Povijest anarhizma | Max Nettlau

ITALIJA; ANARHISTIČKI KOMUNIZAM I NJEGOVA INTERPRETACIJA IZ PERA MALATESTE I MERLINA.

 

Tijekom godina progona, koji su počeli u proljeće 1877., u Italiji se malo raspravljalo o anarhističkom komunizmu. Premda su ga proklamirali Covelli i optuženici izvedeni na sud u Beneventu, tek je 1879. došlo do šire rasprave koja je počela u časopisu La Plebe (Puk), u Milanu. Cafiero je zagovarao komunizam obilja na jurskom kongresu iz 1880. i u člancima u La Révoltéu, 1880. i u La Révolution sociale, 1881.

Što se Malateste tiče, ostao nam je njegov članak u drugom Biltenu na kongresu u Londonu (22. lipnja 1881.) i dugačko pismo koje je napisala “povjerljiva” internacionalna grupa (Cafierovo je poimanje posve različito). Nepoznati su mi njegovi kasniji spisi, poput onih u L`Iloti (Hilot(85)) iz Pistoie i u Risvegliu (Buđenje) iz Ancone. Il Popolo (Narod) iz Firenze nije se mogao tiskati; Questione sociale (Društveno pitanje) nisam trenutačno u mogućnosti konzultirati. Godine 1884. pojavili su se njegovi spisi Fra contadini (Razgovor među seljacima) i Programma e organizazione della Associazione Internazionale dei Lavoratori (Program i organizacija međunarodne radničke udruge), gdje prvi put iznosi svoja gledišta o komunističkom anarhizmu.

Malatesta je vjerojatno silno patio između godine 1879. i 1882., kad je vidio Andreu Costu i mnoge druge stare drugove kako napuštaju ideje za koje se on borio i dok je promatrao postupno Cafierovo duševno propadanje (koji je na kraju beznadno poludio). Pribrao se i vratio se aktivnom radu od 1883. do 1884., što ga je navelo da napusti Europu na duže vrijeme.

U svojem Programu iz lipnja 1884., Malatesta važe svako “za” kolektivizam i svako “protiv” kolektivizma. Prema njegovu sudu, komunizam nudi šire i dosljednije rješenje, jedino koje je u skladu s konkretnim razvojem načela solidarnosti, ali koje isto tako podrazumijeva i snažan moralni razvoj čovjeka (kako je već spomenuto na prijašnjim stranicama). Njegov zaključak govori u korist komunizma kad god je ostvariv i u ime privremenog stanja kolektivizma ondje gdje obilje (proizvoda) još nije dostupno. On smatra da kolektivizam u ranom poslijerevolucionarnom razdoblju, u doba revolucionarnog žara i zanosa, neće nanijeti štetu, nego će biti nužno neodložno ga razvijati u smjeru komunizma. On je čak u knjizi Fra contadini prorekao da će, na nekim mjestima, zavladati komunizam, a na drugima, kolektivizam ili neki drugi oblik i da će, s iskustvom, postupno biti prihvaćen jedan te isti sustav. Malatesta, kako to ističe 1925. Luigi Fabbri, komunizam vidi

… kao direktivu koju će se dobrovoljno slijediti, uz sve prilagodbe i rezerve koje će uvjeti i volja samih članova zahtijevati i koje će možda biti nužne.

Cijelo Malatestino djelo prožima to vrlo libertersko mišljenje, ali istodobno i vrlo realistično mišljenje o vjerojatnoj diferencijaciji stupnjeva komunizma i o postojanju privremenog stanja kolektivizma, što će ovisito o stvarnom stanju stvari, o sklonostima pojedinaca i o obilju određenih proizvoda. Taj trijezan, realističan pristup razlikuje Malatestu, pa i Merlina, od većine komunističkih anarhista, koji su vjerovali(86) u obilje proizvoda ili u brzu proizvodnju, gotovo improvizaciju takvog obilja (primjerice, Cafiero, 1880.); ukratko, koji su vjerovali u uzimanje s velike hrpe, neiscrpive hrpe, mogli bismo reći, i u izostanak svih početnih teškoća u slobodnom društvu.

Francesca Saveria Merlina pridobili su za anarhističke ideje u zimu godine 1876.-1877. On je na talijanski jezik preveo Ukinuće države dr. S. Engländera, što je bio izvadak iz njemačkog djela tiskanog 1864., a koje se bavilo Proudhonovim društvenim eksperimentima, kao i eksperimentima mnogih drugih u razdoblju od 1848.-1851.; ta je knjiga spominjala i Bellegarriguea.

Merlino je, poput Malateste, postao izbjeglica nakon suđenja u Rimu od 1883.-1885. Tijekom Malatestinog boravka u Argentini, on je bio njegov najistaknutiji talijanski drug u ideološkim raspravama. Svoje je ideje jasno iznosio, posebice u tekstu Profili d`un possibile organamento socialistico (Opće crte moguće socijalističke organizacije), to jest poglavlju svoje knjige Socialismo ó monopolismo (Socijalizam ili monopolizam, stranice 198-212) i u knjizi Dell`anarchia o donde veniamo e dove andiamo (O anarhizmu ili odakle dolazimo i kamo idemo) tiskanoj u Firenzi 1887.

U tom posljednjem djelu on odbacuje kolektivizam kao mjerilo za raspodjelu dobara i poriče postojanje uvjeta nužnih za komunizam, to jest, za obilje, zbog toga što bi racionalan ekonomski sustav prije promptno stvorio mnoštvo korisne robe, nego obilje nekih određenih artikala. Ipak, on prihvaća komunizam, na osnovi solidarnosti, koja će, budući da je spontana kako to njezina bit zahtijeva, imati oblik društvenoga ugovora, radničke organizacije koja će se oformiti na temelju slobodnih ugovora što su slobodno sklopljeni. Ti ugovori, što će se meuđosobno razlikovati prema tipu lokaliteta i stupnju razvoja socijalizma u svakome od njih, zasnivat će se na pojedinačnoj slobodi, slobodi rada, slobodi udruživanja i na izravnoj uporabi sredstava za proizvodnju i ekvivalentnoj vrijednosti uloženog rada.

Ne mogu se ovdje upustiti u puni prikaz Merlinovih prijedloga, što bi bilo potrebno kako bi se iznijela njihova stvarna bit. Čini mi se da su oni posebice usklađeni s onim što je danas u Španjolskoj poznato kao “slobodna gradska uprava” [municipij]; riječ je o osviještenosti da osnovna organizacija slobodnog društvenog života zahtijeva međusobno iskazanu dobru volju, recipročne ugovore prožete duhom solidarnosti; i da će sve to, zajedno s uloženim radom, stvoriti sigurnost, biti osiguranje za izostanak bijede. S druge strane, oslobođenost od oskudice, zadovoljenje svih potreba, općenito “uzimanje s velike hrpe” neće se postići odmah; to danas postoji za bogate, ali po cijenu da na jednog bogataša dolazi stotinu siromašnih. Stotinu će siromašnih, dakle, morati pojačati svoje napore stostruko žele li svoje potrebe zadovoljiti u punoj mjeri u kojoj ih danas zadovoljava bogataš i što je apsurdno.

Merlino izražava bit svojeg mišljenja ovim riječima: “Mi smo anarhisti”. Ali anarhizam nije bezoblično stanje; on je udruga slobodnih i jednakih ljudi. Prema njemu su “aproprijacija” (njegova najdraža riječ za “eksproprijaciju”), slobodni ugovori i federacija manje-više dovoljno protezljivi da odgovaraju aktualnim uvjetima, riječ je o nizu sukcesivnih revolucionarnih činova. “Eksperimentirat će se komunizmom, kolektivizmom i drugim sustavima, a možda će ih se i kombinirati…”, i ljudi će se tijekom tih eksperimenata priviknuti da solidarno surađuju. Bit će velikih teškoća, do preobrazbe neće doći preko noći, nego će prije biti riječ o istraživanjima, unapređenjima, čak i sukobima prije nego što se postigne dogovor. Sve je to objasnio u svojem pamfletu Nécessité et bases d`une entente (Nužnost i osnovica za sporazum) tiskanom u proljeće 1892.

Bilo bi nepotrebno ulaziti u te pojedinosti kad ono što Merlino zove “bezlično stanje” (amorfia) ne bi bilo duboko usađeno u talijanske i francuske pokrete, pa čak i među prve španjolske komunističke anarhiste, koji su zastupali ono što je Mella zvao “ekstravagantni komunizam”. Pristaše te ideje tvrdili su da za nju nalaze uporište u Kropotkinovim spisima, koji je, pak, imao drugačija gledišta. Za Kropotkina je komunizam prije označivao darežljivost, davanje veće od potražnje, nego što je označivao savršeno zadovoljenje svih ljudskih potreba i državu gotovo potpuna spokoja, kao da bi proleteri, pobijedivši, zapali u beskrajan mir – nadomjestak za umor prijašnjih generacija. Merlino je, na kraju, kritizirao Kropotkinovo djelo i vjerujem da je bio prvi među vodećim komunističkim anarhistima koji je to učinio. Tekst L`Individualisme dans l`anarchisme (Individualizam u anarhizmu), tiskan u časopisu Société Nouvelle (Novo društvo), kritičan je prema Tuckerovim idejama, ali i prema Kropotkinovim idejama izraženima u Osvajanju kruha. Ukratko, kao što je napisao u La Révolteu od 30. prosinca 1893., on nije vjerovao da se nakon revolucije proizvodnja može organizirati prema načelu “radi što hoćeš”, niti da potrošnja može slijediti teoriju “uzimanja s velike hrpe”; morat će postojati plan, morat će biti slobodnih ugovora koji će uključivati i obveze, te će morati biti i trajnih pravila koja će se temeljiti na jednakosti. Kropotkin je odbio izravnu raspravu, nadajući se da će se tim prigovorima baviti u svojem odgovoru na niz opovrgavanja. No, uhićenje Merlina u siječnju 1894. i prestanak izlaženja La Révoltéa tijekom ožujka iste godine, prekinuli su tu raspravu.

Tijekom godina provedenih u zatvoru i kasnije, Merlino je u priličnoj mjeri modificirao svoje ideje; iznio ih je u knjizi Pro e contro il socialismo (Za socijalizam i protiv njega) i u drugim spisima. On je vidio “amorfni” anarhizam kao slijepu ulicu i nastojao je povezati vlastiti ogranak realističnog anarhizma s manje etatističkim oblicima autoritarnog socijalizma. Tako on kaže: “Budućnost čovječanstva nije ni u amorfizmu ni u atomizmu”. Raskinuo je s Malatestom, pobornikom socijalističkog anarhizma, i s Kropotkinom i Graveom, pobornicima komunističkog anarhizma. Poznate su mu Hertzkine ideje (Freiland), koje je isto tako kritizirao, i na kraju je govorio u prilog “sindikalističkog sustava”, nekih općih ideja koje je zacrtao. Vjerujem da je Edward Carpenter bio sličnog mišljenja.

Nije dovoljno odbaciti Merlina kao odmetnika. Njegov slučaj, kako mi se čini, pokazuje mjeru do koje su pristaše amorfizma, koji su dominirali anarhističkim pokretom do godine 1894., svojom netolerantnošću, imali doktrinarno stajalište i njihovo je osobno ponašanje uzrokovalo da je anarhizam zaglibio u cul-de-sac(87). Merlino, koji je bio u zatvoru od 1894. do svibnja 1896., nije mogao sudjelovati u ozbiljnim raspravama između Pougeta i Malateste, ili između Kropotkina i drugih godine 1894., u raspravama koje su, u to doba, odredile njihov pristup sindikalizmu. Isto tako nije imao priliku zapaziti da su, počevši od otprilike 1895., i sretni dani “amorfizma” prošli. Njegov je cilj, kao i drugih, bio prekinuti izolaciju. Smatrao je da može stvoriti razmjerno libertersko središte, sastavljeno od ozbiljnih anarhista i manje autoritarnih socijalista; drugi su vjerovali da mogu usaditi liberterski duh u radnike različitih socijalističkih sklonosti, organizirane u sindikatima. U biti je sve to zapravo bila jedna te ista nada – aktivnost koja se mogla dokazati kao korisna – i završila je dvostrukim razočarenjem – Merlinovim gubitkom iluzija što se tiče socijalista i gubitkom iluzija onih koji su žarko željeli sindikalizam i u njega žarko vjerovali (u sindikalizam kakav je bio u to doba).

Malatesta je, miran usred tih događaja, gledao kako Merlina pobjeđuju socijalisti; vidio je kako poklonike sindikalizma ili proždire sindikalizam (prije nego obrnuto) ili su tužno obeshrabreni prizorom da samodovoljni sindikalizam uopće nema pristaša. I gledao je pad amorfizma i atomizma. Ono što nije uspio vidjeti jest novi zaokret prema proučavanju problema i teškoća rekonstrukcije. U tom su času osjećali da potporu mogu naći u Kropotkinovim spisima, a posljedična je rutina vjerojatno bila fatalnija nego prijašnje ekstravagancije koje su, barem djelomice, bile znak živosti i dokaz snage. Uniformnost je, s druge strane, uvijek znak slabosti.

Nakon povratka iz Argentine, Malatesta je izdao Appello (Poziv), objavu o tiskanju novoga časopisa L`Associazione (Udruga), u Nici u rujnu 1889. Cilj mu je bio oživjeti Internacionalu kao

revolucionarnu anarhističku socijalističku stranku… s općim programom koji će nas, bez predrasude prema bilo čijim idejama i bez isključivanja bilo koje nove ideje koja bi se mogla pojaviti, ujediniti pod jednom zastavom, unijeti jedinstvo djelovanja u ono što činimo danas i što bismo činili tijekom revolucije…

Iz tih dvaju radova, koji sumiraju načela i načine djelovanja preciznošću i opsegom na koje se rijetko nailazi, izabrao sam ove proglase. Iznijevši temeljna načela, on izjavljuje:

Osim tih ekstrema, nećemo imati razloga da se podijelimo na male škole, da u svojoj upornosti prenaglasimo određene značajke društva u budućnosti, podložne promjeni u vremenu i prostoru, društva koje je toliko daleko od nas da bi nam dopustilo da sagledamo sve njegove prilagodbe i moguće kombinacije. Neće biti motiva da se međusobno dijelimo, primjerice, što se tiče pitanja kao što su: hoće li proizvodnja dosegnuti nižu ili višu razinu; hoće li poljoprivreda biti posvuda povezana s industrijom; hoće li se proizvodi raspršeni na velikoj međusobnoj udaljenosti moći razmjenjivati na bazi reciprociteta; hoće li se moći svim stvarima zajednički koristiti ili prema standardima koji će biti uspostavljeni, ili hoće li se uporaba svake te stvari moći provoditi na manje-više privatnoj osnovi. Da sumiramo, metode i individualni oblici udruživanja i dogovaranja, ili organizacija radničkog i društvenog života, neće biti uniformni i mi ih ne možemo, u ovom trenutku, niti predvidjeti niti odrediti.

Ali možemo nejasno predvidjeti preobrazbe do kojih bi moglo doći u industriji, u carinskoj vlasti, u proizvodnim mehanizmima, u fizičkom aspektu gradova, u zaposlenjima, u čovjekovim osjećajima i u društvenim kontaktima i odnosima. Nije u redu da se posvađamo zbog hipoteza. Čak je i pitanje izbora između anarho-kolektivizma i anarho-komunizma stvar opredjeljenja, metode i dogovora.

Posve je sigurno da “nagrađivanje prema uloženom radu”, koje zastupaju kolektivisti, može dovesti do nejednake akumulacije proizvoda, a rezultat će toga (kad proces takve akumulacije bude prekomjeran) zauzvrat biti profiterstvo, osim ako akumulaciju dobara i profiterstvo ne zaustave prohibicije i konfiskacije, koje mogu biti samo despotske i omražene. S druge strane, “slobodno uzimanje” s velike hrpe stvari dostupnih u obilju i skladištenje proizvoda kojih nema dovoljno, može isto tako dovesti do proizvoljnih čina i nametanja ponižavajućih uvjeta. Tako ni komunistički sustav nije posve oslobođen teškoća.

No, teškoće obaju sustava će nestati. Ograničenja, akumulacija roba i profiterstvo postat će nemogući i besplodni samom činjenicom da će svi ljudi naći način da slobodno proizvode dobra i slobodno žive u samom društvu; prednosti zajedničke proizvodnje postat će očite i stvorit će se nova moralna svijest, što će sustav plaća učiniti ljudima odvratnim baš kao što su im odvratni danas legalno ropstvo i prisila. Tako, kakvi god da budu specifični oblici društva, osnovica društvene organizacije bit će komunistička. Budimo zadovoljni moralnim i fundamentalnim komunizmom, koji je, ispravno gledano, vredniji od materijalnog i formalnog komunizma. Više od toga da se povežemo formulama koje su često nejasne, gotovo uvijek dvosmislene i nesigurne primjene, mi preferiramo držati se temeljnih načela i učinit ćemo sve da ih usadimo u mase kako se one, kad za to dođe pravi čas, ne bi prepirale oko riječi ili trica, nego će poslijerevolucionarno društvo voditi pravdi, jednakosti i slobodi…

U svojem tekstu Programma (Program) on kaže:

Mi smo nesumnjivo komunisti. … Ali, budući da smo komunisti, moramo praviti razliku između onoga što je znanstveno dokazano i onoga što je još u stanju hipoteze i anticipacije. Nužno je jasno povući razliku između stvari koje će trebati učiniti na revolucionaran način, odmah i uporabom sile, i stvari koje će biti ishod razvoja budućnosti; drugim riječima, kako bismo mogli dati pun zamah ljudskoj slobodnoj energiji, u njezinu spontanom i skladnom izražavanju.

Ima anarhista koji proriču i predlažu druga rješenja, druge buduće oblike društvene organizacije, ali koji žele, baš kao i mi, uništiti političku moć i privatno vlastništvo; koji žele, baš kao i mi, spontanu organizaciju društvenih funkcija, bez zastupnika i bez vlasti; koji žele, baš kao i mi, voditi beskompromisnu borbu sve dok se ne ostvari potpuna pobjeda. To su naši drugovi i naša braća. Napustimo svaku isključivost različitih škola mišljenja. Dogovorimo se što se tiče načina i sredstava i krenimo dalje…

Kad pažljivo pročitamo ta zapažanja, uviđamo da je Malatesta bio vrlo svjestan situacije. On je razborito ukazao na određena vjerovanja, nazivajući ih njihovim pravim imenom, hipotezama, i odbacujući svaki oblik isključivosti. O neuspjehu socijalističkog kongresa održanog u srpnju 1889. napisao je:

Posljednji kongres Radničkih socijalista u Parizu označio je svoj pad [to jest, pad autoritarne socijalističke stranke] i gotovo potpun nestanak. Moramo postati novi socijalisti – kongres je to ispravno proglasio; a misiju podizanja zastave socijalizma trebaju dovršiti anarhisti, koji jesu i koji su bili, u skladu sa svojim načelima, antiparlamentaristi i revolucionari do samog kraja. …

Istog su mjeseca rujna kad se pojavio Appello održana dva skupa u Parizu, na kojima se raspravljalo o mnogim pitanjima, među njima posebice o poučnom pitanju “krađe među drugovima” koje je na osobit način fasciniralo neke članove. Dovoljno je pročitati tiskane izvještaje i članak u El Productoru od 2. listopada 1889., bazirane na dojmovima Tarride del Mármola, koji je prisustvovao tim skupovima. I ja sam bio prisutan i znam koliko su oni bili daleko od Malatestine želje da se nadiđu razlike i nađe zajednički temelj za djelovanje. Samo je El Productor iz Barcelone prepoznao vrijednost njegove inicijative; što se ostalih tiče, za njih je njegov poziv da se organiziraju bio poziv na robovanje.

U Italiji je Malatesta pokušao osnovati stranku akcije, sastavljenu od anarhista i revolucionarnih socijalista – posljednje su još smatrali revolucionarnima premda su u Romagni glasovali za Ciprianija i Costu. Kongres u Capolagu reagirao je na to naklono; pogledajte njegov Manifesto ai socialisti ed al popolo d`Italia (Manifest socijalistima i narodu talijanskome). Prvoga svibnja 1891., taj je pokušaj ipak osujećen. Malatestino putovanje središnjom Italijom zimi 1893.-94., njegov rad 1895. – uključujući i napuštanje projekta tiskanja teksta Federazione internazionale fra socialisti-anarchici rivoluzionari (Internacionalna federacija revolucionarnih socijalističkih anarhista) – njegov poziv svima njima godine 1899. u tekstu Contro la Monarchia, Appello a tutti gli uomini di progresso (Protiv monarhije, poziv svim naprednim ljudima), kao i drugi pokušaji, sve je to bilo u skladu s njegovim planom da ujedini talijanske militantne antimonarhističke sile kako bi, u prvom redu, svrgnule monarhiju, nakon čega bi svaka od grupa krenula svojim putem. Na međunarodnom je planu, premda je htio ujediniti anarhiste svih tendencija, morao priznati na “Anarhističkoj internacionali”, koju je osnovao kongres u Amsterdamu 1907. (24.-31. kolovoza) da anarhističke grupe iz tog razdoblja (i sve do 1914.) nisu bile sklone zajedničkom djelovanju i da su dopustile propast Internacionale; nikad se više ona nije obnovila.

Samo je Malatesta, radeći s nekim lokalnim talijanskim drugovima, bio uvijek kadar udahnuti novi duh u grupe, nadahnuti narod, osnovati najbolje publikacije. Godine 1883.-84. bio je tu časopis La Questione Sociale u Firenzi; 1885. časopis istoga imena izlazio je u Buenos Airesu; od 1889. do 1890. Associazione je izlazio u Nici i u Londonu; niz pamfleta tiskan je u Londonu 1890.-91. i druga serija 1892. Zimi 1891.-1892. u Španjolskoj je djelovala snažna propaganda; L`Agitazione (Agitacija) izlazi u Anconi 1897.-98.; gotovo godina dana izlazi La Questione Sociale u Patersonu, New Jersy, 1899.-1900.; tiskaju se neke manje publikacije u Londonu; Volonta (Volja) izlazi u Anconi 1913.-14., a La settimana rossa (Crveni tjedan) u Romagni; Umanita Nova (Novo čovječanstvo) izlazi od 1920. do 1922. u Milanu i u Rimu; časopis Pensiero e Volonta (Misao i volja) od siječnja 1924. do listopada 1926. u Rimu. U tim publikacijama i u mnogim člancima koji su se pojavljivali u drugim publikacijama, otkrivamo Malatestino vrlo precizno i pedantno mišljenje, i teoriju i praksu primijenjene na tisuće probleme toga trenutka. Do posljednjeg retka koji je napisao – 1932. – razabiremo racionalnu, realističnu interpretaciju anarhizma koja je bila navlastito njegova.

Većina je drugova preferirala drugu koncepciju, takozvanu “optimističku” ideju, koja graniči s pasivnom neosjetljivosti, s vjerom u spontanost, prema kojoj će se sve stvari dogoditi same po sebi, gotovo automatski, koja graniči sa strastvenim, željenim amorfizmom, željom da se živi na najvišoj razini pod uvjetom da postoji aposlutna izolacija, koja graniči s prezirom prema svakoj vrsti nesigurne solidarnosti kao korakom unatrag. Tako su i rutina i zanos dobili prevlast nad svjesnom voljom, koja je za Malatestu bila bit života. On nije mogao razumjeti kako toliki anarhisti, koji su čini se priznali vrijednost volje i razuma, nisu uspjeli iskoristiti ih kako bi svojem anarhizmu dali prikladan izraz, razborit i dobro artikuliran, što je obilježje svakog dobro napravljenoga djela. Sam anarhizam je život koji, među ljudskim bićima, postaje čin zajedničkog življenja; to je spoj maksimuma prednosti što proizlazi iz autonomije i solidarnosti s minimumom trenja i izgubljene snage. On je prije kretanje zvijezda – ako želimo primjer – nego prividno beskrajana obijest kometa i meteora. Nebeski sustavi sastavljeni su zapravo od zvijezda, dok su meteori iznimke. I ako su zvijezde dovoljno dobre za te velike sustave, sićušno će ljudsko društvo, prilijepljeno za koru male Zemlje, sigurno učiniti bolje ako se zadovolji, zasada, da živi zajedno u najvećem mogućem skladu, nego da izabere amorfno, atomizirano postojanje slično hirovitoj putanji meteora, koji nisu ništa drugo do prolazne iskre.

Ne raspravljam ovdje o drugim talijanskim drugovima, koji su bili važni koliko i njihovo djelovanje i njihova predanost, budući da oni uglavnom nude puke reprodukcije i rekombinacije dviju struja koje sam već opisao – Kropotkinovih i Malatestinih ideja – a povremeno i stirnerovskih i drugih utjecaja koji su djelovali na njihovu ličnost i karakter. Cafiero, Covelli, Fanelli, Friscia, Converti, Giovanni Rossi, Sergio di Cosmo, Paolo Schicchi, Roberto d`Angio, Ciancabilla, Fabbri, Pietro Gori, Luigi Galleani, Bertoni, Edoardo Milano, Ettore i Luigi Molinari, Samaja, Vezzani, Damiani, Borghi, neki su od tih istaknutih pojedinaca. Isto tako ne isključujem ni one koji su napisali malo ili nimalo, ali koji su se borili i žrtvovali za svoj cilj. U Gigija Damianija možda bi se mogao naći određeni kritički duh, više nego u ostalih, ali svi se oni, prema meni, razlikuju od Malateste u tome što nijedan nije apsolutno vjerovao u mogućnost talijanske socijalne revolucije.

Malatesta je, vjerojatno pod utjecajem promjena koje je sam zapažao u razdoblju od 1860.-1870. i vjerojatno pod Bakunjinovim utjecajem, imao jasnu vjeru i volju za to da ujedini elemente koji bi pokrenuli tu borbu. Drugi, koji su doživjeli jačanje države od godine 1870. nadalje, nisu imali tu vjeru te su mu pružali mlaku podršku ili mu uopće nisu pomagali. Tako su, cijenjeni ili odbačeni, njegovi kontinuirani napori naišli na vrlo malo podrške – a opirući mu se, mislili su da se bore protiv tiranina. Na internacionalnoj sceni, radije su slijedili sjajnijeg Kropotkina. Nadajmo se da će, nakon njegove smrti, doći vrijeme kad će Malatestu napokon bolje razumjeti.

X

Sadržaj

Sloboda i anarhizam: prva očitovanja i liberterske ideje do 1789. godine.
William Godwin; Prosvijetljeni; Robert Owen i William Thompson; Fourier i neki njegovi sljedbenici.
Individualistički anarhizam u Sjedinjenim Američkim Državama, Engleskoj i drugdje. Prvi američki liberterski intelektualci.
Proudhon i proudhonizam u raznim zemljama, posebice u Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj.
Anarhističke ideje u Njemačkoj od Maxa Stirnera do Eugena Dühringa i Gustava Landauera.
Prvi francuski komunistički anarhisti i drugi liberterski preteče. L`Humanitaire i njegova grupa; Bellegarrigue; mladi Elisée Reclus; Déjacque; Coeurderoy.
Anarhistički korijeni u Španjolskoj, Italiji i Rusiji; Katalonija i Pi y Margall; Pisacane; Bakunjin. Prvi znakovi liberterskih ideja u drugim zemljama do godine 1870.
Korijeni antiautoritarnog kolektivizma u Internacionali i među skupinama koje je organizirao Bakunjin od 1864.-1868.
Liberterske ideje u Internacionali do godine 1872. Korijeni sindikalističkog poimanja društva u budućnosti. Pariška komuna i komunalizam.
Antiautoritarna Internacionala do 1877. Korijeni anarhokomunizma 1876.-1880.
Anarhisti i društveni revolucionari. Kropotkin; Elisée Reclus. Anarhistički komunizam u Francuskoj 1877.-1894.
Italija; Anarhistički komunizam i njegova interpretacija iz pera Malateste i Merlina.
Španjolska: anarhistički kolektivizam. Anarhizam bez pridjevaka. Anarhistički komunizam. Pregled razdoblja 1870.-1936.
Anarhističke ideje u Engleskoj, Sjedinjenim Državama, Njemačkoj, Švicarskoj i Belgiji od otprilike 1880.
Anarhistički i sindikalistički pokret u Nizozemskoj i u skandinavskim zemljama.
Druge zemlje: Rusija i Istok; Afrika; Australija; Latinska Amerika.
Revolucionarni sindikalizam u Francuskoj. Fernand Pelloutier. Emile Pouget. Kropotkin, Malatesta i sindikalizam 1895.-1914.
Francuski anarhizam 1895.-1914. Godine 1895.-1914. Rat. Komunizam i liberterske aktivnosti. Zaključak.


Zoran Senta
Dodatak: 65 godina anarhizma (1934.-1999.)



Bilješke


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.