Povijest anarhizma | Max Nettlau

LIBERTERSKE IDEJE U INTERNACIONALI DO GODINE 1872. KORIJENI SINDIKALISTIČKOG POIMANJA DRUŠTVA U BUDUĆNOSTI. PARIŠKA KOMUNA I KOMUNALIZAM.

 

Između rujna 1868. i rujna 1869. (kongresa u Baselu), anarhističko-kolektivističke ideje prvi je u Španjolsku donio Fanelli na svojem putovanju u Madrid i Barcelonu koje je organizirao Bakunjin uz pomoć svojih drugova iz Bratstva i nove javne Međunarodne alijanse. Radničke su udruge u toj zemlji bile svjesne postojanja Internacionale; ipak, nakon 1866., godine političke pobune, sve do pada burbonske monarhije u rujnu 1868., njihove su posljednje borbe bile njihov najveći i najvitalniji problem. Tek su se, dakle, nakon tih događaja udruge mogle osloniti na federalističke republikance i tek su ih tada mogli preuzeti. Tajnik za Španjolsku u Generalnom vijeću, Paul Lafargue, nije ostavio traga o svojim aktivnostima ni tada ni kasnije. Fanelli je uspio, preko federalističkih posrednika, pronaći vođe militantnih radnika, Moraga, Lorenza, Rafaela Fargu Pellicera i druge upoznate sa socijalističkim i Proudhonovim idejama; te su ideje bile žive u srcima vođa radničkih grupa i onih koji su prije bili voljni boriti se za svoje ideale, nego da vide kako radnike vode glavešine federalne stranke koji su, na društvenom planu, bila antisocijalisti ili, u najboljem slučaju, umjereni reformisti.

Ti su članovi madridske i barcelonske “jezgre” bili sretni da se mogu upoznati s antiautoritarnim kolektivizmom i da prihvate Bakunjinov sveuključivi socijalizam koji se zasnivao na intelektualnoj, političkoj i društvenoj slobodi – ateizmu, anarhizmu i kolektivizmu. Isto tako su prihvatili i načelo Alijanse – a to sigurno zaslugom svojih militantnih predispozicija. Bilo je velike različitosti u njihovim individualnim sklonostima, u njihovoj energiji i nadarenosti; neki su bili posve odani svojem cilju, drugi su se tek pridružili pokretu i sporo su se razvijali. A bile su tu i Internacionala i Alijansa, ma kako da se nazovu te dvije skladne gradacije uključenosti u socijalističku poodružnicu i u socijalističku aktivnost.

U to doba kontakti još nisu bili uspostavljeni između Madriđana i Bakunjina. Morago je sam počeo nepovezanu korespondenciju sa ženevskom sekcijom Alijanse, a Celso Gomis se 1870. vratio iz Geneve u Madrid. Kad su Farga Pellicer i dr. Sentinón iz Barcelone posjetili Bakunjina i otišli kao predstavnici na kongres u Baselu, Bakunjin ih je (u kolovozu-rujnu 1869.) primio u svoj intimni krug i uspostavio s njima kontinuiran, neprekinut odnos. Postali su “saveznici” ili “internacionalna braća”, što je naziv koji naznačuje da je između njih i Bakunjina i malog broja drugova sličnih uvjerenja, vladalo povjerenje i solidarnost, da su se savjetovali i sastajali i da su povremeno zajedno smišljali planove, akcije i zajedničku taktiku.

Pisma i zapisi iz godine 1870. izgubljeni su, ali u prvoj polovici te godine sazvana je skupština za osnivački kongres Španjolske federacije. Sazvali su je madridski militanti (14. veljače), ali opozvana je kad su se morali suočiti s glasovanjem članova iz stotinu pedeset i tri sekcije iz dvadeset i šest gradova; njih 10930 izabrali su za mjesto održavanja kongresa Barcelonu, dok je 3730 sekcija izabralo Madrid, 964 Saragossu, 448 Valenciju i tako dalje; kongres će se na kraju i održati u Barceloni u lipnju 1870. Dva mjeseca prije(70), to jest, u travnju 1870., tijekom tjedana što su prethodili glasovanju o kojem je bilo odlučeno u ožujku a završilo je krajem svibnja, osnovana je Internacionalna alijansa socijalističke demokracije. Ona se stavila na stranu programa iz 1868. (drugačije strukturiranog i blago prerađenog) i prihvatila je neovisne statute. Ti su dokumenti tiskani u Alijansinom upitniku, u kojemu je dodana izjava da Alijansa “nema regionalni odbor, nego da sve sekcije međusobno komuniciraju i međusobno se savjetuju”.

Publiciranjem tih dokumenata 1872. (što je postalo nužno zato što su madridski socijalisti José Mesa, Pablo Iglesias i drugi javno denuncirali to tajno društvo u proljeće-ljeto godine 1872., na što ih je nahuškao Paul Lafargue, jedan od Marxovih zetova, postalo je očito da su pripreme za kongres 1870. i posebice to glasovanje koje je bilo poraz za program madridskih militanata, vjerojatno potaknuli i odredili osnutak Alijanse, što je bilo čisto španjolsko pitanje, a bi li ga militanti iz Barcelone, Farga Pellicer, Vinas, Sentinón i drugi, riješili na isti način, uz pomoć Bakunjinovih savjeta ili bez njih, s njegovim znanjem ili bez njegova znanja, ne može se sa sigurnošću tvrditi; no važno je to da je ta metoda bila korisna i praktična i da je pomogla Internacionali da se širi unatoč najgorim progonima.

U Švicarskoj su godine 1869., sekcija u Alijansi socijalističkih demokrata u kojoj je Bakunjin aktivno sudjelovao, listovi L`Égalité (Geneve) i Le Progres (Le Locle, uređivao ga je James Guillaume) i dio jurske sekcije propagirali anarhistički kolektivizam. Nakon kongresa u Baselu i Bakunjinova odlaska (u Locarno), u Genevi su političari socijalisti preuzeli vlast i doveli do raskola u cijeloj Romanskoj federaciji (na Uskrs godine 1870.). Ta je okolnost poslije dovela do prihvaćanja imena Fédération jurassienne (Jurska federacija) za antiautoritarne sekcije i ta je organizacija potrajala još koju godinu nakon 1880.

U Italiji su Bakunjin i njegovi drugovi nastojali uvesti javnu i tajnu Alijansu i to krajem 1868. pa nadalje, ali svi su njihovi napori uspjeli osnovati u siječnju 1869. samo napuljsku sekciju Internacionale. Ta je sekcija povezala mnoge radnike. Ipak su militanti nakon 1865. vrlo malo pozornosti posvećivali toj sekciji i ona nije bila kadra širiti zemljom svoje ideje ili svoju organizaciju. Prije godine 1871. nije bilo stvarne internacionalne osviještenosti u Italiji.

Bakunjinove su ruske aktivnosti, što se tiče njegovih ideja (revolucionarne teorije i taktike), razvidne iz njegovih članaka u Narodnoem delu u rujnu 1868., u njegovim pamfletima i manifestima iz razdoblja povezanosti s Nečajevim od proljeća 1869. do ljeta 1870., kao i u programu tiskanom u časopisu tijekom istog ljeta, nakon njegova raskida s Nečajevim. Bilo bi nemoguće raspravljati o tim spisima i osobnim stvarima i komentirati ih a da se ne zađe i u mnoge detalje. Upravo je u svojim aktivnostima godine 1870. odvojenima od Nečajeva i posebice godine 1872. Bakunjin došao u dodir s mladim Rusima koji su se zanimali za liberterske ideje i akciju. Nečajev je bio jakobinac i blankist i pokušao je Bakunjina uglavnom iskoristiti u vlastitu svrhu.

U Francuskoj je godine 1869. među istaknutijim militantima kolektivizam prevladao nad proudhonizmom, posebice u Eugenea Varlina. No pad carstva, koji se činio neminovnim, prije svega je pokazao potrebu za praktičnom akcijom i koalicijom snaga. Sindikati su bili napučeni novim članovima i Varlin je bio aktivan na svim poljima, nadgledajući istodobno neovisnost Internacionale i sindikata (Federalne komore radničkih društava), trudeći se da ne ostanu izolirani, te nastojeći povezati Pariz s važnijim provincijskim gradovima. Tako je došlo do velikog skupa održanog 13. ožujka 1870. u Lyonu. Tom je prigodom, o padu Carstva, Bakunjin napisao pismo naslovljeno na njegove prijatelje u Francuskoj:

Hoće li radnici još jedanput odigrati ulogu žrtve? Suzdržite se od svakog sudjelovanja u buržoaskom radikalizmu i organizirajte radničke snage izvan toga. Osnova te organizacije već je iznesena: sastoji se od udruga tvorničkih radnika, fonda za pomoć radnicima, sredstava za borbu protiv buržoazije i od njihovih federacija, ne samo nacionalnih nego i internacionalnih, te od stvaranja radničkih komora, kao u Belgiji.

A kad čas revolucije zakuca, objavite ukidanje države i buržoaskog društva. Proglasite pravni i politički anarhizam i novi ekonomski poredak od dna prema gore i od periferije prema centru.

Kako biste spasili revoluciju, kako biste je doveli do sretnog kraja, to jest, do žarišnog središta anarhizma, morate provesti kolektivnu diktaturu svih revolucionara, koja neće imati nikakvu službenu moć, nego će to biti još djelotvornija, prirodna, slobodna akcija svih energičnih i iskrenih socijalista, raspršenih diljem zemlje, diljem svih zemalja, ali koje čvrsto povezuju zajednička ideja i zajednička volja.

Bakunjin nije imao utjecaja na pariške militante. Čak su ga i Varlin, koji je bio u ograničenom kontaktu s Jamesom Gillaumeom, i nešto više s Belgijancima, kao i oni iz Lyona i Marseillesa, koji su bili povezani s Bakunjinom, razočarali.

Za narod je – u svim zemljama – ideološki rad Internacionale vrlo malo značio, dok je rast članstva ovisio uglavnom o ugledu koji je ta udruga uživala u nekom danom trenutku. Bilo je to tako zato što je ona djelovala istodobno i kao socijalistička stranka, i kao sindikat u svakodnevnim radničkim borbama, i kao velika revolucionarna sila; za neke je ona čak predstavljala rekonstrukcijsku silu na koju se gledalo kao na aktualan dio društva u budućnosti.

Ljudi se nisu posebice zanimali za suptilne pojedinosti i daleke ciljeve. Bili su zadovoljni kad su vidjeli – od 1867. do 1870. – prve znakove solidarnosti među zemljama: dugotrajne štrajkove podupirala su sredstva pristigla iz drugih zemalja; za djecu štrajkača brinuli su se u drugim mjestima; internacionalisti su nagovarali vanjske radnike, uvezene kao štrajkbrehere, da se vrate kući itd. Došlo je do velikih masakra u Francuskoj i u Belgiji, što je dovelo do masovnog pristupanja radnika iz tih dviju zemalja Internacionali.

S druge strane, bilo je i situacija u kojima bi se radnici, pod kapitalističkom provokacijom ili onih koji su štitili kapital, spremno dignuli na pobunu ali im je Internacionala savjetovala da još pričekaju. Bilo je i štrajkova koji se nisu mogli riješiti, a ponekad je bilo previše štrajkova istodobno pa ih Internacionala nije mogla sve financijski pomagati ili ih sve povoljno privesti kraju; to je dovelo do opadanja ugleda i članstva. Sekcije su, to jest sindikati s malenim članstvom ili samo privremeno brojnim (raznolike sekcije), bile vrlo heterogene; zbog toga su neke bile aktivne, neke slabe, ovisno o kvaliteti njihova militantnog vodstva, o naporima njihovih propagandnih centara, o određenim situacijama s kojima su se suočavale i o zahtjevima koje su postavljale i za koje su se borile. Tih sekcija nikad nije bilo mnogo, osim u Španjolskoj, a i ondje godine 1872. i 1873. samo u Kataloniji i u Andaluziji, dok ih je u drugim pokrajinama bilo malo i nisu imale puno članova. Nije ih mnogo bilo ni u Genevi, a još manje u Belgiji i u Švicarskoj Juri, kao i u Parizu, ako uzmemu u obzir radničke komore.

Njihove početne nade da će pokrenuti milijune cijelog radničkog svijeta protiv kapitala nisu se ostvarile. Zajedničko izražavanje socijalnih ideja završilo je s kongresom iz 1869.; od tog trenutka nadalje, teoretski je prekid isto tako označio početak osobnog prekida između autoritarne i liberterske struje (1869.-1872.). Ideološke razlike nisu predvidjeli kao neizbježnu posljedicu napretka ideja. Ujedinjavanje homogenih skupina nije bilo korisno; uspostava skladnih odnosa između grupa različitih mišljenja bila bi problem – neriješen je to problem i danas, šezdeset godina kasnije.

Jedini konstruktivan napor poduzeli su u Belgiji Hector Denis, Victor Arnould i drugi članovi Libertéa (Bruxelles) počevši godine 1867. a posebice 1870. organizirati radnike izvan državnih okvira, kao “radnički parlament”, to jest, kao organizaciju povezanu s gospodarskim životom zemlje, koja će umanjiti važnost političke organizacije, to jest, države. To se zvalo “radničko zastupstvo” i pokrenulo je živahnu agitaciju, koju su prekinuli rat i Pariška komuna. Da nije došlo do tih dvaju prekida, do čega bi ta agitacija dovela? Radničko zastupstvo nije moglo svoje ciljeve nametnuti revolucionarnim činom; da je imalo za to snage, bilo bi možda i provelo pravu revoluciju. Sve što je ono moglo napraviti, u najboljem slučaju, bilo je postići određeno zakonsko priznavanje vlastitih ciljeva i tako dovesti do reforme. Zastupanje posebnih interesa – poljoprivrednih, industrijskih, feudalnih – nije ništa novo, i nije to ni bilo u buržoaskom društvu, s njegovim privrednim komorama i tolikim drugim organizacijama koje često tjeraju parlamente i ministre da se prenagljuju.

Za socijaliste toga doba ipak je ideja o “radničkom zastupstvu” značila ideju koju je, primjerice, Eugene Hins iz Bruxellesa izrazio na kongresu u Baselu kad je rekao da Internacionala “jest i treba biti država u državi; a onda je na državi da nastavi svojim putem sve dok naša država ne postane najjača. Tada ćemo, na ruševinama države, podići našu državu, već pripremljenu i spremnu, kakva postoji u svakoj pojedinoj našoj sekciji”. U listu Internationale iz Bruxellesa pojavio se članak napisan u istom duhu, preveden iz lista La Federación iz Barcelone od 7. studenoga 1869.: Las actuales instituciones de la Internacional consideradas con relación al porvenir (Sadašnje institucije Internacionale, razmotrene u odnosu na budućnost)(71). Članak počinje ovako:

A. I. de los T. [Internacionalna udruga radnika] u sebi nosi sjeme društvene obnove… nosi zametak svih budućih institucija…

Kad se ona posvuda raširi,

vidjet ćemo kako stari društveni poredak nestaje kao nekom čarolijom, i rascvjetava se novi, koji će obnoviti svijet, …

(Tu je opet taj izraz “kao nekom čarolijom”, slavni zamah čarobnog štapića.) Tako je “radnička sekcija ili udruga model za gradsku vladu”, a grupe otpora “trebaju organizirati rad u budućnosti”, pretvoriti se u “kooperativne trgovine”, dok će “udruge potrošača” postati

komunalna skladišta, gdje će se razni proizvodi pohranjivati i izlagati, s iskazanom točnom cijenom i tako dalje.

César de Paepe izrazio se slično u jednom od svojih izvještaja na kongresu u Baselu (1869.):

One [grupe otpora] organizirat će proletarijat, putem svojih federacija i grupa, potaknute stvaranjem države u državi, radničke ekonomske države usred buržoaske političke države. Prvu će, to jest, radničku državu, prirodno predstavljati zastupnici radničkih korporacija koje će, osiguravajući radničke trenutačne potrebe, isto tako tvoriti zametak za upravljanje u budućnosti… I, imajući tu situaciju u vidu, moglo bi se dogoditi da jednoga lijepog dana nova država odluči nastaviti s rastakanjem stare države.

Bakunjin slično izjavljuje u rukopisu iz 1871.:

Organizacija strukovnih radničkih sekcija, njihova federacija unutar Internacionalne udruge i njihovo predstavljanje posredstvom radničkih komora, ne samo da stvaraju akademiju na kojoj će svi radnici iz Internacionale, povezujući teoriju i praksu, moći i morati proučavati ekonomsku znanost. Oni će ujedno vidjeti i živo sjeme novog društvenog poretka koji će zamijeniti buržoaski svijet. Oni ne samo da stvaraju ideje, nego i same činjenice budućnosti.

A Eugene Hins je, govoreći na kongresu u Baselu, izjavio:

Da, grupe otpora će preživjeti nakon ukidanja sustava nadnica, ne imenom, nego akcijom. Postat će radnička organizacija. Postat će organizacija slobodne razmjene, koja će djelovati među golemom radničkom sekcijom što će se protezati od jednog do drugog kraja svijeta. Zamijenit će stare političke sustave; na mjesto zbrkanog i heterogenog zastupanja, doći će radničko zastupanje.

Uoči kongresa u Barceloni (19.-26. lipnja, 1870.) list Federación tiskao je tekst Radničko zastupstvo (od 15.-29. svibnja), zaključivši da je nužno “stvoriti, ukratko, temelje za ekonomsku radničku državu usred trenutačne buržoaske političke države”. Upravo su u tom duhu doneseni statuti Španjolske federacije na kongresu; formulirani su u Alijansi i, kako Lorenzo (isto, svezak II, str. 89.) izvještava, “bili su uglavnom rezultat zajedničkog rada mladih buržoaskih studenata, udruženih radnika Barcelone i aktivnih članova Alijanse socijalističkih demokrata”. Antonio Gonzáles García Meneses, budući profesor, podnio je izvještaj, a među onima koje spominje Lorenzo, najaktivniji je član vjerojatno bio budući liječnik, José García Vinas, dok bi drugi mogao biti Trinidad Soriano.

Ti su mladi drugovi – Meneses je među njima bio glavni – koji su bili uvjereni da se organizacija treba graditi danas tako da bi ona sutra mogla biti organizacija čiji je svaki dio sposoban ispuniti novu, važnu i širu ulogu, obavili iznimno precizan posao, stvorili pravi kodeks – Reglamento típico aprobado por el primer Congreso obrero de la Región espanola de la Asociación Internacional de Trabajadores, celebrado en Barcelona, el 19 de junio de 1870 (Tipične uredbe koje je donio prvi kongres radnika španjolske sekcije Internacionalne udruge radnika, održan u Barceloni 19. lipnja 1870.; 48 stranica napisanih na temperaturi -16 stupnjeva Celzija). Konferencija u Valenciji (rujan, 1871.), dodala je još materijala tim tekstovima tako da je nastalo 88 stranica: Organización social de las secciones obreras de la Federación Regional Espanola (Društvena organizacija radničkih sekcija Španjolske regionalne federacije; posljednja revizija datira s kongresa u Córdobi, održanog u prosincu 1872., a tiskana je 1873. i ima 96 stranica). Kasnije je, tajni karakter organizacije – od 1874. do 1881. – pojednostavio te statute ili ih je sveo na mrtvo slovo. Ipak ih je Regionalna federacija iz 1881., sve dok je mogla slobodno djelovati (1881., a posebice 1882.), ponovno usvojila sve do otprilike 1887.-1888., kad su taj oblik organizacije i ideja u njezinoj pozadini (o zametku budućeg društva u sadašnjosti) došli pod udar kritike.

Ta ideja, što se tiče ostatka Internacionale, kao plod belgijskoga zaleđa koji Bakunjin nije htio obeshrabriti, nije stvarno utjecala na uvjete nastale nakon 1870. što su bili nepovoljni za aktivnost na toerijskom planu i za napredovanje u organizacijskom smislu. Autoritarci su, razjareni svojim neuspjehom da ostvare na kongresu u Baselu bilo kakav utjecaj na antiautoritarce (Bakunjina, Belgijanace, jurske delegate, neke Španjolace i Francuze), počeli napad u prilog političkoj akciji, to jest u prilog osvajanju države (ne i njezinu dokinuću). To je vodilo, ovisno o okolnostima, do izborne akcije ili do blankističke diktature. Oni iz Geneve (suprotstavljeni Bakunjinu i jurskim delegatima), njemački socijaldemokrati, Marx i njegova frakcija u Generalnom vijeću, počeli su rat protiv antiautoritaraca u organizaciji, povremeno otvoreno, povremeno prikriveno, koristeći odiozan tip polemike i pribjegavši taktici koja je bila gotovo jednaka zloupotrebi moći koju su im pribavili statuti.

U Francuskoj su opći progoni u svibnju godine 1870. ugušili rad Internacionale do rujna, usred rata, kad je opća situacija prekinula taj krvavi sukob. U Belgiji su pasivno promatrali događaje u Francuskoj. Ne samo da je Internacionali bilo nemoguće širiti se, nego je ekonomska kriza uništila i ono napretka što je već bilo ostvareno. Španjolska i Jurska federacija također su bile u krizi tijekom zime godine 1870. na 1871., a godine 1871. Španjolsku su federaciju posebno mučili progoni, dok su godine 1872. Lafargueove intrige stvorile probleme u toj zemlji. Tek je godine 1873. Španjolska federacija ostvarila veliki uspon da bi ponovno postala žrtva novih progona nakon ljeta, to jest, nakon događaja u Alcoyu i San Lucaru de Barramedi; od siječnja 1974. svedena je na tajno djelovanje. Stvarni temelji za velike nade iz 1869. – nade u opći uspon organizacije koja je te godine još bila vrlo slaba i koja je, osim u Španjolskoj, sve više slabila i udaljavala se od svojih ideja nakon 1870. – zapravo nikad nisu postojali tijekom tih dvadeset godina Internacionalinoga života, od 1864. do otprilike 1884., a u Španjolskoj zapravo do godine 1888.

Ideju je oživio francuski sindikalizam, posebice u godinama svojeg najvećeg revolucionarnog žara, od 1904. do 1908., i ondje je ona inkorporirana u utopiju Comment nous ferons la révolution (Kako ćemo provesti revoluciju) E. Patauda i E. Pougeta.(72) Ta se ideja uvijek nanovo reafirmira u trenutku kad se sindikati ispune novim nadama. Tako se dogodilo s njemčakim sindikalistima u doba njihove rekonstrukcije nakon godine 1918. i sa španjolskim sindikalistima kad im se učinilo da su im se u travnju 1931. otvorile mogućnosti. Ideja je reafirmirana i na čisto teoretskoj razini, kao u djelu Pierrea Besnarda Les Syndicats ouvriers et la révolution sociale (Radnički sindikati i socijalna revolucija).(73)

Baš kao što Bakunjin godine 1870. nije uskratio svoju pomoć onome što mu se tada učinilo živom silom, tako se i Kropotkinu učinio francuski CGT, kad se pojavio, stvarnom snagom i u njemu je vidio mogućnost sličnog razvitka. Ipak, prema mojem mišljenju, ni jedan ni drugi ne mogu se ubrojiti među stvarne pristaše te ideje; samo su pojedinci tu ideju vidjeli kao jedini, neizbježan, siguran put, i vjerovali su da je korisno i nužno napustiti druge putove u ime tog jednog. Takvi su bili španjolski internacionalisti, francuski sindikalisti i oni koje se danas zove “čistim sindikalistima”. Ta je ideja ravnopravna svakom drugom anticipiranom društvenom obliku, primjerice, slobodnoj samoupravi ili zajednicama zvanim sovjeti ili anarhističkoj grupi ili eksperimentalnoj zajednici (falangi), a sve su one trebale tvoriti elementarnu fazu, u kojoj su i kroz koju su trebale slobodna društvena zajednica te potrebe i stvarnost budućeg društvenog života ponajbolje ostvariti svoj početni razvoj. Ništa od toga ili drugih sugeriranih oblika ne isključuje ili ne osnažuje druge oblike, i bilo bi od koristi za tih pet do šest aktivnosti (tu je i organizacija kooperativa) da djeluju zajedno, jer potrebne će biti sve, kao i druge snage, koje ni jedna organizacija ne može stvoriti sama, a nužni su: dobra volja, entuzijazam, zdrava prosudba, međusobna snošljivost i ujedinjeni napor.

Što se tiče Internacionale, ta je sindikalistička utopija bila samo epizoda. U Španjolskoj su je na kraju podvrgnuli strogoj kritici čak i njezini prijašnji najuporniji branitelji; tu je kritiku uglavnom formulirao Antonio Pellicer Paraire u časopisu Acracía(74) i u El Productoru. Ta je utopija imala žalosne posljedice u svim zemljama u kojima se na sindikalizam sada može naići: u svakom mjestu, u svakom okrugu ili gradu postoji samo jedna priznata organizacija. Ta je isključivost dovela do krvavih sukoba i beskrajnih ekskomunikacija. Bila je to, sve u svemu, anticipirana diktatura ne samo nad budućim čovječanstvom, nego i nad sadašnjim, diktatura što će vladati razvojem propagande i postojećih organizacija. Tu je ideju, unatoč svim njezinim dobrim namjerama, pritisnuo taj “teret” koji će joj uvijek činiti opreku, sada i u budućnosti, ako se ikad ponovno uspostavi.

Francusko-pruski rat od 1870. do 1871. prekinuo je zajedničku formulaciju ideja u Internacionali o kojima bi se trebalo raspravljati na kongresima. Nakon rujna 1869. (Basel) autoritarci i liberteri susreću se samo kao apsolutni neprijatelji, i jedni i drugi sputani vlastitom doktrinom. U Bakunjina je želja za ostvarenjem društvene revolucije u kolovozu 1870. oživjela njegove stare nacionalističke strasti. Njegovi su se planovi, koje je teoretski zacrtao u svojim spisima i koji su najvećim dijelom vrlo dugo bili nepublicirani, pokazali slabima i neodgovarajućima kad bi se suočili sa stvarnošću (u Lyonu i u Marseillesu). Utočište je našao u kritičkom radu, u kojemu se brzo vinuo od svojih svakodnevnih strasti u profinjene filozofske visine, kao primjerice u svojem nezavršenom djelu o Božanskom priviđenju i u djelu naslovljenom Dieu et l`état (Bog i država). Pariška je komuna prekinula taj rad i, budući da joj Bakunjin nikako nije mogao pomoći (u svibnju 1871. bio je u Jurama), napravio je njezinu istančanu analizu i branio je komunu i općenito sav socijalizam od Mazzinija, koji ju je klevetao. Njegova ga je obrana komune dovela u dodir s mnogim Talijanima i Internacionala je na kraju usađena i u Italiju, koju su posve osvojile ideje o anarhističkom kolektivizmu i taktika koju je predlagao Bakunjin. Tako je Talijanska federacija osnovana u kolovozu 1872. Iste je godine Bakunjin došao u bliži dodir sa Španjolskom. U studenome 1871. Jurska je federacija počela svoj boj protiv autoritaraca (Sonvillierska okružnica), unatoč svojem nedavnom sastanku, zatvorenom za javnost, održanom u rujnu mjesecu u Londonu. U Francuskoj je Internacionali došao kraj i, nakon pada komune, njezina autoritarna frakcija uskoro je bila svedena samo na nekoliko izbjeglica i šačicu komunalista. U Belgiji je intelektualni poriv takoreći paraliziran, intelektualce je obuzela sumnja u djelotvornost revolucionarnih metoda, kad su se suočili s masakrima u Parizu.

Pariška je komuna bila plod stjecaja mnogostrukih čimbenika koji su dali povoda velikoj raznolikosti interpretacija, a sve te interpretacije nisu bile po svojoj naravi liberalne ili liberterske. Stari se antagonizam između gradova i država zadržao; ponos glavnoga grada u odnosu na državu i vladu lišenu ugleda, osramoćen je tih dana pred očima javnog mnijenja (od rujna do ožujka); došlo je do reorganizacije radnika i socijalističkih snaga tijekom opsade, koja je završila u nekoj vrsti vojne diktature naoružanog proletarijata suprotstavljenog okrutnoj diktaturi generala. Bilo je mnogo više toga nego federalističkog sentimenta; a još je manje bilo jasnog protuetatističkog sentimenta koji bi htio zamijeniti francusku državu federacijom od četrdeset tisuća komuna koje je Elisée Reclus, u svojem govoru u Bernu (1868.), opisao kao satrapije što tvore oni koji se pokoravaju i plaćaju porez, budući da bi svaka imala suca, općinske vijećnike, svećenike i ostale funkcionare – a svi su oni, sve do seoskih straža, bili željni nekim upravljati. Bilo je naravno i dobrih ljudi, koji su naprosto bili za napredak i koji su s dobrodošlicom dočekali novi pokušaj kao društveni protest protiv nemoći i stoljetne okrutnosti države.

Kad je se sagleda samu po sebi, komuna je, boreći se s preprekama i priklonivši se autoritarizmu u svojoj očajničkoj samoobrani od okrutnih neprijatelja koji su je natopili krvlju, bila autoritarni mikrokozam, pritiješnjen stranačkim strastima, birokratizmom i militarizmom. Te su činjenice, s obzirom na junački kraj komune, liberterski kritičari često zanemarivali; ipak nema sumnje da su bili upoznati sa stvarnim činjenicama, o kojima su morali saznavati u svojim kontaktima s mnogim izbjeglicama, u Genevi primjerice. Njezini najbolji predstavnici, takvi poput Gustavea Lefrançaisa, starog komunista iz 1848., bili su posve protuetatistički nastrojeni, ali u komuni koju su toliko veličali bilo je neizbrisivih ostataka općinske i lokalne vlasti i nepovjerenja prema anarhizmu. Ukratko, baš kao što je postojala teorija o “minimalnoj državi”, oni su podržavali ideju o “minimalnoj komuni”, koja će vladati što je manje moguće, ali ipak vladati. Liberteri, koji su se suprotstavljali tim komunalistima, osjećali su prema njima i privlačnost i odbojnost istodobno. Ideja o komuni bila je njihova najveća svetinja, a njezina vlast činila im se opresivnom; ipak neki su joj se prepustili i ona ih je posve apsorbirala, poput Paula Broussea, tako da su oni za naše ideje bili posve izgubljeni. Drugi su, poput Eliséea Reclusa (pobornika i snažnog podupiratelja komune, koji je ostao prijatelj njezinih branitelja), odbili da ih zavede komunalizam i postali su oštroumniji anarhisti. Louise Michel, koja se s najviše zanosa borila za komunu, suočena s tim pogreškama i s autoritarizmom koji je, kako je uvidjela, sve više uzimao maha među njezinim ponajboljim prijateljima, postala je anarhistkinja kad je na brodu koji ju je vozio u deportaciju što će potrajati do godine 1880. dobila priliku razmisliti o onome što je vidjela.

Drugi borac za komunu, Victorine Rouchy, isto je tako postala jedna od prvih komunističkih anarhista u Genevi. Bakunjina Pariška komuna nije niti posve prožela niti osvojila, za razliku od mnogih drugih čije je vidno polje ograničila sama veličina tog događaja. Što se Italije i Španjolske tiče, uglavnom nije bilo takva ograničenog gledišta. Drugdje ga je bilo i, prema mojem mišljenju, ono je dovelo do određenog urušavanja anarhističke ideje.

X

Sadržaj

Sloboda i anarhizam: prva očitovanja i liberterske ideje do 1789. godine.
William Godwin; Prosvijetljeni; Robert Owen i William Thompson; Fourier i neki njegovi sljedbenici.
Individualistički anarhizam u Sjedinjenim Američkim Državama, Engleskoj i drugdje. Prvi američki liberterski intelektualci.
Proudhon i proudhonizam u raznim zemljama, posebice u Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj.
Anarhističke ideje u Njemačkoj od Maxa Stirnera do Eugena Dühringa i Gustava Landauera.
Prvi francuski komunistički anarhisti i drugi liberterski preteče. L`Humanitaire i njegova grupa; Bellegarrigue; mladi Elisée Reclus; Déjacque; Coeurderoy.
Anarhistički korijeni u Španjolskoj, Italiji i Rusiji; Katalonija i Pi y Margall; Pisacane; Bakunjin. Prvi znakovi liberterskih ideja u drugim zemljama do godine 1870.
Korijeni antiautoritarnog kolektivizma u Internacionali i među skupinama koje je organizirao Bakunjin od 1864.-1868.
Liberterske ideje u Internacionali do godine 1872. Korijeni sindikalističkog poimanja društva u budućnosti. Pariška komuna i komunalizam.
Antiautoritarna Internacionala do 1877. Korijeni anarhokomunizma 1876.-1880.
Anarhisti i društveni revolucionari. Kropotkin; Elisée Reclus. Anarhistički komunizam u Francuskoj 1877.-1894.
Italija; Anarhistički komunizam i njegova interpretacija iz pera Malateste i Merlina.
Španjolska: anarhistički kolektivizam. Anarhizam bez pridjevaka. Anarhistički komunizam. Pregled razdoblja 1870.-1936.
Anarhističke ideje u Engleskoj, Sjedinjenim Državama, Njemačkoj, Švicarskoj i Belgiji od otprilike 1880.
Anarhistički i sindikalistički pokret u Nizozemskoj i u skandinavskim zemljama.
Druge zemlje: Rusija i Istok; Afrika; Australija; Latinska Amerika.
Revolucionarni sindikalizam u Francuskoj. Fernand Pelloutier. Emile Pouget. Kropotkin, Malatesta i sindikalizam 1895.-1914.
Francuski anarhizam 1895.-1914. Godine 1895.-1914. Rat. Komunizam i liberterske aktivnosti. Zaključak.


Zoran Senta
Dodatak: 65 godina anarhizma (1934.-1999.)



Bilješke


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.