Liga za opstanak | Gordan Nuhanović

JOJINI

 

Da Joja nije rođen za kuću – s time se Eleonora odavno bila pomirila, ali taj crv u vezi muževe karijere još je svrdlao duboko u njezinom biću. Gurala ga je koliko je mogla pa opet, Joja je funkciju šefa stranke napustio u pola mandata, unatoč njezinim prijetnjama o rastavi braka i podjeli imovine. A Joji, međutim, kao da je netko kirurškim zahvatom izvadio kamen iz utrobe! Čim je predao mandat i gastritis je prošao pa je prvi puta nakon 91. bacio Gastale i gotovo zaboravio da se ikada i petljao u politiku.

Bilo je to uoči izborne kampanje. U kuću su mu došli članovi izbornog stožera stranke. Molili su, kumili, apelirali – sve je to, dakako, Joji bilo već poznato pa i očekivano s obzirom da je stranka pala na najniže grane, a narod, objasniše članovi stožera, narod se okrenuo crvenima!

Kukali su mu tako danima upravo ovdje, za trpezarijskim stolom, ali ćorav bi to bio posao da se samo Joju pitalo, nego ga, lisci, pritisnuše preko Eleonore znajući dobro gdje je najtanji. I ubrzo ga slomiše, toliko brzo da je i sam Joja bio iznenađen. Tek je, ponosa radi, potegnuo do obližnje pustare pod jedno usamljeno drvo i ondje, iz svega glasa, zaurlao na vrane ne bi li prebrodio krizu. I dok je tako propuštao grumenove ilovače kroz prste, zarekao se da će odjebati politiku čim izgura predstojeću izbornu kampanju. Pa makar i po cijenu rastave braka – tako je odlučio i mirniji pošao kući.

A tih predizbornih dana Eleonora bi mu štošta progledala kroz prste, pa čak i to što nikako nije uspijevao postaviti mrežicu protiv komaraca koju su svi u ulici odavno montirali na prozore. Svi dakako, osim njih, Jojinih.

Nije da Joja nije pokazivao dobru volju – izlomio je cijeli komplet eksera, ali koliko li je samo Eleonora bila u pravu kada je govorila da on nije pa nije za kuću, da jednostavno nije. I točka. I to joj je kopkalo po duši dok ga je gledala, jadna mu majka, kako se dan za danom muči s tim čekićem u pauzama između zasjedanja u stranci.

Ali, Joja je bio stari, prekaljeni lisac još iz vremena prvih “baraka” i ubrzo je osjetio kako stranki fali taj završni potez.

– Bez toga završnog poteza sigurno gubimo izbore – priznao je Eleonori.

To ga je sve više mučilo kako se kampanja utjecala vrhuncu. Javio mu se uskoro i gastritis pa je čak pomišljao da se zahvali dečkima u stožeru, uza sav respekt što su mu povjerili tako odgovornu zadaću.

I onda, jedne večeri, dok je gledao Eleonoru kako bjesomučno juri za komarcima po sobi, poletio joj je u susret: – Ma daj da te cmoknem – primio joj je obraza u svoje dlanove i utisnuo joj baš pravi filmski poljubac. Čista pirueta po parketu: u dva skoka bio je pri telefonu i okretao zetov broj u Zagrebu.

Eleonori je tek naknadno sinulo što je posrijedi: – Pa zar si zaboravio da nam je zet u mirovini – upozorila ga je kad je dovršio razgovor. – Pazi šta radiš… – upozorila ga je, krajnje ozbiljna tona.

Joja je fakinski migao: – Glupost, to s tim nema veze. Zet će se samo zakratko dići i nakon što zašprica, odmah aterirati. Sve skupa ni petnaest minuta leta. Osim toga – dodao je – ne radi se o borbenoj akciji.

– Ali, kad se zadnji put digao, sjećaš se, dva su ga lovca morala spuštati na zemlju!

– Bilo nekada – odmahnuo je rukom. Joja je sada morao brzo misliti jer se izborna kampanja primicala kraju: – Zeta ćemo ograničiti gorivom, mali je to rezervoar – pokušao joj je objasniti, ali je Eleonora ostala rezervirana.

Tek nakon nekog vremena upitala je: – I šta kaže zet?

– Auf. Jedva je dočekao… – Joja tu napravi neveliku, ali značajnu retoričku pauzu: – Danima mi već tuliš kako bi vidjela bebu, no, pa eto ti sada: kaži dragička?

– Dragička – ponovila je brzo Eleonora.

– Dolaze nam s bebom – reče ozareno Joja – Svi troje: zet, kćer i beba!

– Oh – kao pogođena Eleonora se stropoštala na najbližu stolicu i oborila pogled. Trebalo joj je cijeli minut da dođe sebi.

– Znači i beba dolazi… – ponavljala je kao da ni sama ne vjeruje u to što govori.

– Pa, no, to si htjela.

Joja je opet bio pun samopouzdanja. Sada je i njega primilo. Kao nekada, u onim pionirskim danima kada se rađala država, osjetio je uzbuđenje dok je stisnutih šaka koračao amo-tamo po trpezariji. Bio je sve više siguran da ključ izbora drži u svojim rukama.

Jojin plan držan je u tajnosti, pohranjen u kompjutoru pod šifrom: komarci.

Na dan dolaska rodbine, Eleonora je uspjela nagovoriti Joju da – ako ništa – a ono bar još jednom pokuša postaviti tu mrežicu protiv komaraca.

– Zbog bebe, Joja, učini to zbog bebe – molila ga je. Uistinu, ona bi to već riješila jer se tokom godina života s Jojom naučila sama majstorisati, ali u kući nije bilo hoklice koja bi podnijela njezinih stopet kila. Zato je rješavala ono što je mogla sa zemlje: po tko zna koji puta provjerila je zidove, zavirila iza regala i radijatorskih rebara, protresla zavjese, pretražila ćoškove turajući prste čak u procjepe između lajsni i zida. Dalo se zaključiti da komaraca ipak nema. A opet, poneki puta pretvorila bi se u uho jer ruku bi stavila u oganj da ga čuje kako zuji negdje u predjelu lustera. Ili bi joj se, što je još gore, učinilo da ga je upravo vidjela kako leprša sobom pa je s kloferom na gotovs kretala u neizvjestan lov za tim malim odurnim mezimcima bara i voda-stajačica.

Oboje su bili uzbuđeni, ponajviše zbog bebe o kojoj su čuli da se već smije i da reagira – tako im je bar rečeno – pa su smišljali kakve će grimase praviti da zabave bebu. Joja je u ogledalu uvježbao klasično plaženje jezika s palčevima u ušima, a Eleonora se uokolo raspitala što kod beba najviše pali, ali kako joj rekoše da to ovisi od bebe do bebe, odlučila se na stari trik izvrtanja očiju, coktanje usnicama i blago, veoma blago kreveljenje.

Stigli su kasno navečer, automobilom zagrebačkih registarskih oznaka.

Ali već s vrata, beba se uplakala i kći, nakon što je ugledala oca na stolcu s čekićem u ruci, prevrnula je očima: – Tata, zar nisi to već mogao srediti?

Uvijek isto zakeralo na mater, pomislio je Joja.

Zet je ušetao u dobubrežnoj avijatičarskoj jakni, ispeglan i podšišan na crtu. Odmah je počeo izdavati naređenja.

– Zatvarajte vrata da ne uđu komarci. I ne prilazi bebi s tim ekserima među zubima!

Joja doskoči na tapison.

– Čujem ga, čujem – kći je tijelom pokušavala zaštiti bebu u naručju.

– G’si svjetlo – siktao je zet – P’li taj reflektor na zidu!

Joja se smutio, nije znao što bi prije. Najzad je ispljunuo eksere u dlan, odložio čekić i požrtvovano nogom ćušnuo vrata.

– Ne l’paj tim vrrrrr’tima – zetovi pokliči fijukali su mu kroz uši dok je hitao k prekidaču. Osjetio je koljena kako mu klecaju kao, uostalom, svaki puta kada bi se pojavio zet s tom svojom zadriglom njuškom nižeg oficira. A kako se zbivao taj obrat u Jojinoj glavi, kako bi lako podlegao psihozi – to Joji nikako nije bilo jasno. Uglavnom, gorčina mu je već palila trbušnu šupljinu dok je motrio zeta kako se nasred sobe okreće na petama čizama prije nego se paradnim korakom, kao i uvijek, zaputio prema sobnom bifeu.

Ma gledaj ga samo – grozio se Joja – drži se kao da sam ja njemu zet, a ne on meni!

Doista, Joja nije znao za ijedan takav primjer, a poznavao je mnoge familije u kraju i gdje god bi povirio, odmah bi mu bilo jasno tko je tu kome zet. Stoga bi povremeno zapao u neko stanje ni ljutnje ni očaja; više je to bila tuga što, eto, nije imao sreće kad je bog dijelio zetove.

– Dvije čaše ovdje – obrecnuo se zet. – Obične, male!

Da odagna zlovolju, Joja je poveo priču o sparini.

– Vani sve stoji – reče kao da se pravda zbog ovdašnje klime. – Sve osim komaraca – požurio je dodati kako bi istaknuo regionalni problem.

– Dušu dalo za let – prekinuo ga je zet i strusio svoju prvu rakiju te večeri. Joja je pomislio da će po običaju prigovoriti rakiji, ali umjesto toga nagnuo se preko štamplica, tik Joji do nosa.

– I? – počeo je povjerljivo – Kakav je avion? Gdje su koordinate? Još nisam vidio plan leta?

– Poljoprivredni avion – umirujuće je govorio Joja. – Dvomotorac.

Zet je zamišljeno prinio bocu na grudi, kao bebu. Pred tim staklastim pogledom Joja osjeti porast tlaka u ušima.

– Ako treba nekog rušiti… – zetova se čeljust polako rastvarala šireći mu nosnice dok je glavu zabacivao preko ramena: nešto kao obrnuti smijeh, prema unutra – tako se barem Joji pričinilo dok su mu tijelom strujali trnci pri pomisli da je možda ipak malo pretjerao u svojim planovima sa zetom. Čuo je Joja, dakako da je čuo, premda se ni on, a bome ni Eleonora nikad nisu imali hrabrosti da pokrenu temu zetovog ranog umirovljenja: – Šta ćeš čačkat mečku – uvjeravao je Joja ženu – kao da bi zet išta priznao! A kćer kao kćer – nakostriješila bi se već i na spomen muževa statusa, kao da to što je tako rano umirovljen ima oznaku vojna tajna. Samo bi kiselo procijedilo kako je dobar muž i divan otac…

Eh, a kad se Joja samo sjetio koliko je bio protiv kćerine udaje za pilota!

Brzo i lako ginu, to joj je govorio, ali po običaju ni kći, a bome ni Eleonora nisu ga slušale, valjda obje zatelebane u uniformu.

 

* * *

– Živio zete – nazdravio je Joja prilično snuždeno.

– Za pobjedu – prihvatio je zet potegnuvši iz boce.

Joja je razvio kartu specijalku po stolu. Crveno su bile kućice uz vijugavu cestu. Križ za crkvu. Križići za groblje. H – ambulanta. S – stožer stranke. Glavno žarište komaraca Joja je označio crvenim flomasterom.

– Odavde kreću – objašnjavao je – Iz bare pokraj groblja…

– Pokraj groblja – ponovio je zet – Pa jasno, odakle bi drugdje.

– Točno. Zatim nadlijeću groblje – Joja je tehničkom olovkom vukao tanku liniju putanje komaraca. – Mimoilaze crkvu i župni dvor pa niz ovu ovdje ledinu prilaze prvim kućama gdje se zatim šire lijevo i desno uz cestu…

– Tipični borbeni instinkt – zet je samozadovoljno zaključio te potom zaškiljio na jedno oko – A šta je s mužjacima komaraca?

– Oni ostaju s larvama… u bari…

– Čekaj – prasnuo je zet i grlić boce uperio ka Joji – Gdje onda prvo napasti? Koliko treba otvoriti frontova? Što je primarni cilj?

Joja je, dakako, imao spreman odgovor: – Isplati ih se zašpricati u toj bari iza groblja, i to u vrijeme najveće žege dok kunjaju na površini vodurine.

Zet se zamislio.

Joja se ustao: – Dođi – šapnu on i zet se dosta odvoji od pića. Izišli su van, u gusti mrak. Zet je držao Joju za rub košulje. Kretali su se pažljivo po dvorištu i Joja je, napipavši kvaku od vrata šupe, pogledao oko sebe. Tek tada je okrenuo prekidač za svjetlo i propustio zeta unutra.

– Pogledaj – Jojine oči zablistaše na svjetlu čiji fotoni kao da dodatno potakoše vonj svježeg auto laka. Zet pak cmoknu usnicama; Joja bi se dao oslijepiti žaračem ako to nije bio osmijeh na zetovom licu dok je slovkao tekst na platnenom transparentu:

– S DESNIM BLOKOM PROTIV KOMARACA – pročita zet.

– Je – šapnu Joja iz čučnja. – S desnim blokom.

– To je za avion?

– Za avion, zete. – Zet jedva da dodirnu transparent, no Joja mu blago uhvati ruku: – Ne diraj ga, još se lak nije osušio – reče blago.

– To je dobro, vrlo dobro – mrmljao je zamišljeno zet pri povratku u trpezariju.

Žene su, međutim, osjetile komarca i Joja je kao domaćin prvi krenuo s presavijenom novinom u ruci, mada nije znao točno kamo.

– Upravo si ga mimoišao – zlobno prokomentira kći.

– Koga?

– Komarca, koga drugog.

– Čekaj – ustavio ga je zet nimalo nježnim zahvatom s leđa. Uglavio je cigaretu u kut usana i izuo lijevu čizmu. Bit će da ga je imao dok se šuljao ka zidu; zatim se protegao preko kutne garniture, oštro zamahnuo i – paf – đonom! Čizmu je odbacio u kut, smijuljeći se krvavoj mrlji na tapeti. Žene ispustiše zvukove olakšanja.

– Tako treba s njima – zet je gledao Joju u oči vraćajući se k stolu.

– S kime to? – koliko god se trudio, Joja bi ga uvijek slabo razumio.

– S crvenima, majku ti božju!

– A to, dakako… Joja je zamišljeno nakrivio glavu: ipak, sve su to njegovi poznanici, odreda dobri muževi s pušnicom uvijek punom kobasica. Nitko u mjestu nije stavljao šećer u rakiju – barem Joja nije naišao na takvoga – a ako je bila kakva molba, kopanje temelja ili pokrivanje kuće, Joja se rado odazivao ne pitajući tko je u kojoj stranci. Prošlo ga je to. – I da nije Mandice… – Mah, što da se uopće troši na to, mahnuo je rukom oko glave kao da tjera komarce i potegao iz boce za zetom.

Ponoć što je upravo otkucala, podsjetila je Joju da upravo počinje posljednji dan izborne kampanje.

Kad se osvrnuo iza sebe, shvatio je da su žene s bebom odavno već pošle na spavanje, a da mu, koliko se sjećao, Eleonora uopće nije rekla gdje tko spava i kakav je uopće raspored. Čudno, pomislio je.

Za to vrijeme pričao je zet.

– 109 sati leta od toga 56 borbena, direktni pogoci u 11 tenkova, 13 transportera i pet skladišta borbeno tehničkih sredstava – sipao je.

– Fijuuuu – Joja je nastojao gledati zeta u oči mada mu je glava sve češće propadala na kartu specijalku.

– … Tri desanta na kombinirane oklopne divizije, dva djelovanja u neprijateljskoj pozadini i samo jedno – zet izbaci kažiprst pred Jojine oči – samo jedno jedino prisilno spuštanje!

– Jedno?

– Jedno – lupio je dlanom o stol između štamplica na što Joja plaho zatrepće.

– I oni bu mene, zem ti mater – zet je sada već isturio svoju donju vilicu – I oni bu mene… poslije svega… u mirovinu… da više nisam sposoban, kaj god!

– Eh – uzdahnu Joja. – Bitno je da si ti zete sad s nama – kroz dim Joja je razabrao komarca kako siše krv na zetovu visokom čelu.

– Znaš kaj – zet ga tad šćapi za kragnu i cimnu k sebi. Govorio je šušteći kroza zube: – Ja sam bio najbolji pilot u klasi!

– Komarac – upozori ga Joja.

– Ma kaj? Di?

– Čelo zete, čelo…

 

* * *

Pred jutro, prije prvih pijetlova, Joju je probudio ledeni dodir: – Ne spavaš?

Bila je to Eleonora. Joja pak ne dižući glavu sa stola, progunđa: – Kako da spavam pored sve ove buke.

Eleonora nije shvatila o čemu govori.

– Komarci – prozbori bunovno Joja. – Cijelu noć stružu rilcima po prozoru. Kako si mogla spavati pored te buke?

Zabrinuto mu je pipala čelo: – Ajde u krevet.

Joja je mrzovoljno otresao ramenima i glavu uronio dublje među prekrižene ruke na stolu, nastojeći dlanovima prekriti uši. Da ne čuje.

Mora da je tek lovio duboki san kad ga je probudilo neko komešanje za leđima. U ustima je imao grafitni okus karte specijalke. Njegova štamplica dodirivala mu je obraz, a jedan je poluzgnječen čik nekim čudom dogibao na Jojino bedro i napravio rupetinu na hlačama. Rasanjujući se, pokuša se sjetiti je li uopće ikada spavao za stolom? Jest, sjetio se, u vojsci, ali ne zbog pića nego požarstva. Joja se oženio još na redovnom odsustvu, došla je zatim kći tako da je rano prestao izbivati iz kuće, a ako bi katkada i popio uvijek je s njime bila Eleonora brojeći mu te špricere kao dežurni dispečer. Već trideset i nešto godina Joja je spavao u svome krevetu, na desnoj strani, bliže prozoru, od jedanaest navečer do pola sedam ujutro, bez buđenja.

Ali, komešanje za leđima polako je prerastalo u kuknjavu. Tek što je digao glavu, zaskočila ga je Eleonora: – Gdje je zet? – Joji se još nije fiksirala slika pred očima. Osvrnuo se: u kćerinom pogledu iščitavao se prezir.

– Nemam pojma – reče slabim glasom. – Pa bio je tu kad sam zaspao…

Eleonora tad šutnu zetovu čizmu u ćošak.

– Zakasnit ćete, ljudi, na uzletište!

Sunce je već bilo odskočilo dok se Joja osovio na noge. Sat je otkucao jedanput. Protrljao je oči i zgužvana lica izmigoljio van. Ondje, u vrtu, neki instinkt, što li, odveo ga je pravo do poljskog WC-a. Otvorio je vrata i ugledao zeta kako spuštenih hlača spava na rupi. S obje ruke primio ga je za otromboljenu glavu.

– A je teška… – pomisli. Zetovi kapci malo se kao odigoše, ali po sedefastoj sljepoočnici nije mogao razabrati u kakvom je stanju. Pozvao je Mandicu pa su ga oboje izvukli u djetelinu. Tek tada, na dnevnom svjetlu, zapaziše da je sav izujedan po licu i vratu. Eleonora je pogledala prema šmrku. Mada ga na trenutak smuti ženin sjaj u očima, Joja ipak potvrdno kimnu. Prije nego je razmotala crijevo, skoknula je zatvoriti žaluzine na kuhinji. – Bolje da ona to ne gleda – reče prinoseći crijevo do nogu Joji koji je zeta izvaljivao na trbuh. – Može? – upitala je Eleonora s rukom na pipi. Joja joj dade znak i ona pusti vodu u crijevo. Mlaz šiknu na zetovo tjeme i par sekundi kasnije goli mu se guzovi stisnuše u muci. Otvorio je oči i zaurlao: – Uaaaaaa!

Čovjek koji se upravo pojavio na plotu, sućutno upita: – Zar opet?

Joja se uspravio i nemoćno raširio ruke: – Nisam ga ja birao.

Bilo je već gotovo jedanaest sati, a zet je još uvijek, izvaljen u ligenštulu, hladio glavu vlažnim kuhinjskim krpama.

Joja je bio na iglama: u startu su kasnili više od sat vremena na pistu.

– Nije dobro, nikako nije dobro, mislio je zirkajući u Mandicu koja je sve jače lupala posuđem u niši. Noževe je bacala u ladicu, a jednu čašu, vidio je Joja, smrvila je u svojoj ogromnoj šaci. Pratio je kako iz frižidera uzima Fantu Exotic i zatim je cijelu, oblizujući se jezikom, izlijeva u fikus. Nedugo potom, prepriječila mu je put prema klozetu, no toliko ga je stislo da se bez riječi okrenuo i otišao pišati van u živicu.

– I? – pitao ga je susjed na plotu. – Ima li realnih izgleda?

– Još ništa – grizao je Joja usnice – knjava.

Ušao je zatim u šupu. Godila mu je svježina njezinih debelih zidova. Dlanom je prošao preko slova na transparentu: lak se osušio i Joja je u mislima vidio transparent kako vijori iznad mjesta. Dan je bio sunčan, nebo plavo kao u kaubojskim filmovima, vjetar slab a opet ne i preslab – taman da nategne i zaleprša transparent i učini ga čitljivim.

Povremeno bi, očajan, provirio kroz prozorčić da provjeri stanje u ligenštulu. U jednom trenutku učini mu se da se pod plahtom nešto miče. Zetova ruka s pečatnjakom provirila je kao sonda i Joja se tada na brzinu prekriži, mada nije bio vjernik. Otišao je u trpezariji javiti ohrabrujuću vijest.

– Probudio se – reče ženi.

Zet je, doduše, protumarao travnjakom, ali uspio se, na Jojino zadovoljstvo, održati na nogama. Bez pozdrava, nogu pred nogu, projezdio je u smjeru kupaonice zapinjući ramenima o štokove.

Joja i Eleonora su osluškivali šum tuša.

– Obično se dugo tušira, to ga opušta – objašnjavala im je kći s bebom u naručju na što Joja kimnu, kao da razumije, no Eleonora ga munu pod rebra.

– Aktiviraj se – prosikće u prolazu. – Aktiviraj se dok ja nisam pošizila!

Joja je prislonio uho na vrata kupaonice i ubrzo odahnuo. Iznutra se više nije čuo tuš što bi značilo – mislio je Joja gledajući na sat – da bi uskoro mogli krenuti na pistu!

– On vam baš nikada ne izlazi van neobrijan – upozorila ih je kći.

Joja kimnu; barem su u nečemu jedan drugome bili nalik, ali Eleonora je, opazi Joja, veoma ratoborno odvezala kecelju, mimo svojih običaja pošto ručak ni izbliza nije bio pri kraju.

Slijedećeg trenutka blistala je u čvrstom raskoraku, rukama podbočenim o široke kukove.

Kći se, međutim, tiho nakašljala, tek da privuče majčinu pažnju.

– Mama – prošapće zbog bebe koja se uspavljivala – baci svome zetu par jaja na tavu, on nema običaj izići van prazna želuca… – Mandicin pogled lutao je odsutno sobom. Joja se povukao iza zastora, u kuhinjsku nišu kao da je nešto slutio i ondje tužno ogulio bananu. Mrzio je brašnaste banane, ali progutao ju je cijelu, kao da se želio kazniti. To izmjenjivanje nade i očaja iz sata u sat potpuno ga je smlavilo, mada je i dalje vrebao na svaki zvuk iz kupaonice. Zaključio je da je dobro uradio što je isključio telefon jer bi ih pozivi iz stožera posve izludili. Bar nešto, ako već ništa više, tek toliko, za prividni mir.

– Ali, ovaj dan mora proći kao i svaki drugi – pomislio je.

U to ga pak trznu fijuk zarezanog zraka u trpezariji.

– Klofer! – prepoznao je taj fijuk, ali kćerin prodoran lelek gotovo ga odreže u nogama. Odmaknuo je teški zastor niše i ugledao gologa zeta kako pognut trči cik-cak šireći oko sebe miris gela za tuširanje, jedva uspijevajući zadržati razmak od jedne dužine klofera. Unatoč Mandicinim kilama, jurila ga je spretno migoljeći između stolica koje je zet u bijegu rušio za sobom. Činilo se, nema mu spasa. Zet je za sobom povukao milje i vaza s prljavom vodom razli se stolom. Joja protrnu: znao je koliko Eleonora pazi na to milje. Kćer je u jednom trenutku uspjela obuhvatiti mamu oko struka. Ipak Mandicin lakat u trbuh složi je natrag na kauč.

Kose sunčeve zrake pokazaše dvije paralelne rumene pruge preko zetove guzice. Najzad su se ukopali na suprotnim stranama stola. Zet je napravio tijelom lažnjak udesno, no Eleonora ga je pročitala i ostala čvrsto u mjestu s kloferom spremnim da udari. Joja je vidio, bolje reći predvidio, zetov bijeg kroz vrata prema hodniku, pa se lagano izmjestio između štokova. Zet ga jedva primjetno kibicnu, a klofer ga promaši za picinu dlaku.

– Kakva muda – pomisli preneraženo Joja.

Čim je zet ulovio vrh Mandicinog klofera, kćer je nasrnula kao katapultirana. Bio je dovoljan jedan iskorak Jojine noge da se prospe koliko je duga po tapisonu. S drugim stopalom Joja joj tad pritisnu pleća: – Miruj – podviknu. Žaluzina se bučno rastvorila i od zeta je još uspio vidjeti baršunastu guzicu kako iščezava u vrtnom zelenilu.

Rukama se podupirući o ogoljeni stol, Eleonora se dovukla do Joje, teško se sagnula da pokupi bar milje: – Ovakav neće dugo izdržati – dahnula je u nekom iskrivljenom polučučnju, nimalo prijateljski pogledavajući u kći koja je mirovala pod Jojinom boroletom.

– Ma pusti je – reče prezrivo. Čim je Joja odigao stopalo kći je četveronoške izmigoljila u sigurnu zonu trpezarije. Mandicine grudi nadimale su se ispod bluze, ali činilo se da vlada situacijom. Najprije je ušuškala bebu, a potom se okrenula Joji s kažiprstom na nosu i očima sijevnula prema raskriljenim žaluzinama kroz koje je pola minute prije klisnuo golišavi zet.

Eleonora, pravim imenom Magdalena – mada bi je pokoja baba pred crkvom znala zazvati i Magda – još je uvijek imala potrebu da s mužem podijeli one jake doživljaje.

– Onakvog gmaza među nogama – šapnu mu – može imati samo lud čovjek!

Joja je bio siguran da ga je čuo, baš taj čas, pa se otisnuo sobom smjerno zagledan u strop, ali munja boli u križima podsjetila ga je da više nije mlad. Ipak je nastavio dalje po instinktu, zamahnuo jednom pa drugom rukom te obje, čvrsto stegnute šake prinio zatim sebi k licu i ondje ih, suspregnuta daha, polako rastvorio, jednu pa drugu. – Nevjerojatno – pomisli suočen s praznim dlanovima – a baš sam ga imao!

– Gore malo levo – opomenu ga Eleonora s leđa.

Kraljevska komarica drhturila je na stropu bacajući šiljatu, od sebe bar pet puta veću sjenu preko ogromnog prostranstva viseće bjeline. Poznavao je Joja ćud komaraca, njihovu sklonost prema tamno lakiranim površinama: – Bit će da je očajno gladna – zaključi netremice je gledajući.

Kraljevska komarica malo tad pridignu svoje srebrnasto rilo, kao da oklijeva otisnuti se i Joja brzo posegnu za novinama ne skrećući pogleda sa komarca; koliko li mu se puta desilo da samo kratko spusti pogled i slijedećeg trenutka komarca više ne bi bilo na zidu.

– Čekaj! – Eleonora mu izvuče utvrdo presavijene novine iz šake i pred kćerinim zapanjenim pogledom, izvede Joju u hodnik, zatvorivši za sobom vrata trpezarije.

Okrenula je ključ u bravi.

Joja nije mogao vjerovati.

– Imao sam je – vapio je očajan u hodniku i šakom bubao o tapetu: – Zašto mi to radiš? Jesi je vidjela kolika je… puna krvi!

Eleonora zataknu klofer za pojas od kućne haljine i prijekorno zavrti glavom: – Ti stvarno nisi za politiku…

– Popit će im svu krv – Joja je i dalje tjerao po svome.

– Neka joj to bude kazna – odreže britko cimnuvši bradom u smjeru trpezarije – zato što se udala za pilota.

A sada, sada su morali misliti na važnije stvari.

– Ako obije pušnicu – govorila je Eleonora dobacujući Joji porodični Browing – računam da će izdržati tri do pet dana, a ako bude zobao samo salatu iz bašče, eto ti njega najdalje za 24 sata!

Joja se složio: 24 sata, ne više. Sa želucem punim salate.

Šifonjer su pomakli na ulazna vrata. Eleonora je spustila šarke na prozorima, skupila žaluzine. Ostavila je samo jedan mali prorez za pištolj na prozorčiću koji je gledao na česmu u dvorištu.

Joji tad sinu o čemu se radi i zadivljeno je pogleda: – Ti na sve misliš…

Uglavio je šest metaka, repetirao i vrh cijevi proturio napolje. Valovi uzbuđenja tuširali su ga po slabinama. Nišaneći, zamišljao je svoje hice kako iskre dvorištem, kako utiskuju tragove u starom betonu i kako postepeno mijenjaju krajolik. Što god bi naciljao, činilo mu se vrijedno bar jednoga metka.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.