Povijest anarhizma | Max Nettlau

REVOLUCIONARNI SINDIKALIZAM U FRANCUSKOJ. FERNAND PELLOUTIER. EMILE POUGET. KROPOTKIN, MALATESTA I SINDIKALIZAM 1895.-1914.

Premda bih želio ovaj rad što više skratiti, jer je već ionako predugačak, shvatio sam da ipak još moram izvijestiti o kontaktima i odnosima našeg pokreta i sindikalizma.

U Francuskoj je od godine 1880. rad u grupi – potpuno samostalnoj, koja djeluje na dobrovoljnoj osnovi, uz odsutnost oporbenih sila, prepreka ili protivnika (barem kada nije bilo želje za sukobom) – rad u grupi kao takvoj tvorio idealan oblik organizacije za anarhiste. No, ako bi grupi manjkao motiviran, izravan cilj, to bi je dovelo u izolaciju i paraliziralo njezinu energiju. Istodobno, grupa se lako mogla raspršiti, budući da nema većeg kolektiva koji bi je mogao braniti. A kad bi došlo doba progona, svi bi zaboravili da su sindikati već bili povezani s revolucionarima – kao u posljednjim godinama carstva Napoléona III – da su oni pružali i utočište, kao što je to bilo u godinama reakcije nakon Komune. Pouget je još početkom 1894. predložio da anarhisti u Parizu uđu u sindikate, budući da su im sva druga sredstva djelovanja bila nedostupna.

Emile Pouget je godine 1897. bio pokretačka sila Sindikata trgovačkih zaposlenika Pariza (Syndicat des Employés de Commerce Parisiens). Godine 1880. on se okrenuo od socijalizma anarhizmu. U to su se doba, stolari, postolari i krojači povezali kako bi jedni drugima pomogli u demonstracijama i svakovrsnim kolektivnim izravnim akcijama – bojkotima i sabotažama – a stupili su i u kontakt s nezaposlenima. U međuvremenu je, Pouget, koji je napisao i raspačavao tajni pamflet naslovljen A l`Armée, zatvoren prilikom velikih demonstracija nezaposlenih u ožujku 1883. i ostao je u zatovoru do siječnja 1886. Njegova je odsutnost nedvojbeno pridonijela još većoj izolaciji grupa. Kad su ga oslobodili, nije više mogao popraviti situaciju i morao je stvoriti za sebe forum, u obliku publikacija, a tu se posebno ističe list Le Pere Peinard (Otac Peinard) koji je izlazio od 1889. do 1894. Pouget je učinio više od bilo koga drugoga kako bi potaknuo anarhističko djelovanje i narodni bunt, ali je i shvatio da su grupe slabe i izolirane. Odlučio je, dok je bio u egzilu u Londonu, prekinuti takvo stanje stvari.

Bio je upoznat s aktivnostima Fernanda Pelloutiera, koji je predložio na kongresu “Fédération des Travailleurs Socialistes de l`Ouest” (Socijalistička federacija radnika Zapada – sljedbenici Paula Broussea ili takozvani “brousseovci”) u Toursu 1892. da se temeljito prouči opći štrajk i da se o zaključku, do kojega se dođe, izvijesti posebno izabrani komitet na kongresu Socijalističke internacionale u Zürichu 1893. Pelloutier se u veljači 1893. nastanio u Parizu; ondje je sreo Hamona i Gabriela de La Sallea (iz lista L`Art social). Prema Hamonu, zahvaljujući njegovu utjecaju i literaturi kojom ga je opskrbljivao, Pelloutier je uskoro postao anarhist. Predstavljao je “La Bourse du Travail” (Burza rada) iz Saint-Nazairea u Federaciji “burza” u Parizu od 1894. i u lipnju 1895. postao je sekretar Federacije, koja je osnovana u veljači 1892.

Pelloutier je na nacionalnom kongresu sindikalnih komora i kooperativnih skupina, održanom u Parizu u srpnju 1893. već predložio da se Federacija sindikata treba organizirati u industrijske federacije prema vrsti zanimanja, a da svoju lokalnu federaciju trebaju organizirati u “Bourse de Travail” (predložio je i stvaranje nacionalne federacije takvih “burza” i internacionalne federaciju industrijskih federacija). Taj je prijedlog bio analogan projektu razrađenom u Valenciji 1871., koji je upravo u to vrijeme Lorenzo trebao predložiti na konferenciji Internacionale u Londonu.

U rujnu 1894. u Nantesu su “guesdisti”(109) pretrpili ozbiljan poraz u vezi s pitanjem općeg štrajka. Sindikat Confédération Générale du Travail (Opća konfederacija rada, CGT) osnovan je u Limogesu u rujnu 1895.; njegov je statut odredio da se članovi Konfederacije drže podalje od svih političkih škola. Taj je sindikat obilježio samo razdoblje do 1900., uz potporu reformista, a u opreci Federaciji burza, koja je bila samostalna i pokrivala je svu živu revolucionarnu aktivnost sindikata (kao što je Pouget objavio 1905.; po prirodi stvari, lokalne su federacije vodile posve različit život od onoga u sekcijama federalnih sindikata, budući da su bili raspršeni zemljom i rijetko svjesni postojanja onih drugih).

Upravo je u tom okruženju međusobnih utjecaja Pelloutier razvio svoju teoretsko-praktičnu propagandu i svoj organizacijsko-koordinacijski rad od 1893. pa do svoje prerane smrti godine 1901., ili tako dugo dok mu je teška bolest dopuštala da radi. Posebice moramo istražiti njegove praktične ideje u vezi s općim štrajkom i njegove temeljne socijalne ideje što su tvorile ideološku osnovicu njegova napora da organizira Burzu rada na novim osnovama. U svojem tekstu L`Organisation corporative et l`Anarchie (Korporativna organizacija i anarhizam), Pelloutier je zamislio slobodnu i dobrovoljnu udrugu proizvođača kao prototip prvog novog oblika društva budućnosti – premda prijelaznoga (budući da napredak nema kraja); izlažući strukturu života članova udruge, istaknuo je da je zametak tih novih oblika već bio prisutan u (tada) postojećim Burzama rada, koje je on više volio zvati “Komorama rada”. Njihova je uloga – prema Pelloutieru – bila identična. Zaključio je da su korporativni savez, koji je u procesu razvoja, te komunističko i libertersko društvo u svojem “inicijalnom razdoblju” u savršenoj slozi; jer oboje žele svesti sve funkcije društva na zadovoljenje naših potreba. I dok se korporativni savez trajno oslobađao svoje vjere u nužnost postojanja vlada, obje su instancije željele razviti slobodnu razmjenu ideja među ljudima; autoritet i prisila će nestati i ljudi će sami ostvariti oslobođenje. Radnici bi trebali proširiti područje svojeg proučavanja kako bi razumjeli da je cjelokupni život društva u njihovim rukama; oni neće preuzimati druge dužnosti osim one koje sami žele. To je zadaća koja se sama po sebi podrazumijeva, a i cilj anarhizma.

Na svoj je način Pelloutier uspio povezati sadašnjost s budućnošću posredstvom jedne organizacije za koju je vjerovao da je kadra silno se razviti, ali učinio je to krajnje diskretno i u iznimno liberterskom duhu. Uglavnom se zanimao za slobodnu komunu, koju će u njezinim početnim fazama podupirati institucije, odnosi, iskustvo i običaji solidarnosti koje će lokalne organizacije moći oformiti i ostvariti svojim neprekidnim djelovanjem u svrhu ostvarenja toga cilja. On je, više od sviju, znao koliko je malo toga već ostvareno; isto tako je shvatio da je “burzama”, koje su se održavale općinskim sredstvima, manjkala stvarna neovisnost. Što bi se moglo poduzeti da se parira tim lokalnim utjecajima? A industrijske su federacije bile još slabije; kad su bile revolucionarne, bile su malobrojne članstvom i nesposobne za čvršći pritisak ekonomskim zahtjevima, osim kakvom iznenadnom akcijom ili višemjesečnim usredotočenjem sve svoje snage na jedan lokalni štrajk. Federacije s velikim članstvom su, s druge strane, slijedile reformističku taktiku i pobrinule su se da se ne upletu u štrajkove koji bi mogli ispasti predugi ili prečesti.

Knjiga L`Histoire des Bourses de Travail (Povijest burza rada) i njegovi časopisi Ouvrier des Deux Mondes (Radnik dvaju svjetova) i Monde Ouvrier (Radnički svijet) što su izlazili od 1897.-1899. blijeda su slika Pelloutierovih napora. Sve je bilo protiv njega: država, poslodavci, radikalne gradske uprave i političari socijalisti kojima je “oteo” mnoge radne ljude kao glasače. Čak su se i anarhisti, koje je pridobio sindikalizam – s iznimkom nekih, poput Georgesa Yvetota i Paula Delesallea – više zanimali za industrijske federacije i bili su gorljiviji uvesti strože metode izravne radničke borbe. Tako je, sučeljen s poslodavcima, koji su se s radničkim bojkotima borili vlastitim bojkotima – “lockautom”, crnim listama i slično – korporativni kongres održan u Toulouseu u rujnu 1897., posebice pod utjecajem Pougeta, prihvatio sabotažu kao sredstvo djelovanja.(110) U Toulouseu su se isto tako dogovorili o “radničkom savezu”, organskoj sponi federacija i “burza”, i o publikaciji sindikalističkoga dnevnog lista; bili su to daljnji rezultati Pougetovih napora i prvi korak prema djelotvornijem CGT-u. Od tog su se doba nadalje, članovi komiteta i funkcionari, koji su bili manje zainteresirani za socijalne ideje, postupno povlačili ili više nisu bili birani, što je razmjerno olakšalo mladim anarhistima, koji nisu bili uključeni u socijalističku politiku, pa čak i nekim “allemanistima”(111) i blanquistima da preuzmu funkcije koje su ovi napustili. Takve promjene nisu bitno djelovale na priprosto članstvo; oni su se u svakoj akciji pokoravali tim hrabrim i odlučnim ljudima koji su bili sposobni dokazati svoju korisnost i žilavost i tako zadobiti ugled i popularnost.

Ta je nova generacija dominirala pariškim kongresom u rujnu 1900. La Voix du Peuple, tjednik koji je izdavao Pouget, osnovan je 1. prosinca te godine i Pouget je zastupao sindikalističku teoriju i praksu u napisima koji su se odlikovali jasnoćom i preciznošću. Među tim su napisima bili: Greve générale réformiste et Greve générale révolutionnaire (Reformistički i revolucionarni opći štrajk); Les Bases du Syndicalisme (Osnove sindikalizma); Le Syndicat (1904.); Le Parti du Travail (Stranka rada, 1905.); L`Action Directe (Izravna akcija, 1907.). Nakon njih su slijedili La Greve, Label et Boycott (Štrajk, muka i bojkot), Sabotage (Sabotaža), Antimilitarisme (Antimilitarizam), La Greve Générale (Opći štrajk), te sljedeći niz: La CGT (1908.), La Sabotage (1910.), L`Organisation du Surmenage: Le Systeme Taylor (Organizacija premorenosti: Taylorov sustav, 1914.) i utopija Comment nous ferons la Révolution (Kako ćemo provesti revoluciju) koju su potpisali Émile Pataud i sam Pouget.

Pouget je zastupao hipotezu o sindikalističkoj organizaciji kao temeljnoj organizaciji novoga društva. Delesalle je (1900.), koji je temeljio svoje ideje na Pelloutierovim, podržavao istu hipotezu o sindikalističkoj organizaciji kao zametku. Griffuelhes je 1909. (Le Syndicalisme révolutionnaire [Revolucionarni sindikalizam]), pak izrazio velike sumnje u vezi s tim prijedlogom, smatrajući da ne možemo predvidjeti oblik onoga što nadolazi, ništa više nego što su pisci i filozofi osamnaestog stoljeća mogli naznačiti kakav će biti točan oblik revolucije iz 1879., premda je bilo mnogo naznaka da će do nje doći i da su se oni sami za nju pripremali. Godine 1908. Pouget je jasno izrekao da su sindikati zametak organizacija novoga društva i da će te grupe ispuniti svoju zadaću društvene preobrazbe (vidjeti La Confédration Générale du Travail, str. 26). Tako su ta dvojica istaknutih sindikalista bili stup CGT-a do godine 1908. i, koliko se zna, složno su surađivali, a razilazili su se što se tiče tog pitanja, koje je često izbijalo u prvi plan. Zapravo, Pouget je bio posve za tezu o sindikatima kao zametku budućega društva, dok je Griffuelhes isprva bio protiv, a kasnije je zauzeo agnostičko stajalište.

Pouget je ponovno utvrdio – ili oslabio, ako hoćete – svoje stajalište u svojoj utopiji iz 1909.; o tom je djelu Kropotkin, nakon zrele prosudbe, izrekao svoje mišljenje u uvodu u francusko izdanje utopije iz 1911. i u uvodu u revidirani tekst ruskoga izdanja iz 1920., a svemu tome prethodile su mnoge primjedbe izražene u nekim pismima koja bi trebala biti poznata. Kropotkin je bio vrlo zbunjen; premda ga Pougetov plan možda nije zadovoljavao kao čin afirmacije volje kolektivnog rada, on je ipak pitao gdje je u toj situaciji prostor za anarhizam, njemu tako drag, ali nešto neodređeno i nepostojeće za Pougeta i Patauda. Za te ljude anarhizam nije postojao prije ostvarenja njihova novoga društva – koje je predstavljeno kao nastavak CGT-a – niti tijekom postojanja tog društva, niti će, budući da su oni opisivali društvo srodno anarhističkome, biti potrebe da ga se napusti zbog nekog drugog sustava. U međuvremenu, Griffuelhes je, uspoređujući planirane sustave u predrevolucionarnom razdoblju s nerazumljivim događajima koji su se dogodili početkom francuske revolucije, jasno shvatio da planirani sustavi, koji su zamišljeni u vakuumu, nude maksimum, dok revolucije ispunjavaju minimum, budući da njihovi provoditelji nemaju iskustva, pritisnuti su preprekama i postaju dezorijentirani kad se suoče s mnoštvom nepredvidivih čimbenika.

U doba kad je Pouget pisao svoju utopiju, već je bio uobličio novu teoriju o “savjetima radničkih zastupnika”, koje je isto tako smatrao “zametkom nove revolucionarne sile”. “Okružne skupštine” (Kropotkin) i “sindikati” (u Španjolskoj do 1888., zatim Pougetovi itd.), “sovjeti” (iz 1905. i u boljševičkoj teoriji) već su tri suparnička zametka, a slobodna zajednica nudi još jednu mogućnost, i tako dalje i tako dalje.

Zanimljivo je promatrati razvoj sindikalizma tijekom razdoblja od 1900. do 1908. Bourses du Travail, osnova slobodne zajednice, Pelloutierov ideal, zauzimaju drugo mjesto kad ih se usporedi s “federacijom industrija”, koja je imala naum zamijeniti državu. Baš kao što se dogodilo prije dvadeset godina između burzista, komunista i guesedista – sviju osvajača države – tako su sada etatisti protjerali komuniste u drugi plan. Kad je moć u pitanju, veća moć se pokazuje privlačnijom. Na kongresu u Montpellieru (rujan 1902.), burze i federacije tvorile su tu poveznu organizaciju koja je djelovala od 1903. nadalje; deset godina poslije osjetila se potreba za okružnim savezima sindikata (to jest, na konferenciji u srpnju 1913.). Borba protiv millerandizma(112), protiv militarizma, napeti (češće nego ugodni) odnosi sa sindikalnim organizacijama u drugim zemljama – posebice s reformistima i socijaldemokratima u Njemačkoj, koje je vodio Karl Legien – antagonizmi između revolucionara i reformista u samom CGT-u i mnogi štrajkovi – neki su brzo izborili pobjedu, neki su bili teški i dugo su trajali – sve su to događaji koji su obilježili razdoblje nakon 1900. godine. A na kongresu u Bourgesu (jesen 1904.) osjetili su potrebu da poduzmu odlučan korak kako bi se 1. svibnja 1906. izravnom akcijom, dobrovoljno ili silom, zatražio osmosatni radni dan

Ta je akcija suočila snage CGT-a, dosad neiskušane, s točno određenom zadaćom koja će im donijeti stanovit zagonetni ugled. Ona je uključivala odanost i formalno obećanje koje treba ispuniti u kratkom roku. Nije bila promišljena. CGT je poveo impulzivnu, grozničavu agitaciju, koju je vlada dočekala otporom, progonom, sumnjom da žele isprovocirati masakr i okrutno suprotstavljanje poslodavaca. Agitacija nije osjetnije uspjela ni u čemu. Istog tog mjeseca svibnja godine 1906. izbori su doveli socijaliste, a posebice Jauresa, u vodstvo, s rezultatom da je sindikalizam praktički pao u sjenu. Hervéov pobunjenički revolucionarni duh u to je doba privukao one nemirna duha među anarhistima i sindikalistima koji su bili uključeni u besplodnu agitaciju, ali Hervé ih se oslobodio kad je iznenada promijenio smjer i naglo skrenuo u suprotnom pravcu.

Kongres u Amiensu, održan u listopadu 1906., koji se ispravno smatrao najvećim usponom CGT-a, bio je uistinu njegov vrhunski napor. Revolucionarnu je ideju pobjedonosno potvrdila slavna rezolucija, opće poznata kao “Povelja iz Amiensa”, u spomen na slavnu komunalnu instituciju iz dvanaestog stoljeća (o kojoj je Augustin Thierry 1856. napisao studiju). Bila je to jedna od najodličnijih sindikalističkih deklaracija, nedvojbeno ju je napisao Pouget. U njoj je pisalo da će sindikat, koji je danas grupa otpora, u budućnosti biti grupa kojoj će se povjeriti proizvodnja i distribucija, temelji za društvenu rekonstrukciju. Ta će zadaća zahtijevati participaciju svih radnika, bez obzira na njihova politička ili filozofska gledišta, budući da će, kao pojedinci, biti slobodni djelovati prema vlastitom mišljenju, ali ta mišljenja neće upletati u rad sindikata. Izravna ekonomska akcija protiv poslodavaca bila je jedino važna i te se organizacije ne bi smjele baviti strankama ili sektama, koje mogu posve slobodno djelovati u korist društvene rekonstrukcije izvan organizacija ili usporedno s njima. Ove mi se sažete ideje koje tvore osnovicu ništa manje slavnog sindikalističkog slogana prema kojemu se sindikalizam mora uzdati samo u sebe, ne čine kao ponosan poziv na isključivost i nepovjerenje prema socijalizmu i anarhizmu. U tada postojećoj situaciji, ta je deklaracija uglavnom bila linija razgraničenja koja je trebala spriječiti da socijalisti interveniraju u sindikatu. Time se ne sprečava ulazak socijalista u sindikate; njih se treba poštovati ali im ne treba dati pravo da politički utječu na ekonomske grupe. Sindikalistički se militanti, kako se čini, nisu posebice zabrinjavali zbog anarhista što se toga tiče; oni su bili njihovi prijatelji i sami su bili sindikalistički militanti, poput Pougeta i njegovih drugova. Ili su bili protivnici uglavnom na teoretskoj razini, protivnici koji su se uzdržavali od praktičnog sindikalizma, ali ne u mjeri koja bi narušila ravnotežu. Nepoželjni su bili politički socijalisti, ali sindikalisti nisu mogli učiniti ništa više protiv njih nego podići tu crtu razgraničenja, što je “Povelja iz Amiensa” vrlo taktično i učinila.

Što se tiče budućnosti, svaka je generalizacija u temelju uzurpacija, diktatura, budući da od manjina, onih koje se zove “iznimkama”, stvara uopćeni pojam. A jedna opća uzurpacija uvijek pokreće druge. Tako je proklamacija o socijalističkoj državi kao gospodaru svijeta budućnosti dovela do slične proklamacije o Internacionali ili CGT-u kao gospodaru svijeta u budućnosti, a potom su sovjeti samo slijedili kroj. Sve tri opcije jesu ili će biti vrsta države.

Nakon Amiensa se, ma što god o tome rekli, francuski sindikalizam suočio s neprijateljima koji su bili odlučniji nego ikad prije da upotrijebe sva dostupna im sredstva kako bi ga svladali. Reformisti, uvijek u manjini sa svojim brojnim malim sindikatima, nisu više željeli čekati. Hervéizam je cvjetao u grupi “La Guerre Sociale” (Socijalni rat), pridobijajući obraćenike među mlađim naraštajem. Sindikalizam su, u tom času doista ushićeno, visoko uzdizali neki intelektualci (vidjeti časopis L`Action directe, 1908.). Slično su, uistinu nadahnute zanosom i predanošću cilju, sindikalizam veličale neke iskreno militantne grupe radnika, posebice radnici iz građevinskih sindikata, “radnici na zemljanim radovima” (iskapači temelja) i došlo je do malog rata sa štrajkolomcima, takozvanim “lisicama” – chasses au renard (lov na lisice).

Tako se u tim okolnostima, tijekom Clemenceauova ministrovanja 1908., CGT našao u zamci specifične situacije koja je privela kraju revolucionarni utjecaj što ga je imao od 1900. Kao prosvjed protiv masakra nad radnicima tijekom produženog štrajka nedaleko Pariza, neki su Parižani usijane glave predložili da se održi masovni miting u tom mjestu. Plan je prihvaćen, unatoč savjetu zrelijih militanata. Kad je došao taj dan, Clemanceauovi su vojnici opkolili prosvjednike, grubo ih napali, tukli i ubijali. Svi su vodeći militanti proveli mnoge mjesece u zatvoru, a zatim su pušteni bez suđenja. Jednodnevni opći prosvjedni štrajk u Parizu sabotirali su reformisti. Drugi su tu prigodu iskoristili za intrigu protiv tajnika organizacije, koji je bio u zatvoru. Rudari, koji su bili reformisti, ušli su u CGT kako bi reformistički ogranak dobio na snazi. Pouget se, koji je bio među uhićenima, tom prilikom povukao iz sindikata; Griffuelhes nije više želio nastaviti raditi kao tajnik, nego je napustio militantni rad i kasnije je na kongresu iz 1910. iznio na vidjelo sve intrige u CGT-u. Louis Niel, novi tajnik izabran u veljači 1909., bio je reformist neodređenoga tipa i njegov je položaj uskoro postao neodrživ. Tada je izabran Léon Jouhaux kao osoba u koju su revolucionari imali povjerenja. CGT u razdoblju svoje aktivnosti od 1909. do 1914. nije napustio ni jedno od svojih načela i nijedan od svojih zahtjeva; tiskao je dnevni list La Bataille Syndicaliste (Sindikalistička borba) od travnja 1911.; postao je vrlo organiziran i raslo mu je članstvo. Ali svi su uvidjeli da je nakon 1908. izgubio svoju snagu, i da su možda njegove nade, njegova hrabrost, njegov utjecaj na javno mnijenje izgubili svoju snagu još i prije, negdje oko 1906. Samo je zanesenjak poput Jamesa Guillaumea odbijao to priznati. Grupa oko lista La Vie Ouvriere preuzela je najtežu zadaću da afirmira i osnaži njegove ideje. Daleko sam od toga da za neuspjeh CGT-a optužim militante; oni su učinili sve što je bilo u njihovoj moći, premda su neki od njih, tijekom vremena, možda zapali u rutinu i birokratizam. U tom su zagušljivom ugođaju predratnog razdoblja, a da mi to nismo ni zapazili, da to nismo shvatili, djelovale podmukle snage što su pripremale pozornicu za veliko krvoproliće.

Gotovo su se vremenski poklopili ruska revolucija iz 1905.-1906., golemi ugled CGT-a od 1904. do 1906. i ratne uzbune iz 1906., baš kao što se poklopilo doba represije kojom je predvodio Stolipin u okrutnim godinama ruskoga terora (1907.-1909.) s Clemenceauovim progonima antimilitarista i CGT-a. U Rusiji su nacionalisti i pogromaši uživali zaštitu; u Francuskoj je Hervé postao prebjeg. Dok je sindikalizam ostao neopredijeljen i dok su te strašne devijacije vodile u smjeru korporativizma, “realističnog” sindikalizma i fašističkog mentaliteta, svi su oni našli utočište pod kišobranom Georgesa Sorela koji je, premda je možda imao socijalističke ciljeve i htijenja, ipak bio kriv zbog svojeg popuštanja i pokoravanja okolnostima.

Na nesreću su druge zemlje, u kojima je sindikalizam još bio u povojima, znale samo za CGT iz razdoblja od 1909. do 1914. i vjerovale su da im on treba biti uzor; tako su one oponašale formu čiji je duh, živ i snažan od 1900.-1908., već bio nestao. Na međunarodnoj sceni, situacija je bila takva da je CGT smatrao sebe ravnim samo velikim nacionalnim organizacijam, gotovo svim socijaldemokratskim, pa su sindikalisti zato pokušali s njima surađivati. Ti su patvoreni odnosi, posebice s Nijemcima, samo ojačali nacionalne animozitete toga doba. A CGT je uključen u te formalne veze, odbio poticati sindikalističke pokrete koji su nastajali kao rezultat teške borbe protiv masovnih reformističkih organizacija, a nije htio ni imati išta s naporima da se stvori Sindikalistička internacionala. Takve su napore poduzimali Nizozemci, Britanci, Nijemci; trebamo spomenuti neumoran rad Jamesa Guillaume na tome da okupi Švicarce, Španjolce, Talijane oko ideja CGT-a i u njegovu prijateljskom okružju. Svi su ti napori da se ostvare međunarodni odnosi kulminirali u animozitetima, nesporazumima i čudesnim lukavštinama kojih je kongres u Londonu u rujnu 1913. bio svjedok.

Kropotkinove su simpatije za sindikaliste uvelike preuveličane. On je bio istinski anarhist, koji je iskazivao naklono stajalište prema svakom napretku u smjeru slobode (dobrovoljne udruge), solidarnosti (komunistička kooperacija) i stvaranja revolucionarnih snaga (proletarijat koji se organizira i buni). Ali budući da je poznavao autoritarne navade o kojima mase ovise, smatrao je nužnim da se planira ulazak liberterskih militanata među mase i da se potiče njihov utjecaj na mase, uglavnom na isti način na koji je Alijansa djelovala u okviru Internacionale. Militanti poput Pelloutiera, Pougeta i njihovih prijatelja upravo su to činili. Nakon propasti internacionalinih revolucionara, od godine 1871. do 1892., sindikatima su dominirali političari socijalisti i umjerenjaci. Kropotkin je bio radostan kad je na povratku iz Sjedinjenih Država u siječnju 1898. vidio kako su liberteri ostvarili premoć u sindikatima te je, primjerice, pozdravio tri idejna pravca koji su već postojali u zametku: ideju o federaciji sindikata, koja će preuzeti u svoje ruke tvornice i proizvodnju; ideju o kooperativama, koje će preuzeti distribuciju; i ideju o komuni, koja će preuzeti zemlju, kuće i ostalo, da zadovolji potrebe svojih članova. Shvatio je i da socijalisti i anarhisti imaju dobar razlog da prije ostanu po strani kao “teoretičari”, nego da se uključe u kakvu praktičnu aktivnost koja bi mogla poslužiti samo ograničenom broju radnika.(113)

Studentska se grupa iz Pariza stavila u pamfletu tiskanom 1898. na stranu anarhističkog djelovanja u sindikatima, ali je definitivno odbacila hipotezu o zametku; sindikat, koji je koristan u borbama toga doba, prema njihovu će mišljenju ili nestati ili doživjeti promjene, ustupajući svoje mjesto slobodnim proizvodnim udrugama. Kropotkin se u pismu upućenom pariškim studentima u travnju 1897. nije pozivao na hipotezu o zametku. Pierrot nije ni spomenuo tu hipotezu u svojem tekstu Syndicalisme et Révolution (Sindiklizam i revolucija) iz 1905. Njegovi engleski članci i pisma od 1900. do 1902. otkrivaju prijedlog za stvaranje britanske “Radničke konvencije”, Internacionalne federacije svih postojećih sindikata, Internacionalne radničke alijanse (s tajnom jezgrom) ili Sindikalističke radničke internacionale – svi su ti prijedlozi usmjereni na oživljavanje socijalističke aktivnosti među radnicima budući da se suočio sa sve većim političkim utjecajem socijalista.(114) Ohrabrili su ga štrajkovi iz 1902., 1903.(115) Guillaumeu je pisao: “Ukratko, radili smo(116) točno u onome smjeru koji si ti naznačio i zacrtao od 1869. I – treba zabilježiti – to je, nakon svega, tendencija koja je prevladala nad drugima. Nema ti druge nego da odobriš trenutačni razvoj događaja u sindikalizmu” (12. lipnja 1903.; Guillaume je ponovno počeo sudjelovati u pokretu).

Kad je pisao za mlade ruske anarhiste,(117) Kropotkin je savjetovao socijalistima i anarhistima da stvore neovisne sindikate, ali je sljedećeg mjeseca, listopada 1905., objavio da je mjesto anarhista uz narod i da bi posvećivanjem organizaranju trošili svoju energiju na zadatak koji su, nakon svega, obavili drugi. To su dalekosežno gledište potpuno opravdale okolnosti. I budući da je vrlo brzo shvatio da su antiorganizacijske, eksproprijacijske i individualističke tendencije nadvladale sve druge – što je uvidio u Parizu u rujnu 1905. a i kasnije – pristao je uz ruske drugove, u ruskom časopisu u Londonu (od listopada 1906. do srpnja 1907.) i u drugim publikacijama, na stranu sindikalističkog djelovanja; objavio je da anarhisti smatraju sindikate zametnim stanicama (“jajčeiki” na ruskom) buduće socijalne rekonstrukcije. Tako se sama nametnula dilema: je li nužno ući u sindikat koji je već postojao u Rusiji ili treba osnovati anarhističke sindikate? Imao je na umu ono što se dogodilo u Španjolskoj, gdje su anarhisti osnivali nestranačke sindikate i ostvarili utjecaj u takvim sindikatima. Što se Rusije tiče, budući da je nužno priznati da je socijaldemokratska stranka ušla u sindikat, Kropotkin je bio na strani stvaranja novih sindikata, unatoč tome što bi oni mogli biti mali. Čitajući prva dva sveska Guillaumeove knjige L`Internationale godine 1907., Kropotkin nije mogao kontrolirati svoju ogorčenost zbog izgubljena vremena tijekom socijaldemokratske prevlasti. Svoje je osjećaje najbolje izrazio u sljedećem pismu koje je napisao Guillaumeu 6. kolovoza 1907.:

Dvadest su godina sindikati bili žrtve “dupireovaca” i “baslyjevaca”(118), dok se nisu anarhisti, uspostavivši svoje pravo da postoje uporabom dinamita, okrenuli prema sindikatima kako bi u njima našli polje za svoje ideje. Ali ako se tijekom toga razdoblja nismo jasno odijelili od baslyjevaca i guesdeovaca – u taktici, u organizaciji, u načinu mišljenja – onda je nemoguće da se naša idelogija smatra jasnom i distinktivnom.

U uvodu u Gogelijin pamflet o sindikalizmu, napisao je u kolovozu 1907. i to da je ta studija pokazala

mjeru do koje su trenutačna mišljenja francuskih sindikalista organski povezana s ranim idejama lijevoga krila Internacionale

i kako se

najbliža veza lijevoga krila Internacionale i današnjega sindikalizma, bliska veza anarhizma i sindikalizma, i ideološki kontrast između marksizma i načela socijalne demokracije i sindikalizma, oštro ocrtava u činjenicama iznesenima u tom radu.

Gogelija je naveo, kao primjer, Yvetota, koji je napisao u Le Libertaireu (17. prosinca 1905.) da je naš sindikalistički anarhizam posve podudaran s Bakunjinovim federalističkim anarhizmom. Pelloutier je napisao 1895. da se, na isti način na koji su se “allemanistička” stranka i sindikati oslobodili jarma marksizma, komunističko-anarhistički pokret danas doživljava kao pokret koji nastavlja Bakunjinov rad i posvećuje se izobrazbi sindikata.

Čini mi se da je, osim u pismu Pougetu 1909. (koje je nepoznato ali koje je temelj za njegov uvod iz 1911. za utopiju Patauda i Pougeta), Kropotkin općenito pisao vrlo malo o sindikalizmu iz doba od 1908.-1914. U članku u Freedomu (srpanj-kolovoz 1912.) o “Sindikalizmu i anarhizmu” i u ogledu o razvoju anarhističkih ideja u Encyclopédie du Mouvement Syndicaliste (Enciklopedija sindikalističkog pokreta) u svibnju 1912., on umanjuje njegovu važnost i ni ne spominje hipotezu o zametku. Dana 2. ožujka 1914., prilikom oštre polemike između njega i Guillaumea, napisao je Bertoniju:

Moje je stajalište posve ono koje je izrekao Malatesta u listu Volonta 7. veljače 1914., i s kojim se ti slažeš. Sindikat je apsolutno nužan. To je jedini oblik radničke udruge koji dopušta izravnu borbu protiv kapitala a da ne zapada u parlamentarizam. Ali, očito, on ne ostvaruje svoj cilj automatski, budući da u Njemačkoj, u Francuskoj i u Engleskoj, imamo primjer sindikata povezanih s parlamentarnom borbom, dok su u Njemačkoj katolički sindikati vrlo moćni, i tako dalje. Potreban je drugi element o kojemu je Malatesta govorio i koji je Bakunjin uvijek javno zastupao.

U članku na koji se Kropotkin poziva, tiskanom u listu Volonta, Malatesta je izjavio: “Bakunjin je očekivao mnogo od Internacionale, ali je ipak osnovao Alijansu, koja je bila duša Internacionale u svim latinskim zemljama”. “Drugi element” o kojemu Kropotkin govori jest, dakle, Alijansa, kojoj je on sam pripadao od 1877. i koju je podupirao u svojim pismima iz 1881. i 1902. Alijansa je, prema Kropotkinu, neizbježna kako bi se radničke mase održale ujedinjene, i u tom smislu ona vodi, Malatestinim riječima, u smjeru “ateizma, socijalizma, anarhizma, revolucije”, jer bi inače druge sile preuzele utjecaj nad sindikatima u korist socijaldemokracije, katolicizma i slično. Malatesta je napisao, svojstvenom iskrenošću:

Zašto sada skrivati određene istine kad su one u domeni povijesti i mogu poslužiti kao lekcija za sadašnjost i za budućnost?

Ispostavlja se da ni Bakunjin ni Kropotkin, a čak ni, što se toga tiče, Guillaume (koji se uvjerio u to kasnije), nisu vjerovali da su sekcije ili sindikati onaj tip udruge koji će automatski stvoriti praktično rješenje za tekuće probleme i tako stvoriti legitimnu osnovicu za slobodno društvo budućnosti. Takvo društvo zahtijeva emocionalni element, volju za djelovanjem, iskustvo slobode, i ti čimbenici, čak i kad se razviju u najboljim uvjetima, i dalje zahtijevaju poticaj, poziv na akciju i stanovitu obrazovnu potporu onih koji su najbolje pripremljeni. Španjolski su internacionalisti, koji su od 1870. proklamirali da bi trenutačna organizacija njihove udruge mogla tvoriti strukturu budućega društva, pripadali razdoblju Alijanse, dok su Guillaume, Pelloutier, Pouget, Kropotkin posjedovali svu dinamiku osobnog i ideološkog vodstva, imajući na raspolaganju razne veze, publikacije i ostalo. Oni su bili inicijatori koji su morali nadoknaditi manjak znanja i inertnost slabo obrazovanih skupina.

Da je jednostavno bilo rečeno kako će, u slučaju revolucije, i očito nakon njezine pobjede, postojeće organizacije, ako se njihove akcije pokažu korisnima i djelotvornima, vjerojatno postati bedem snage tijekom rane faze, ali da je, ako se nešto novo mora stvoriti a da se ne prianja uz prošlost, vrlo malo vjerojatno da jučerašnji ustroj može biti od koristi sutrašnjem – da je to bilo rečeno, nestalo bi svih nesporazuma među odveć revnim pristašama koji su pretjerivanja iz 1869. shvatili predoslovno. Sve je to rečeno kako bi se potaknulo stvaranje novoga društva, a ne kako bi ga se strpalo u predodređeni kalup, jer, ako se ono treba izgraditi od trenutačne organizacijske građe, onda neće biti ništa slobodnije nego što je sada. Takav bi se čin sveo na ograničenje ideje, napuštanje nada; dok bismo stremili prema novom obliku, bili bismo osuđeni na ponavljanje sadašnje scene. To ne bi bila stvarna rekonstrukcija, nego ponavljanje uzorka koji zasad još nigdje nije – ni u Internacionali, ni u CGT-u ni u CNT-u koji sada postoje – stvorio sklad ili trajne odnose uzajamnosti u praksi. Zato bi bilo loše početi rabeći te organizacije. Čak i kad bi postojala stvarna, iskrena želja za tim, takva bi organizacija odmah postala ekvivalent za prisilno okošten, nedodirljiv organizam, nešto poput provizorne vlade ili kakva odbora ili vijeća – drugim rječima, za diktaturu. Oni koji još vjeruju u tu teoriju podgrijavaju lažne nade.

Kropotkin je drugačije pisao u svojem članku “Pobuna i revolucija”. Rekao je, primjerice:

Upravo zato što znamo da ustanak može svrgnuti i promijeniti vladu u jednom danu, dok revoluciji treba tri ili četiri godine revolucionarnih previranja kako bi ostvarila opipljive rezultate, bitnu i trajnu promjenu u redistribuciji ekonomskih snaga države; upravo zbog tog razloga kažemo radnicima: prve pobune revolucije nemaju drugu svrhu nego da prodrmaju vladinu mašineriju, da je zaustave, slome. I nužno je to učiniti kako bi daljnji razvoj revolucije bio moguć…

U svakom slučaju, ako budemo očekivali da će revolucija, od svojih najranijih pobuna, imati komunistički [liberterski] karakter, morat ćemo odustati od mogućnosti revolucije, budući da će u tom slučaju biti nužna velika većina koja će pristati na promjenu u smjeru komunizma…

Tek nakon što se oslabe i svrgnu državna vlada i njezine moralne zasade, počet ćemo proklamirati i definirati anarho-komunističke ideje među masom. Tek tada će nas, kad su početne prepreke potisnute u stranu i prevladane, život suočiti s velikim problemom ekonomske jednakosti; tada i samo tada će anarhisti, nadahnuti događajima, biti sposobni posvetiti se uništenju starih oblika i stvaranju novih odnosa. Tada će se, i nipošto u drugom času, anarhizam i komunizam razotkriti kao neizbježna rješenja.

Tada će početi revolucija koja predstavlja naša htijenja i manje-više odgovara na naše želje. (London, 20. srpnja 1910.)

Dok čitamo te riječi, što da kažemo o Kropotkinovoj koncepciji sindikalizma? Očito je da je Kropotkin, potaknut pojačanim štrajkaškim agitacijama i afirmacijom sindikalizma tijekom razdoblja od 1902. do 1907. podržavao sindikalizam; da je bio snažno nadahnut “Crvenim tjednom” u Barceloni iz 1909., seoskim pobunama u Meksiku i stalnim stanjem gerilskog rata u Rusiji tijekom tih godina. Ali kad je shvatio stvarnu važnost tih događaja, prestao je govoriti o promjeni u “dvadeset i četiri sata” ili o “uzimanju s hrpe”, kao što je to činio u Osvajanju kruha. Uvidio je da bi se anarhistički komunizam mogao ostvariti tek nakon nekoliko godina revolucije – a ne na samom njezinom početku.

Malatestino stajalište o sindikalizmu izneseno je u mnogim njegovim člancima i, još više, u raspravama na kongresu Internacionale 1907. u Amsterdamu, kao i u njegovim kasnijim člancima objavljenima u Temps Nouveaux i Freedomu. Prema Malatestinom gledištu, baš kao što ni opći štrajk ne može zauzeti mjesto revolucije, tako ni sindikalizam ne može zamijeniti anarhizam. Opći štrajk i sindikalizam više su sredstva i okosnica, dok su revolucija i anarhizam cilj koji treba ostvariti i duh koji treba prevladati u tim sredstvima. Taj će duh, bilo da obitava u Alijansi bilo u Iberijskoj anarhističkoj federaciji, u tajnoj ili u javnoj udruzi, bilo u nekih ljudi od akcije i odlučnih libertera, nadahnuti sindikate, obrazovati ih i nagnati ih da idu prema liberterskom komunizmu. Inače će ih druge sile odvesti u drugom smjeru. Uvijek postoje “drugi” u sindikatima, koji samo čekaju povoljnu priliku da djeluju u vlastitom interesu.

Sve je to jednostavno i nije bilo potrebe za nekih trideset godina rasprave i polemika, koje još traju. Slobodno društvo budućnosti sigurno će postati ratni plijen pobjede. Ono neće pripadati ni pobjedničkoj vojsci, čak i kad bi sindikati bili pobjednici, ni velikim vođama koji su ih vodili, ništa više nego što je slučaj s pobjedama Napoléona, Lenjina ili Mussolinija. Sindikalizam onih koji drugačije zamišljaju budućnost pretvorio bi se u militarizam, ekonomski fašizam zaokupljen osvajačkim snovima i nadmoći. Istinska revolucionarna borba nadilazi prepreke, krči tlo i predaje se, koliko može, svojoj novoj zadaći bez odlaganja. No, mogla bi naići na opasnost da bude ograničena, odgođena i spriječena ako ostane u okviru starih smjernica, premda ih predstavljali sindikati.

“Počnimo s čistom državom – učinimo od prošlosti tabulu rasa” – to je duh budućnosti.