Liga za opstanak | Gordan Nuhanović

BOD U GOSTIMA

 

Trajna je brijao na hard core u rajonu Mažuranca i Glavnog kolodvora. Sama izvedba ovisila je o trenutačnoj inspiraciji, mada nije tajio da ih najradije okida onako s nogu – u grmlju ili u haustoru, rjeđe u autu, a nikada, baš nikada u stanu jer bi ga između četiri zida preuzimala kriza identiteta. Volio je Trajna svježi zrak, meku podlogu i nesputan pogled u zvjezdano nebo iznad Zagreba.

Taj petak Trajna je digao bezobrazno veliku lovu na nekoj transakciji hotelskim dionicama i htio me pošto poto počastiti kurvama: – Da se i ti opociš – rekao je.

Pala je već noć kada me napokon slomio.

Najprije smo uradili par neobaveznih krugova autom oko Mažuranca. Trajna je to zvao osmatranje: oborio je farove, u kazić munuo disco hitove osamdesetih. Kupio je i par konzervi piva, čisto da se ja malo opustim u ovoj prvoj fazi. Wunderbaum s retrovizora mirisao je na avokado. Ubrzo je razdrljio kravatu, opustio gornje dugme na košulji, progibao vratom i ramenima:

– Kurve, čovječe – zarežao je izbacujući donju vilicu prema meni – svuda oko nas!

Često je zaustavljao i kao nešto vrebao s nosom isturenim na prst do šajbe. Zanimao se za cijenu: – Pošto? – grmio je s jednom rukom na mjenjaču u leru. Kroz leptir unutra je strujala svježina noći. O da, zaboravih reći da je bila veljača i da su mačori vrištali po haustorima kao da najavljuju skori gubitak jednog junfera.

– Stoja – čuo sam kako cure uporno ponavljaju. Nijedna nije pristajala ići ispod cijene, a Trajna im je zauzvrat kresao birane psovke koje kao da je čuvao za ovakve prigode.

– One to vole – poučio me – to ih rajca!

Nisam baš bio siguran, ali ajde dobro. Kružili smo dalje. Poslije tamo nekog šestog, sedmog kruga po Mažurancu, Trajna je već divljao po sicu: roktao je baš onako pravo svinjski, zatim malo dahtao pa opet arčio po psovkama, bubajući šakom u tapacirani krov. Ubrzo je, međutim, spustio u zamjetno nižu brzinu: uozbiljio se, štaviše, namrgodio. Postao je, što bi rekli, delikatan. Ubrzo skužih da procjenjuje šta se to doista krije pod naslagama zimske robe.

– Ma vidi – insistirao je na curetku pod platanama. – Ima nogu i guzicu!

Što sam mu mogao reći, bio je u pravu.

– A neeee, nije ta za tebe – predomislio se i opet nagazio gas.

– Čuj, ima dobra usta, ako ništa… – dometnuh sa svoje strane.

– Ma jebeš usta. Jedino ako… – Trajna me pogledao kao da upravo otkriva nešto novo u mome biću, iako njemu, dakako, ništa nije bilo ni novo, a ni nedajbože čudno, kao da sam ga upravo ugodno iznenadio: – Mislim, lova nije u pitanju…

A ta moja neodlučnost potkopavala je cijelu akciju.

– Gledaj vamo jebogati, nismo na seminaru – opominjao me kad god bi osjetio nedostatak pažnje s moje strane, a onda mi je pokušao racionalno izložiti problem: – Čuj, mogli bi ostat suva kurca i mokrih opanaka dok ti izabereš, capito?

Uh. Ona u mišje sivoj bundi, pokraj znaka STOP, vratila ga je u akciju.

– Mmmmfff – Trajnin frktaj kao da je dolazio iz njemačkog pornića: – Ta je tvoja – reče. – Ona lažna plavuša! – I više tu nije bilo razgovora jer sam mu počeo lagano čepiti živac. Iz bunta je izvukao dvjesto presavijenih maraka: – Na – tutnuo mi je lovu u ruku – I nemoj obrukati registraciju!

– Molim? – upitao sam ga.

– VK 321 U – rekao je.

– A, da, jasno…

Vani je bilo hladnije nego što sam mislio pa sam ruke uboo duboko u džepove.

Čuo sam njezin šum iza ukrasnog žbunja. Odjednom, na slabom svjetlu kandelabra bljesnuo je komad carskog buta. Da je bila plavuša vidjelo se iz aviona, mada mi ni dandanas nije jasno po čemu to Trajna razlikuje lažne od pravih plavuša. Mislim, kad su sve plave.

Počeo sam skrupulozno, kao da se zanimam za neku ulicu ovdje u blizini:

– Dobra večer – ispustio sam očajno visok glasić dok je ona polako izranjala iz lijinog šala. Spazih grubu bradu, kao sjekiricom ocaparenu od žilave bukve.

– Koja je cifra danas?

– Stoja dečko, baš si srećko – istresla je pokazujući zlatnu dvojku.

– Nije malo – požurio sam se nadovezati. – A u haustoru?

– Jesi lud? Očeš da navućem reumu zbog pizdeka! – sumnjičavo me odmjeravala, od glave do pete. Nisam ja baš neka roba, ali taj Trajna me stvarno ujebao – o tome sam razmišljao tih oporih nekoliko trenutaka.

– Može biti da joj snaga leži u butinama – sjetio sam se Trajninih priča o ženi miješalici: ponajprije te zarobi bokovima, potom ti sisama imobilizira vrat; slijedi zahvat nogama preko leđa dok joj donji trap usisava sve što zapravo vrijedi od tebe.

– Đizussss!!!

Jedan auto malo je zastao, pa zatim oprao po gasu. Mačke su, rekoh, plakale u haustoru. Mirisalo je na snijeg. Zadigao sam kragnu. Tamo iza parka, žuti reflektor Hrvatskog narodnog kazališta ostavljao je buktinju na hladnom, srednjoeuropskom nebu.

– Topla soba, čupavac, halteri, tuš kabina – nabrajala je prednosti sobe, prodirući pogledom duboko iza moje skromne fasade. – Ti i ja, sami! – Bilo je to veoma jeftino i bez imalo truda s njezine strane, ali moj je Đikan već izgarao u nevinom transu; osjetio sam Ga gdje bodro starta na prvu loptu. Pogled mi se zamutio, u grlu je zapinjalo cijelo klupko knedli.

Osvrnuh se k autu. Trajna mi je dvaput blicnuo.

– Može gajba – procijedih. Topla soba, čupavac, halteri…

Pružio sam joj novčanicu.

Dok sam je slijedio na pristojnoj udaljenosti, dah mi je bio kratak, kao tanko rezan oštrom britvom. Zastala je pred pothodnikom i izula svoje visoke pete. Pritom, ako me sjećanje još dobro služi, nije ni provjerila slijedim li je uopće… Ali, čim je skinula štiklu, njezin je carski but ispario kao rukom odnesen i ovo preda mnom pretvorilo se u čisti oks – ma kao da je majka cijelog nogometnog podsaveza! Stajao sam tako ožalošćen dok mi je Đikan tonuo u tamni bezdan gaća. – Toliko o Trajninim procjenama – procijedih gorka srca dok je ona mirno, valjda riješena glupe prtljage, produžila u neonsku oazu Importanea.

– Dvije kune, čovječe, za cigare – trgali su me za rukav i malo je falilo da je izgubim u gomili što je nailazila iz suprotnog smjera, ali uskoro opazih zbijenu priliku ravnih tabana, dakako, s tim štiklama pod miškom kako uzdignute glave piči ravno u trnjanski mrak. Mudro sam usporio, bilijareći rukom po gaćama ne bi li, što se kaže, opomenuo Đikana da ne zbija tako mrtvačke šale, ali On se držao kao da smo čitav život bili na Vi, zapravo, kao da uopće i ne razgovaramo i da smo sasvim slučajno skupa: – Daj, daj – šaputao sam Mu panično – vadi glavu iz pijeska!

Šmugnula je u jedan od haustora. Požurih joj pridržati vrata, no ona se već penjala, točnije, tabanala uza drvene stube. Napipao sam vlažne zidove i paučinu. Jedan šišmiš propelerirao je negdje pri vrhu tavanskih greda. Pomislio sam na kraj: unutarnji organi na ruskom tržištu, mlada koža vračevima u Kongu, kosa za ćelavu bakicu u Palm Springsu, dok bi ovo malo loja po bokovima koristilo, recimo, industriji sapuna. Moje tijelo u Savi, dakako, trideset kilometara nizvodno. Već sam nazirao probleme s identifikacijom…

Napokon je otvorila vrata. Na ulazu je spustila ramena, podbočila ruke o razrađene bokove i – očito jako ljuta što ne odustajem – nezadovoljno me osmotrila. Opor je taj profesionalizam – to je bio osjećaj koji će me pratiti tijekom kratkog gostovanja. – Pazi malo gdje staješ – upozorila me i krenula naprijed.

Bila je to neobično duboka spavaonica s niskim stropom, osvijetljena golom žaruljicom oko koje su se rojile najgore zamislive bube. Netko je revao s ispupčenom trbušinom, netko pak iznenada zagrgolji iz mračnog ćoška: – Imaju noževe!

Nemirni snovi. Probušene čarape. Kiselkast smrad grizao je za oči, ali nastavljao sam prateći u stopu siluetu žene miješalice, mimo ruku što su visjele preko rubova kreveta, pazeći, naravno, gdje i kako stajem.

Onda je napipala slobodnu postelju. – Skidaj se – naredila je i okrenula mi svoje dupe: – Hlače samo do koljena!

Naravno. Pogledao sam ustranu. Neki krečbijeli deda na susjednoj postelji razjapio je neobrijanu njušku: – Spavaj mrcino – obrecnula se otkopčavajući grudnjak. A ono što je potom ispalo na bijedno svijetlo, dodatno me prepalo: – Pa ovoj ne trebaju silikoni! – To mi je bubnulo na pamet dok sam se navrat nanos razgaćivao.

– Do koljena – ponovila je prijekorno zirkajući u spavače po ćoškovima. Ali, onaj deda – vidio sam ga kako škilji kroz prste.

– Škilji – rekoh. Deda se promeškoljio i tek kad mu je priprijetila smrću, okrenuo se na drugu stranu i nastavio hrkati.

– A sutra će me žicati za rakiju – gunđala je obavljajući posljednje pripreme.

Sjećam se kako mi je majstorskim pokretom – iz zgloba – prišarafila kondom na još mlohavog Đikana. I On je, siroče, bio zatečen situacijom; pa čak i nakon što je minicu zarolala preko trbuha, otkrivajući tako onaj donji trap s kojim me Trajna toliko puta plašio, Đikan je ostao nekako uvučen u se i bojažljiv.

Potom se, uz uzdah, prevalila na leđa i butovi joj se razliše po SMB deki. Ugnijezdila je, ponajprije, dupe, zatim raširila noge te haltere opustila za jednu kopču, skupljajući kosu u pundžu. Od svih njezinih obećanja jedino su halteri bili izvjesni, ali nisam bio u situaciji da je podsjećam na njezine riječi.

– Idemo – reče kao da se radi o vožnji u luna parku.

– A jaknu – upitah – Da je skidam?

Opet je pokazala svoju zlatnu dvojku: – Ostavi je na sebi, pederu jedan, ma gle ga! – muštrala me hrapavim glasom kroz jecaje trulih federa: – Jesi došo jebat ili pričat, ha?

Počeo sam vrdati s Đikanom.

– Di je, di je? – šaputala je iz polumraka – Daj ga vamo!

– Tu je…

– Ma di, pizda mu materina?

– Malo lijevo…

– Nema ga!

– E sad si ga prošla…

Dok je tako ćapala u prazno, protegao sam se preko nje. Na pameti mi je bila u tom trenutku jedina moguća poza iz ilustriranog priručnika Seks u 101 pozi – jedan misionarski položaj, s tom razlikom što i dalje nisam imao što uložiti u tunel. Naime, Đikan je i dalje odbijao suradnju.

– Šeprtljo oguljena – pizdila je ispod mene na rubu strpljenja, odgurujući me na bok, te kao da čeprka po grincajgu u bašči, najzad uhvatila Đikana.

– Imaš još pet minuta! – priprijetila se stežući Ga u svome dlanu kao gumu za jačanje šake; tako je bilo, kad vam kažem.

Posegnuo sam za sisom.

– A kuda bi ti? – reče hvatajući mi ruku.

– Sisu – insistirao sam na sisi.

– To ti je još 50 maraka.

Dohvatio sam hlače i izvukao lovu iz džepa. Srećom, Trajna mi je dao dvije pedesetice. – Evo – rekoh navaljujući s obje ruke istovremeno. To je već bilo bolje. Gnjavio sam je s velikim žarom, ali kad sam se htio utopiti među sisama – ono baš da me nema na površini – povukla me za kosu.

– Pusa još 50 maraka – objasnila je.

Gledala me mirno i hladno.

Šutke sam joj predao novčanicu koju je zatim stručno zatakla za štipaljkicu haltera i dok sam se pokušavao zbrojiti hoću li imati još koju kunu za njezine guzove, osjetih da me usisala jednim prokušanim, međunožnim potezom: – Ups!

Tako sam dospio u ženu miješalicu, možda ne baš preduboko, možda doista i ne puno dalje od samog okna, ali šuškanje košuljice na najloniranom Đikanu budilo je neku nadu. Da joj baš i nisam najdraži gost oćutio sam to već načinom na koji ga je gnječila, zapravo, više ga lomeći među oštrim podvodnim hridinama, nego što ga je puštala da se, siroče, protegne i tako bar nakratko doživi domaćinsku atmosferu.

Jednom – dvaput – triput… – Koji sam ja jebač! – Ponos mi je već curio kroz uši, premda me od samog početka proganjala misao o brzom svršetku. To je, valjda, bio onaj hendikep gostujućeg terena: pritisak publike, pristani sudac, džombav teren, potkupljeni golman…

– Ajde – požurivala me.

Zakopah joj jezik u usta. – Bljak, pas ti mater… – dočekala me promukla kletva.

– Diši u stranu – siktala je, no nisam se tako lako predavao. Čitav set mog vretenastog mišićnog tkiva upirao se ne bi li Đikan izdržao do cenera: četiri, pet, šest… Odbrojavao sam u sebi. Neki će reći da je brojka deset više nego preskromna čak i za prvi put, no s njom, pomislih, bar pred Trajnu čista obraza.

Sedam, osam… – stvarno mi je bilo kao da unutra boravim čitav ljudski vijek, no giljotina je već bila spremna. – Osam… Osam… – Uspio sam prodrijeti još dva puta, kadli – kao po razrađenom planu – jednim krvničkim potezom njezina miješalica preskoči nekud u stranu i Đikan pljucnu, očito, zakovrnuta vrata. Čuo sam ga kako još malo grca u najlonu prije nego će se dati u panični bijeg prema poljskoj bolnici.

 

* * *

– Deset? – Trajna me pogledao i uključio žmigavac da obiđe cisternu koja je polijevala cestu. Složio je onaj neprejebiv smiješak: – Očeš reć da si je deset minuta rondao?

– Ma ne to. Deset puta unutra-van.

– A, tako! – sad su mu stvari bile kao jasnije, a onda je prešao na svoju muku:

– Znaš, nisam navikao na posnu piletinu i sad me šnjira tu unutra. Nekako… – Trajna se slobodnom rukom držao za trbuh. – Nekako mi je zasjela na želudac.

– Piletina? – ja sam vidio samo stare kokoši na trotoaru oko kolodvora.

– Pravo pile – Trajna je cmoknuo fronclu mesa iz prednjeg zuba: – Bio sam na večerici s jednom damom, he, he. – Zatim je pljucnuo kroz prozor: – Za predigru, kužiš?

– Čekaj, večerao si piletinu?

– Već dugo pikiram jednu s protezom na prednjim zubima, znaš one što imaju metalizirani osmijeh?

– Uh.

– Otfurao sam je u Express na kuhanu piletinu. Samo bijelo meso od leđa, kužiš? Reko sam kuharici da ih dobro, ali baš dobro raskuha prije nego nam posluži solo, bez sosa i krompira. I baš se nekako poklopilo da je dama ovih dana na dijeti pa je nisam trebo nešto posebno nagovarati. Bila je to obična večerica pod svijećama – Trajna se drmusao od smijeha. – Ali svaki je zalogaj gricnula tom svojom željezarijom na prednjim zubima, takav je bio dogovor – Unatoč cerekanju Trajna je govorio u dugim svečanim pauzama između svake riječi, kao da mu misli stižu prekoocenaskom poštom. U njegovim očima prepoznavao sam odsjaj plitkih lokvi na cesti.

– Kuhana piletina se dobro uvlači u protezu – objašnjavao je Trajna. – To ti izgleda otprilike kao da se glistice mrijeste između zubića i htio sam gledati, čovječe, taj zalogaj piletine kako joj zapinje u protezi, te duge bijele pileće žlundre koje joj strše kroz metal prije nego što ih istjera jezikom…

CD s disco hitovima i dalje se vrtio, samo tiše nego prije. Prepoznao sam Nenu u pjesmi Einmal isti Keinmal i neprimjetno pojačao.

– Čak mi je dopustila da joj jednu žlundru jezikom isisam iz proteze – rekao je.

Spustio sam automatsko staklo na prozoru. Trajna me sažaljivo gledao kako se skupljam na svojoj strani kabine, kao fetus.

– Hej – čuo sam njegov vedri usklik. – Ali, poslije je sve bilo obično, majke mi… ovdje iza, na sicu.

Pustio je volan kako bi pritegnuo kravatu. Spretno je zakopčao manžete na rukavima košulje, popravio kragnu i pogledao se u retrovizor.

– Jesam čupav, ha?

– Nisi – rekoh.

– Siguran si? Nemoj da me žena pita gdje sam bio… – rekao je.

Zaustavio je na jednom ugibalištu i izišao napolje. Otvorio je prtljažnik iz kojega je potom izvadio sjedalicu za bebe. Prije nego će je pričvrstiti za naslon, Trajna je baterijom pregledao stražnji sic: – Nikad nisi siguran – mrmljao je petljajući s kopčama – jer te fleke…

– Uvuku se u presvlake – prekidoh ga.

– I ne samo da se uvuku – primijetio je Trajna – nego nema te kemije koja će ih poslije istjerati van…

– Te se fleke, Trajna, znaju proširiti…

– I ne samo da se šire, nego izjedaju opruge!

– Pojavi se hrđa – rekoh.

– Možeš, čovječe, možeš odmah mijenjati cijeli sic!

– A koliko to košta – lanuh bez veze sa suvozačevog sjedala paleći cigaretu na cigaretu. – Koliko sve to košta u jednom ovakvom autu?

Pratio sam na retrovizoru ogromnu Trajninu figuru kako pomno traga za flekama petljajući usput s patentom beba stolice. Njegov mi je zadah bio za vratom, zadah pokvarenog želuca iz kojega su u ovu ledenu noć kuljali otrovi različitog porijekla. Učinilo mi se da ovo iza ipak predugo traje i kad sam skupio snage da okrenem glavu, shvatih da me motri kroz polumrak, četveronoške osovljen po stražnjem sicu, kao neka naglo nabujala buba što se sprema da mi odgrize komad uha i potom ga, u vožnji, ispljune kroz prozor, hladeći jezik na ledenom propuhu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.