Povijest anarhizma | Max Nettlau

BILJEŠKE

 

(1) M. Servet (1511.-1553) španjolski teolog i liječnik, borio se protiv dogme o svetom Trojstvu i polemizirao s Calvinom; Giordano Bruno (1548.-1600.), dominikanac, neoplatnočki filozof, protivnik aristotelizma, optužen za herezu; G.-C. Vanini (1585.-1619.) zagovarao panteizam i naturalizam B. Telesia, P. Pomponazzija, osuđen kao heretik.
(2) Prema prijevodu Starog zavjeta Antuna Sovića, Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994. (op.prev.)
(3) libertini, učenici panteističke doktrine, potekli u Flandriji i raširili se u Francuskoj u 16. stoljeću, propovijedali ideju o potpunoj individualnoj slobodi (op.prev.)
(4) Petr Chelčický (1390.-1460.) češki mislilac iz doba Jana Hussa i pokretač Saveza češke braće; ljutit protivnik katoličke crkve; suprotstavljao se klasnim razlikama, povlasticama plemenitaša i klera i predlagao legalizaciju prava žena. (op.prev.)
(5) adamiti, sekta koja je propovijedala povratak primitivnom načinu života, kult golotinje i slobodu seksualnih odnosa (op.prev.)
(6) Winstanley je bio tvorac i inspirator pokreta takozvanih istinskih levelera, to jest kopača (Diggers) tijekom engleske građanske revolucije. (op.prev.)
(7) Sylvain Maréchal (1750.-1803.), Parižanin, novinar, pjesnik i dramaturg, otvoreni ateist. Pripadao Babeufovu pokretu. (op.prev.)
(8) Buonarroti Filippo (1761.-1837.), francusko-talijanski revolucionar i konspirator (op.prev.)
(9) S. T. Coleridge je pokušao sa svojim prijateljima osnovati komunističku koloniju u Americi, a ona se zvala “Pantisokracija”. (op.prev.)
(10) Amos Giovanni Comenius (1592.-1670.), češki humanist, folozof, pedagog, pripadnik Moravske braće. (op.prev.)
(11) Giovanni Enrico Pestalozzi (1746.-1827.), švicarski pedagog reformator, pokretač narodnog obrazovanja. (op.prev.)
(12) To su samo kratki ekstrakti iz glavnih tvrdnji koje sam iznio u Der Vorfrühling der Anarchie (1925.; str. 5-66). Trebalo bi mi još nekoliko mjeseci istraživanja u britanskome muzeju da završim djelo konzultirajući španjolske, talijanske, nizozemske i skandinavske tekstove. Otkrio sam mnogo građe u francuskim, engleskim i njemačkim publikacijama. Čini mi se da je ono što još preostaje za proučavanje obilno i zanimljivo, ali ne i prioritetno.
(13) Paul Heinrich Dietrich Holbache (1723.-1789), njemačko-francuski znanstvenik, materijalstički filozof, ateist. (op.prev.)
(14) Offray La Metrie (1709.-1751.), francuski liječnik i materijalistički filozof. (op.prev.)
(15) fr. državni udar (op.prev.)
(16) Jacques Roux (1752.-1794.), francuski svećenik i revolucionar. Théophile Leclerc (1771.-?), francuski revolucionar, urednik časopisa L`Ami de Peuple, pripadnik Bijesnih. Jean Francois Varlet (1764.-1832.?), francuski revolucionarni agitator, jedan od Bijesnih. Rose (Claire) Lacombe (1765.-?) francuska glumica i revolucionarka, pripadnica Bijesnih. (op.prev.)
(17) Chaumette Pierre Gaspard (1763.-1794.) francuski revolucionar i Robespierreov oponent. Momoro Antoine François (17555.-1794.), francuski revolucionar, autor slogana “Liberté, égalité, fraternité”. Cloots Jean Baptiste (1755.-1794.) njemačko-francuski revolucionar. (op.prev.)
(18) Morelly (1715.-?), francuski pisac, utopist, auotor knjige Code de la Nature (Zakon prirode), 1755. (op.prev.)
(19) Augustin Alexandre Darthé (1769.-1797.), francuski pravnik i revolucionar. (op.prev.)
(20) Camille Desmoulins (1760.-1794.), francuska novinarka i revolucionarka, smaknuta s Dantonom. (op.prev.)
(21) Drugo izdanje, prvi svezak, str. 5.
(22) Engl. anti-governmentalism, od governmentalism, fr. gouvernmentalisme, španj. gubernamentalismo, trend prema širenju uloge, vlasti, vladavine vlade, raspona njezinih aktivnosti i moći (1840.-1850.), vladavinstvo. (op.prev.)
(23) Svezak drugi, str. 452, bilješka.
(24) Adam Weishaupt, Anrede an die neu aufzunehmenden Ill[uminati] dirigentes, str. 61.
(25) Anrede…, str. 80-81.
(26) Giuseppe Mazzini (1805.-1872.) talijanski republikanac i vođa talijanskog nacionalnog oslobodilačkog pokreta. (op.prev.)
(27) fr. nenadani napad (op.prev.)
(28) Misli se na knjige Zahtjev polovice ljudskoga roda, Nagrađeni rad i Praktične smjernice za brzu i ekonomičnu uspostavu zajednica.
(29) Najvažniji njegov spis od onih tiskanih između 1825. i 1848. jest Društveni sustav: rasprava o načelu razmjene, Edinburgh, 1831.
(30) Guild Socialism (op.prev.)
(31) Herbert Spencer, Pravo da se zanemari država, poglavlje iz njegove Društvene statike, 1850.; John Stuart Mill, O slobodi, 1859.; Charles Dickens, Mali Dorrit, 1855.-1857.
(32) Guillon u Démocratie pacifique (Miroljubiva demokracija), Pariz, 8. prosinca 1850; de Pompéry u članku u L`Humanitéu, Pariz, 25. listopada 1845.
(33) François Joseph L`Ange to jest Franz-Joseph Lange (1743.-1793.), njemačko-francuski revolucionar i pisac. (op.prev.)
(34) The Social Revolutionist, The Word, The Radical Review, Liberty, Lucifer, Fair Play (op.prev.)
(35) takozvani “anarchist single-taxers” (op.prev.)
(36) Misli se na anarhokomunizam koji su zagovarali Kropotkin, Most i još neki. (op.prev.)
(37) Korišteno u smislu aktivni pripadnik neke skupine, nekog pokreta ili organizacije.
(38) Instead of a Book, New York, 1893.; ona reproducira najvažnije dijelove Tuckerovih članaka u časopisu Liberty.
(39) Boston, 1888.; osam brojeva
(40) Misli se na smaknuće na električnom stolcu Nicole Sacca i Bartholomea Vanzettija 23.8.1927. u zatvoru u Charlestownu u Massachusettsu. (op.prev.)
(41) 1849.; citirano iz izdanja iz 1868., str. 232-233.
(42) Napisan u istom duhu je i Prologue d`une Révolution. Février-Juin 1848 (Uvod u revoluciju. Veljača-srpanj 1848.) Louisa Ménarda, tiskan u Parizu 1849., a izdala ga je redakcija Proudhonovih dnevnih novina Le Peuple.
(43) Socijalistička knjižnica, Meksiko, 1877.
(44) Madrid 1854., 424 stranice; pretisak u La Revista Blanca, Barcelona, 1928., 478. stranica.
(45) Autor djela na francuskom, Banque de Peuple (Narodna banka), Pariz, 1849., 160 stranica.
(46) Izdanje je konfiscirano u rujnu te pretiskano u Bernu u Švicarskoj 1844. na 287. stranica.
(47) Mannheim, 1844., 332 stranice
(48) U Vorfrühling der Anarchie, str. 169-173.
(49) fr., posljednji, smrtonosni udarac (op.prev.)
(50) fr. punomoć, imati slobodne, odriješene ruke (op.prev.)
(51) Franz Oppenheimer, ekonomist i sociolog, rođen u Berlinu 1864., prije nego što je postao liječnik, posvetio se studiju političke ekonomije i sociologije. Smatrao se predstavnikom “liberalnog socijalizma”. Njegovo je glavno djelo Sociološki sustav tiskano u Jeni 1922.-29. “Siedlung” je naselje u predgrađu velikih njemačkih gradova, sastavljeno od kućica i sličnih ljetnikovaca za jednu do dvije obitelji s vrtom. (op.prev.)
(52) Sljedbenik Babeufa, kasnije liberter; jedan od urednika L`Humanitairea. (op.prev.)
(53) Bruxelles, 1862., pedeset i dvije stranice.
(54) fr. zlatna sredina, srednji put (op.prev.)
(55) fr. do krajnosti (op.prev.)
(56) La Federación, Barcelona, 12. lipnja, 1870.
(57) G. N., “Pasado, presente y porvenir de trabajo” (“Prošlost, sadašnjost i budućnost rada”), u El Eco de la Clase Obrera od 26. kolovoza 1855.
(58) P. M., “Influencia de las Asociaciones” (“Utjecaj udruženja”) u Eco …, 14. listopada 1855.
(59) M. G. M., “De la Asociación” (“O udruzi”), u Eco …, od 11. studenog 1855.
(60) Eco …, 23. prosinca 1855.
(61) Eco …, 16. prosinca 1855.
(62) Eco …, 9. prosinca 1855.
(63) Simó de Badía na spomenutom banketu, vidjeti Eco…od 18. prosinca 1855.
(64) Četiri dijela: prvi i drugi u Genovi 1858. – 104 i 179 stranica; treći i četvrti dio u Milanu 1860. – 188 i 168 stranica.
(65) fr. izvan stroja, onesposobljen za bitku (op.prev.)
(66) Joachim Murat, francuski maršal, 1767.-1815. Bio je Bonaparteov ađutant u talijanskom ratu (1796.-97.). (op.prev.)
(67) Vidjeti u Analima kongresa iz 1868., str. 187-191.
(68) Pariz, 1895., str. 1-205.
(69) Pismo od 16. siječnja 1869., adresirano na grupu za planiranje Internacionalne alijanse, koje ju potpisalo sedamnaest članova belgijskog Generalnog vijeća.
(70) “Nekoliko mjeseci prije kongresa u Barceloni”, kaže Alijansin upitnik, Cuestión de la Alianza; Barcelona, jesen 1872., deklaracija J. G. Vinasa
(71) Pretisnut u knjizi El Proleteriado militante (Militantni proleterijat) Anselmo Lorenzo, prvi svezak, str. 233-238.
(72) Pariz, studeni 1909.; VIII-298 stranica.
(73) Pariz, 1930.; 349 stranica.
(74) Pellicer, “Acratismo societario”, Acracía, siječanj-srpanj 1887.
(75) Treći i četvrti svezak uključuju njegove više filozofske spise iz 1870.-1871.
(76) Navedeno u pismu Emila Wernera Kropotkinu od 4. svibnja 1877.
(77) Vidjeti deklaraciju koju su potpisali Cafiero i Malatesta u jurskom Biltenu, 3. prosinca 1876.
(78) Izvorno je to bio govor održan na konferenciji u Londonu, a potom je tiskan u pariškom La Révolteu.
(79) Pariz, XI-391 str., ožujak 1913.
(80) Jean Baptiste de Monet Lamarck, francuski prirodoslovac (1744.-1829), sustavno razvio prvu cjelovitu teoriju o evoluciji organskoga svijeta poznatu pod imenom lamarkizam, prema kojoj organizmi stečena svojstva nasljeđuju. (op.prev.)
(81) Devetnaest svezaka, Pariz, 1876.-1894.
(82) Dva sveska, Pariz, 1868.-1869.
(83) Šest svezaka, Pariz, 1905.-1906.
(84) Santo Caserio, (1873.-1894.), talijanski pekar i anarhist, ubio je Sadija Carnota, francuskog predsjednika 24.6. 1894. u Lyonu kako bi osvetio Vaillantovo smaknuće. (op.prev.)
(85) tal. ilota (od st.grč. heilotes; lat. hilotes ili hilota) – u društvenom uređenju stare Sparte pripadnik najnižeg sloja, hilot; pripadnik oprimirane klase. (op.prev.)
(86) Vidjeti rašireni pamflet Les produits de la terre (Proizvodi tla), itd.
(87) Vidjeti rašireni pamflet Les produits de la terre (Proizvodi tla), itd.
(88) Tiskan je u almanahu Almanaque para 1883, svesku izdanja Biblioteca del Proletario, u četrdeset tisuća primjeraka.
(89) Vidjeti El Productor od 4. listopada 1887. do 11. svibnja 1888.
(90) Vidjeti El Productor od 11. i 18. siječnja, 8. ožujka i 14. lipnja 1889.
(91) fr. pravi, istinski anarhizam (op.prev.)
(92) fr. do krajnosti (op.prev.)
(93) Vidjeti El Corsario od 26. srpnja 1893. i tekst Juana Montsenya o duhu koji je vladao tih dana, tiskan 1895. u anarhističkom časopisu Entre anarquistas (Među pristašama anarhizma).
(94) Vidjeti El Corsario od 5. studenoga 1893.
(95) Vidjeti jedno od njegovih pisama iz 1888. reproducirano u izdanju Četiri pisma o socijalizmu Williama Morrisa velečasnom G. Baitonu, London, 1894.
(96) Vidjeti njegov tekst Durch Absonderung zur Gemeinschaft (Odvajanjem do zajednice) iz 1901.
(97) Vidjeti njegovu knjižicu Die Revolution iz 1907.
(98) Premda je možda neprikladno ovdje to spominjati, reći ću da sam i ja svojom knjigom Bibliogrpahie de l`Anarchie (Bibliografija anarhizma) iz 1897. pridonio tome da se prikaže golemo bogatstvo međunarodne anarhističke literature i da se javnosti prezentira Bakunjin, kojega su njegovi autoritarni neprijatelji u velikoj mjeri oklevetali, što je dotad bila najpotpunija prezentacija Bakunjina izdanjem njegovih Oeuvres (Djela) u Parizu 1895. i moje biografije Bakunjina (1896.-1900.).
(99) Upravo je Friedeberg brzo postavio vrlo ozbiljnu dijagnozu za Kropotkinovo dišno oboljenje te ga ne samo naveo da zime provodi na jugu, nego ga je zapravo liječio.
(100) fr. kudilac (op.prev.)
(101) Vidjeti knjigu La Paix créatrice (Stvaralački mir) B. de Ligta izdanu 1934. u Parizu.
(102) Vidjeti isto tako i njegov članak o evoluciji anarhizma u nizozemskom radničkom pokretu u Mouvement socialiste (Socijalistički pokret), Pariz, 15. prosinca 1905., str. 392-400.
(103) fr. svršeni čin (op.prev.)
(104) Vidjeti njegov Projet de propagande antimilitariste (Projekt antimilitarističke propagande), 1907.
(105) Seljaci komunisti koji su bili podvrgnuti strašnom progonu 1880.-1890. jer su odbili služiti vojsku. Kropotkin im je pomogao da emigriraju na Cipar i u Kanadu. (op.prev.)
(106) U engleskom izdanju nema ove rečenice koja se pojavljuje u francuskom izdanju: Glavni je rumunjski teoretičar socijalizma bio Nicolas Petrovič Dragoš s pseudonimom Zubku Kodreanu. Njegovi učenici, dr. Russsel i Jon Nadežde vodili su intenzivnu propagandu u Besarabiji od 1879. do 1881. godine. Filitis i Monteanu prenijeli su centar propagande u Bukurešt (1884.-1885.) gdje su izdali i prvi anarhistički časopis. (op.prev.)
(107) D. A. Santillán, “La Protesta”. Su historia sus diversas fases y su significación en el movimiento anarquista de América del Sur (O povijesti, o njezinim različitim fazama i o njezinu značenju u anarhističkom pokretu u Južnoj Americi, u Certamen internacional de “La Protesta”, Buenos Aieres, 1927. str. 34-71.
(108) B. Victor y Suárez, koji je objavio prijevod Cabetova djela Le Communisme u Buenos Airesu godine 1864., došao je s Balearskih otoka.
(109) Pristaše Julesa Guesdea (što je pseudonom Mathieua Basilea, 1845.-1922.) francuskog marksista. (op.prev.)
(110) “Sabotaža”, potječe od škotskoga “ca`canny” što znači smanjenje radnog učinka; vidjeti slavni izvještaj Boycottage et sabottage (Bojkot i sabotaža) kongresne komisije o bojkotu.
(111) Jean Allemane, tiskar, zahvaljujući svojoj dobroćudnosti i čestitosti, okupio je oko sebe grupu simpatizera koje su zvali “allemanistima”. Zatupali su radničku državu, antiparlamentarizam i antimilitarizam. (op.prev.)
(112) Prema francuskom političaru i publicisti Étiennu Alexadreu Millerandu (1859.-1943.), označava političke manevre da se pridobije vlast. (op.prev.)
(113) Vidjeti T. N., od 24. kolovoza 1895.
(114) Vidjeti “La Réaction dans l`Internationale” (Reakcija u Internacionali), T. N. od 19. rujna 1901.
(115) Vidjeti “Las Guerras obreras” (Radnički ratovi) u La Huelga General iz Barcelone, od 5. svibnja 1903.; Le Réveil iz Geneve, od 4. lipnja 1904., uvod u talijanski prijevod Riječi jednog pobunjenika; pismo Jamesu Guillaumeu od 5. svbinja 1903. itd.
(116) Tu misli na Le RévoltéLa RévolteTemps Nouveaux.
(117) U “Le Syndicat russe” (Ruski sindikat) koji se pojavio u kolovozu-rujnu 1905.
(118) Politički militanti i sindikalisti kojima je bio cilj pokoriti sindikat političkoj stranci. (Dupire Julien i Émile Basly, francuski socijalisti i sindikalisti.) (op.prev.)
(119) Autor knjige Le Pain gratuit… (Besplatan kruh) iz 1896.
(120) fr. Jacquerie, (prema Jacques, općoj oznaci za kmeta) pobuna francuskih seljaka protiv feudalnih gospodara 1358. (op.prev.)
(121) Angel Pestana je tom prilikom izjavio: Revolucija nije niti može biti djelo samo jedne partije. Jedna partija može, u najboljem slučaju, poticati državni udar. Ali državni udar nije revolucija”. Daniel Guérin: Anarhizam, Naprijed, Zagreb, 1980.
(122) U jednom članku s potpisom “A. Brons”, u Communist International od 15. prosinca 1933., tvrdi se da komunista ima “oko 25.000”. (Hugh Thomas: Španjolski građanski rat, Otokar Keršovani, Rijeka, 1980., I dio, str. 112.)
(123) Narodna fronta 4 654 116 (34,3%), Nacionalna fronta 4 503 505 (33,2%), Centar 526 615 (5,4%) prema izvoru Hugh Thomas: Španjolski građanski rat, Otokar Keršovani, Rijeka, 1980., I dio, str. 140.
(124) U Barceloni je, naprimjer, pobuna bila skršena u predvečerje drugog dana. Dvije velike kasarne, San Andrés i Atarazanas su se predale anarhistima i tako su oni dobili još 30.000 pušaka, a pobunu su ugušili sa samo 200 pušaka. U napadu na ovu drugu kasarnu poginuo je Francisco Ascaso, bliski suradnik Durrutijev. U dvodnevnim borbama poginulo je oko 500 ljudi, od toga 200 anarhista, a oko 3.000 ih je ranjeno. Odnos snaga postaje jasniji kad se zna da je Civilna garda i Jurišna straža imala svega oko 5.000 ljudi, a anarhisti šest puta toliko.
(125) Kao što je to zapisao Max Nettlau u biltenu CNT-a i FAI-a od 25. srpnja: “Gdje je bilo nekakve autonomije, narod je mogao pravodobno dobiti oružje i dobio ga je. A gdje autonomije nije bilo, moglo se učiniti malo ili ništa, pa je neprijatelj zato – i samo zato – stekao privremenu prednost.” Hugh Thomas: Španjolski građanski rat, Otokar Keršovani, Rijeka, 1980., I dio, str. 186.
(126) Božidar Maslarić: Moskva-Madrid-Moskva, Prosvjeta, Zagreb 1952., str. 80-81.
(127) Božidar Maslarić: Moskva-Madrid-Moskva, Prosvjeta, Zagreb 1952., str. 80.
(128) Kako navodi Hugh Thomas u svojoj, ovdje već citiranoj knjizi Španjolski građanski rat, Otokar Keršovani, Rijeka 1980., I dio, str. 348.
(129) O odnosu engleske vlade i posebno štampe vidi Sjećanje na Španjolski građanski rat Georgea Orwella (dodatak Orwellovoj knjizi Kataloniji u čast, August Cesarec, Zagreb 1984.)
(130) Posebno je veliki broj Talijana bio u sastavu nacionalističke vojske, njih oko 40.000, te oko 5.000 odlično obučenih njemačkih vojnika.
(131) Između ostalih pisali su José Peirats (La CNT en la revolución espanola, Toulouse, 1951., sv. 1, str. 245-6.), José Miratvilles (Episodis de la guerra civil espanyola, Barcelona 1972.) i možda najbolja rekonstrukcija događaja, ona Abela Paza (Durruti, le Peuple en armes, Pariz 1972.)
(132) Na Haškom kongresu u rujnu 1872. g. isključeni su Bakunjin i Guillaume. Komunisti predvođeni Marxom i Engelsom ostavili su u predvorju socijaldemokrate, anarhiste i ostale i tako pokazali da za njih drugi ne postoje.
(133) Julián Gorkin tvrdi da je Ernö Gerö, agent Kominterne u Kataloniji, “1937. izazvao famozne barcelonske svibanjske dane“, The Review, časopis Instituta za politička istraživanja “Imre Nagy”, listopad 1959.; Victor Serge je u Bruxellesu saznao da se komunisti u Barceloni “spremaju likvidirati tisuće anarhista i članova POUM-a”, Memoirs.; Abad de Santillán spominje kako je španjolski ambasador Ossorio y Gallardo u Bruxellesu rekao da će ubrzo doći do konačnog obračuna sa CNT-om i FAI-jem. Izvor: Hugh Thomas: Španjolski građanski rat, Otokar Keršovani, Rijeka 1980., II dio, str. 141.
(134) José Peirats, La CNT, sv. II, str. 342.( Peirats je inače bio urednik anarhističkog lista Acracia u Léridi).
(135) Božidar Maslarić: Moskva-Madrid-Moskva, Prosvjeta, Zagreb 1952., str. 59.
(136) Antony Beevor: The Spanish Civil War, Orbis Publishing, London 1982., str. 106.
(137) Daniel Guérin: Anarhizam, Naprijed, Zagreb 1980., str. 138.
(138) Daniel Guérin: Anarhizam, Naprijed, Zagreb 1980., str. 138.
(139) O samim kolektivima, njihovom ustroju i životu dosta je pisao Gaston Leval u knjizi Espagne libertaire 1936.-1939. (L`oeuvre constructive de la Révolution espagnole), Edition du Cercle, Paris 1971.
(140) O tome je pisao anarhistički list Campo Libre, kolovoz i rujan 1937. g.
(141) Taj ulazak četvero anarhista u vladu Larga Caballera izazvao je buru protesta među anarhistima u cijelom svijetu. Najpoznatiji pisani protest je “Otvoreno pismo drugarici Federici Montseny” koji joj je uputio Camillo Berneri od 14. 4. 1937. (Camillo Berneri: Guerre de Classes en Espagne 1936.-1937. et textes libertaires, Spartacus Paris 1977.)
(142) Herbert Read: Anarchy and Order (Essays in Politics), Faber & Faber, London 1954., str. 57.
(143) Herbert Read: Anarchy and Order (Essays in Politics), Faber & Faber, London 1954., str. 58.
(144) Hyacinthe Dubreuil: A chacun sa chance (Svakome njegova šansa), Paris 1935. Ta iznimno značajna knjiga, slabo poznatog autora ostavila je dubok dojam na Aldousa Huxleya što se posebno dobro vidi u njegovoj suvremenoj liberterskoj raspravi Ends and Means: An Enquiry into the Nature of Ideals and into the Methods Employed for Their Realization (Ciljevi i sredstva: istraživanje naravi ideala i metoda koje se rabe za njihovo ostvarenje), London 1937., str. 74-75, 83-85, 172.
(145) Bilo je i drugih anarhista koji su odbacivali uporabu nasilnih metoda. Pada mi na pamet zgodna epizoda sa već ovdje spomenutim Augustinom Souchyjem. Na jednoj od mnogobrojnih državnih granica koje je morao proći pitali su ga za njegovo političko uvjerenje, a on im je tada odgovorio: “Ja sam radikalni pacifist”.
(146) Postoji mnogo literature koja se bavi tim zbivanjima, ali ja i danas mislim da je knjiga Theodora Roszaka The Making of a Counter Culture, (kod nas prevedena kao Kontrakultura, Naprijed, Zagreb 1978.), najsažetija i najbolja knjiga o toj temi. Njenih osam poglavlja i kratki dodatak, na nekih dvjestotinjak stranica pokrivaju uglavnom sve što se tada događalo s Amerikom i mlađim dijelom njenog stanovništva.
(147) “…Anarhisti i ekolozi, svatko na svoj način, smatraju vlast podsvjesnom kočnicom, kao uteg koji opterećuje stvaralački potencijal prirodne i društvene situacije. Njihov cilj nije zazidati vidike, nego ih otvoriti! Oni žele proniknuti u razum i saznanje kao sredstva za ostvarenje neke moguće situacije, a ne zamijeniti te potencijale unaprijed stvorenim pojmovima ili njihovim dogmatskim izvitoperenjem…” Navedeno u časopisu Vidici, br. 5, 1982., str. 39.
(148) David Watson ga je napao u knjizi Beyond Bookchin iz 1996., a Bob Black u Anarchy after leftism (1997.)
(149) Norman Mailer: Vojske noći, Zora, Zagreb 1971.
(150) Noam Chomsky: Perspectives on Power – Reflections on Human Nature and the Social Order, Black Rose Books, Montréal 1997., str. 71.
(151) Prijevod na hrvatski: Anarhizam – Od doktrine do akcije, Naprijed, Zagreb 1980., preveo Karlo Budor. Zanimljivo je da je rukopis prijevoda stajao u urednikovoj ladici preko deset godina, jer nije odmah dobio zeleno svjetlo za objavljivanje.
(152) Možda bi jedina zamjerka mogla biti upućena hrvatskom izdanju u koje je ubačen dodatak, Guérinovo predavanje održano u New Yorku 6. studenoga 1973. g., pod naslovom “Anarhizam i marksizam”. Taj dodatak poprilično odudara od onoga što piše u samoj knjizi, stvari su toliko pojednostavljene da se dobije dojam kako je sa svake strane bilo nekoliko loših momaka i kad se oni maknu stvari dolaze na svoje mjesto, tojest ostvaruje se toliko željeni brak anarhizma i marksizma. Pored tog Guérinovog isforsiranog zaključka o nužnosti sinteze, čitaoca zasmeta njegova netolerancija prema ljudima koji ne misle kao on, te pomalo neukusno reklamiranje OCL-a (L`Organisation Communiste Libertaire) organizacije kojoj je bio na čelu. Petnaestak stranica “anarhožderskog” uvoda R. Kalanja posebna je priča, ova knjiga je mogla bez toga, dapače, zaslužila je to.
(153) Globus, Zagreb 1988.
(154) Paul Feyerabend: Protiv metode, Veselin Masleša, Sarajevo 1987., str. 9.
(155) Paul Feyerabend: Protiv metode, Veselin Masleša, Sarajevo 1987., str. 13-14.
(156) Procjene se kreću od 52 do čak 500 poginulih.
(157) Najveći je CGT, osnovan 1895. g., u prvih desetak godina anarhistički, a kasnije su kontrolu preuzeli komunisti.
(158) Primjer Nantesa bi trebalo posebno razmotriti, tamo su radnici preuzeli kontrolu nad gradom i zanimljivo je kako je to dobro funkcioniralo.
(159) Nettlau spominje samo jedno ime sa ovih prostora, Stjepana Fabijanovića (1868.-1933.). Uspio sam pronaći samo jednu Fabijanovićevu brošuru tiskanu u Americi. Puni joj je naslov: The Idle and Untimeous Observer by Stephanus Fabijanović, 751 West 16th St., Los Angeles, California 1917.
(160) Izdanje Z.A.P., Zagreb veljača 2000.
(161) Ivan Očak: Krleža – Partija (Miroslav Krleža u radničkom i komunističkom pokretu 1917.-1941.), “Spektar”, Zagreb 1982.
X

Sadržaj

Sloboda i anarhizam: prva očitovanja i liberterske ideje do 1789. godine.
William Godwin; Prosvijetljeni; Robert Owen i William Thompson; Fourier i neki njegovi sljedbenici.
Individualistički anarhizam u Sjedinjenim Američkim Državama, Engleskoj i drugdje. Prvi američki liberterski intelektualci.
Proudhon i proudhonizam u raznim zemljama, posebice u Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj.
Anarhističke ideje u Njemačkoj od Maxa Stirnera do Eugena Dühringa i Gustava Landauera.
Prvi francuski komunistički anarhisti i drugi liberterski preteče. L`Humanitaire i njegova grupa; Bellegarrigue; mladi Elisée Reclus; Déjacque; Coeurderoy.
Anarhistički korijeni u Španjolskoj, Italiji i Rusiji; Katalonija i Pi y Margall; Pisacane; Bakunjin. Prvi znakovi liberterskih ideja u drugim zemljama do godine 1870.
Korijeni antiautoritarnog kolektivizma u Internacionali i među skupinama koje je organizirao Bakunjin od 1864.-1868.
Liberterske ideje u Internacionali do godine 1872. Korijeni sindikalističkog poimanja društva u budućnosti. Pariška komuna i komunalizam.
Antiautoritarna Internacionala do 1877. Korijeni anarhokomunizma 1876.-1880.
Anarhisti i društveni revolucionari. Kropotkin; Elisée Reclus. Anarhistički komunizam u Francuskoj 1877.-1894.
Italija; Anarhistički komunizam i njegova interpretacija iz pera Malateste i Merlina.
Španjolska: anarhistički kolektivizam. Anarhizam bez pridjevaka. Anarhistički komunizam. Pregled razdoblja 1870.-1936.
Anarhističke ideje u Engleskoj, Sjedinjenim Državama, Njemačkoj, Švicarskoj i Belgiji od otprilike 1880.
Anarhistički i sindikalistički pokret u Nizozemskoj i u skandinavskim zemljama.
Druge zemlje: Rusija i Istok; Afrika; Australija; Latinska Amerika.
Revolucionarni sindikalizam u Francuskoj. Fernand Pelloutier. Emile Pouget. Kropotkin, Malatesta i sindikalizam 1895.-1914.
Francuski anarhizam 1895.-1914. Godine 1895.-1914. Rat. Komunizam i liberterske aktivnosti. Zaključak.


Zoran Senta
Dodatak: 65 godina anarhizma (1934.-1999.)



Bilješke


Impresum