Liga za opstanak | Gordan Nuhanović

KOPAČI

 

U željezaru na uglu Anđa je kupila ašov i motiku, a lopatu je imala otprije, doduše bila je to neka davno rabljena lopata, ali još je mogla poslužiti. Tada su još po kućama išli Cigani i oštrili noževe za domaćinstvo. Anđin muž Vlado lupao bi im vratima pred nosom, ali čim bi ga minula huja, Anđa je potajno odlazila za Ciganima na ulicu i potom ih krišom sprovela do šupe. Plaćala im je duplo da naoštre alatke jer poslije svakog kopanja vrhovi bi se otupili pa ih je valjalo stalno obnavljati. Tajna kopanja bila je u pravodobnom održavanju alata – Anđa je vodila računa da oruđe uvijek bude čisto i nauljeno. A Cigani su znali posao i svojim bi brusilom od finog kremenca natjerali čelik da izbaci oštrice tako da je Anđa mogla spremna čekati nove obavijesti o sinu.

Obavijesti je plaćala iz crnog fonda za koji dugo nitko nije imao pojma da postoji. Vlado bi se možda naljutio, razmišljala je Anđa, u neku ruku s pravom pošto su jedva krpali kraj s krajem. Te jeseni unuk Tomili krenuo je u prvi razred i nisu htjeli da itko u mjestu pomisli kako malom nešto nedostaje, a to katkada i nije bilo lako s dvije tanke penzijice. Snaha, doduše, nikako da se oporavi pa da potraži neki posao i tako privredi za kuću.

– U njenim godinama ja bi stijenu iskopao – rogoborio bi Vlado kad snahe nije bilo kod kuće. Ali čim bi je spazio kako odsutno baulja – pa još i te podočnjake na licu koje bi ga podsjetili na krpu s rupama za oči – Vlado je šutke hvatao crtu u njivu premda ondje ne bi ništa mogao započeti niti dovršiti.

Rano ujutro, dok bi Vlado još spavao, Anđa se iskradala iz kuće s alatkama na ramenu. Zadnjih godina ovladala je tehnikom kopanja, doduše, nije bila u punoj snazi pa se kopanje znalo otegnuti danima, osobito ljeti za dugih suša kad zemlja otvrdne, gotovo do pola metra u dubinu. Tada bi ašovom morala ići kao klinom – okomito – a opet, ne odveć snažno jer ukoliko joj je sin doista dolje, Anđa mu nije htjela povrijediti ni jednu jedinu koščicu. Zato je kopala nježno izvrćući zemlju, busen za busen, upirući više vrhom nego cijelim ašovom, pomno i polako, kao da bi svakog trenutka iz zemlje mogla izroniti poznata joj glava.

Znala je da u ratu nikoga nisu kopali dublje od metra; nije bilo vremena. Važno je bilo da svinje ne iščeprkaju tijelo van, ali kako su se svi bojali zaraze, dali bi si truda, pa čak i na prvim ratnim crtama ponekad se zakapalo i do metar duboko te potom tijelo posipalo živim vapnom. Anđa je za svaki slučaj išla još malo dublje – kad već kopa – tek toliko da bude sigurna. Sa žuljevima odavno nije imala većih problema. Preko dlanova navukla joj se tvrda opna, jagodice na prstima ođonile – kako se to ondje govorilo – a koža nekako poprimila tamnožutu boju zemlje.

Koliko je bilo kopanja, Anđa jedva da je i pamtila. Brojala je do deset, a kako se neizvjesnost otegla, kopanje joj je prešlo u porok. Išla je na sve dojave, a bilo ih je, brate, k’o u priči jer besparica je, dakako, pa su se ljudi svakako dovijali da nešto ušićare, makar i od Anđine nevolje: – Daj šta daš! A davala je Anđa čak i kada je znala da joj lažu u oči jer uvijek je postojala neka šansa da će ga pronaći, možda baš onda kad je nada naizgled nikakva, a zemlja teška.

Ako bi joj se crni fond ispraznio do zadnje pare, Anđa bi se samo zahvalila na dojavi. A onda bi naišla nemirna noć: koraci, šaputanja i mutirani sovin huk na mliječnoj mjesečini – uglavnom, jedva bi dočekala zoru pa da saleti rodbinu i susjede za kratkoročnim pozajmicama.

Uglavnom, svakakve su je smlate vodile do vrlo udaljenijih zakutaka, usput je uvjeravajući kako su ga vidjeli kao sada što vide nju, prelazeći na “ti” bez imalo poštovanja prema godinama i crnini, dok je Anđa u sebi odmjeravala istinu i laž. Obično su to bile davno obrasle njive ili neke grozne bašče sa zakržljalim voćkama, rjeđe krajevi uz zaboravljenu cestu. Anđa je bila na glasu po tome da plaća unaprijed pa je bilo i takvih koji su odmah po isplati hvatali maglu. Neki su pak bili obzirniji pa bi cirkajući pivo u hladu ostajali još malo promatrati ženu koja kopa. Nikoga od tih ljudi Anđa poslije više ne bi vidjela, kao da su je se klonili. Doduše, teško da bi ikoga od tih lica više prepoznala, ali uvijek su se javljali novi, kojiput i žene koje bi joj se predstavljale kao sinove prijateljice.

Tako ju je jedna cura povela na neku pustaru te uzimajući novce prstom uprla po sred minskog polja gdje su ga dugo klali – baš tako je rekla – a nju silovali i zatim pustili da ide dalje i širi priču o gadnim momcima. Anđa je morala unajmiti ogromnog John Deera s priključkom, te na njemu, kao na zmaju, poći u polje. Kopala je tri dana puna entuzijazma, ali u rupetini je nabasala samo na neispravnu protutenkovsku minu. Pred kraj posla nad rupu se poput kišnog oblaka nadvio njezin Vlado, glavom i bradom. Anđa se tad prepade jer Vlado se ponekad znao strašno razjariti, bar kada je Anđa u pitanju, ali ovoga puta šutke je zavrnuo rukave košulje, sočno pljunuo u šake i s lopatom pošao k Anđi u rupu.

Otada su Anđa i Vlado, kao pravi muž i žena, zajednički išli na iskapanja. I išlo je znatno brže, a kako bi koga hvatalo u križima, onaj je drugi nastavljao posao, kao da su se međusobno nadmetali koji će više potegnuti.

Jednom prilikom, gledajući snahu gdje besciljno baulja kućom, predložili su joj da pođe kopati s njima, da si malo olakša, rekoše, a snaha objeručke prihvati prijedlog. I već po slijedećoj dojavi, krenuše u troje i markirana se zemlja pretvori u rupu dok si rekao keks.

Onda su pomislili na maloga, zašto ne?

Dok bi oni kopali, Tomili je ionako sam kao tuga čamio između četiri zida, često i bez ručka kada bi, poneseni poslom, dopustili da ih sumrak zaskoči dolje u rupi. Bit će mu bolje na zraku, primijetio je Vlado uzmičući u grm. Anđa pak čilo dometne kako će iz svog crnog fonda odvojiti za malu plastičnu lopaticu i grablje te joj vjetrusinom opaljeno lice osvoji sanjalački osmijeh. – I kanticu za zemlju, naravno.

– Možda nam donese sreću – javio se Vlado iz grmlja gdje je pišalinom vidao krvave žuljeve na dlanovima.

– Možda – uzvrati zamišljeno Anđa dok je čistila alat i pjevušila neki prastari šlager. Snaha je, oslonjena o dršku ašova, naizgled pratila kako uštap slobodno klizi po ulaštenom svodu, kao na ubrzanoj snimci. A negdje na polovici, mjesec iznenada uspori. S oranice se podiže jak vjetar i crni joj rubac zakrili pogled. Odozdo, iz prazne rupetine, kao utvara izmigolji tad hladnoća zemlje, dražeći joj topla bedra ispod raspuštene seljačke suknje. Pošto maknu tkaninu s lica, onaj punašni mjesec kao da malo poskoči po nebeskoj kaldrmi i udovica se lecnu, puštajući alatku da upadne u rupu. Anđa i Vlado čuli su je gdje dahće kroz akustičnu noć, a kako su odmicali sve dalje i sve brže niz vlažnu njivu, uzdasi strasti miješahu se s rikom punokrvne životinje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.