Moramo razgovarati | Tanja Mravak

TKO PLAĆA?

 

– Ja ne znan šta ću reć. Ja ću ić kući.

Ustao je i krenuo prema izlazu s hodnika općinskog suda koji je vodio na stepenice. Tu je malo zastao pa se okrenuo. U hodniku su s jedne strane bile četiri prostorije zatvorene masivnim vratima iznad kojih je svijetlilo crveno svjetlo. Znak da su sudnice zauzete. Na suprotnom zidu nizale su se sjedalice, a na jednoj od njih sjedila sam ja i pratila njegovo kretanje po hodniku.

– Ma ne kompliciraj više – rekla sam.

Uzdahnula sam i gledala u znak zabranjenog pušenja. Umjesto da zapalim cigaretu, glačala sam suknju kližući dlanovima od prepona do koljena. Fino sam se uredila za sud. Crna suknja, siva košulja gotovo pripijena uz tijelo i mala crvena ribica na privjesku oko vrata koju smo, potpuno istu, oboje kupili na prvom zajedničkom ljetovanju.

On je podignuo moju torbicu sa sjedalice, sjeo, stavio torbicu na koljena i ritmično joj otvarao i zatvarao kopče.

– A štaš ti reć? – pitao je.

– Ma neće nas više ništa ni pitat. Sve smo napisali.

– A šta ako budu pitali imamo li nešto dodat?

– Pa ćemo reć da nemamo.

– Oćeš ti sve govorit?

– Al nemam šta govorit.

Opet je ustao i otišao do vrata broj tri.

– Al isto – malo se udaljio – budu li išta pitali, ti sve govori. Ja ne znan šta bi govorio. Jel oćeš?

Utonula sam u stolicu i gledala ga kako prislanja uho na vrata.

– Oću, sve ću ja govorit.

Stavio je prst na usta pokazujući mi da šutim.

– Neko unutra ima. Ko zna šta rade. Psss.

Hodnikom je prošla spremačica s velikom crnom vrećom za smeće zagledajući se u koševe. Mirisala je na kemiju sredstava za čišćenje. Bilo je još rano, koševi su bili gotovo prazni. Samo je u dnu jednog stajala papirnata vrećica neke pekare umrljana flekicama masnoće. Uzela ju je i protresla veliku vreću da se rastvori. On se prestrašio tog zvuka, uspravio se i brzo udaljio od vrata sudnice.

– Molim vas, di se može pušit? – upitala sam spremačicu lagano se podignuvši.

– A ne možete ovde – ljubazno je odgovorila. – Samo vanka.

Otišla je iz hodnika. Čula sam joj korake na stepenicama i vratila se duboko u sjedalicu.

On je nastavio šaputati.

– Al si opet počela pušit? Ja nisan, samo nekad, kad izađem. Uz pivu.

– Ja malo. Zapalim nekad.

– Al uvik imaš cigarete?

– A imam.

– Onda pušiš. Nemoj pušit. Šta će ti pušenje? Jel tako da nećeš? Aj reci da nećeš.

– Neću.

– E, dobro je. Nemoj prevarit.

Iznad vrata sudnice još se nije ugasilo crveno svjetlo. Bili smo naručeni rano, prije devet. Srećom sam taj dan radila popodne. Teško je dobiti slobodan dan za razvod.

– Meni se ovo ne da. Može li bez mene?

Opet se uzvrpoljio.

– Ajme smiri se više! To će bit gotovo za deset minuta.

– Znaš šta? Ja tebi neću dat razvod. A, šta kažeš? Zamisli, mi uđemo unutra, a ja kažem: „E neću.“ Zamisli, šta bi ti?

– Ja bi rekla da ja oću.

– A zamisli da ja kažem kako si ti moja ljubav vječna i da moj život bez tebe nema smisla i da sam ovih pet godina od kad ne živimo zajedno venuo i uvenuo. A, zamisli. Jel da bi to bilo zanimljivo? I onda ću pivat: Izvukla si cigluuuu iz temelja ljubavi našeeee

Stalno sam mislila o cigaretama. O svemu u vezi s cigaretama, kako ih vadim iz torbe, kako tražim upaljač, kako podižem poklopac kutije, kako je stavljam između usana, pripaljujem i tek onda zatvaram kutiju i vraćam je zajedno s upaljačem u torbu. Inače ne pušim puno. To svima govorim. Doktorici kažem da ne pušim uopće. Malo me sram.

– Aj ti nešto pričaj – prekinuo je moje misli.

– Jel tebi neugodno? Il tako nešto?

– Uf… da neugodno. I svašta mi je. Svrbi me u ramenima i ne znan šta ću. Jebate, znaš li ti da je ovo najozbiljnije šta san ja u životu napravio?

Iz sudnice je izišla neka djevojka s bilježnicom. Pogledala je u nju pa u nas i pitala jesmo li mi – mi. On se ukočio u sjedalici. Ja sam odgovorila da jesmo. Ona je rekla da se sutkinja ispričava, ali da će parnica malo kasniti. Ja sam rekla: „Dobro.“

– Znaš, ja san ti se isto malo uozbiljio? – progovorio je kad se djevojka vratila u sudnicu.

– Ajde?

– Jesam. Nekad i razmišljam. Tako, vozim se i razmišljam. O svačemu. I o tebi. Često.

Bilo mi je drago.

– I tako, kako san bio govno. Svačega se sitin, kako nisan ništa tio radit, ni plaćat struju, ni nosit gazdi pare. Nekidan mi je palo na pamet kako nisam htio ručat jer si ti spremila teletinu, a mi se dogovorili pečenu kokoš. Sićaš se, a?

– Sićan.

– I šta misliš?

– Ništa, smišno mi je sad.

Malo je šutio. Izvadio je iz džepova razno smeće, zgužvane papirnate maramice, pola čačkalice, dva izblijedjela računa koja je pogledao, pa opet zgužvao, odšetao do kraja hodnika i ubacio ih u koš. Na povratku je popipao stražnjicu da vidi ima li još nešto u stražnjim džepovima. Onda je okrenuo glavu i pogledao na mjesto koje je pipkao.

– Udeblja san se malo. Jel tako? Šta ti se čini?

Pa je stao ispred mene i okrenuo mi stražnjicu.

– Ne znam, nisi. Isti si.

– Ti dobro izgledaš u tome. Tribali bi se nas dvoje češće rastavljat.

Iz sudnice broj tri izišla su dva mladića. Jedan je odjurio niz stepenice, drugi je išao polako. Upalilo se zeleno svjetlo. Razglas je prenio naše prezime. Maknuo je ruke sa stražnjice i ukočeno ih stavio niz bokove. Kao da je pred generalom. Ustala sam, lagano ga uhvatila ispod ruke. Samo malo, da ga pokrenem. Ne da ga dodirujem.

Sudnica nije bila kao u filmu. Nalikovala je predavaonici s dva reda sjedalica. Na katedri sličnom uzvišenju sjedila je sutkinja, a s njene lijeve strane zapisničarka. Zapisničarka je nekoliko puta bila u mojoj rodnoj kući na kavi. Prijateljica majčine prijateljice. Sa sutkinjom sam išla na aerobik. Htjela sam im se srdačno javiti, ali sam se kontrolirala. Samo sam rekla: „Dobar dan“. Iza nas je sjedila ona djevojka, studentica prava. Otvorila je bilježnicu i čekala da započne rasprava. Najprije su provjerili jesam li ja – ja i je li on – on. Jesam li ja rođena kad sam rođena i je li on rođen kad je rođen. I jesmo li vjenčani onog datuma kad smo se vjenčali. Onda su provjerili jesmo li došli iz istih razloga koje smo naveli u zahtjevu. I jesu li ti zahtjevi točni. I da li se s njima još uvijek slažemo. I je li istina da nemamo djece ni zajedničke imovine.

On je kimao glavom i jedva čujno progovarao: „Da“. Više smo puta rekli „Da“ nego kad smo se vjenčali.

– I eto, iako nije nužno, možete li nam na ovom mjestu navesti razloge koji su doveli do odluke da raskinete vaš brak?

On je šutio. Šutjela sam i ja. On je gledao u pod, ja u grb Republike Hrvatske iznad glave sutkinje. Onda me gurnuo laktom u rebra. Prestala sam gledati kockice i uputila mu strog pogled.

– Ajde, rekla si da oćeš – mrmljao je i dalje gledajući u pod.

– Gospođa bi trebala sama odlučiti hoće li se dodatno izjasniti – reagirala je sutkinja.

– Ajme, oprostite, oprostite – još je dublje sagnuo glavu.

– Zbog nesuglasnosti naravi i neusklađenih planova za budućnost – rekla sam.

– Imate li vi gospodine još nešto dodati?

– Ne, ne… sve je kako je ona rekla.

– Možete li mi reći zašto ste ovoliko dugo nakon razdvajanja pokrenuli brakorazvodnu parnicu? To vas pitam zbog mogućeg postupka mirenja koji u vašem slučaju nije nužan, ali…

„Zato šta je on reka da će on otić na sud i uzet papir. Eto zato.“ Ali nisam rekla.

Onda je progovorio.

– Jer sam ja zaboravio.

Gurnuo je glavu među ramena i bradom gotovo doticao udubinu između dvije ključne kosti.

Vidjela sam začetke smješka na rubovima sutkinjinih usana. Činilo mi se da joj se neka blagost pojavila u očima. Pogledala me i istog trenutka vratila usne i oči u službeni položaj. I ja sam malo ispravila držanje.

Nakon toga je s par sudačkih riječi i nešto pravnih termina izbrisala naš brak. I zamolila nas, jer smo joj se učinili pristojnim ljudima – tako je rekla – da odgovorimo na još nekoliko pitanja iz upitnika Državnog zavoda za statistiku. On je podignuo glavu. Spremno je odgovarao.

– Godina rođenja?

– 1974.

– 1973.

– Obrazovanje?

– Visoka stručna sprema.

– Visoka stručna sprema.

– Zanimanje?

– Profesorica.

– Inženjer .

– Vjeroispovijest?

– Katolik.

– Nisam vjernik.

– Djece u braku?

– Nemamo.

– Nemamo.

– Djece van braka?

– Nemam.

– Nemam.

Zapisničarka je uzela papir iz kocke na stolu i zapisala broj računa na kojeg moramo uplatiti sudske troškove.

– Jeste li se dogovorili tko će platiti sudske troškove? – pitala je pružajući nam papir.

– Evo ja ću.

Napravio je par koraka do zapisničarke i uzeo pruženi papir. Vratio se hodajući unatraške i malo pognut, kao da je pred kraljicom.

– Kavalir, svaka čast – rekla je zapisničarka.

Strogost sudnice je nakon ovog izblijedjela i mi se smo poslije pozdrava opet našli na hodniku. Više nismo bili u braku. Iza nas je iznad vrata sudnice svijetlilo zeleno svjetlo. Istim ritmom hoda spuštali smo se niza stepenice.

– Jes vidila kako san ja reka da nisam vjernik? A? Na sudu! A ti nisi.

– Ja nisam.

– A zašto?

– Jer mi zapisničarka zna mater.

– E je. A štaš – slegnuo je ramenima i našli smo se na izlazu.

– Oćemo li na kavu? – pitala sam.

– Ne mogu, izaša san s posla.

– A ništa onda. Aj, vidimo se.

Krenuo je. Ja sam otvorila torbu i tražila ključeve od auta. Onda se naglo okrenuo i nešto vadio iz džepova.

– Ajme, čekaj! Evo ti ovo. Evo ti i pare. Aj ti to riješi, znaš da je neću nikad. Aj pliz.

Ostala sam sama ispred zgrade općinskog suda s tri novčanice i brojem računa na bijelom kvadratičnom papiru.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.