Moramo razgovarati | Tanja Mravak

KARTA

 

Iz sobe Dunjine kćerke Mirele naglo se pojačao zvuk na refren pjesme:

Da mi pišeš, da ti pišem
pisma nežna, duga
da se hvališ drugovima
da devojku mori tuga
Budi dečko mooooooj…

Na zvuke harmonike Dunja je naglo otvorila vrata sobe. Spala joj je mekana smeđa dekica koju je obavila oko pasa preko koje je skoro pala. Gurnula ju je nogom iza sebe. U sljedećem koraku do radnog stola pokušala je šutnuti Mireline crne tange na kojima se s prednje strane zlatio natpis Lijepa i grešna. Tange su se zapetljale oko Dunjinog stopala, a ona ih je otresla brzo i gadljivo kao da joj se zapetljao komad morske trave. Žustrim je pokretima preturala po Mirelinom radnom stolu razmičući kabel od mobitela, odgrizak jabuke, tampon, zeleni fluorescentni flomaster, nekoliko kemijskih olovaka, udžbenik iz biologije, dvije napolitanke, upaljač, štapić za uši s ostacima smole s jedne, i crvenog ruža s druge strane. Preglasna glazba lijepila je predmete za Dunjine prste. Još jednom je rukom prešla preko svega, a potom se okrenula prema kćeri. Leđa su joj mirovala i pridržavala ispeglanu, smeđe obojanu kosu, a bokovi, jedva prikriveni crnom tkaninom, izvijali se u ritmu. Iznad glave stajala je lijeva ruka ukočena do dlana, a on je kružnim pokretima pratio ritam bokova. Prsti su pleli glas pjevačice iz zvučnika. U drugoj ruci stajao je crveni ruž i čekao kraj refrena. Lice joj nije vidjela. Ono se, kad je refrenu došao kraj, stalo opasno približavati iz ogledala. Napućene usne, sve veće i crvenije, prijetile su njenoj kćeri. Protrljale su se i odaslale dug poljubac koji bi, da je glazba bila tiša, zazvonio prostorijom.

Mirela se okrenula, Dunja je ugledala lice svog jedinog potomka potpuno isto i potpuno simetrično onom iz ogledala. Usne su, jedva čujno, progovorile:

– Šta je matora, neki problem?

Djelić sekunde Dunja je ukočeno zurila u Mirelu, stresla se kao nekad kad otvori zamrzivač i viknula:

– Di je brisač tinte?!

Mirela je podignula tange s poda, stavila ih na naslon stolice i slegnula ramenima.

– Pitan te di je… – vikala je i dalje Dunja, a onda u brza dva koraka došla do zida iza glazbene linije i iščupala utikač.

– … brisač tinte?! – nastavila je ne stišavajući glas.

Zaobilazeći majku, Mirela je otišla do radnog stola, pomakla udžbenik iz biologije, podignula kabel od mobitela koji je za sobom povukao odgrizak jabuke. Malo je protresla kabel, odgrizak jabuke pao je na pod, a ona je oslobođeni kabel motala oko punjača.

– Problemi, matora, a?

– O pizda ti… – protisnula je Dunja kroz zube, krenula prema Mireli, uhvatila joj ruku kojom joj je držala punjač i tresnula njom o radni stol. Fluorescentni zeleni flomaster i upaljač pali su s ruba stola na pod.

– Di je brisač tinte? – ponovila je i dalje držeći Mirelinu ruku.

Mirela je izvukla ruku, protrljala je drugom, sagnula se pokupiti odgrizak, upaljač i flomaster. Sve je vratila na stol.

Dunja je crvenjela i duboko disala.

– Ne znan – rekla je Mirela.

– Naravno. Sredi ovo, ovaj… – pokazivala je rukama po sobi, a onda ih nemoćno spustila niz bokove. – I nađi mi brisač.

Uzela je dekicu s poda, obavila je opet oko pasa, okrenula se i izišla iz sobe. Kad je ušla u dnevni boravak začuo se početak prekinute pjesme, a onda su zvukovi opet nestali. Dunja je uzela cigaretu sa niskog stolića na kojem su stajale četiri iskorištene autobusne karte.

– Majku joj njezinu! Di je upaljač?

Kuhinja i blagovaonica nastavljale su se na dnevni boravak u L konstrukciji. Za stolom u kuhinji, s kojeg se vidio samo djelić stolića u dnevnom boravku, sjedio je Dunjin muž Zlatko, utopljen debelim plavim džemperom koji se preklapao i vezivao oko povelikog struka. Podigao je upaljač.

– Šta je sad bilo?

– Ništa. Šta i svaki dan. I ti narodnjaci. Daj mi upaljač – govorila je lupkajući vrhom cigarete po stolu.

– Ne mogu se sad dizat, dođi, uzmi ga.

Ustala je s poda, pridržala dekicu, u par koraka došla do muža i uzela pruženi upaljač.

– Pa šta sad, pusti dite. To sad svi slušaju. Sluša ona i druge pisme, Bajagu…

– Je, bilo šta, važno da je na ekavici.

Duboko je uvukla dim cigarete. Na stolu ispred Zlatka stajala je otvorena kutija napolitanki, nekoliko bijelih papira, u stranu odgurnut podmetač za tanjure s okruglim crvenim tragom od vina, mrvice keksa skupljene na hrpicu, mobitel, daljinski upravljač, cigarete, pepeljara sa znakom propalog ljetnog odmarališta puna opušaka i brisač tinte.

– Šta ovo radi ovde?

– Koje?

– Ovo. Brisač tinte.

– Pa triba mi.

– Šta će ti?

– Pišen molbu za posa.

Na papiru ispred Zlatka nevještim rukopisom stajalo je Poštovani.

– I šta ću sad napisat? Poslodavci? Kako ću napisat poslodavci kad mi još nisu poslodavci.

– A koji posa?

– Za dva. Traže portira u sudu i skladištara u prodajnom centru. Da napišen Poštovani sudci?

– Nemoj me sad još i ti… piši šta oš. Daj mi brisač.

– A šta će tebi brisač?

– Nešto. Za posa.

Uzela je brisač tinte i otišla u dnevni boravak. Kleknula je na pod ispred stolića, stavila cigaretu u utor pepeljare i uzela prvu kartu. Na vrhu karte pisalo je Autoprijevoz Sinj. U sredini relacija Sinj – Trilj, na dnu cijena: 20 kuna. Kartu je na šalteru prepravljala službenica autobusnog kolodvora. Dopisala bi Košute i datum. Vozač je poznavao sve putnike na toj relaciji pa najčešće nije ni kidao karte. Na prvoj karti službenica je Košute napisala preko Trilja.

– Ništa.

Uzela je cigaretu, krenula povući dim, a onda vidjela da je dogorjela. Izvukla je drugu iz kutije, zgužvala kartu, otišla do kuhinje po upaljač i bacila kartu u kantu za smeće. Zgužvani išarani papirić pao je na oglodane kokošje kosti, spuznuo na koru od krumpira i tu se zaustavio. Zlatko se nije maknuo od Poštovani.

– Poštovana gospodo, to napiši – rekla mu je u prolazu.

– Eeee! To. Vidi se ko je učiteljica – uzviknuo je Zlatko, pa uzeo kemijsku.

– Al sad mi triba brisač, ne mogu križat „I“.

– Uzmi drugi papir.

– Mogu tako sto. Ko zna kolko ću ja puta falit.

– Aj ti sad napiši u šporko pa ćemo onda prepisat, a?

– Al onda moran križat.

Dunja je uzdahnula i otišla po brisač. Zlatko je prešao preko slova „I“ i nije polučio znatniji uspjeh.

– Daj meni. Ovako to triba, vidi.

Stavila je brisač na vrh slova, nježno pritisnula da iziđe malo tekućine iz spužvice na vrhu pa laganu klizila prema dnu slova ravnomjerno pritišćući brisačem tinte papir.

– Eto. Sad pazi.

Vratila se u dnevni boravak, sjela na pod i opet stavila cigaretu u utor pepeljare. Uzela je drugu kartu. Košute i 02.11.2009. stajalo je u praznom prostoru karte.

– Eee – rekla je uzimajući cigaretu – ova će valjat.

Stavila je kartu ispred sebe, malo protresla ramenima, povukla dim, vratila cigaretu u pepeljaru, prstima lijeve ruke pridržala kartu, puhnula u spužvicu brisača i položila vrh na slovo „K“. Papir je bio tanak, a trag kemijske debeo. Snažni pritisak uništio bi papir, nježni ne bi obrisao. Na palcu je primijetila da joj se lak za nokte počeo guliti. Noktom kažiprsta druge ruke strugala je ostatke laka, usnama ih uklanjala s prsta i pljucala po podu.

Nadlanicom je obrisala usta, ustala i otišla po bačenu kartu u koš. Prošla je pored muža. Napisao je Poštovana Gospodo.

– Gospodo se piše malim slovom.

– Ma znan, al ako napišen velikin izgleda da ih više cijenim.

– O majko Isusova! – zavapila je Dunja, odvojila zgužvanu kartu od kore krumpira, protresla je, puhnula u nju i poklopila kantu.

– Ma šta ti vadiš iz smeća sad?

– Ništa, nešto za posa.

Na zgužvanoj karti vježbala je pritisak. Na „K“ i „O“ je probila papir. „Š“ nije izbrisala. Na „U“ i „T“ je opet probila papir. Dim cigarete najprije se ravno, pa spiralno, dizao u zrak da bi onda na najvećem krugu nestajao. Dunja je pogledom pratila taj dimni pokret. Kad je hipnoza prestala, povukla je dim, napravila par krugova ramenima da se opusti pa prešla na „E“. Počelo je dobro, okomiti dio slova se obrisao, papir je ostao čitav. Težak miris parfema odjednom se probio u Dunjine nosnice tjeran naglim vihorom koji je nastao kad je Mirela otvorila vrata. Dvije su karte pale na pod.

– Mirela. Ne divljaj, Mirela. Mirela, ne divljaj. Ne divljaj – govorila je dok je skupljala karte i vraćala ih na stol.

– Šta će ti te karte majko?

– Nešto. Za posa.

Mirela je na prstima otišla do oca. Približila mu se dekolteom uokvirenim zelenim sjajem V izreza oskudne majice. Zagrlila ga je i nešto mu šapnula na uho.

– Neman, pitaj matere – odgovorio je.

– Ne smin. Ljuta je na mene.

– Ma nije, ajde. Dat će ti ona – odgovorio je otac i potapšao je po leđima.

– I, matori, gospodo se piše malin slovima.

– Aj tamo materi, aj. Pusti me na miru.

Mirela je došla do majke i sjela do nje na pod, podignula majicu prema vratu i zagrlila i nju.

– Majčice, oćemo li se pomirit?

Dunja je i dalje gledala u kartu. Svjetlost se odbijala od zelenih šljokica, prošla kroz dim cigarete i u nekoliko mutnih mrlji zaustavila na karti.

– Majčice – ponovila je Mirela.

– Jesi li sredila sobu? – pitala je Dunja ne odvraćajući pogled.

– Malo. Jesan.

– Aj… – rekla je Dunja, okrenula se prema kćeri i uzvratila joj zagrljaj. Snažan miris parfema razlio se u glavobolju.

– Majčiceee – nastavila je Mirela ne puštajući majku iz zagrljaja. – Oprosti majčice.

– Šta ti triba?

– Dvadeset kuna.

Dunja se izvukla iz zagrljaja.

– Neman. I moraš učit. Matura je.

– Al majko, Ruži je danas rođendan.

– Pa onda će ona valjda častit.

– Al majko! Pa ne mogu bez kinte izać vanka.

– Neman. Iman deset.

– Pa daj deset, aj.

– Ne mogu, to mi je zadnje. Sutra će plaća.

– Al meni triba sad! Oš mi dat bar karticu?

– Nema ni na njoj ništa.

– U pizdu…

– Mirela. Ne prostači, Mirela. Mirela, ne prostači. Ne prostači.

Mirela je ustala.

– Eto, eto. Uvik san ja najgora. I nikad neman love. I šta će tebi deset kuna, to ti nije ni za kartu dosta?

Zaplakala je i otišla u sobu. Tišina se opet povukla nemoćna u borbi s glasom popularne pjevačice.

Zbog takvog života tvog
moji se snovi ruše
i mrzim lepotu tvoju
jer nemaš srca, jer nemaš duše.

Dunja je sklopila lice rukama.

Zlatko je pokušavao uzeti upaljač kojeg je Dunja ostavila na kraj stola, izvan njegovog dosega. Nekoliko je puta pružao ruku, zatim pomaknuo i gornji dio tijela, a kad ni to nije pomoglo, vrhom kemijske dohvatio je upaljač. On se opirao i vrtio u mjestu, ali se nakon Zlatkovih upornih pokušaja nevoljko približio papiru s molbom.

– Molim te otiđi i reci joj da utiša glazbu.

– Mirelaaaa! – viknuo je Zlatko. – Smanji!

Pa je pripalio cigaretu.

Pjevačica se nije obazirala.

– Mirelaaaa! – ponovio je.

– Otiđi do nje – čuo je glas svoje žene prigušen dlanovima.

– Mirelaaaaa! – opet je viknuo ne ustajući.

– Otiđi do nje!!! – zaurlala je Dunja, a pjevačica je konačno pokleknula.

Zlatko se vratio svojoj molbi i svojoj cigareti. Javljam se na natječaj, šaptao je i istovremeno ispuhivao dim.

– Šuti – očajno je zaustila Dunja.

Zlatko je zašutio i prestao pisati. Nastavio je samo pušiti.

Dunja se vratila probnoj karti. Uzela je opet brisač, stavila poklopac u usta, zategnula zgužvanu kartu i drhtavim pokretima napala gornju vodoravnu crtu slova „E“. Spužvica brisača probila je papir.

– U pizdu materinu!

Tiho je protisnula psovku, poklopac je ispao iz usta a ona ga je, zajedno s kartama, jednim zamahom ruke bacila sa stola.

– Dunja, oću li napisat: javljam se na natječaj il javljam se za posao?

– Svejedno – prošaptala je.

– Za posao znači, jel? Jesi to rekla?

Dunja je pokušavala razbrati dolazi li šum izvana od kiše ili od vjetra. Umirila se, naćulila uši i pogledala kroz prozor. Vrba ispred njihove kuće jedva se nazirala. Sve jače ju je pritiskao mrak.

– Za posao, je li? – ponovio je Zlatko

– Je. Za posao. Za posao – uzdahnula je i sagnula se još jednom pokupiti karte s poda.

Zlatko je naginjao trup preko stola dok nije ugledao Dunjinu glavu. Čak je i stražnjicu malo odignuo od sjedalice.

– Al onda mi daj brisač. Sad moran popravit. Ma šta ti to radiš? Šta će ti te karte?

– Za posa.

– A šta ćeš? Pokazivat dici autobusne karte?

– E, učimo o prometu. Ima li još vina?

– Nema.

– Kako nema, pa ostalo je iza ručka.

– E, a popio san.

– A pive?

– Nema ni pive. Popila je Mirela.

– I ti si joj da popije pivu?

– E, pa šta?

– Ništa. Ništa. Ne dan ti brisač.

Poredala je opet karte po stolu, duboko i glasno udahnula, istisnula zrak kroz stisnute usne i nastavila brisati probnu kartu. Ruka joj se manje tresla, lagano, kao grane na vrbi ispred njihove kuće. I izgleda da je to bio pravi način da se obriše datum, a papir ostane čitav. Malo ju je to razveselilo.

– A orahovca? Oćeš mi dodat orahovca? – okrenula se prema kuhinji.

– A jel Imam šest godina radnog iskustva na raznim poslovima il Radio sam šest godina na raznim poslovima?

Dunja je prešutjela pitanje, ustala, otvorila niski ormarić na kojem stoji televizor, natočila sebi čašu orahovca i vratila se kartama. Uzela je onu na kojoj je rukopis službenice bio u praznom prostoru, provjerila u zraku može li ponoviti treskavi pokret rukom i krenula brisati Košute i 02. 11. 2009.

– Majkooooo! – zaorilo se iz hodnika.

Spužvica brisača probila je papir. Mirela je uletjela u dnevni boravak.

– Di je zeleno sjenilo?

– Jel Imam šest godina radnog iskustva na raznim poslovima il Radio sam šest godina na raznim poslovima? – ponovio je gotovo istovremeno Zlatko hodajući s papirom prema Dunji.

Dunja je uzela uništenu kartu. Pokazala ju je najprije Mireli, zatim se okrenula i pokazala je mužu.

– Šta ste mi napravili…

Podignula je kartu prema lusteru i iskidala je sporim pokretima prateći kako se para svaki milimetar. Sitne dlačice papira letjele su obasjane svjetlom. Zatim je stavila polovice jednu preko druge pa opet. Pa još dva puta tako, a onda pustila papiriće da padnu na pod. Dlačice papira kao sićušni su paraglajderi nastavile kliziti po zraku.

Dunja je ustala, malo gurnula papiriće nogom, uzela orahovac i cigaretu i otišla do prozora.

Otvorila je prozor, a nalet juga još je jednom preselio karte sa stola na pod. Svjetlo sa susjedne kuće obasjavalo je njihov Twingo. Sitne kapljice kiše koso su ispresijecale trak svjetlosti, jedva čujno lupkale po krovu automobila i mekano padale na Dunjino lice.

Pušila je skrivajući iza svakog uvlačenja cigaretu iza leđa kao da joj je vani majka, a ne kiša. Čaša orahovca stajala je na pragu prozora. Zlatko je sjedio za stolom, a Mirela stajala na sred dnevnog boravka.

– Šta je materi? – tiho je upitala oca.

Zlatko nije odgovorio. Slegnuo je ramenima i vratio se nedovršenoj molbi.

– U mojoj torbi. Zeleno sjenilo ti ne ide sa crvenom šminkom – rekla je Dunja bacajući cigaretu u vrbinu krošnju.

Mirela je uzela zeleno sjenilo iz torbe i krišom deset kuna. Vratila se u sobu, a nestašluk prekrila poznatim refrenom.

Da mi pišeš, da ti pišem
pisma nežna, duga…

U kući je postajalo hladno. Dunja je isturila glavu kroz prozor nastojeći vidjeti je li opušak pao na pod. Ugledala ga je u dnu stabla i vidjela kako se gasi žar. Zatvorila je prozor i s čašom se vratila kartama. Ostale su još dvije. Jedna je virila ispod fotelje, druga se priljubila uz nogu od stolića. Oprezno ih je podignula. Zlatko je kažiprstom dovukao daljinski upravljač i upalio televizor. Tarik je najavljivao najbrži prst.

– Ti ćeš sad gledat „Milijunaša“? – upitala je Dunja.

– Goni se ti i tvoje karte – skoro mirno je rekao Zlatko i pojačao ton.

Glas gospodina Filipovića stavio je u drugi plan glas gospođe Ražnatović iz Mireline sobe.

Poredajte hrvatske otoke po veličini, od najmanjeg prema najvećem.

Dunjino tiho jecanje nadglasale su zvijezde s prostora bivše Jugoslavije.

Najbrži prst imao je četrdesetdvogodišnji inženjer strojarstva iz Kraljevice, oženjen, otac dvoje prekrasne djece, devetogodišnjeg Luke i sedmogodišnje Maje, koje ovim putem pozdravlja.

Zapeo je na šestom pitanju. Dunja je znala da od četiri ponuđene rijeke Dobra postoji kao Gornja i Donja. Obrisala je suze i pogledala dvije preostale karte. Uzela je brisač, duboko udahnula, protresla ruku i krenula brisati slovo „K“. Uspjela je. Osmjehnula se. Zlatko je utišao ton. Iz Mireline sobe više se ništa nije čulo. Košute su polako i u tišini nestajale.

– Još datum – prošaptala je pa primijetila tišinu u kući.

– Dobro, ajde, možeš gledat „Milijunaša“ – rekla je mužu ne tražeći ga pogledom.

Zlatko je privukao sjedalicu bliže stolu ne odvajajući od nje ni na trenutak svoju stražnjicu i ispružio noge. Dunja mu je sad mogla vidjeti stopala. Podignuo je papir na kojem je pisao molbu.

– E sad baš neću – frknuo je.

Vidjela da je ispod stola stavio desno stopalo preko lijevog.

– Nemoj, svejedno – odgovorila je.

– Onda oću – uzvratio je pa stavio desno stopalo preko lijevog.

Otpila je malo orahovca i uzela cigaretu.

– Di je mala? – upitala je.

– Izašla je.

– Nije mi se javila.

– Meni je.

– Kad?

– Na drugom pitanju – pa je opet stavio lijevo stopalo preko desnog.

– Jel uzela kišobran?

– Ne znan.

– Jel obula čizme?

– Ne znan.

Dunja se opet uhvatila brisača. Lagano je treskajući rukom prelazila preko datuma. Zlatko je uvukao noge ispod stolice. Više ih nije vidjela.

– Nego, koje ću ja svoje sposobnosti navest? – upitao je.

Nije odgovarala nego je slavodobitno stavila poklopac na spužvicu brisača. Karta je bila obrisana. Finim pincet hvatom uhvatila ju je za rub i odnijela na termo peć pa otišla po stol za peglanje. Montirala ga je i uključila peglo. Karta se za to vrijeme malo prosušila. Krenula je po kuhinjsku krpu preko koje će peglati kartu i baš kad je prolazila pored muža spala joj je opet dekica s bokova. Sagnula se da je uzme, a on ju je lupio po stražnjici. Izgubila je ravnotežu i pala. Zlatko se smijao.

– Idiote – procijedila je.

Uzela je deku, ovila je oko pasa pa visoko podignula papir na kojem je Zlatko pisao molbu.

– Sposobnosti. Sposobnosti? Poštovani suče, moje sposobnosti…

Zlatko joj je oteo papir iz ruku, zgužvao ga, bacio na termo peć, a loptica papira je gurnula kartu iza peći. Potom je uzeo daljinski upravljač, uključio televizor, pojačao ton do kraja, a tamo se inženjer strojarstva mučio s Nizozemskim kolonijama.

Dunja je ostala na mjestu nekoliko trenutaka, zatim procijedila: „Đubre“ i otišla po metlu čijom je drškom, „Ko te na me namiri… o majko Božja, ko te na me namiri“, izgurala obrisanu kartu. Otpuhnula je prašinu s nje i rekla:

– Indonezija, inženjeru strojarstva iz Kraljevice.

Vratila je metlu, uzela kuhinjsku krpu, stavila kartu na stol za peglanje, preko nje krpu i sasvim laganim pritiskom do kraja osušila i izravnala kartu. Miris ispeglanog papira draškao je Dunjine nosnice. Kihnula je. Lijevom je dlanom čvrsto pritisnula kartu braneći je od svoje sline. Sad je na nju trebalo napisati Košute i sutrašnji datum.

Pogledala je preostalu iskorištenu kartu i uzela prazan papir na kojem će imitirati rukopis šalterske službenice. Košute, 09.11.2009. Nije išlo. Uvježbani učiteljski rukopis teško se otimao savršenstvu. Onda je pokušala brzo. Rukopis se malo nakrivio, ali je i dalje bio lijep i tečan. Što je više proučavala rukopis šalterske službenice činio joj se poznatiji. Lagano je na prstima otišla do termo peći, inženjer je rekao: „Madagaskar, moj konačan odgovor“, a Tarik je rekao: „Pe pe“. Uzela je zgužvanu molbu za posao portira, popravila lijevom rukom dekicu oko pasa i vratila se na pod ispred stolića. Rukopis njenog muža i šalterske službenice gotovo se savršeno podudarao. Sklopila je oči i ruke, uzdahnula i ustala.

Iako je već od sedamnaestog stoljeća u toj državi Nizozemska dominantna kolonijalna sila, 1800. Indonezija i službeno postaje Nizozemska kolonija. Žao mi je, dobro ste se držali.

Došla je do Zlatka, uzela daljinski, utišala, dotakla mu rame i rekla:

– Zlaja, tribaš mi nešto.

– Tribaš i ti meni nešto – rekao je i potapšao je po stražnjici.

Dunja se trgnula. Maknula je svoju ruku s njegovog ramena i njegovu sa svoje stražnjice. Zlatko opet posegnuo za njenom stražnjicom. Izmicala se, a on je pružao ruku onoliko koliko je mogao, a da ne pomiče ostali dio tijela. Baš kad mu se učinilo da će je opet dosegnuti, stigla mu je poruka na mobitel.

Mirela: Reci matoroj da ne triba brisat sve. Nek obrise samo dan u misecu pa onda to popravi. Nema sanse da vozac skuzi.

– Šta je ovo? – pitao je Zlatko pokazujući Dunji poruku.

Otela mu je mobitel, odmaknula se unatraške par koraka i poslala kćeri poruku: Zlato materino. Jesi uzela kisobran? Mama.

Vratila je Zlatku mobitel, dala mu daljinski i izbrisanu kartu, vratila se za svoj stolić, dovršila orahovac i u dva poteza obrisala 04 sa zadnje karte. Dalje je bilo lako.

– Zlato materino. Jesi uzela kišobran? – tiho je, smiješeći se, ponovila.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.