Moramo razgovarati | Tanja Mravak

KAO NEDJELJNO JUTRO

 

Ivan je bio budan od pet. Otvorio je oči, ostao nekoliko minuta u istom položaju i smišljao najbolji način da se iskrade iz kreveta, bez buke skuha kavu, nečujno klikne upaljačem i širom otvorenih usta ispusti dim iz pluća jer se njegova žena budila čak i na tako tihe zvukove kao što je šum dima kroz stisnute usne. Kosa joj se gužvala na jastuku. Spavala je na leđima, onako kako spavaju ljudi koji ne spavaju cijelim sobom, oni koji se ne užive u san. Spavala je spremna na pokret. Ruke su joj uvijek bile vani, ma koliko hladno bilo u sobi. A to jutro, kao i sva srpanjska, nije bilo hladno. Pritisnula bi tako rukama prekrivač uz tijelo. Ivan je gledao taj oklop oko njenog tijela. Nazirali su se oblici kao brda u tmini. Usta su joj bila otvorena, ritmično je puhala. Okrenuo je glavu. Pritisnula je ruke još tješnje uz tijelo. Spavala je kao vojnik.

Zavaljao se cijelim tijelom na pod. Da je sjeo, kao što inače čini kad se ustaje, krevet bi zaškripao. Dobro je prošlo, Stanka se nije pomaknula. Pogledao je kućne papuče i odmahnuo glavom. „Radije bos, nego riskirati zvuk“, pomislio je. Vrata između sobe i kuhinje bila su otvorena. Uvukao je stomak, prislonio se uz dovratak i trznuo na dodir hladnih pločica. Stanka se nije micala. Imala je krasan oblik ukalupljen prekrivačem. Lončić za kavu bio je na vrhu hrpe opranog posuđa. Jednom je rukom pridržao tanjur na koji je lončić bio naslonjen, a drugom obuhvatio dno lončića. Oprezno ih je rastavio i pustio tanjur tek kad je bio potpuno siguran da je lončić u zraku. Kao štapići mikada. Nagurao je u lončić dvije kuhinjske krpe i pustio da ih voda sporo natapa. Kad su mu se učinile dovoljno mokre, zavrnuo je slavinu, pritisnuo namočene krpe uz rub lončića i iscijedio vode koliko mu je bilo dovoljno za kavu. Uzeo je jastuk sa sjedalice, prislonio ga uz kolutić na kuhalu, napipao izbočinu i uključio ploču. Sagnuo se i izbliza gledao kako se lončić približava toploj ploči, koncentriran na dodir. Kao svemirska sonda. Posudu sa šećerom stisnuo je među butine i mokrom krpom prigušio zvuk otvaranja. Žlice su bile duboko na dnu opranog posuđa. Tresući posudom, sipao je šećer u vodu. Kad je uzavrela, voda podignuo je lončić, usuo kavu iz posude i okrećući promiješao. Još jedan dodir sonde i kava je bila gotova. Nije uzimao šalicu, pričekao je da se lončić ohladi. Stanka je duboko disala. Otišao je s cigaretom i upaljačem do zida, čučnuo, zakrilio upaljač i vrh cigarete lijevim dlanom, pripalio i povukao dim. Kao na vjetru. Otvorio je usta i pustio da mu dim bešumno iziđe iz pluća. Vratio se do stola i sjeo. Lončić se ohladio, otpio je gutljaj kave, povukao još jedan dim. Prvi opasniji zvuk proizvela su njegova crijeva. Stanka se promeškoljila. „Ne sad. Šit… ne sad.“ Pogledao je prema vratima zahoda. Bila su zatvorena. Sjeo je, smirio se, ostavio cigaretu, stisnuo dupe. Prekrižio je noge i spustio glavu na koljeno. Između butina probijao se smrad. Sranje. Na prstima je potrčao prema zahodu. Prislonio je trbuh na kvaku. „Bravo, bravo, tako… nemoj škripat.“ Blago je i vrlo kratko pogledao kvaku, skinuo hlače, sjeo na školjku, zatvorio oči, opustio obraze i sfinktere. Čulo se plop, kao s prigušivačem. Onda je zazvonilo zvono. Prozor na njihovoj sobi gledao je na crkvu. Ivan ga je sinoć zaboravio zatvoriti.

– A u pičku materinu, a u kurac! – stisnuo je sfinktere, posegnuo rukom prema držaču za papir na kojem se njihao kolut kartona koji je još jučer nosio toaletni papir.

I dalje je zvonilo.

– A u kurac – psovao je Ivan dok je sagnut otvarao zahodski ormarić i vadio iz pakiranja novu rolu papira.

Crkveno zvono najavljivalo je prvu jutarnju misu.

– Sad ću, sad ću, samo da se obrišem – nije ga trebala ništa pitati, nije ju trebao ni vidjeti.

– Zatvori prozor već jednom! Zatvori ili hoćeš da se ja dignem i zatvorim.

– Serem!

Kažu da su radosna ta crkvena zvona što najavljuju nedjeljne mise.

– Sereš, sereš. Sad možeš srat, a kad sam ti sinoć rekla da zatvoriš prozor to nisi mogao, jel?! A srat možeš, o da! To ti nije teško! I govoriti to. A dogovorili smo se da se to ne govori.

Ivan je otrgnuo zalijepljeni dio papira i s tim komadićem se pokušao obrisati. Srednji prst mu je ostao neomotan papirom.

– A u kurac, a u kurac – psovao je sve glasnije dok je njušio umazani prst.

Istrčao je iz zahoda držeći desnu ruku u zraku.

Pritisnuo je laktom jednu stranu prozora, čistom rukom privukao drugu i zatvorio. Zvuk se utišao. Stanka nije promijenila oblik. Samo je otvorila oči.

– Ljubavi, znaš da me sve probudi. Zašto nisi zatvorio prozor? Zašto ljubavi? Zašto ga nisi zatvorio?

– Zaboravio sam.

– Pa ni oprosti, ljubavi. Ni oprosti. A tako si kriv. Tako si kriv, ljubavi. Jer najprije, što nam je svima jasno, zbog svog već ofucanog, istrošenog i pomalo mi mrskog nemara nisi zatvorio prozor. Oprosti, ali morala sam to reći. Da, tvoj nemar mi je pomalo mrzak. Oprosti, ali je. A onda, drugo, što bi neki možda mogli pripisati prirodi, baš si sad našao hm… ići na zahod.

– Kako ću sad dignuti gaće. Ovaj prst mi baš treba za dizanje gaća.

– Mislim, mogao si se strpjeti. A onda, ono što si još zaboravio, a i te kako podebljava tvoju krivnju, je činjenica da si katolik. Da nije takvih, jutros ne bi zvonilo. Ne, ne… da nije lijenih katolika, onih koji ne znaju koliko je sati, ni kad im je misa, a naročito da nije ovakvih kao što si ti, što nikada ni ne idu na misu pa ih se mora zvonjavom vraćati u stado. Stidi se, za sve se stidi. No dobro, možda ti još jednom oprostim, ali tek kad se naspavam. Što ćeš ti raditi ljubavi, osim što ćeš, kako smo se dogovorili prestati psovati?

– Nastavit ću srat.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.