Povijest anarhizma | Max Nettlau

FRANCUSKI ANARHIZAM 1895.-1914. GODINE 1895.-1914. RAT. KOMUNIZAM I LIBERTERSKE AKTIVNOSTI. ZAKLJUČAK.

Razdoblje od 1895. do 1914. nedvojbeno je razdoblje najveće raznolikosti anarhističkih očitovanja. No, potkraj toga razdoblja, do novog španjolskog iskustva, vladalo je – prema mojem mišljenju – dugo doba kad se vrlo malo novoga pojavljivalo. Bilo je to gotovo doba čekanja, kad se moralo svjesno truditi kako se ne bi upalo u jednoličnost. Aktivna, javna propaganda anarhističkih ideja klonula je, a u odnosu na opće događaje zavladala je određena pasivnost. To su moji osobni dojmovi, premda znam da je bilo mnogo iznimaka i premda nisam nesvjestan uzroka te takozvane “dekadencije” ili tog “epigonstva”; možda je to faza u rastu ideje, koja treba razdoblja mira i stabilnosti prije nego što ponovno krene naprijed.

Ne može se zanijekati da se pobudio toliki zanos za anarhistički komunizam kakav je iznesen u Osvajanju kruha, da se malo pozornosti posvećivalo ideološkom razvoju samoga Kropotkina, koji nije bio ni neaktivan ni nepromjenjiv. Tako, kad je nestao Merlino, kad “amorfisti” nisu ništa govorili, kad se Malatesta uzdržavao od toga da izrazi ikakve rezerve, Kropotkinov anarhistički komunizam – uljepšan riječima Pietra Gorija i Sébastiana Faurea i revolucionariziran moćnim riječima Galleanija – nije bio podvrgnut raspravi i u tim se godinama prosperiteta nije čak dovodila u pitanje ni teorija o “obilju”.

U Francuskoj je sindikalizam već razvio u ljudi isto vjerovanje u “participaciju”; do njegova je buđenja došlo svakako zbog antietatizma i antiparlamentarizma i zbog anarhističkog poticaja žestokim akcijama, ali njegovi članovi nikad nisu bili prožeti snažnim revolucionarnim i antietatističkim osjećajem koji im se tako često pripisivao. Zapravo se, među njima pojavila određena isključivost, koja je bila neprijateljski nastrojena prema svima koji nisu bili uz njih, bilo da je riječ o liberterima ili o socijalistima.

Veliki su progoni, posebice oni u Francuskoj, u Italiji i u Španjolskoj, neutralizirali mnoge sjajne ljude i doveli do podmuklih promjena u javnom životu. Premda takve promjene nisu izopćile sva propagandna sredstva, one su nametnule ograničenja i ono što se u to doba izgubilo, nikad se više nije ponovno ostvarilo. Postalo je nužno govoriti manje otvoreno i premda našim raspravama vođenima u našim publikacijama i na našim skupovima nisu manjkale snažne deklaracije, ono što se izricalo imalo je manje posljedica u javnosti koja je mogla biti veća i koja je mogla stvoriti nove snage za nas. Nekoliko su godina poslije, sindikalisti i antimilitaristi doživjeli snažnu afirmaciju i inicijativa je prešla u njihove ruke, doživjevši na kraju nestvaran i ekstravagantan vrhunac u Hervéovu buntovništvu i neoblankizmu, da bi doživjeli potpunu propast kad ih je Hervé kasnije napustio. To je privuklo nemirnu mladež, koja je (kao što se to događalo prije među anarhistima) ulazila u te pokrete (kao što danas ulaze u komunističke grupe) u potrazi za strankom koja će ih povesti u napad. Može se reći da gubitak i nije bio velik; ipak, u Francuskoj je on stvorio razmjerno veliki muk oko anarhističkog pokreta, muk kojemu ni u kojoj mjeri ni sjajne riječi ni marljiva propaganda mnogih drugova nisu mogli parirati.

Unatoč svim tim okolnostima, stvari se u Francuskoj baš i nisu morale tako odviti. Bila je to – moramo to reći – stvarna abdikacija. Propaganda je nanovo počela 1895. i nisu je ozbiljno ometale “izvanredne mjere” (lois scélérates). Osim toga, propaganda se nastavila samo nekoliko godina; u svojem nadjelotvornijem obliku trajala je jedva pet godina – od 1889. do 1893. Pojavila se potreba da se nastavi i to se posve sigurno činilo od svibnja 1895., ali bez prijašnjeg žara, koji je negda spontano iskrsnuo i prkosio cijelom buržoaskom svijetu. Sada je ona čamila u sjeni, pod zaštitom velike mase što se svrstavala u sindikate. A toga se najviše trebalo bojati; istodobno, ništa nije učinjeno kako bi se anarhizam odlučno stavio u prvi plan. Bili su usidreni u sigurnoj luci, zaštićeni od svake oluje. I zato se anarhizam u Francuskoj nakon 1895. našao u pozadini i nikad više nije uspio – kako ja to vidim – vratiti ono mjesto koje je nepotrebno napustio.

Svoju su ulogu odigrali i drugi čimbenici. Od 1895. došlo je do provale ideoloških podvrsta koje prijašnjih godina nisu privlačile pozornost. Među njima su naturizam toga doba, koji je bio obrana divljeg primitivizma, zatim naturizam zasnovan na načinu prehrane, vegetarijanstvu i sličnome, kao i mala središta običnoga života – kratkotrajna – svi ti mali sustavi mišljenja od Gravellea i Zislyja do Butauda i Sophie Zaikowske i drugih. Neomaltuzijanstvo, koje je prvi ustrajno propagirao Paul Robin, znatno je uznapredovalo, ne samo kao usputno pitanje koje bi moglo zanimati pojedince, nego kao nešto bitno što je posve obuzelo mnoge umove, bilo na materijalnoj razini, bilo svojim naglaskom na spolnom pitanju. Dovelo je do rasprava o spolnim problemima; i premda je to pitanje nedvojbeno stvar slobodnog izbora pojedinca, na naš je pokret utjecalo tako što je raspršilo našu energiju i pozornost. Od Paula Robina pa do mnogih publikacija E. Armanda i njegova En Dehors (Izvana), mnogo je zanimljive građe za promatrača ili proučavatelja, ali, s praktične točke gledišta, ona je prouzrokovala veliko rasipanje liberterske energije tijekom tih godina. Amatersko bavljenje esperantom i umjetnim ad hoc jezicima potrošilo je ostatak energije; uime egzotične korespondencije na tim jezicima ili uime razmjene nekoliko pisama na, recimo, japanskom jeziku, oni su zanemarili učenje jezika susjednih europskih zemalja – engleskoga ili njemačkoga, španjolskoga ili talijanskoga jezika – koji bi povećali njihovo znanje i poticali europske kontakte. Antimilitarizam je, kao što sam već istaknuo, ma kako tvrdoglavo zastupan, uglavnom bio usmjeren protiv izvanjskih oznaka militarizma, vojarni, vojske, a manje protiv specifičnih pitanja – patriotizma, nepoznavanja drugih naroda ili pristranih diplomatskih, industrijskih i financijskih igara.

Postojala su “narodna sveučilišta”, “narodna kazališta”, središta za izobrazbu djece i druge korisne i srodne aktivnosti, primjerene razdoblju velikoga mira, ali sve je to pridonijelo vrlo malo energije i nove snage anarhističkim idejama u godinama u kojima je CGT doživio neizmjeran ugled, u godinama u kojima su Jaures i Hervé imali ugled gotovo ravan onome CGT-a, i u godinama u kojima su djelovali intelektualni “dreyfusovci” koji su kasnije doista došli do stvarne vlasti, poput Clemenceaua, i do ne manje stvarne vlasti, poput Jauresa, u godinama kad su skupine poput “Courrier Européen” (Europski glasnik) postale promotori nacionalističkih ideja – ideja koje su jedan od uzroka rata; dakle u godinama kad će sve te snage zavladati ljudima i javnim mnijenjem. U tim su okolnostima, kako mi se uvijek činilo, anarhisti trebali činiti nešto drugo nego plesti se u esperanto, seksualno neomaltuzijanstvo i druge takve devijacije. To im nije pošlo za rukom i zato su protjerani u pozadinu. Izvana gledano, bilo je sjaja i zamaha u CGT-u, u Jauresa i u Hervéa, ali bilo je teško shvatiti kako je uopće nekoliko anarhista između 1881. i 1894. privuklo svjetsku pozornost.

Tako je nakon slabosti koja je bila isprva svjesno željena, nakon opuštanja (djelomice pod prisilom), koje se smatralo praktičnim, sljedeći korak bio pokazati stvarnu slabost, koja nije nestala. Vodile su se rasprave sa sindikalistima o pitanju funkcionarstva; 1913. održavani su, uz mnogo buke, kongresi koji su pozivali na odvajanje od individualista. To se napokon ostvarilo nakon dvadeset godina i donijelo je malo dobra: došlo je do oštrih napetosti sa sindikalistima, do raskida s “ilegalističkim individualistima” (ako je to doista bilo ispravno i nužno 1913. na 1914., zašto se onda nije dogodilo prije dvadeset godina?).

Tijekom tih dvadeset godina, djelovala su trojica mladih intelektualaca, sva trojica liječnika, koji su tiskali mnoge radove što su, rekao bih, pokazali intelektualnu inicijativu i značili aktivno oživljavanje ideja časopisa Temps Nouveaux. Bili su to Marc Pierrot, Michel Petit (Duchemin) i Max Clair (Mignon). Bilo je u tom razdoblju poznatih i iznimno raznolikih autora; među njima Charles Albert (Daudet), Victor Barrucand,(119) René Chaughi (Henri Gauche), Manuel Devaldes, Georges Durupt, André Girard, Émile Janvion, C. A. Laisant, Albert Libertad, André Lorulot, Paraf-Javal, Jacques Sautarel, Laurent Tailhade. A nastavili su raditi i neki stariji anarhistički pisci: Grave, S. Faure, Hamon, Bernard Lazare, Malato, Louise Michel i drugi. Ti su mnogostruki napori ipak pokazivali malo međusobne kohezije; zato su i bili djelotvorniji kao literatura. Ili su zapali u jednu od triju kategorija što su se razvile – anarhiste koji su prijateljevali s časopisom Temps Nouveaux, one koji su iskazivali više živosti, prijatelje časopisa Libertaire, i one koji su slijedili Libertadovu Anarhiju. Nakon što sam završio ovaj dio teksta, proučavao sam i potom napisao poglavlja o sindikalizmu od 1895. do 1914. i o anarhistima od 1895. do 1906. te sam sâm otkrio da je moj daljnji rad više nego potvrdio moje sumorne procjene o tom razdoblju.

To su glavni događaji u razvoju anarhističke misli koji sam pokušao u svojoj povijesti prikazati, a koja završava s godinom 1914., pred početak Prvoga svjetskog rata. Referencijom na zemlje koje nisu sudjelovale u ratu, ona završava s datumom tik nakon početka 1914.; a što se tiče zemalja španjolskog i portugalskog govornog područja, ona se nastavlja do današnjih dana, budući da nije bilo prekida u kontinuitetu.

Rat je zatekao anarhiste u svim zemljama nespremne za njegovu prijeteću neizbježnost, ali oni su mu se prepustili i uskoro su počeli, kao i svi ostali, zauzimati strane u sukobu. Nije bilo teško predvidjeti što će tko učiniti ili reći. Umovi ljudi u različitim zemljama, koji su godinama (i stalno) bili spremni odgovoriti na političke interese svojih zemalja, sada su bili posve formirani i samo je nekolicina anarhista bila imuna na utjecaj svoje okoline. Zrak je bio zasićen uvriježenim pojmovima, konvencionalnim mišljenjima i osobitim iluzijama o malim narodima te o vrlinama i manama određenih rasa. Bilo je svakovrsnih uvjerljivih opravdavanja imperijalizma, financijske prevlasti i sličnoga. A, budući da je Tolstoj umro 1910., u svijetu se nije čulo glasa slobodarske i moralne snage; ni jedna organizacija, bilo velika ili mala, nije ni progovorila. Tako je u posljednjih četrdeset godina bilo dopušteno svim ratovima da se vode u mnogim zemljama, bez ikakva obzira prema ljudima – uključujući i niz uvoda u Prvi svjetski rat koji svoje početke datira 1911., napadom Italije na Tursku.

U svim tim ratovima, nisu izražene simpatije ni za jednu ni za drugu stranu. Budući da je bilo tako, kako je čovjek mogao naći individualnu snagu, a kolektiv organiziranu snagu – kako je moglo biti moguće svima spontano se ujediniti u pobunu protiv Prvoga svjetskog rata, koji je bio samo još jedan korak u nizu ratova, pobuna i revolucija od godine 1848.? Je li bilo ikoga tko nije u Parizu 1848. pozivao na rat protiv ruskog despotizma? Je bilo ikoga od godine 1859. tko nije zanosno pozdravio nacionalne ratove i nacionalne pobune koje je povela čvrsta želja i odlučnost da se pretvore u ratove? Kad je Garibaldi u Napulju otvorio put, pijemontska ga je vojska pratila u stopu. Poljski pobunjenici iz 1863. čvrsto su se nadali da će Francuska i Engleska zaprijetiti Rusiji ratom ili s njome zaratiti. Internacionala nikad nije popravila svoj inauguralni Manifest, koji je napisao Marx, a koji je huškao na rat protiv carske Rusije.

Rat, pobune, revolucionarne nade, uvijek su bili neizbježno međupovezani. Proudhon, od 1859. do 1862., i kasnije Tolstoj, bijahu jedini znameniti slobodari koji su se opirali takvim idejama. Čak ni Reclus (1870.) i Malatesta (1876.) nisu bili iznimke. Zato i nije čudo da su se svi socijalisti, kao i anarhisti, našli zapravo u položaju da nemaju “što reći” o toj temi, ni godine 1914. ni 1918. ili bilo kada poslije – osim nekih pojedinačnih činova prosvjeda, apstinencije ili pobune.

Ruska revolucija iz ožujka 1917. buknula je usred svjetskoga rata; nije imala nikakve posljedice u bilo kojoj drugoj zemlji. U ljeto te godine došlo je do radničkih socijalističkih akcija, došlo je do eksproprijacije zemlje i Žakerije(120) ruskih seljaka protiv zemljovlasnika. Zatim je došlo do boljševičkog coup d`étata u studenome 1917. Za one koji znaju osobe i stranke uključene u državni udar, poznate im već mnogo godina preko njihovih spisa i publikacija, njihova javnoga djelovanja u razdoblju od 1905.-1906., preko socijalističkih kongresa i ostaloga, bilo je to marksističko preuzimanje vlasti, koje su potpomogli sekcija revolucionarnih socijalista i mnogi anarhisti. Za ljude u drugim zemljama, koji nisu obraćali mnogo pozornosti na te osobe ili ono što se događa u Rusiji, bila je to pobjednička socijalna revolucija, jedinstven događaj prvoga reda, ostvareni san, po svojoj snazi i brzini. Premda je zbog tog sretnog neznanja mnogih, ruska revolucija mogla utjecati na um i maštu ljudi godine 1917. i ponovno 1918., a da gotovo i nije bilo ikakva kritički podignutog glasa protiv nje, ona ipak nije uspjela pridobiti dva najjača liberterska pokreta toga doba, španjolski i talijanski. I, prije nego što je stvarna revolucija i počela, počela je zastrašujuća represija godine 1920.-21.; diktatura je počela 1922. i 1923. U zemljama gdje je prevladao autoritarni socijalizam, ruska je revolucija imala žestoke reperkusije, kao u srednjoj Europi 1918. i 1919. Ali što je učinjeno, učinjeno je pod stijegom ojačanog autoritarizma, koji je tako temeljito posijao zlo sjeme autoriteta da je doveo do začuđujućeg razvoja događaja kojemu smo sada svjedoci.

Sve je to neizbježno izazvalo reakciju liberterskih pokreta, koji su materijalno i moralno oslabili, intelektualno kržljali od 1914. Stvorio se kult brojki i bilo je autoritarnih infiltracija. Mali porast članstva sindikata koje su kontrolirali autoritarci, doveo je libertere do pogrešnog zaključka da to znači manje šanse za anarhistički protunapad (koji su, zapravo, sada svi stari anarhisti smatrali nekorisnim, budući da je, prema njima, u budućnosti trebao postojati samo “čisti sindikalizam”). Dok se o tom problemu raspravljalo u prilično ograničenim skupinama, masa se u milijunima predala naredbama arogantnih autoritarnih varalica i povukla od nas. A to je navelo i preostale da se pridruže redovima autoritaraca pa su i oni bili izgubljeni za nas.

Najveća napredovanja anarhizma u to doba – u Italiji od kongresa u Firenzi u travnju 1919. do rujna 1920., to jest, u razdoblju zauzimanja tvornica; u Španjolskoj od regionalnih kongresa u Sansu (Barcelona) u kolovozu 1918. do nacionalnog kongresa u Madridu u prosincu 1919. – spriječili su podjednako vladina represija i neprijateljstvo političara socijalista (neprijateljstvo prema tananom liberterskom trudu koje traje do današnjeg dana) kao i njihov navlastit posljednji proizvod, njihovi plaćenici par excellence, fašisti. Nastali iz bandi koje bi na fanatičan bijes naveo kakav milodar ili čaša viskija, ti su se pogromaši, “crne stotine”, bolesni tijelom i umom, opsjednuti nacionalističkom idejom ili virulentnim antisocijalizmom, brzo organizirali u slobodne sindikate, zvane fasci. Bio je to čopor pasa koji su raspustili da se bori protiv svakog progresa oni na vlasti i oni koji su ih plaćali. Budući da takav razvoj događaja nije naveo autoritarne socijaliste da uvide kakvo je zlo autoritarnost, teško je osjećati ikakvu solidarnost s njima pa su se liberteri – kao što je i bila njihova dužnost – borili protiv cijelog autoritarnog svijeta, uključujući i takozvane “socijaliste”. Drugačije nije moglo biti. I to zacijelo nije povećalo broj naših neprijatelja, budući da su autoritarni socijalisti uvijek bili naši neprijatelji.

Ipak smo zapazili da su u času stvarne akcije mnoge narodne snage prišle liberterima u pobuni, a da nisu osobito obraćali pozornost na političare socijaliste koji su rabili svoje visoke zapovjedničke položaje kako bi diskreditirali pokrete (kao primjerice Talijansku konfederaciju rada 1914. i 1920.) ili su rabili njihove parlamentarne glasove da ratificiraju deportaciju (poput Španjolskih socijalističkih deputata 1933.). “Crveni tjedan” u Romagni i u Anconi u lipnju 1914., mnoge pobune u siječnju 1932., u siječnju i u prosincu 1933. i u raznim prilikama u Španjolskoj, pokazale su da su stvarne akcije tih dana uspijevale pridobiti narodnu potporu. Istodobno se narod instinktivno držao na distanciji od moskovskih komunista, koji su mogli ponuditi samo novi despotizam. Sve to vodi dobrome, ako se čvrsto držimo akcije i nastavimo s tim ciljem graditi liberterski mentalitet.

Te su poslijeratne godine donijele divljačke progone: fašistička okrutnost protiv talijanskih anarhista; barbarski činovi u Barceloni od 1920. nadalje; i mučeništvo Ricarda Floresa Magóna i Sacca i Vanzettija; kontinuirano zatvaranje Zoma Mooneyja i drugih sindikalista; tragedija Gustava Landauera i Ericha Mühsama u Njemačkoj; zla sudbina mnogih anarhističkih drugova u Rusiji i patnje mnogih drugih u zatvorima i arktičkim sibirskim deportacijskim logorima u Sovjetskoj Republici; progoni i smaknuća u Argentini 1930.-31.; ubijanja, deportacije te sudski i vladini zatvori u Španjolskoj Republici 1931.-35. Sve je to stvorilo katalog patnji koje su potaknuli fašisti i boljševici, buržoazija i socijaldemokrati u punoj slozi, i pokazuje da su autoritarci cijeloga svijeta bili jedno dušom i tijelom.

Neka svi anarhisti, svi liberteri, sva ljudska bića koja vole slobodu postanu ujedinjena sila koja će, čuvajući autonomiju svakog svojega člana, prakticirati uzajamnu pomoć među svima. Neka ta sila, rušeći autoritet na jednom mjestu, slabeći ga na drugom, našim jedinstvenim napretkom, razvije bezbrojne načine kako bi pospješila slobodu na svim razinama u nama i oko nas, bilo gdje i posvuda.

Imajmo nadu. Jer autoritet, moćan kakav jest, može donijeti samo zlo. Sve dobro svijeta došlo je, dolazi i uvijek će dolaziti jedino sa slobodom i od slobode.

M. Nettlau
30. listopada 1932.
(revidirano u srpnju 1934.)