Liga za opstanak | Gordan Nuhanović

FAMA O TRATINČICAMA

 

Tih godina, popularna je bila engleska trava. Čak je postojala firma specijalizirana za takvu vrstu trave. Imali su dostavu u kuću, odnosno, u vrt. Dva do tri dana uoči postavljanja trave, frejzom bi obradili tlo. Bili su to uredni i čisti radnici; niti su žicali pivo niti ostavljali opuške za sobom. Radili su u tišini i što je najvažnije – marljivo, a radna odijela u zelenoj nijansi mlade trave djelovala su iznenađujuće uredno, tako da je gospođa Beba sa zadovoljstvom pratila njihov posao stojeći na vlastitoj verandi. Zatim su valjkom izravnali parcelu. Na dan postavljanja trave granulo je snažno majsko sunce i radnici su pred Bebinim očima razmotali engleski travnjak kao rolu tepiha, poravnali ćoškove i ivice, dobro zategnuli sa svih strana da ne ostanu neželjeni navori. Pojedine su dijelove još malo ušuškali zemljom crnicom iz posebnih vreća. Razvukli su zatim crijevo od šahta i onda dugo, dugo polijevali travnjak onim karakteristično raspršenim mlazom od kojega kapljice blistaju kao zlatno iverje.

Beba je oduševljeno primila savjet predradnika, nekog Marjanovića, ako se dobro sjećala, o tome kako je englesku travu najbolje ne gaziti, a ukoliko je to baš nužno, predložio joj je papuče od impregnirane gume, iz njihova asortimana.

Dakako, Beba je pristala. Po dva para papuča uvijek će držati na verandi, a ona i muž, rekla je, ionako žive sami tako da nema straha da bi djeca mogla ugroziti travnjak. Psa su se davno riješili. – A mačke – pitao je suhonjavi predradnik – predstavljaju li vam mačke problem?

– Imamo luftericu, zapravo muž je ima – priznala je Beba kroz suzdržan osmijeh, te dodala: – Za one najupornije mačke. A taj predradnik, naočit i nevjerojatno ljubazan gospodin, doduše ponešto mršav, ali po Bebinom ukusu, uljudno se zahvalio, zaželio sve najbolje njoj i njezinom engleskom travnjaku i otišao, isto onako poslovno kao što je i došao.

Pri povratku s posla, Bebin suprug Franjo zatekao ju je gdje blaženo promatra engleski travnjak. Pod rukom je držala pregršt besplatnih kataloga od firme, što je moglo značiti da ondje, na verandi, sjedi već tko zna koliko dugo.

– Boja – upozorila ga je Beba ne dižući pogleda – pogledaj samo tu boju. Zbilja, zagasitozelena boja posebno je šarmirala i Bebin je suprug Franjo ovio ruku oko njezina struka, nekoliko je puta blago dohvatio za šlaufove sala pod keceljom, ne bi li joj dao do znanja kako, eto, u cijelosti dijeli njezin ushit. Bilo je rano poslijepodne bez vjetra i vlati trave mirno su titrale začešljane poput rojtica na tepihu, a kada bi im se čovjek približio, ono baš skroz blizu – kao da se sprema stupiti na tu zelenu površinu – mogao je osjetiti podatnost tih zelenih vlakanaca, kao da to i nije neka obična travulja po kojoj si se kao dijete valjao i pljuvao i pišao i grabio njezine busene. Za ovu se travu bez oklijevanja moglo reći da je izuzetna, kao da je nastala križanjem najboljih svjetskih trava u onim laboratorijima gdje je nemoguće vidjeti travu ili nedajbože prljavi busen zemlje; okruženje je to steriliziranih ampula, bijelih rukavica, štrcaljki i duguljastih epruveta, a pod lupom što povećava i do nekoliko hiljada puta, zbiva se taj glavni proces koji na koncu dovodi do željene boje i kvalitete i, dakako, tog jednoobraznog izgleda na kojemu već generacije odmaraju oči. Eto, to je prolazilo Bebi kroz glavu dok je te večeri, pod usmjerenim reflektorom, natapala travnjak vodom iz gradskog vodovoda. Krećući se polako u specijalnim papučama od impregnirane gume, Beba je istodobno ćutila mekoću i sklad pod tabanima, a srsi užitka strujali su joj tijelom kao u najboljim salonima za masažu gdje osjećaji ugode proizlaze iz jedva zamjetnih dodira.

Zaspala je s licem prema mužu, poslije toliko godina.

Sutradan ujutro, odmah je iščilila na verandu, na zasljepljujuću svjetlost kasnog maja, oplahnuta svježinom koja se dizala iz zatravnjene površine. Najprije je pomislila da se radi o varljivoj igri svjetlosti. Stoga je zažmirila jer joj sunčane naočale nisu bile nadohvat, a potom zasjenila dlanom oči koliko je već mogla. Ali više nije bilo sumnje: engleski travnjak budio se prošaran tratinčicama, njezinim žuto-bijelim glavicama, od ruba do ruba travnjaka, ponegdje u gušćim grupama, valjda na onim dijelovima koje su bile natopljenije vodom.

Obula je papuče i zašla u travnjak.

Kidala je tratinčice iz korijena. Neke su bile žilavije. Na jednoj stapki, porezala je prst, pri vrhu jagodice jedva da se pojavila zagasitocrvena kap. Nekim čudom, Beba bi neprekidno ovdje-ondje previdjela koju tratinčicu, tako da se morala vraćati. Brala je jedno pola sata. Sva se uspuhala. Travnjak je mjestimice ostao polegnut od stopala. Pa da, naravno, prisjetila se da joj predradnik napomenuo kako nije uputno pretjerano dugo boraviti na travnjaku, najduže 25 minuta. Čak i u tim ekstra papučama. Stoga se hitro i na prstima, izmjestila na betonsku stazicu. Znoj joj je probio pazuhe bade-mantila, neki svrab, ali bez osipa. I blaga vrućica, kao pred gripu.

Vratila se na verandu prilično rastresena. Nije ni primijetila da naramak iz korijena ubranih tratinčica i nadalje drži rukama. Zatim ih je zbunjeno spustila u kantu. Dolje su još uvijek gdjegod probijale žuto-bijele glavice.

Beba se držala uputa. Zalijevanje dva puta dnevno, rano ujutro i kasno navečer. Tokom dana jedno grabljanje posebnim zglobnim grabljama. Preporučalo se bacanje humusa, sredinom tjedna. Dvije-tri šake humusa, ne više.

Ali, već oko ručka, tratinčice bi ponovno prošarale travnjak.

– Nevjerojatno – čudila se Beba – kao na seoskoj livadi!

Beba je bila u godinama kada je trebalo izbjegavati stres. Duga kavenisanja na verandi, tako je Beba zamišljala ovo malo godina što je još ostalo mužu i njoj. Dobro su se slagali. Devizna štednja obećavala je sigurnu starost. Franjo je još radio, ali skraćeno, kao savjetnik direktora lokalne banke, više zbog sebe, ne radi nekih para jer imalo se, što bi rekli, i valjalo je uživati, povlađivati svojim prohtjevima, eto, uz tu kavu na verandi, s pogledom na engleski travnjak. Zar tražimo puno, pitala se Beba motreći tratinčice.

Mora da ima neko žarište u komšiluku, zaključila je Beba i u danima što su slijedili, dala je podići zid od dva metra, jedan solidan zid s ukrasnim bijelim ciglama što je, osim kao zapreka širenju sjemenki tratinčica, služio i kao kontrast englesko zelenoj kako bi još snažnije došla do izražaja. Muž je bio protiv, općenito protiv zidova, ali htio je da žena bude sretna: zapravo, htio je malo mira i ništa više. I bi mir, ali do slijedećeg jutra: travnjak se naprosto gušio u tratinčicama, od ruba do ruba, kao da ih je pod okriljem noći netko ondje posadio.

Kao i svako jutro Beba je prionula zalijevanju travnjaka, ali ponešto odsutno, ne vodeći računa gdje i koliko dugo gazi, crijevo joj se vuklo među nogama, kao mrtva zmijurina.

Valjalo je djelovati odlučno i brzo.

U ulici se pročulo za Bebin problem. Komšija joj je natuknuo, onako preko ograde i u prolazu, da ima neki stroj koji čupa tratinčice. U prvi mah, Bebi se učinilo suludo: stroj za uništavanje tratinčica! Kako to može bit! Ali, poslije ju je počelo kopkati. Jedan dan, kad su tratinčice u punome cvatu gotovo posve prekrile skupi engleski travnjak, Beba se ponovno raspitala kod tog tipa na kraju ulice, ali držeći se kao da joj i nije nešto naročito stalo, više kao bizarnost, što drugo, a čovjek u plavom radnom kombinezonu i s kosilicom pred sobom, mogao joj je samo ponoviti ono što je i on sam negdje načuo: stroj koji čupka tratinčice, a travu ostavlja nedirnutom. Navodno se može nabaviti preko u Mađarskoj, u specijaliziranim dućanima, molovima. Potom je slegnuo ramenima, ništa više nije znao o tome, osim da ponegdje ljudi također muku muče sa sličnim problemom.

Beba je dugo i opširno razmišljala, nastojala je sve uzeti u obzir. Opet, nije se htjela istrčavati, da joj se komšije ne smiju. Kakva bi to makina mogla biti? Možda poput usisavača? Ma glupost, odbacila je to kao čistu glupost. A neki visokoosjetljivi, uvjetno rečeno, pametni stroj – programiran da prilikom branja selektira stabljike tratinčice od trave? Hm. Debljina stapke, pa naravno, u tome bi mogao biti vic!

To jutro, Beba je počupala tratinčica koliko je mogla jer već ju je stezalo u križima od svakodnevnog saginjanja i naprezanja. Osim toga, nije smjela hodati travnjakom duže od 20-25 minuta, da se ne ugazi, pa je i u tom pogledu bila limitirana. Uglavnom, sačekala je muža da se vrati s posla, potajice ubacila pasoš u torbu, promrmljala nešto polurazumljivo – kao da ide na groblje i još ponegdje – te sjela u auto i uhvatila kurs prema pograničnom Szegedtvaroszi, u Agrometro gdje bi zacijelo, računala je, trebalo biti takvih strojeva.

Taj mađarski! Objašnjavala je rukama i nogama, čak je došao i menadžer firme. Beba ga je, naposljetku, izvela van, na službenu tratinu. Bio je to nepovjerljivi gospodin, posebno nabrušen na napirlitane strankinje, tako ju je bar gledao, kao da nalazi stotinu mana na njezinom licu, te usput očima davao znakove dvojici prodavača u kutama. Ali kako na travnjaku nije bilo tratinčica, Beba je čučnula iznad tulipana, gledajući menadžera u oči te potom iščupala tulipan iz korijena, kao što je to radila s tratinčicama na svome travnjaku. Menadžer se mrštio; imao je čupave, spojene obrve. U nosnicama mu je vidjela dlake, ali je nastavljala čupati tulipane, pariškoplave, mađarskozelene, brazilskožute – sve dok menadžer jednim oštrim pokretom glave nije odlučio dokinuti skrnavljenje tratine Agrometroa. Ona dvojica koja su spremno čekala izvrnutih šaka, dograbiše Bebu. Dok su je izvlačili iz vrta, poderala je najlonke, čak je i štikla napukla u tom naguravanju prema glavnoj kancelariji. Cvijet s šešira pao je na cipelu glavnog menadžera i on ga je bijesno šutnuo. Odrezali su joj globu. Bilo je to puno forinti, toliko puno da je Beba morala promijeniti sve marke koje je potajno uzela iz kućnih zaliha, a kad je upalila auto i krenula, mjenjač je bio u rikvercu i dosta je snažno bubnula neko vozilo parkirano iza. Bila je blatnjava pod dugim noktima, kose razbarušene, psujući tiho dok je oštro ulazila u zavoje. Jedva je čekala da dođe kući i legne u kadu. Smrkavalo se nad granicom. Uhvatio ju je prolom oblaka. Brisaći su jedva uspijevali zbaciti vodu sa šajbe. Ništa nije vidjela. Samo sivo i smeđesivo. Morala je stati sa strane, pričekati da se nevrijeme malo smiri. Primijetila je da joj je rub suknje mokar. Auto je negdje puštao vodu, taj skupi auto koji su išli kupiti čak u Njemačku, s automatskim mjenjačem i ubrzanjem do 100 km za samo 9,3 sekunde. Došlo joj je da zaplače od muke, a onda ju je počeo hvatati strah. Bila je sama na cesti, u ravnici bez ijedne vertikale. Bujice su divljale. Pokrenula je auto. – Pa šta bude – prošaptala je. Kući je došla tek iza ponoći. U kuhinji je gorjelo svjetlo. Pred vratima je namjestila kosu, obrisala razmuljanu šminku oko očiju te blato sastrugala sa štikli. – Pa da, peta je ipak napukla – konstatirala je, otključavajući ulazna vrata. Franjo je sjedio s obje ruke na stolu, odajući dojam nekoga tko se tokom posljednjih sati temeljito izmirio sa sudbinom. Kimnuo joj je i prekrižio ruke. Doista je bilo tiho, starački tiho. Beba je objesila mantil: tek joj tada sinulo da nije smislila nikakvo objašnjenje za svoj dugotrajni izostanak. Zastala je. A kada je napokon izustila da nešto kaže, Franjo joj je upao u riječ: – Ništa mi ne govori, u redu je – rekao je. – Ma šta – Beba je naglo mijenjala izraz lica – ma šta?

– Kažem ti, sve je u redu. Franjin glas imao je dubinu propovjednika u akustičnoj crkvi. – Sve ove godine – nastavio je gladeći čašu – htio sam ti to reći i mislim da je sada prilika. Beba se podbočila o rub kuhinjskog elementa i glavu nakrenula u stranu, da bolje čuje. Osjetila je kako joj nanosi šminke cure niz obraz, po butinama pak dražila ju je vlaga koju je donijela izvana.

– Uvijek sam bio neaktivan – govorio je Franjo kao da se nadovezuje na misli stare kao Biblija – a ti znaš o čemu ti ja govorim.

– Nemam pojma – prasnula je Beba, čak se malo nasmijala. – Šta bulazniš, matori? Jesi pio? Kasno je, ujutro radiš!

– Znaš ti – nastavio je – a to se svakome događa, ta nesreća da ti priroda ili štagod bilo već, da ti jednostavno oduzme taj dar, što nije rijetkost, kažem ti Beba, ma štogod ti o tome mislila, ali opet to je tvoje prirodno pravo i ja ti ništa ne mogu zamjeriti.

Zatim ju je pažljivo odmjerio.

A Beba je otvorila slavinu, grlo joj se sasušilo. Franjin pogled bio je zamućen, ali lice mu uopće nije bilo tmurno, štoviše nekako vedro, rasterećeno, tako joj se bar učinilo na svjetlu kuhinjske lampe. Zastao je očekujući da ušutka vodu u sudoperu, a onda je opet progovorio: – Pokušavao sam na sve načine, o tome, draga moja, ti teško da išta znaš, jer nisam te htio time opterećivati, a imao sam i neki glupi, muški ponos, zovi to kako hoćeš, ali to je toliko snažno da čovjeku ne dopušta da bude iskren. Koliko sam ti samo puta slagao kako idem na službeni put, a zapravo sam pohađao razne kure, sve redom najuglednije klinike. Probao sam Viagru, razne ručno spravljene meleme, a ovaj čir na dvanaestercu, što misliš, odakle mi? Pa od tih silnih lijekova koje gutam kao bombone, jer prepisivali su mi svašta, čak i kurve, ali, oprosti mi najdraža, ni kurve, kao što vidiš, nisu pomogle: pimpek se nikako ne diže!

Opet je nastupio tajac.

Beba se zamislila, zaškiljila u bijele podne pločice, Franjo je uzdahnuo: – Htio sam ti reći, Beba, ma tko god bio taj tip, da imaš moje puno razumijevanje – te Franjine riječi prigušila je škripa stolice po podnim pločicama dok je podižući svoje mlohavo tijelo, sijedom glavom dodirnuo stropnu žarulju. I svjetlo se pomjerilo, lijevo-desno, izdužujući na trenutak njihove sjene, kao na kraju filma.

– Ah – bilo je sve što je Beba izustila dok je Franjo nestajao u mraku spavaće sobe: – Ah! Osjetila je noge, drhtale su, neka slabost iznenađujuće brzo obuzimala joj je butine tako da se rukama morala podbočiti o rebra radijatora, tik uz prozor. Pogledala je van. Kiša je posustajala, a reflektor bacao usmjereni mlaz svjetlosti na engleski travnjak. Bio je to 500-watni reflektor kojemu niti jedna tratinčica nije uspjela promaknuti.

Bebine jarkocrvene usnice, prislonjene o prozorsko staklo jedva da su se pomjerile dok je gledajući engleski travnjak, tiho, kao da kune, šapnula: – Sutra ću ga dati izbetonirati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.