Liga za opstanak | Gordan Nuhanović

JOGI JE U GRADU

 

Nema tome dugo otkako je poštar donio pismo. Bilo je to neko gluho međuvrijeme u kojem su neuobičajeno veliki računi za vodu i struju sijali paniku u naselju. Stoga je Braco vrebao na poštara još rano izjutra. I kad ga je spazio kroz prozor kako zaustavlja službeni moped, pomislio je, dakako, na račun za plin.

– Ma sto posto je plin – promumljao je ustajući od kuhinjskog stola po kojem je raširio odreske računa. Braco se zapravo tek navikavao na prijevremenu penziju, na ta samotna i tiha prijepodneva uz obrazovni program Hrvatske televizije. Žena bi mu prethodnu večer ostavila popis stvari koje je trebao obaviti dok je na ona na poslu; najbitnije je bilo kokicama baciti smjesu na zemljanom dijelu dvorišta, te usput – kada je već napolju – iz dubokog hladnjaka u ljetnoj kuhinji donijeti kosti za juhu. Negdje oko podne pristavljao je vodu i ubacio kost, a zatim, s vremena na vrijeme, žlicom lovio mast koja bi isplivala na površinu. Sve u svemu, bilo je to premalo za čovjeka Bracine snage.

Kći Lana se još nije bila probudila kad je poštar uručio pismo. Braco je bio toliko smeten tim pismom da je zaboravio pitati čovjeka zna li išta o glasinama da bi penzije mogle opet kasniti? Vratio se u kuhinju, prevrćući pismo među prstima. Pipao ga je, zagledao, mirisao. Da stiže izdaleka, bilo mu je jasno i prije nego je stavio očale na nos. Čak je i kuverta bila nekako čudna, poput onih ekoloških, a opet ne baš takva, više ga je, recimo, podsjećala na lošiji WC papir. Pismo je potom spretno rasparao nožem za tortu, cak-cak, u dva mat poteza. Voda u loncu lagano je krčkala na štednjaku, izvana se čuo mrmor sitih kokica pošto je televizor radio bez tona.

Iz omotnice je, međutim, ispala fotografija. Primičući isprva polako fotografiju svojim muljavim stakalcima očala, nekako nije htio vjerovati intuiciji. I tek nakon što je okrenuo na poleđinu, nešto ga žignu u prsima. Pisalo je: Dragim kumovima pozdrav od Draška, te još malo ispod: Radžastan, Indija.

– Jebote – ote mu se – pa to je on, kumče – šaputao je već pomalo zadihan od uzbuđenja. Mali Draško – Braci će on uvijek ostati drago kumče, iako odavno više nije mali – na fotografiji je pozirao ispred nekog rasklimanog autobusa čiji je stražnji trap skroz polegao po prašnjavoj cesti, pun kao šipak. Lijepo se vidjelo da je i krov te olupine načičkan ljudstvom. Braco se potom spustio na stolicu. Opet je okrenuo poleđinu, možda nije dobro pročitao: Radžastan, Indija.

Braco se zatim usredotočio na Draška. Gdje su mu samo one zlatne loknice? Sjetio se Draškovih loknica zbog kojih su svi vriskali od sreće, ali Draško, njegovo kumče, bio je sada obrijan na nulu, s time da mu je niz stranu padala jedina tanka i frčkava pletenica. Prošao je palcem po fotografiji. Učinio mu se bljedunjav, oni obraščići kao da su izvjetrili, a opet, istinabog, nije mogao odrediti koliko je doista oslabio pošto je Draško na sebi imao široki plašt boje narandžine kore ili možda još malo svjetliji.

Uzdahnuo je ustajući da smanji štednjak, pogleda prikovana za Draška.

Eh, kakav je to dečko bio, pomislio je.

Stajka ga je zatekla kako pilji kroz prozor. Odmah je upitala za Lanu. Rasijano joj je odgovorio kako izgleda uopće nije ni ustajala iz kreveta. Stajka, koja je mirisala na radno prijepodne, prevrnula je očima i pristupila štednjaku.

– Dobro, šta je s tobom, molim te, zašto ne slušaš što ti govorim? Zašto nisi stavio kosti u vodu za juhu? – Čak je i paketić mesa bio pogrešan. – Jesmo rekli da izvadiš kremenadle – rogoborila je nad radnim elementom – šta ću sad s ovim? Braco je napravio nedužnu facu; još uvijek nije razlikovao govedinu za saft od svinjetine za šnicle.

– Znači opet krivo? – bilo je sve što je rekao prije nego će ustati da ženi pokaže fotografiju.

– Je l’ ga prepoznaješ?

– Pa to je Draško – iznenadila se Stajka. – Naš Draško, kumče – govorila je ozareno škiljeći u fotografiju iz Bracine ruke. – Odakle se to javlja – upitala je, a Braco je uzeo pismo i okrenuo ga na poleđinu.

– Ra… Radžastan, Indija – pročitala je Stajka. – Gdje je to?

– U Indiji.

– Bože… – uzdahnula je rješavajući se kaputića na sebi.

Lana je upravo silazila u kuhinju. Bila je u donjem dijelu pidžame i sneno se motala između njih.

– Dobro jutro, mlada damo – značajno joj je dobacila Stajka.

Braco je prislonio Draškovu fotografiju uz vazu na komodi.

Nešto kasnije, svi troje sjedili su za ručkom. U jednom trenutku, Braco je odložio žlicu, ustao i posegnuo preko Lane za fotografijom. Položio ju je na stol, bliže sebi. Jeli su, po običaju, šutke. Lana je u nekoliko navrata pogledala fotografiju, ali bez komentara. Naposljetku, kada se objed primaknuo kraju, oglasio se Braco: – Jadan naš Draško.

Odnoseći šerpu sa stola, Stajka je dobacila: – Jadni naši kumovi, a Braco, kao da se ispravlja, doda: – Jadni svi oni skupa, i kumovi i Draško – no riječi mu zaguši zvonka buka Laninog escajga. Ustala se uz škripu stolice te, usput čapajući jabuku iz zdjele, dugim je koracima odlepršala stepenicama u svoju mansardu.

Popodne, uz kavu, Braco je i dalje bio pod dojmom. Nazvao je kumove. Stajka ga je napeto gledala dok je stajao iznad nje sa slušalicom na uhu. Zvučao je sućutno, a nakon što ih je pozvao da svakako svrate večeras (slagao je da Stajka već mijesi pitu), spomenuo se, kao uzgred, Draškova pisma.

– Baš lijepo od njega što nas se sjetio – rekao je kašljucajući u slušalicu, a potom je minutu-dvije nijemo kimao glavom dok je Stajka znatiželjno otvarala usta.

– Doći će – rekao je nakon što je dva puta provjerio sjedi li slušalica dobro na telefonu.

Stajka je brzo razvlačila kore i baš kad je mislila kako svakako valja provjeriti imaju li piva za kuma, čula je Bracu kako joj šuška za leđima.

– Čuj – počeo je – a di je Lana nestala ?

Stajka pojma nije imala.

Bracina tjelesina kao da se objesila u nekoj zamišljenoj točki. Bio je grdosija, gotovo dvometraš. Nekada je trenirao plivanje, zapravo sve tamo do prvog infarkta držao je pristojno vrijeme u delfinu, a potom se zadovoljio povremenim lovom u lokalnom Lovačkom društvu Vepar. Volio je zaviriti u kotlić – to se vidjelo po njegovoj kilaži, mada mu je doktor strogo zabranio masno. A kad ga je drugi put zdrmalo, tog puta još malo jače nego prvi puta, morao je zanemariti i lov. Kombinat ga je poslao u prijevremenu penziju. Sada se pomalo bavio kokicama i popodne bi katkada ušao u garažu, ali slab na majstorluku, brzo bi iz nje i izlazio. Nije imao hobije. U posljednje vrijeme Lana i on znali su se biciklima izvesti u prirodu, zapravo, ne baš u pravu prirodu, nego u neke preživjele šumarke izvan grada. Uostalom, Braco je osjećao kako jedva da poznaje svoju kćer i bilo mu je žao zbog svake propuštene godine. Potajno je sanjao o još jednom djetetu, bio je siguran da bi mu sada posvetio više vremena nego što je posvećivao Lani i dok je slušao kćer kako nadahnuto priča o tome kako je važno disciplinirati tijelo i duh, o putu oslobođenja i sve tako o tim, Braci slabo nerazumljivim temama, pokušavao je doznati nešto više o njezinim planovima. Ali, Lana mu je nekako izmicala, ostavljajući ga bez konkretnih odgovora. Osim toga, gledala ga je bez ljubavi, nije mu se umiljavala i nikada mu se ne bi onako mazno vješala o ramena kao što su to radile kćeri njegovih poznanika. Bile su mu čudne Lanine reakcije poput one za ručkom. Jednostavno bi nekuda otišla, posve iznenada kao što će, plašio se, ubrzo otići zauvijek, čim diplomira.

– Šta to imaš u ruci – upitala ga je Stajka preko ramena.

Braco se trznuo iz svojih misli, pokazujući joj makinalno knjigu koju je našao u Laninoj sobi. – Joga za početnike, bože svašta – rekla je Stajka. Bilo je to džepno izdanje s ponekim crtežom ljudi u prilično nesvakidašnjim položajima. Listao je stranice. – Dobro, odakle joj to – čuo je Stajku, ali samo je slegnuo svojim širokim plivačkim ramenima. Nešto mu je naglo palo na pamet.

Otisnuo se do Draškove fotografije na komodi. Čelo mu se nabralo dok je, po tko zna koji puta toga dana, uzimao fotografiju u ruke. Samo, taj put srce mu je malo kao preskočilo.

– Odgodi kumove – rekao je. Stajka ga je, što se kaže, bijelo pogledala. – Ma zapravo nemoj, u redu je – Braco se pokušao nasmijati, ali jezik mu se nekako otromboljio dok je vukao noge u smjeru dnevne sobe.

Kumovi su stigli prerano. Za stolom, uz pivo i štrudlu, Braco je nastojao ne gledati ih suviše napadno. Bili su to ljudi njihovih godina. Rijetko su se viđali, ali od zadnji puta Braci se činilo da su se postarali, sve više nalikujući jedno na drugo, zapravo na babu i dedu, samo što su im ruke još uvijek djelovale mlado. Kum je govorio o postotku sumpora u dizel gorivu. Te večeri, poslije dugo vremena, Braco je popio pivo. Kum je u par navrata uhvatio pronicljiv Bracin pogled, ali bio je u žaru priče; automobil mu je patio od sumpora u dizel gorivu i nije znao šta da poduzme. Neki dan ostavio ga je u sred grada i ni makac dalje, pričao je o svom starome, kako je volio reći, uredno servisiranom i garažiranom Aleko Moskviču. Stajka i kuma imali su svoje teme, a onda je Braco, na isteku večeri, upitao za Draška. Odgegao se do komode u kujni i odatle donio fotografiju. Svi su ušutjeli. Kuma je obrisala oči maramicom, dok je kum pijuckao pivo u kratkim gutljajima. Stajka je htjela nešto poduzeti, čak je bila upalila televizor i skrenula temu, ali kumi je već lijevalo niz obraze i par krupnih suza klizilo je Draškovom fotografijom ostavljajući za sobom sjajne pruge kao da ih prži sunce Dalekog istoka, a ne tek blijedo svjetlo sobnoga lustera.

Braco je ipak uspio izvesti kuma na travnjak. Noć je bila lijepa, ali prohladna, tipična za kontinentalno ljeto u povlačenju. Stajali su pod mladom lozom koja se tek trebala zaplesti oko metalne konstrukcije.

Kako je počelo, to je zanimalo Bracu. Bio je obazriv spram te bolne teme, znao je da to već dugo traje, da su, u međuvremenu, kumi popustili živci i da pije neke jake doze; znao je i da je kum dobio tri kamenca u žući i da operacija visi u zraku. Sve to Braco je imao u glavi, ali odluku je donio još poslijepodne kada pronašao Laninu knjigu.

Poslije dužeg razmišljanja, kum je, piljeći u mrak, napuhao obraze. Vidjelo se da je temu Draškovog odlaska od kuće prošao već toliko puta, što sam, što skupa sa ženom.

– Počelo je s jogom – protjerao je kum kroza zube s dozom ogromne sigurnosti. U tom trenutku Braco je osjetio srčani mišić kako mu treperi pod pamučnom majicom. Duboko je udahnuo – tako mu je doktor savjetovao. Pomislio je na šećer i vodu, ali samo se šutke svalio u pletenu stolicu.

– Braco, jesi li dobro? – čuo je kuma, ali nekako kroz unutarnju buku.

– Mislim da bi bilo dobro da počneš tankati ložu – govorio je Braco upirući se ostati priseban. – U loži nema sumpora, a i jeftinije je od dizela – pokušao je uvjeriti kuma koji je već utrčavao u kuću, galameći neka donesu čašu mlake vode i neka je dobro dobro zašećere!

Sutradan ujutro, Braco nije osjećao nikakve simptome.

Prvo što je napravio toga jutra bilo je da na prstima dođe do Lanine sobe u potkrovlju. Proškiljio je kroz ključaonicu. Spava, pomislio je. Otvorio je vrata i na prstima otapkao tih par metara. Od prve je spazio knjigu Joga za početnike, tik do Laninog uzglavlja i brzo je uzeo te potom tiho zatvorio vrata za sobom.

Knjigu je bez razmišljanja odnio na divlju deponiju uz rub naselja. Zapravo, ova šetnja bi mu prijala da ga nije hvatala zebnja u vezi s Lanom. Razmišljao je o tom njezinom interesu za svakidašnji život. Recimo, o muškarcima uopće nije pričala, zapravo čim bi je pitao ima li dečka, Lana se povlačila u sebe, kao da nije znala što bi rekla. Osim toga, svako popodne tajanstveno je nestajala i kući se vraćala tek kasno navečer.

Oči mu je bola ta njezina široka odjeća – nimalo seksi, u svakom slučaju.

Braco se uhvatio da priča sam sa sobom, no cesta je, kao i svakoga jutra, bila prazna i tiha. Jedino je poštarev motorić prduckao u daljini.

Pred kućom je riješio kako neće dizati paniku, štoviše, pokušat će mirno popričati s Lanom. I to nasamo, naravno, jer Stajka bi, zaključio je, dobila živčani slom. Pa i on zna neke finte, pomislio je, nije on staromodan otac; čuo je, uostalom, za te techno partije i tabletice što se cuclaju kao bomboni, a tokom jednog poslovnog puta u Plovdiv, neki ga je poslovni partner ponudio marihuanom zbog koje je, istinabog, želudac izvrnuo u hotelski klozet.

Smijuljio se ulazeći u kuću. Stvarno se solidno osjećao. Onaj napad od sinoć izgleda da i nije bio neki ozbiljan napad, prije prolazne smetnje pred promjenu vremena.

To popodne, Lana je digla frku na Stajku. Izgledala je izbezumljeno s kosom preko očiju dok su joj po vratu probile roza fleke od bijesa.

– Moja knjiga – vikala je – gdje si mi makla knjigu? Stajka je baš mutila nešto s puno jaja i brašna. Isključila je mikser. Ponekad bi joj se pogled ukrižio pa bi izgledala posve glupo. – Jesam li ti sto puta rekla da mi ne pospremaš sobu – vikala je Lana tako grleno da ju je čuo i Braco u dvorištu gdje je bacajući kokicama smjesu razmišljao o tome koji bi bio najbolji pristup Lani?

Poslije par minuta, Lana je izletjela van.

Braco ju je gledao zaklonjen iza podivljalog šimšira. Više nije imao što čekati. Kad je odmakla niz ulicu, uzjahao je bicikl.

Pratio ju je polako pedaleći na distanci. Netko je viknuo za njim, ali Braco se nije osvrnuo. Pazio je da ne izgubi Lanu.

Prošli su tako pola grada. Pred nekom kućom, Lana je zastala, osvrnula se lijevo-desno, učinilo mu se da ga je vidjela pa je glavu uvukao u kragnu. Zatim je malo počekao uza zid. Kuća u koju je Lana ušla, bila je bivši Dom JNA. Braco je odlučio proći kroz dvorište. Ovdje, na devastiranoj ljetnoj terasi, nekada su se održavali plesnjaci i sjetio se kako je baš tu, jedne večeri, upoznao Stajku. Ali, sada je ovdje sve bilo zapušteno i puno smeća. Probijajući se kroz korov, morao je paziti je da ne ugazi u razmrvljeno staklo koje je bljeskalo na kasnom suncu. Nije čuo nikakve glasove, osim što bi tu i tamo nešto zapucketalo. Valjda miševi, razmišljao je držeći se zida.

Ali, pucketanje se pojačavalo.

Kada je pogledao unutra kroz jedan od niskih prozora, prvo što je vidio bile su ljudske siluete, no čim mu se pogled priviknuo na unutarnju polutamu, prepoznao je kćer. Sjedila je po indijanski na golom parketu, malo kao ukočena, no povremeno bi rukom učinila kretnju iznad glave i tada bi parket pod njom blago zapucketao. Isto to radili su i drugi u krugu malog promjera, ali nitko ništa nije govorio. Disali su i izdisali sklopljenih očiju, naizmjence pući gornju pa donju usnicu dok su im grudi nadimale široke haljetke. Zapahnuo ga je miris vlažnih i hladnih zidova i Braco je jedva prigušio kihanje među dlanovima. Srčani mišić opet mu je preskočio. Udahnuo je duboko. – Ako me sad sruši… – pomislio je povlačeći se unatrag ljetnom terasom. Kući je pošao gurajući bicikl pred sobom ne usuđujući ga objahati, a san u koji je potom uronio, nije mu donio ništa dobroga.

Te noći sanjao je Lanu. Vozila se na krovu istog onog autobusa pred kojim je pozirao Draško, njegovo kumče, a on, Braco, sprintao je u snu za krntijom po nekim pustopoljinama gdje sunce prži kožu, a slonovi mlate surlama oko glava radnih ljudi. Probudio se utrnule lijeve strane. Nije čak ni čuo Stajku kad je otišla na posao, a toga dana za ručkom Lana je objavila kako prelazi na vegetarijansku hranu. Stajka ju je pitala da zna li koliko to košta i tko će joj kuhati te bezmesne kerefeke? Braco se držao uglova kuhinje i tu i tamo skočio bi Lani dodati vodu ili štrucu kruha. – Nadoći ćemo, vidjet ćete – govorila je nehajno Lana dok je Stajka tupo gledala Bracu. – Pa reci i ti nešto – opomenula ga je, no Braco se tek spremao porazgovarati s Lanom, ali nasamo, dakako.

Nešto kasnije, Braco je pokupio Draškovu fotografiju s komode i stavio je u ladicu. Stajka ju je slučajno pronašla i malo se osvrtala po dnevnoj sobi prije nego će je zataknuti u ram slike na zidu. Čim je izišla, Braco se ustao, uzeo fotografiju i ubacio je u bife regala. Ali, Stajka se ubrzo opet pojavila s fotografijom. Pitala je tko je Draškovu sliku stavio u bife. Braco je slegnuo ramenima. A Stajka ju je, potom, prislonila uz ukrasnu zdjelu na polici, no čim se izgubila u predvorju, Braco požuri po fotografiju. Odnio ju je u kuhinju te, ne znajući isprva kud bi s njome, najzad je tutnuo u rernu. Večer je protekla mirno uz televizor i oboje su već bili zaspali kad se Lana vratila kući.

Bio je petnaesti u mjesecu, no poštar još uvijek nije donosio penziju. Braco ga je čekao do podneva kada se, najzad, spremio i pošao u trgovinu po kilogram soje. Stajka je javila da će malo zakasniti s posla, no Braco je ionako već umijesio soju. Planirao je ispeći faširance. Ubacit će malo luka i crvene paprike, mislio je, možda će i Stajka htjeti probati. Kad je sve bilo gotovo, pozvao je Lanu. – Iznenađenje – rekao je – soja na tatin način! Opet mu se učinila blijeda u licu pa joj je predložio da popodne odu biciklima u prirodu. – Valjda neće kiša – raspričao se dok je Lana oklijevala nad tanjurom soje.

– Onda, kako ti se čini – zapitkivao ju je obigravajući oko nje. Lana jedva da je progutala koji zalogaj, okrećući vilicom šniclu po tanjuru. – Jesu li čemu te šnicle – Braco se šepurio kao kuharski pomoćnik. – Ha? Lana je napravila gadljivu facu, premečući zalogaj u ustima prije nego će ćušnuti tanjur u stranu. Vilicu i nož odložila je pokraj tanjura.

– Nije baš da obara… Zatim je ustala od stola. – Ali, nadoći ćemo – rekla je to kao da ga tješi – sigurno ćemo nadoći…

– A vožnja biciklom, vrijedi li za popodne – ustrajavao je Braco. Učinio se sam sebi glup s tom kuhačom u ruci i pregačom oko pasa.

Lana se naslonila o sudoper s čašom vode u ruci. – Čuj, ne mogu danas – rekla je i ispila vodu. – A kad možeš? – Ne znam – rekla je. Oboje su gledali nekud u stranu, a onda je Lana, kao da se lomi, naposljetku ipak popustila.

– Ovih dana prelazim u jedno više stanje – rekla je tapkajući papučom po podu. – Ako ti to uopće išta znači – dodala je kroz osmijeh. Pa ipak, Braco je osjetio prizvuk omalovažavanja u njezinom glasu. Napolju, prve kapi kiše nošene vjetrom lupale su po prozorskom staklu. Pomalo uvrijeđen, uzeo je njezin tanjur i ispraznio ga u smeće, potom je oprao šerpu i obrisao stol.

Lana je odavno već bila izišla. Skinuo je zatim pregaču i ruke namazao Nivea kremom. Uputio se na trijem pod mladu lozu. Za vrat mu je palo nekoliko krupnih kapi. Razmišljao je o tome kako je danas teško biti otac i kako dijete za čas izmigolji ako nisi dovoljno koncentriran. Gdje su pogriješili, pitao se utučen, a malo potom, odlučio je skupiti sve krpare u kući te nekoliko starih ručnika za plažu. Zavežljaj je prebacio na korpu bicikla i polako, da ne izaziva srce, krenuo u grad. U vožnji je čak pomišljao da se vrati, no kako je svakim zavojem bio bliži odredištu, postajao je sve sigurniji da radi pravu stvar. Parkirao je bicikl, naprtio zavežljaj i bez kucanja upao na seansu.

– Dobar dan – rekao je ispuštajući svoj teret na parket. Lana se zbunila, zapravo jedva da je vjerovala u to što vidi pred sobom. Ostali su se zgledali. Prvi se ustao jedan visok i bradat momak i dugim, sigurnim korakom prišao Braci.

Guru, pomislio je Braco odmotavajući krpare, među kojima i dva velika ručnika koja je namijenio Lani.

– Stare su nam se deke usmrdile – rekao je Braco kao da se ispričava zbog poneke rupe na krpari.

– Ej, tata, šta to radiš! – Lana je izbezumljeno gledala čas njega čas kolege, kao da će zaplakati.

– Da ne ozebete – objasnio je Braco podbacujući krparu pod najbližu djevojku. Usput ju je dodirnuo po ruci.

– Isuse – reče – hladne ste ko ribe.

– Tata! Osjetio je prijekor u Laninom glasu, ali nastavio je dijeliti krpare mrmljajući kako je lako navući reumu, a poslije – poslije će pitati starost gdje je bila mladost, govorio je nastojeći zadržati zafrkanstki ton.

Prve dvije cure zahvalno su mu se osmjehnule popravljajući krpare pod stražnjicama.

– Je l’ tako da je već bolje – propitkivao je Braco uzvraćajući im osmjeh. Onaj bradonja također se uslužno izmaknuo.

– Vi ste? – pitao je Braco, kao uzgred.

– Paramahansa Svami Mahesvarananda – reče s toplim smiješkom u kovrčama brade.

– Kako?

– Zdravko za prijatelje – ispravi se tip i potom zahvali na krpari prije nego će se sjesti na nju.

Došavši do Lane, Braco čučnu.

– Jesi li dobro? – pitao ju je. Lana je slegnula ramenima i oborila pogled. Držeći je za ruke, zaokružio je pogledom po prisutnima. A onda je uz grozno krckanje parketa, podigao svoj glomazni trup i išetao van ne usuđujući se obrisati suzu što ga je golicala negdje pri vrhu nosa.

Bicikl, pomislio je hodajući uz oljušteni zid. Tražio ga je u jarku, potom i u veži, pa iza ugla. Naposljetku, rastresena koraka vratio se na široku ulicu omeđenu drvenim stupovima, osvrćući se i dalje lijevo-desno, no sumrak što se rojio po zabatima kuća tjerao ga je da počne razmišljati o prečici koja će ga najbrže odvesti kući.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.