Moramo razgovarati | Tanja Mravak

DOK JE TRAJAO ROLAND GARROS

 

Cijelo su jutro kroz njihov stan u staroj, kamenom obloženoj zgradi, prolazili ljudi. Susjedi, kolege s posla, stari prijatelji iz škole, članovi vatrogasnog društva. Jure je stajao u predsoblju uz brata i svoja dva sina. Svi su mu govorili isto:

– Moje saučešće.

On je svima odgovarao drugačije.

– Ivane, ima pršuta, nije loš, nije loš. Maši se.

– Ma dobro je, ajde, pusti sad pršut – odgovorio je Ivan držeći mu desni dlan objema rukama.

– Ej Sandra, jel stiga Golf ? Kažen ti, nećeš falit. Je da je malo skuplji, al „Švabo“.

– Molim, šta? Je… neću ja moć popodne na sprovod, radin, znaš kakav je šef. Aj, drži se.

– Ma ajde, dobro, nema veze.

– Teta Mare, kako je? Čujen da je Tino dobar na fakultetu?

– Nemoj sad Jurice o Tinu i fakultetu. Al je, je, dobar je. Uvik san ja govorila…

Jurina žena, Vjera, stavila je bijelu pregaču s kariranim rubom da ne uprlja crninu. Prala je suđe, slagala pršut i sir, cijedila tekućinu iz tegli maslina i krastavaca kroz jedva raširene prste na otvoru. Povremeno bi, kad bi ljudi došli do nje, obrisala ruke o pregaču, slegnula ramenima, pružila ruke i svakome isto odgovarala.

– Fala. Šta ćeš, eto, napatila se. Imala je i godina. Svakom dođe kraj, i nama će. Maši se malo.

Kad je splasnula gužva, Jure, njegova dva sina i brat sjeli su za stol.

– Jesan ti reka da ne skidaš bilo s pršuta. Šta smo rekli, šta se radi u petom razredu?

– Jide se cili pršut.

– Pa onda?

Jurin mlađi sin stavio je na crveni dio kriške pršuta masnoću koju je već bio otkinuo, na nju krastavac i zarolao.

– A masline?

– Ne volin ja, ćaća, masline.

– Dobro, al pomalo bi mora počet. Do osmog moraš.

Njegov stariji sin stavio je maslinu u usta, udubio jezik i držao je u tom udubljenju praveći se da žvače. Vjera je prošla pored njega, pomilovala ga po obrazu, a on je u njen dlan ispljunuo cijelu, nezagriženu maslinu. Stisnula ju je sitnim mišićima na sredini dlana i bacila u smeće.

– Hm, šta ga majkica mazi.

Izlazile su te riječi iz Jurinih usta dok su ulazili pršut, sir, maslina i kruh. One su izlazile, zalogaj je ulazio. Gužva kao na vratima autobusa.

Jurin brat Petar sjedio je na jednoj od posuđenih sjedalica za goste.

– Vjera, treba li išta pomoći?

Vjera je pogledala najprije u muža pa u pod.

– Ne triba, ne triba, samo ti sidi. Mogu ja sve sama.

– Ma znam. Ali da se malo odmoriš.

– Neka, pusti, mogu ja.

Spuštenog pogleda otišla je do sudopera, uzela krpu i brisala praznu limenu površinu. Kad je krajičkom oka pogledala Petra, on je gledao vrhove cipela. Još je jedan pogled uputila prema mužu. On je upravo završavao objed.

Nakon jela svi osim Petra otišli su u bračnu sobu gdje je Vjera u rano jutro pripremila odjeću koju su zadnja dva dana bilo kupili, bilo posudili. Na vješalicama obješenima na ručke prozora stajala su tri crna sakoa, na bračnom krevetu složene troje crne hlače i tri kravate kojima je čvor, malo opušten, već bio vezan. Vješalice s tri bijele košulje rasporedile su se na vratima trokrilnog ormara. Vjera je mlađem sinu zategnula remen, starijem popravila frizuru, mužu stegnula kravatu i pružila maramicu.

– Šta će mi to?

– Stavi u džep. Tribat će ti kad je budu spuštali.

Jure je nevoljko stavio maramice u džep i izvadio ih prije nego su dotakle šav, kao da ga je nešto ubolo na dnu.

– Neću. Napušu mi džep.

Zadnja se, na brzinu, obukla Vjera.

– Oš se malo našminkat?

– A? Da se našminkan? A ne znan, nije prigoda. Razmazat će mi se.

– A zašto bi ti se razmazalo?

Vjera je, jedva dodirnuvši trepavice, stavila vodootpornu maskaru.

– Eto, vidiš da si lipša tako.

– Amo, vrime je – rekla je ne osvrćući se na kompliment.

– Amo – rekao je i Petar.

Jure je odlučno otvorio vrata. Za njim su izišla njegova dva sina, a Vjera je ponudila Petru maramice koje su joj ostale u ruci. Uzeo ih je i nasmiješio se onoliko koliko je u toj prigodi moguće i dozvoljeno.

Vjeri je malo laknulo kad je vidjela da se okupilo dosta ljudi. Žamor koji se čuo dok su dolazili i parkirali auto utihnuo je kad su otvorili vrata.

Dočekao ih je svećenik, svima im stisnuo ruku i otišao s njima do kapelice. Sjeli su u prvi red. Na vrata su nahrupile starije žene, nakon njih njihove kćeri i nevjeste, a na kraju muškarci.

– Draga braćo i sestre okupili smo se ovdje u ovom tužnom času da se oprostimo od naše drage pokojnice Ivke koja je ovom svijetu podarila dva sina…

Jure se nagnuo naprijed i držao ruke na koljenima, a Vjera ga je na spomen njegove majke uhvatila za podlakticu. Trznuo se kao da je osjetio muhu. Povukla je ruku, a on se uspravio i prekrižio ruke na prsima. Uzdahnula je i utonula u klupu. Osjetila je kako Jurin brat dugo, pristojno, tiho i gotovo neprimjetno uzdiše. Njena dva sina skrušeno su držala sklopljene ruke, onako kako ih je učila baka. Oči su joj nehotice krenule u osmijeh.

– … onako kako nas je svojim životom sviju zadužila. Počivala u miru Božjem.

Nakon tih riječi zazvonilo je zvono na crkvici, a kolica s kovčegom uputila se do mjesta ukopa.

Vjerina sestra maknula je dječake nešto dalje od groba. Vjera je stajala između muža i njegovog brata. Ljudi koji rade na ukopu smirenih su lica čekali posljednje svećenikove riječi, a onda su polako, ujednačeno i uvježbano počeli spuštati kovčeg.

Jure je tiho procijedio: „Jebenti život“, a Petar mu pružio maramicu. Nije se obazirao nego je kažiprstom dočekao suzu u rubu oka i obrisao je kao da vadi krmelje.

U dva auta, kako su i došli, ožalošćeni su se vratili kući.

– Šta ćeš s njin? – pitala je kad su došli blizu kuće.

– Ništa, šta ću sad. Nek ostane, kasno je sad za vozit.

– A di će ležat?

– Ne znan, šta ja znan. To ti smisli. Ti si rekla da može kod nas.

– Jedino na materinom ti krevetu.

– Kako god znaš.

Bliža se rodbina još jednom okupila u njihovom stanu. Nakon dva dana šaputanja glasovi su opet postali čujni. Djeca su uključila televizor, Vjera je jela toplu juhu i pričala sa sestrom. Jurin je brat pozdravljao rođake, a Jure je rekao djeci:

– Šta to gledate?

– Ništa, neki crtani – oni su još uvijek šaptali.

– A šta je na drugom?

Mlađi je prebacio na drugi program.

– Tenis.

– I to koji?

– Roland Garros.

– Pa onda?

– Onda tenis – glasno je progovorio stariji sin, a majka je u drugoj prostoriji napravila vir u tanjuru dok je žlicom kružila po juhi.

Jure je zaspao ispred televizora, Vjera se ispričala zadnjim gostima i konačno zaključala vrata. Uvela je djevera u sobicu.

– Sigurno ti neće bit teško?

– Neće, neće.

– Da ugasin šteriku?

– Ne triba.

– Ma isto… uzima zrak kad gori.

– Ajd, ugasi onda.

Okružila je krevet i laganim dahom ugasila voštanicu. Brzo je na jeziku navlažila prste i pritisnula žareću nit.

– Da ne dimi. Eto, prominila san cili kušin. I okrenila madrac.

– E, dobro je, nije mi prvi put .

– Ma nije, znan, al isto… eto.

– Dobro je, Vjera, ajde, ne brigaj se ti.

– E, ajde onda, laku ti noć.

– Laku noć.

Vjera je izišla iz sobe i okrenuta leđima uhvatila kvaku. Onda se opet okrenula.

– Oće ti bit ladno? Da donesen još jednu deku?

– Ma neće, vruće je. Malo je ranije zagrijalo ovde.

– E je, je, ranije ove godine. Zato i je jadna… Biće kod vas nije još ugrijalo?

– Onako, toplije je malo.

– A dobro, eto. Ovde malo uranilo. Je, je, ove godine ranije.

Stajala je na vratima sobe držeći kvaku u ruci. Gledala je u ormar, u pod i sliku Bogorodice na zidu. On je sjedio na krevetu s torbom pod nogama. Onda je brzim, bistrim pogledom pogledala njega.

– Ajme, Pero, vidi mene, stojin ovde, a ti bi sigurno lega. Ajde, laku noć.

– Laku noć.

– Čut ću ja ujutro kad se ti digneš. Eto, laku noć sad.

– Laku noć.

Zatvorila je vrata i malo ostala ispred njih. Onda je otišla drmusati svoja tri usnula muškarca i nagovarati ih da peru zube i premještaju se u krevete.

Ona se posljednja uvukla u krevet. Stisnula se na svoju polovicu i otvorenih očiju čekala san.

– Šta si utekla? – upitao je Jure.

– Ništa, ništa, mislila san da spavaš.

– Dođi.

Vjera se okrenula prema mužu i krenula ga zagrliti. Uhvatio ju je za stražnjicu. Trgnula se.

– Jure, šta ti je?

– Ajde, dođi. Uželio san te se.

– Al’ Jure! Ne možemo večeras. Ajde, smiri se.

Maknula je njegove ruke sa stražnjice i stavila ih oko struka. Glavu mu je primakla na grudi, a prste provukla kroz kosu. Milovala ga je. Osjetila je na grudima njegov topli dah. Učinilo joj se da je uzdahnuo. Jače mu je pritisnula glavu i poljubila ga dugo mu držeći usne na kosi. Ugrizao ju je za bradavicu.

– Jure! – skoro je viknula izvlačeći se iz zagrljaja.

– Šta je sad?

– Mater ti je umrla!

Uspravili su se i leđima naslonili svatko na svoj jastuk.

– Nije red, znan. Došlo mi, ne znan.

– Nije lako, nije. A šta ćeš, napatila se. I ja i ti s njon.

– Ajde, dobro je. Šta ćemo sad, triba živit dalje.

– Jel ti teško?

– Evo nje opet. Je, dašta je. Al šta se sad mora o tome pričat. Nisan ja prvi šta mu je mater umrla stara i bolesna.

– Vidila san da si zaplaka.

– Nisan. Jesan malo. Al nije suza utekla. Uf, šta bi tebi bilo drago da je.

– Pero je plaka.

– To su njegovi posli.

Na spomen brata utonuo je opet u krevet, okrenuo Vjeri leđa i namjestio jastuk rukama i glavom. Vjera je ostala budna, naslonjena leđima na jastuk. Čula je sat na crkvi. Čula je susjede kako hodaju po stanu. Namirisala je prvi kruh iz obližnje pekare. Vidjela je traku svjetla ispod vrata. Čula je kako se otvaraju vrata kupaonice.

Tiho se izvukla iz kreveta.

– Di ćeš? – upitao je Jure ne pomičući se.

– Nisan stavila čisti šugoman.

– Ne virujen ja da je on doša bez šugomana. Ajde lezi.

Vjera se vratila u krevet. Okrenula se prema zidu. Jure se opet okrenuo prema njoj. S leđa ju je privukao k sebi. Osjetila je da mu je opet „došlo“.

– Jure, to nije normalno – rekla je dok se poslušno okretala na leđa.

– Ja san negdi čuo – prekinuo je rečenicu na trenutak dok se prstima pomagao da uđe u nju – da je.

Stavila je ruke na njegova leđa i čekala kraj. Učinilo joj se poslije da je opet, kad se okrenuo na svoju stranu, istim pokretom kao i to poslijepodne, nešto čačkao u rubu oka. Pričekala je. Nije se ponovilo. Vratila se na komadić kreveta gdje je znala da je u snu neće dosegnuti.

Rub madraca sjekao joj je obraz. Činilo joj se da tako ima više zraka. Čula je zvuk vodokotlića. Čula je tuš. Čula je sat „na pola“. Čula je kako se otvaraju i zatvaraju vrata sobe pokojne svekrve. Čula je patent-zatvarač Perine torbe. Namirisala je još jedu turu kruha. Čula je kako joj muž spava. Čula je puni sat na crkvi. Čula je pekare kad su izišli zapaliti cigaretu. Vidjela je kako je posvijetlila noć. Čula je puni sat. Čula je vrata svekrvine sobe. Vidjela je traku svjetla ispod vrata. Čula je kako joj muž spava.

Izvukla je jednu pa drugu nogu i nečujno ih spustila na pod. Odmakla je deku pazeći da njome ne dotakne Juru. Uspravila se snagom trbušnih mišića. Rukama se oduprla o stranice kreveta i polako podignula preostali dio tijela. Uzela je kućni ogrtač s komode, tiho bosa prošla pored kreveta, dugo pritiskala bravu i konačno izišla iz sobe. U hodniku je obukla ogrtač. Čvrsto ga je stegnula. Pero je odjeven sjedio u kuhinji.

– Ej – prošaptala je – oćeš kavu?

– Ne treba. Morao bih brzo krenuti.

– Oš moć vozit? Jesi li se naspava?

– Zaspao sam. To je važno. Kad se umorim, stat ću negdje uz put i odspavat.

– E bravo, bravo. Ja uvik to govorin Juri. A isto si moga kavu. Razbudit će te.

– Ne bih, Vjera, hvala ti. Uputit ću se. Popit ću putem.

– Napravit ću ti sendvič. Ostalo je svega. A, šta kažeš? Malo sira i pršuta?

– Ma ne treba, stvarno. Ja bih što prije krenuo.

– Pa za u put, ajde.

Nije čekala da odgovori. Oprala je ruke s par kapljica deterdženta za suđe i stala vaditi smotuljke s ostacima jela iz frižidera.

– Ali, Vjera, ne treba.

– Triba.

Pero se nasmijao. Nasmijala se i Vjera. Pognute je glave slagala pršut i sir između kriški kruha.

– A šta ćeš, takav je. Znaš i sam. Pokojna mu je mater govorila… A pa šta ćeš, ne sluša nikoga. Ja mu ne smin ni spomenit.

– Dobro je, Vjera, pusti. Kako si ti?

– Dobro. Eto, malo san se umorila, al sad je i to gotovo. Prođe sve, pa će i to.

Nije podizala glavu. Kidala je papirnate ubruse s role papira pa pažljivo umatala složene sendviče. Onda u aluminijsku foliju pa u kesice za zamrzavanje pa u vrećicu s ručkama.

– Eto, sad moš ić – rekla je pružajući mu vrećicu.

– E, vrijeme je. Aj, poljubi dicu.

Uzeo je vrećicu sa sendvičima u jednu, a torbu u drugu ruku. Vjera je tiho otvorila vrata kuhinje, a on ju je jednako tiho slijedio do izlaza. Otvorila mu je vrata i pružila ruku. Pustio je vrećicu da mu sklizne na podlakticu da oslobodi dlan za rukovanje.

– U jebenti – govorila je dok ga je gurala kroz vrata – šuška.

Stajali su u uskom, mračnom hodniku zgrade. Ona je leđima pridržavala vrata. Pero je spustio torbu i pažljivo odložio vrećicu. Rukovali su se. Vjera mu je zadržala ruku.

– Viđaš li dicu? Kako su? – upitala je.

– Viđam, svaki vikend i preko praznika. Dobro su, dobro uče. Ema naročito.

– A nju?

– Tako… kad dođem po njih.

– Poljubi ih.

Pero je drugu ruku stavio na Vjerino zapešće.

– Moram ići. Vrati se, hladno je na hodniku.

Vjera je slobodnom rukom pokrila njegovu.

– Ko ti kuva?

– Ajde uđi. Moram.

Par je trenutaka zadržala njegove dlanove. Kad ih je još jednom stisnula i protresla, pustila ih je i gurnula ruke duboko u džepove ogrtača.

Pero se sagnuo da uzme torbu i vrećicu.

– Sritan ti put – odlučno je rekla.

– Hvala. Eto, ko zna kad ćemo se opet vidjeti.

– Ne znan, nema više niko umrit. Jedino on.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.