaj nije imao to što je prepoznavala kod oženjenih.

– A nije, nije, falio si. Sigurno je to za Ankicu, ona je popodne – nasmijala mu se uvjerena da je to nešto u rižinom papiru samo malo skuplje od onoga što Ankici ti, ne baš mladi, neoženjeni momci svakodnevno ostavljaju.

– To je za vas. Oprostite mi još jednom.

– Nije, nije. Ne dobivam odavno ni zamotano, ni nezamotano – promrmljala je Iva nastojeći završiti razgovor i već je pogled usmjerila k drugoj mušteriji.

– Je, za vas je.

Rižin papir dodirnuo joj je nadlakticu. Trgnula se.

– I oprostite.

– Ne znan o čemu govorite.

– Ma jučer sam vas, hm… uvrijedio. I evo, uzmite, bit će mi lakše.

Paketić je još jednom dodirnuo Ivinu ruku. Ugurao joj se između palca i kažiprsta. Nije ih stisnula, nego je opet pogledala mladića.

– Jesi ti onaj šta mi je reka da neće jebenu karticu? – tiho je, pogledavši oko sebe, izgovorila zadnje dvije riječi.

Gospođa iza mladića premjestila se s jedne noge na drugu i uzdahnula.

– Ma neeee, ne bi ja nikad tako nešto. Joj, ne…

– A, znan onda! Ti si onaj šta mi je reka da se usredo… ono, nešto ka fino, kad san zaboravila dat kesu. E, je, ti si fin. To ufino san zapantila.

Osjetio je lagan dodir tuđih kolica na stražnjici. Paketić se opet udaljio od Ivine ruke. Pustio je gospođu iza njega na blagajnu i ostao stiješnjen njenim kolicima.

– Dobar dan, imate li karticu?

Provukla je karticu kroz utor na računalu. Na ekranu je pisalo ime i prezime gospođe s kolicima. Začuo se zvuk prepoznavanja bar koda.

Mladić se malo pomaknuo i nije znao što bi s paketićem. Na prostor iza Ivinih leđa stizale su stvari s trake, kotrljale se čašice jogurta, šuškale vrećice s tjesteninom, tromo klizile dobro umotane juneće koljenice. Gospođa je dobila tri boda. Dok je spremala stvari u vrećicu, on se opet približio blagajni.

– Ja sam bio malo nervozan i kasnio sam. Žena ispred mene imala je punu košaru pa je nešto zapelo s karticom. Kad ste to sredili, ova je upitala još i tri kutije cigareta, a vi ste imali dvije. Onda ste otišli do jedne blagajne, pa do druge, pa ste viknuli kolegici na trećoj ima li dugi Walter. I kako nigdje nije bilo, otišli ste do skladišta. A okolo su stajale bar tri vaše kolegice i nešto slagale, premještale. Ja sam pjenio i bjesnio na vas, na organizaciju… i kad ste se vratili, pitao sam jel imao netko drugi da ode po te cigarete. Ljut sam bio. Molim vas, oprostite mi i, evo, primite ovo. Vama, kao znak mog kajanja i meni kao znak vašeg oprosta.

Iva je šutjela. Uzela je hrapavi zamotuljak i izgledalo je kao da će se grohotom nasmijati. Onda joj se zatresla brada, zagrizla je usne i osjetila peckanje u vrhu nosa. Činilo se da je plač nezaustavljiv.

– Khm, khm… – nakašljala se šefica, koja se odjednom stvorila iza blagajne – može li to poslije posla?

To je zaustavilo plač. Iva se posramila. Mladić joj je šutke stisnuo ruku, kimnuo šefici kao da se ispričava i izišao iz supermarketa.

 

Dobar dan. Imate li karticu za bodove?

 

Do pauze se čarapa na gležnju osušila. Danas nije uzela pet dekagrama parizera i malo kruha. Zatvorila se u zahod i pažljivo, kao kad bi usnulom suprugu skidala pepeljaru s trbuha, odmotala paketić i lagano spustila rižin papir na koljena. Do tog trenutka on je skrivao crnu tanku kutiju na kojoj je u tamno sivom pravokutniku bijelim pisanim slovima pisalo Luxury, a ispod toga tiskanim zlatnim BELGIAN DARK CHOCOLATE. Na crnom dijelu pakiranja još je stajalo i 70% COCOA te sitnim bijelim slovima Belgian chocolate made by perfectionist from the finest ingridients, since 1923. Ništa, osim „chocolate“ nije Ivi dalo naslutiti da se unutra krije čokolada. Nije na kutiji bila slika table čokolade, pa čak ni crtež kakaa. Pomirisala je paketić sa svih strana, približila ga uhu i pritisnula nekoliko puta da čuje kako šuška folija ispod koje se, bila je sigurna, nalazi čokolada.

 

U njenom dućanu bilo je nekoliko švicarskih čokolada koje su umjesto običnog papirnatog omota imale tvrđu kutiju i na kojima se kočoperio veliki postotak kakaa. Neki su to kupovali, obično gospođe s glatkim rukama. Gotovo nikad nisu skupljale bodove. Ali te su kutije na sebi bar imale nacrtanu kockicu čokolade pa je znala da je unutra čokolada.

„Ankica je probala jednu takvu i kaže da je gorka. Tanka i gorka.“ To joj je bilo drago. Takvu njena djeca ne bi jela sve da im i donese. „Tko zna“, pomislila je, „koliko ova košta“. Tu belgijsku čokoladu nikad nije vidjela, u njenom se dućanu nije prodavala. A onaj mladić nije valjda jučer išao u Belgiju po čokoladu. Kupio ju je negdje gdje su mu je umotali u rižin papir. I sigurno nije bio ljut.

Spremila ju je u torbu i vratila se na blagajnu.

Kad je došla kući suprug je spavao na kauču pored stola. Bio je toliko blizu da su se stolice s te strane jedva mogle izvući i uvijek se na njih sjedalo bočno pa se tek onda noge premještale ispod stola. U drugoj sobi spavala je njegova majka. Naizmjence su hrkali i zviždali. Njeno hrkanje, prigušeno zidovima, počinjalo je kad je sin u izdahu zviždukao. Valjda su se uštimali u četrdeset i dvije godine zajedničkog života. Hrkanje je pratilo treštanje televizora, repriza jutarnjih dječjih emisija. Hrkanje, zvižduci i znate li kako se prave flasteri. Iva se vješto ugurala između stolica i kauča i pažljivo uklonila pepeljaru s muževog trbuha. Pričekala je da do kraja udahne i onda ju je lagano obujmila prstima. Kad bi izdisao, trbuh mu se spuštao nadolje i pepeljara bi nečujno ostala u njenoj ruci. Stišala je ton na tipkama ispod ekrana jer je daljinski od televizora stajao u njegovoj poluotvorenoj ruci. Uvježbanim tihim pokretima stavila je drvo u već gotovo ugaslu vatru, iz lonca pojela malo juhe da ne klapa tanjurima i uzela komad mesa koji je njegovoj majci ostao na tanjuru. Ritam zviždukanja i hrkanja se nastavio. Iva je sjela na stolicu, nečujno uvukla noge i osjetila laganu nelagodu u pokislom gležnju. Malo je čupkala rubove stolnjaka, vrtjela stopalo da nelagoda prođe, kimnula glavom kao da je sigurna i premjestila torbu s naslona stolice na stol. „Bolje da dica ne provaju“, mislila je, „to će njima bit gorko, a i on će me pitat odakle mi to. A kad pita odakle mi to, onda će mi izbit iz ruke. Najbolje da ja to sad na brzinu pojiden, najbolje da nestane i amen. A vidi li stara… Najbolje da je pojiden. I to je to. Nema više. Gotovo. Kraj. Riješena stvar.“

Izvadila je crnu kutiju iz torbe. Malo se nakvasila od vrećica koje su omatale kišobran. Ali bolje, lakše ju je otvorila. Sad je trebalo skinuti i šuštavu foliju. Polako, ravnomjernim pokretima, iz zgloba, ne prstima. Belgijska čokolada imala je velike kocke. Po dvije u redu. Kad nekome ponudiš kockicu te čokolade, nikako se ne možeš osramotiti. Kockicu te čokolade treba pregristi da fino stane u usta. Ta kocka je pravi zalogaj. Iva ju je prinijela ustima, odlomila zubima gornji lijevi kut i onda je ono drvo kojeg je stavila u vatru izgorjelo taman da padne na žeravicu uz nepoželjan zvuk. Tijelom joj se širio strah i Luxury okus čokolade čiji se komadić topio na jeziku. Ukočila se. Nastojala je zaustaviti rastapanje čokolade. Stisnula je zube i raširila oči. Opruga u kauču je zaškripala. Muž se promeškoljio. Daljinski upravljač pao je na pod. Stresao je glavom, stavio mali prst u uho, energično protresao i rekao: „Ufufuf.“ U polusnu je otvorio oči, uzeo joj čokoladu iz ruke i pojeo je, ni ne znajući, spavajući, u tri zalogaja. I nastavio hrkati i zviždukati, pratiti majku u naizmjeničnom ritmu. Iva se dignula sa stolice, otvorila vrata peći, ubacila u nju crnu kutiju i zlatnu foliju i sretna se vratila za stol.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.