Tanja | Franjo Nagulov

TANJA.

Zove se Tanja. Studiramo bibliotekarstvo i kroatistiku.
Zanimaju nas: kava u Sunčanoj, proza s osječke pijace
(Strindberg, beogradsko izdanje, 2-5 kn). Pomalo i besciljne šetnje,
do Studentskog doma, do Retfale, do Uranije.
Tanja ustvari nema ništa protiv književnosti. Čak i stihuje
služeći se flopijevskim bjelinama.
Ti si patrijarhalni demon i ženskaroš, povremeno mi govori.
A ti višak ljubavi u Osijeku, u gradu bez ritma i u vremenu
bez vremena, vratim joj.
Zato si ti preuranjen kao svi odlasci, zbuni me na kraju.
Tanja voli da je književno djelo probavljivo:
Recimo Bukowski bez konzervansa.
Ili Langston Hughes u Sovjetskom Savezu.
Za Tanju nema boli koju ne podnosi:

1. Rođena je u Vojvodini, nije joj lako kao malom smeđem samcu
u praznoj kutiji samaca.
2. Sluša Balaševića. Ne zanima je Rimbaud. Ni Jerofejev.
3. Ni ja.
4. Ni moje pjesme:
a) u prozi
b) u vremenu kada je metafora incident.

Tanja je sretna, uvjeravam se. Tanja pri spomenu Rimbauda
slegne ramenom, pa otrese Francusku. Tog poslijepodneva nisam želio
biti išta vezano uz Tanju u obliku ramena.
Posvetio sam se zapisima o smrti trgovca oružjem nakon povratka
iz majke Afrike u Barthesov esej: u bestežinsko stanje,
u novorođeni satelit.

Pomišljam da je Tanja plagijat:
fotokopirana Mezopotamija u ich-formi – u iš!