Posljednji dani panka | Gordan Nuhanović

11.

 

Poslijepodneva u provinciji pravo su prokletstvo za mladog čovjeka. Osobito su ubitačna zimska popodneva, između 14 i 19 sati. Već i pogled kroz prozor ne ulijeva ni tračak nade u bilo kakvu živost među zgradama, naravno, izuzmu li se susjedi u plavim radnim kombinezonima kojima je završetak rata bio znak za ponovni juriš u priručne radionice po garažama, drvarnicama i zajedničkim prostorijama. Zavarivanje, bušenje, tokarenje, bijesni udarci čekićem u rane večernje sate – sve to bilo je zvučna kulisa moje mladosti. Tata je barem u tome bio svijetla iznimka, iako su toj mojoj spoznaji prethodile sve one godine dječaštva tokom kojih sam bio uvjeren da je svakom normalnom ocu u naselju primjeren popodnevni boravak u garaži, s pilom u jednoj i časopisom Sam svoj majstor u drugoj ruci. Dugo sam patio što Tata ne pokazuje interes za rad rukama, zavideći vršnjacima čiji su očevi oko sebe širili zadovoljstvo nakon obavljena posla. Uzgajali su crno ispod nokata i šepirili se među zgradama u prljavim kutama koje namjerno mjesecima nisu prali. Kliješta zataknuta za pojas upućivala su na njihovu spremnost da se u bilo kojem trenutku obruše na neki kvar. Za to vrijeme Tata je svoje večeri provodio režirajući u amaterskom kazalištu, vječito okružen tipovima koji su se nazivali intelektualcima. Pamtim te spodobe razdrljenih prsa kako zaposjedaju naš mali stan i Mamine ispade zbog buke i dima kojim su nas trovali. Često je otvoreno proklinjala kazališni amaterizam i vapila za večerima u kojima nećemo strepjeti od nenajavljenih posjeta, osobito nakon što se o sijelima u našem stanu raspravljalo na jednom od kućnih savjeta zgrade. Vjerujem da je Mamin ulazak u Partiju u sam suton socijalizma bio izravna posljedica kazališnog amaterizma. Ako je i pogriješila, mislio sam, bilo je to samo zato što se zaželjela malo mira, tišine, ali i debata o društveno bitnim temama, o kojima se – što je najvažnije – razgovara za nekoliko oktava niže nego u našem stanu. A za to vrijeme Tata je režirao! Ah, režirao – on je režirao! Uostalom, kako sam ikome od svojih prijatelja mogao objasniti što Tata doista radi, koje je njegovo konkretno zanimanje – „režiser” je tada zvučalo nadrealno, otprilike kao električna četkica za zube – a još je teže bilo opravdati to što u našoj garaži nema ni jedne jedine alatke – čak ni najobičnije drške za metlu, apsolutno ničega.

Jednog od tih samotnih poslijepodneva u sobi se pojavio Tata, zatekavši me nad praznim listom papira u njegovoj pisaćoj mašini.

– Imaš jedan pozdrav… – zagrmio je s vrata, zaboravivši da više nije na probi u kazalištu. Njegovo krepko držanje, u najmanju ruku, pričinilo mi se nedoličnim s obzirom na cjelokupnu situaciju.

– Od jedne mlade glumice iz mog ansambla – dodao je malo tiše, ali izražajnije: – Njeno ti ime vjerojatno ništa ne govori, ali mala je veliki talent. Mislim da je već sada zrela za Akademiju!

Čime li samo hrani taj svoj optimizam, pitao sam se promatrajući ga kako mi prilazi razbacanih ramena, poput kakva slavnog teškaša. Još uvijek svjestan svog grčkog profila, Tata je gledao postrance – baš kao i na svojim fotografijama iz mladosti dok je još gajio nade u glumačku karijeru.

– Samo da znaš – napomenuo je – ona itekako prati to što pišeš po novinama i kune mi se da je pročitala tvoju knjigu. Navodno su je dirnuli, kako je ono rekla, hm, da, opisi poniženog bilja uz cestu… – Ovdje je, lisac, napravio malu dramaturšku pauzu uoči poante: – Očito je da ćete imati puno tema za razgovor.

Njegove posljednje riječi doista su me iznervirale, možda i zato što sam podsvjesno očekivao da će nešto slično poduzeti na svoju ruku. I evo ga, dakle, veliki organizator moga života opet u akciji: animira, ugovara, spaja… U mislima sam ga vidio kako nakon kazališne probe započinje priču o svome ucviljenome sinu i kako se neki nadobudni curetak iz ansambla sažalijeva nada mnom, spreman da žrtvuje jednu večer praveći mi društvo za izlazak u grad. Samo zbog Tate, naravno. Jer on je toliko šarmantan, toliko velik, toliko drugačiji… Znao sam tu pjesmicu napamet. Za svaki novi naraštaj glumačkih amatera Tata je bio oaza duha u kojoj je bilo moguće postaviti šator te, barem zakratko, ogrijati prozeblu dušu oko razbuktale vatrice ovog naočitog intelektualca.

Zaškrgutao sam zubima od muke.

– Rekla je da će te u četiri čekati kod drugstorea. Uzmi moj auto, ključevi su u kristalnoj pepeljari. – Namignuo je na vratima: – Večeras sam je oslobodio probe. – Ovo je već bilo nepodnošljivo. Zatim je, pogledavši na ručni sat, dvosmisleno dodao: – Baš i nemaš puno vremena.

Ushodao sam se po sobi suzdržavajući se od toga da nešto napucam nogom, ali petnaest minuta kasnije već sam čekao parkiran ispred polivalentnog dućana u susjedstvu. Jedna djevojka u kratkoj, kričavocrvenoj bundi upravo je pristizala iz smjera novog dijela naselja, naizgled odvažnim, dugim koracima, no kako mi je bivala sve bliža, tako sam uočavao krhkost njezinih dugih udova; koliko god taj korak bio lijep za oko, svaki dodir njezinih stopala s tlom kao da je iziskivao poseban napor kralježnice – ali i centra za ravnotežu – zbog čega je djelovala kao netko tko nema potpunu kontrolu nad svojim nogama. Na glavi je imala karbitnosivu beretku i, zaustavivši se nakratko u ravnini dućana, pošla je ravno prema meni, kao da prepoznaje automobil. Smiješeći se već izdaleka, skinula je kapu. Tada sam zadrhtao od uzbuđenja.

– Beti… – rekao sam kroz spušteno prozorsko staklo.

– Jel primate slijepu putnicu u svoje vozilo? – upitala je opustivši valovitu riđu kosu i ne čekajući odgovor zaobišla automobil, visoko podižući noge kao da gazi po plićaku punom ježeva.

– Baš sam se pitao gdje si sve ovo vrijeme? – rekoh kad je ušla u automobil. Srdačan osmijeh odjednom je uškopila tamna sjenka na licu. – Izbjegavam Kiflu zbog Negovane, ali onu noć… – okrenula se k meni i delikatno trepnula; zbog njezina snažnog mirisa grudni koš kao da mi se proširio za nekoliko centimetara: – Nisam imala prilike da ti se ispričam zbog scene u ambulanti.

– Kakve isprike, samo si bila preplašena, kao i ja.

– Barem su ti se podljevi povukli.

– Jesu, vrlo brzo.

– Odmah sam primijetila da bolje podnosiš bol od Marija.

– Valjda je stvar u tkivu.

– Možda prije u glavi – dodala je.

Ta subota u prosincu 1998. bila je neobično topla, a niski bijeli oblaci dobrodušno su se pjenili iznad grada, propuštajući pokoju sunčevu zraku. Neko vrijeme kružili smo automobilom po gradu poput dvoje turista u slobodno popodne, zabijajući se duboko u stambena naselja, među garaže i sitnu djecu, odakle smo se zatim morali izvlačiti vrludavim vožnjama u rikverc. Ispričao sam Beti vic o nogometnoj utakmici između slonova i mrava koja završava onom čuvenom isprikom pregaženog mravunca: „Slonovi, ne sekirajte se, nismo ni mi bili nježni”.

– Obožavam glupe viceve – uskliknula je u sve boljem raspoloženju. Nekako u isti tren upalili smo cigarete. Krajem oka ulovio sam njezin pogled i pomislio kako možda upravo sada, na dnevnom svjetlu, analizira sličnosti i razlike između Tate i mene. To je, izgleda, bilo neizbježno pri svakom susretu s uvijek brojnim ženskim dijelom Tatinog glumačkog ansambla. Pitao sam se očekuje li i ona, poput nekih drugih curetaka iz kazališta, Tatinu mlađu i ljepšu repliku? Ali, ako je Tata već toliko sličio Kirku Douglasu, ja, nažalost, nisam imao ništa zajedničko s Michaelom. Moj prosječni izgled u takvim je prigodama mogao prouzročiti stanovite neugodnosti.

Pa ipak, Ljeponoga Beti bila je dovoljno pametna da prevlada svoju trenutačnu zbunjenost i ubrzo sam osjetio kako se opuštam slušajući o njezinoj ulozi mlade Vendi u „Petru Panu” kojega je Tata upravo postavljao na scenu. Stari je učinio dobar izbor: mogao sam zamisliti Beti usred improvizirane dječje sobe dok joj kazališni reflektor prozire ispod tanke spavaćice. Uostalom, bila je sigurno starija od fiktivne Vendi – zaključio sam – jedine djevojčice među izgubljenim dječacima.

Tijekom vožnje nastojao sam izbjeći razgovor o Kifli, a i ona se držala podalje od te mučne teme. U međuvremenu, otkrio sam joj uvjete pod kojima sam objavio knjigu, upotrijebivši sav literarni talent kako bih joj što plastičnije dočarao napetost što je vladala između izdavača i mene. Nakon svega, njezin komentar bio je da su ljudi krvavi ispod kože. Da, bilo je to sve što je Beti rekla na temu moje proze i s nekom zluradošću pomislio sam kako je, eto, čak i Tata nasjeo na priče o književnosti!

U neko doba osjetili smo glad, ali dok smo prolazili pokraj Baljutakija, njezina šutnja upozoravala je na to da i ona svakako želi izbjeći grah. U gradu, međutim, nije bilo nimalo lako pronaći restoran; ljudi su još uvijek radije jeli kod kuće. Ipak, jedna tabla pred ulazom u predratni poslovni centar nudila je roštilj na drveni ugljen. Zaokupljeni razgovorom, nismo ni primijetili koliko dugo sjedimo sami u pravokutnoj prostoriji bez prozora. Konobar, koji nam je nakon oklijevanja ipak prišao, zamolio je da napustimo lokal. Pokušavši se usredotočiti, pitao sam u čemu je problem, a on me, dosta drsko za staru gardu, obavijestio kako ne poslužuju ljude koji u novinama pljuju po Papi.

Taj događaj jedva je poremetio naše dobro raspoloženje. U automobilu smo nastavili živahan razgovor, zaboravivši na glad. Boje – teže i zatvorenije – polako su osvajale trijemove i skromne okućnice. Rasvjeta je počela pupati: rijetki lampioni naslijeđeni iz socijalizma kao da su grad činili prozirnim, prkoseći ranoj zimskoj tami. Nošeni osjećajem dužnosti, pokušali smo zatim u Kifli, ali već na stepenicama dočekali su nas zlokobni taktovi; happy hour bio je u punom jeku. Odškrinuvši vrata, ugledao sam Crkotinu kako pleše na podiju ispred šanka, zabrinjavajuće revno. Njegovi dugi koščati udovi letjeli su na sve strane. Ritam je nedvojbeno bio žestok, nešto poput novokomponiranog kazačoka, iako riječi nisu imale veze s Rusijom nego s toplim morem, kamenom kućom i vinom. Čuo sam – ali ne i vidio – nedvojbene udarce dlanovima: netko mu je davao takt sa strane, iz separe-sale. Mogao sam, dakako, pretpostaviti i tko, ali tada sam se sjetio da Donduru dugujem porciju graha i natraške izišao van, izgurujući stražnjicom Beti koja je bila iza mene. Brzo smo se vratili u automobil i nakon kraće šutnje uspjeli premostiti još jednu krizu. Zapravo, Beti je zapodjenula razgovor o mom poslu. Novinarstvo joj je druga želja, objasnila mi je, odmah nakon glume. Privlačila su je putovanja, upoznavanje novih ljudi – tuđe priče i sudbine.

– Još uvijek se lomim… – priznala je u jednom trenutku, vidljivo zabrinuta za svoju budućnost. Očito, bilo je sve više mladih iz provincije koji su u novinarskom pozivu vidjeli priliku za bijeg od dosade i rutine. Nisam bio posve siguran trebam li je pokušati odgovoriti od takve nepromišljenosti i jesam li uopće pozvan da nekome spaljujem iluzije svojim pesimizmom. Pa ipak, upoznao sam previše djevojčuraka čija je ljepota ugasnula u samo nekoliko sezona provedenih u vrućem novinarskom pogonu. Najprije bi im se ten pigmentirao olovnom bojom – kao da im se naslovnica otisnula na licu – a potom se proces urušavanja širio na cijelo tijelo. Izraz trajne zabrinutosti dolazio je kao točka na i. Novinarstvo je u biti duboko aseksualno zanimanje, a preljubi – ako ih još uvijek tržište nije sasvim potisnulo – odvijaju se u nekom očajničkom grču, kao ustupak boljoj prošlosti. Ali preda mnom je tada sjedilo jedno neistrošeno biće puno snova, a njezino čisto bijelo lice odgovaralo je statusu idilične livade nad koju se nadvila sjenka građevinskog lobija. Zapravo, još i danas se pitam jesam li tada ipak trebao prionuti na spašavanje jednog mladog života – ako ništa drugo, a ono barem upozoriti na svoj slučaj – bez ikakvih komentara, samo na gole činjenice. No unatoč naporima koje sam ulagao da se otresem slike plesača iz Mokre kifle, njegovi razbacani udovi i zjenice što u transu bježe pod kapke nisu mi izlazili iz glave.

– O, Bože – otelo mi se posve nenadano.

– Što te muči?

– Ah, ništa, oprosti.

– Razmišljaš o happy houru?

– Zapravo, da – priznao sam.

Rukom mi je pokazala zgradu u kojoj je stanovala i ja sam primijetio kako smo zapravo susjedi. Njezina zgrada pripadala je novijem dijelu Male Palestine, dok se moja, tzv. ljepotica, nalazila nešto istočnije, u starijoj jezgri stambenog naselja.

– Imaš li pojma dokad će to trajati? – upitala je dok sam skretao na parkiralište.

– Koje?

– Kako „koje”, ne pravi se lud! Iako više nisam tako često u Kifli, situacija mi je itekako dobro poznata…

– Preko Marija? – upitao sam i odmah se pokajao jer se na spomen Marija počela skupljati u ramenima i obje je ruke zimogrozno utaknula među bedra. Njezin tanašan vrat opasno se napuhao – kao da je posrijedi začepljenje – a potom, progutavši klupko sline, prestrašeno je zatreptala. Misao da je cijelo naše poslijepodnevno druženje stremilo ovom trenutku na parkiralištu u podnožju njezine zgrade pomalo me ožalostila. No, unatoč tome, primio sam je za nadlakticu, a ona je duboko udahnula i kapci kao da su joj mljacnuli u vlagom natopljenim očima.

– Izvini, ali… – otresla je glavom. – Ljuta sam na sebe jer još uvijek nisam u stanju sve to mirno promatrati.

– Shvaćam.

– Rođena sam kad ste vi već izlazili u grad, a kad sam stasala za kafić, sve je već postalo nekako bijedno, imitacija imitacije. Imam dojam da sam cijelo vrijeme zapravo upijala priče i sjećanja, a sve se svodilo na to da je nekad ovdje postojao raj na zemlji, u Kifli i oko nje. Nema ništa beznadnije od toga da živiš tuđu prošlost. Meni se to, izgleda, dogodilo…

Čvrsto sam je uzeo za toplu ruku.

– Uopće nije bilo blistavo – rekoh.

– A onaj tko ti je to pričao nije u stanju prihvatiti činjenicu da ga je pregazilo vrijeme.

Obzirno je izvukla ruku i upitala: – Ti ne misliš da sam rođena u krivo vrijeme?

– Uopće ne. Vjeruj, i ja sam nekada mislio isto što i ti, svi mi – Mario, Umorni, Paleka – odrasli smo s tim opterećenjem. Ovo je takvo podneblje. Uvijek postoji netko tko ti nabija komplekse da kasniš, da si nešto propustio i da nema šanse nadoknaditi propušteno. To se zove fatalizam. Meni su, naprimjer, govorili da pravi život prestaje s osamnaest: što si dotad pojebao – pojebao si! Izvini na rječniku, ali tako su mi govorili. To je, naravno, povezano s brzim starenjem…

– S brzim starenjem, hm?

– Generalno gledajući, da. Diljem Hrvatske ljudi teže što bržoj integraciji u starost, jer starost je jamac integracije u društvo. Možeš o tome misliti kao o općoj slabosti, ali ravan trbuh kod čovjeka iznad tridesete izaziva ili sažaljenje ili sumnje, ovisno o tome koliko je promatrač indoktriniran tradicijom. Nažalost, najčešće je ovo drugo, dakle, sumnja u nastranost, pederluk, narkomaniju, egzistencijalnu promašenost… Uzimam ravan trbuh samo kao primjer.

– Možda zato što je tvoj ravan! – dometnula je, kao da uopće ne vjeruje u ono što joj govorim. Namjerno sam prečuo njezinu upadicu i nastavio s istim žarom.

– Ali pank je u tome najdalje evoluirao i neočekivano produžio mladost. Mislim da je to ono što najviše smeta ljudima oko nas…

– Znaš – prekinula me – ja uopće ne volim pank.

– Vjerujem ti. Ti voliš Marija.

– Voljela sam ga, to je preciznije. Osjećam da sam sada najzad došla do one točke kad mogu nastaviti i bez njega. Trebalo je, doduše, proći dosta vremena da shvatim neke stvari.

– Ali si ipak shvatila.

Pogledala me s iskrom revolta u velikim bademastim očima.

– Pa kakvi ste vi to pankeri? Pođi najprije od sebe: u toj bezličnoj tamnoj jakni i vrećastim hlačama izgledaš kao policajac u civilu…

– Kao bakina sestrična – priskočih joj u pomoć tom starom Doktorovom prispodobom.

– Ne znam kako si se tada oblačio, ali frizura, eh… – Makinalno sam se pogledao u retrovizor. Kosa mi je doista nalikovala ptičjem gnijezdu iz kojeg su se njegovi stanovnici evakuirali u gadnoj žurbi.

– Bez uvrede – dodala je.

– Priznajem, malo polažem na imidž u posljednje vrijeme.

– Šteta. Jedino ti zulufi.

– Zulufi? Ah, više da mi izduže glavu nego da…

– Ali zašto si onda ovdje, a ne u Zagrebu gdje ti je i mjesto? Šta imaš s ovim gubitnicima iz Kifle? Ništa osim neke mutne prošlosti za koju i sam kažeš da nije nimalo blistava.

– To sam rekao objektivno, ali subjektivno, naravno, bila je blistava, kao i svačija.

– Eto, sad si još i filozof!

– Dobro, možda osjećam stanovitu obavezu, jel ti to bolje zvuči?

– Prema Mariju? Ha, ha – usiljeno se nasmijala: – On će ionako završiti u poduzeću svog budućeg punca, na mjestu referenta za vrtne patuljke. Možda zvuči žalosno, ali to je njegova budućnost.

– Uh.

– Vjerojatno nisi opazio njegov kombi parkiran ispred Negovanine kuće.

– Nisam uopće na to obraćao pažnju.

– Nema veze. I ja sam dugo zatvarala oči pred nekim stvarima, puno duže nego ti, iako su moja poniženja bila drugačije prirode nego tvoja, ali jedno je sigurno: oboje smo uložili nekakve osjećaje u sve ovo i ožiljci će ostati, kod tebe i mene. Sreća je što sve skupa nije dugo trajalo.

– Misliš da je već nastupio kraj?

Izraz njezina lica odavao je bol, koja me lišila odgovora. U nekom malodušnom suglasju gledali smo preda se, u lokve svjetlosti koje su stvarali pogrbljeni lampioni.

– A sad moram ići – tiho je rekla. – Sutra uvježbavamo jednu od ključnih scena: letim u Nedođiju s Petrom Panom, među izgubljene dječake.

Pokušao sam joj uzvratiti osmijehom.

– I imaš sjajnog tatu – rekla je i iznenada priljubila svoje usne uz moj obraz. Sklopio sam kapke od divote što je prostrujila kroz mene, no, kad sam otvorio oči, shvatio sam da se Beti iskrada iz auta i da je dugi poljubac zapravo varljiv osjet – imaginarni ostatak njezinih usnica na parkiralištu ispred njezine zgrade. Još neko vrijeme ostao sam posve nepokretan, s rukom na mjenjaču. Poneko mliječno staklo na garažnim vratima probila bi hirovita svjetlost aparata za zavarivanje, osvijetlivši na trenutak Betin lik na putu prema haustoru. Četvrtasta zgrada odavno se raspršila u mnoštvo malih četverokuta u kojima su promicale sjene stanara. Spustio sam prozor i u kabinu je počela strujiti okrepljujuća svježina, a skupa s njom i dozivi zabrinutih mama koji su prostore između zgrada ispunjavali prisnošću, baš kao nekoć dok sam jurcao ovim terenima, uvjeren da unatoč svemu nisam sam i da netko tamo gore, u jarko žutoj stambenoj jedinici, s nježnošću misli na mene.

 

* * *

Te večeri Kifla je naizgled normalno radila – barem mi se tako učinilo dok sam se polako provezao mimo nje, oduprijevši se porivu da se spustim na jedno piće. Nakon događaja s Palekom osjećao sam da brojim posljednje dane kod kuće. Postajalo mi je sve jasnije da od teme koja bi me trebala vratiti u igru neće biti ništa. Novinarski gledajući, bila je to čista utopija. Osim niza teško objašnjivih događaja, kakvu sam robu uopće mogao ponuditi redakciji? Nema sumnje, tih sam se dana opraštao od profesionalizma – ali tiho i pri punoj svijesti – kao pušač koji u svoja četiri zida troši zadnju kutiju cigareta u životu. Osim toga, zabrinjavali su me i telefonski razgovori s Julijom; više čak nije zvučala ni uvrijeđeno, nego nezainteresirano, gotovo odsutno. Bilo je očito da sam potrošio njezino strpljenje i da iz obzira prema dugogodišnjoj vezi Julija ne želi objaviti kraj preko telefona.

Kad sam parkirao ispred svoje zgrade, bilo je jedva devet sati, a svjetla na prozorima moga stana bila su ugašena. Već i pomisao da bih ostatak večeri trebao provesti u praznom stanu djelovala mi je nepodnošljivo i odlučio sam protegnuti noge prije spavanja. Još uvijek nisam bio spreman na samoću, iako sam već osjećao kako me draškaju njezini hladni prsti. Nedjelje. Poslijepodneva. Praznici. Neradni dani u tjednu. Bit će to dugotrajno razdoblje sjedenja u polupraznim kafićima. Bliska budućnost nije mi se činila ružičastom, ali još uvijek sam bio u sadašnjosti i ta spoznaja malo me oraspoložila.

Uostalom, čovjek se ovdje barem mogao nadisati čistog zraka, iako je – kad se bolje pogleda – i taj čisti zrak poprilično precijenjen i uglavnom služi za samozavaravanje onih koji su odbacili sve svoje ambicije i pod izlikom života na „čistom zraku” povukli se u mali grad, prepustivši se dobrom snu i nezajažljivom apetitu. Na svojoj sam koži osjetio kakve sve posljedice može prouzročiti naivno izlaganje čistome zraku i zdravoj, prirodnoj hrani dok sam kao dijete provodio duga ljeta među Maminom rodbinom na selu. Osvijestio sam se tek u pubertetu, suočivši se sa svojim bucmastim obraščićima koji su mi već u startu bitno otežavali prodor na scenu. Sjećam se koliko sam truda morao uložiti kako bih anulirao te nedostatke i dosegnuo blijedu boju lica kakvu su imali Pankili, Mario i Paleka. Ali bilo je dostatno samo malo nepažnje pa da se obraščići ponovno razbuktaju na licu i vrate me na početak.

 

Zapalio sam cigaretu, kao i uvijek kad bih se prisjetio svojih ružičastih obraščića, hodajući malim, pravilno skrojenim ulicama čije su okućnice zaudarale na plijesan i nakvašenu građevinsku šutu. Bile su to mahom Kalvarije, Križni putovi ili, u boljem slučaju, ulični hommage hrvatskim žrtvama i pokojem suvremenom njemačkom političaru. Na Aveniji H. D. Genschera dočekao me oštar krik i sjetio sam se roda i Grmaljke, ali i one neobične noći na naftnom polju o kojoj još uvijek nisam imao snage trezveno porazmisliti. Ali, nedugo nakon krika, akustičnu noć osupnuo je prasak stakla. Opreza radi, primaknuo sam se bliže zasjenjenim pročeljima, već pomalo naviknut na takvu vrstu kretanja gradom. Vjerojatno sam djelovao smiješno, iako nije bilo nikoga da mi se smije. Čak je i Baljutaki bio zatvoren. Zastao sam na uglu, opazivši vozilo parkirano otprilike u ravnini Kifle, a sva četiri upaljena žmigavca ritmično su obasjavala okolne kuće i čemprese. Cigareta mi je nekako prebrzo dogorijevala među prstima. Trebalo je donijeti odluku. Uzeo sam puno zraka kako bih uravnotežio dah i, odbacivši čik, polako se primaknuo kafiću sa suprotne strane ulice. Nadomak Kifli gotovo sam nagazio na tijelo u rijetkoj travi. Kad sam se nadvio iznad njega, prepoznao sam Crkotinu i makinalno ga uhvatio pod pazuha; uostalom, ulaz u najbližu zgradu nije mi se činio dalek. No, čim sam ga potegnuo za ramena, on je iznenada oživio.

– Ma koji kurac… – potmulo je zarežao.

Malo se pridignuo i uputio mi oduran pogled.

– Šta radiš ovdje?

– Pravim se mrtav, jesi slijep?

Čim je to rekao, vratio se u maloprijašnji položaj.

Samo se ti pravi mrtav i dalje, pomislio sam, i zaobišavši vozilo spustio se stepenicama u Kiflu. Interijer je gasnuo pod prigušenim tirkizom bara sa žestokim pićima. Na prvi pogled sve se činilo mirno – kao u podvodnom svijetu – a sitno staklo svjetlucalo je na podu poput planktona. Ubrzo sam počeo razabirati jednoličan mrmor koji je strujio iz dubine lokala, iz skladišta, ali kad sam, skupivši hrabrost, zašao pod mračnu arkadu, nekoliko vezanih uzvika za trenutak me ukopalo u mjestu. Uslijedio je i tup udarac koji se, odmah potom, razvio u divljačku tutnjavu i jauke. Intuitivno sam uletio u prostor iza šanka – u posljednji tren uzmaknuvši pred nekolicinom bjegunaca koji su kao bez duše protrčali prema izlazu. Vidio sam i lopatu kako sječe zrak iznad njihovih glava; najprije samo nju, lopatu, a potom i Mariova oca. Očito, nije me prepoznao, usmjerivši lopatu prema meni. Spuznuo sam uza zid i rukama prekrio lubanju, a oštrica alatke prošišala mi je tik uz uho, zakrbavši palisadu pokraj mene. Bez riječi isprike stari Križanović je izletio van, frkćući poput životinje, razmahan, silovit, nezaustavljiv; bio je to gnjev muškog boga rata – slijepa pravda tvrdog mišićnog tkiva kakvo moja generacija nije poznavala. Ova snaga nije proizlazila iz sporta i slobodnih aktivnosti – bio je to plod ozbiljnog egzistencijalnog napora u mladosti koja se morala snalaziti bez suvremenih tehnoloških dostignuća. Još neko vrijeme, skvrčen ispod šanka, osluškivao sam udarce koji su dopirali izvana, praćeni uzdasima i pokojim rastepenim krikom. Potom je sve utihnulo. Četveronoške sam ispuzao iza šanka, naletjevši na dvije prljave tenisice. Iznad mene, obasjano mjesečinom koja se ulijevala kroz širom otvorena vrata kafića, Mariovo lice djelovalo je nekako dječački čisto, baš kao ljetos dok me pokušavao odgovoriti od odlaska u Azerbejdžan. Stajao je ispod polukružnog svoda, glave malo zabačene unatrag – kao da cijeli ovaj prizor motri s visoka – a zapravo mu je iz nosa virio okrvavljen papirnati ubrus. Pomogao mi je da se osovim na noge. Sjeli smo na šankstolice i neko vrijeme kroz otvorena vrata nijemo gledali u svjetlucavi noćni prizor – u žarki mjesec što je još uvijek blagonaklono gledao na ovaj grad. Gore, na vrhu stubišta, Mariov stari pušio je oslonjen na željeznoj ogradi. U svojoj plavoj kuti zakopčanoj do grla nalikovao je radniku koji je, zaokupljen praktičnim mislima, ušićario nekoliko minuta za čik-pauzu. Upravo sam htio reći nešto kao: „Tamo gore stoji čovjek koji je upravo spasio pank”, no Mario mi je diskretno skrenuo pažnju na mali drveni križ u svojoj ruci.

– Upravo su me pokušali egzorcirati – rekao je mirno i trezveno. Bolje sam ga promotrio; ako ga je ludilo već obuzelo, još uvijek ga je uspijevao dobro kontrolirati.

– Istjerati đavola iz mene – objasnio je.

– Tko?

– Egzorcisti.

– Jesi pri sebi? O čemu to govoriš?

– Došli su u kafić odmah poslije happy hoursa. Bili su u smeđim jaknama i najprije dugo njuškali po lokalu, kao da nešto istražuju, pa sam u prvi mah pomislio da su sanitarni inspektori. Znaš, i oni se vole vrzmati uokolo, a i imidž im je sličan, tamne jakne do koljena… Jedan od njih naručio je tri Fante i, kad sam se okrenuo prema frižideru, naglo su me zgrabili s leđa i pod nos mi tutnuli nekakvu krpetinu. Mislim da je bila natopljena eterom jer mi se odmah zamaglilo pred očima.

– Majko mila. Koliko ih je bilo? – upitao sam, gledajući čas u križ, čas u njega.

– Bila su trojica, ali nikad ih prije nisam vidio. Odvukli su me u skladište, svukli do pasa i položili na stol, kao kravu, i pred očima mi počeli mahati ovim… – Pružio mi je taj, ni po čemu osobit križ; lišen ukrasa ili natpisa, čak pomalo izlizan – možda zbog česte upotrebe, pomislio sam – ali u svakom slučaju načinjen od prvorazrednog drva. Iako sam u životu rijetko uzimao križ u ruke, zbunjivala me baš ta njegova jednostavnost izrade, kao da je rađen po narudžbi kakva profesionalnog asketa.

– Jesi barem zapamtio kojega od njih? – upitao sam, vrativši mu ga.

– Potpuno nova lica, čoveče, četrdesetogodišnjaci, nabijeni i rumeni, ali s čudnim naglaskom… – Podigao je svoj izmučeni pogled: – Zapravo, govorili su vrlo književno, rekao bih, čak malo pretjerano, onako kao što govore na televiziji: ugrozba, biljeg, otajstvo… Imao sam dojam da mi šapuću na uho i u početku je sve bilo više-manje ugodno, čak su im i dlanovi bili… topli. – Tronuto je uzdahnuo: – Mazili su me po slabinama i nešto mumljali sebi u bradu, a onda je jedan od njih počeo živčano vikati diablo, diablo!

– Diablo? – To me prenulo iz drijemeža i počeo sam se bacakati po stolu; jednog sam pogodio nogom u prsa, a kad su mi pokušali ponovo ugurati krpu u nos, stari se stvorio na vratima s lopatom… Ej, kamo ćeš?

 

Odvukao sam se do telefona i okrenuo broj policije. Ovaj put učinio sam to mirno i sabrano, onako kako mi je to i savjetovao dežurni krležijanac – „kao da zovem starog prijatelja”. – S Krleže na rolovanu šunku – rekoh kad mi se javio već poznati bećarski glas. Nekoliko trenutaka linija je indiferentno šumila, a potom sam se predstavio.

– Uh, već sam pomislio da mi je netko provalio u ladicu – rekao je moj dežurni znanac s primjetnim olakšanjem. – Pa kako je Tata, jeste mu prenijeli moje pozdrave?

– Itekako – besramno sam mu slagao: – Rosutrunović, je li tako?

– Jest – euforično je potvrdio.

– E pa, gospodine Rosutrunoviću, htio bih vam prijaviti nasilan pokušaj egzorcizma u Mokroj kifli.

– A u piz… – gotovo mu se omaknulo. – Ispričavam se. Ukratko sam mu prepričao Mariovu verziju maloprijašnjeg događaja.

– Molim vas, pošaljite policiju radi uviđaja. Adresa je: Ulica breza…

– Hrvatskih vladara – ispravio me Mario.

– Pardon, Hrvatskih žrtava.

– Dat ću sve od sebe, ali…

– Recite?

– Možda nije pravo vrijeme za to.

– Mi ionako razgovaramo samo u nevrijeme – primijetih.

– Potpuno ste u pravu – složio se i nastavio: – Ja sam uštimao neradnu večer za premijeru, ali pojavio se jedan momenat… – zastao je.

– Koji?

– Čuo sam da više nema karata u pretprodaji.

– Hm.

– Sve su pokupali ovi đukci iz državnih firmi.

– Znači, trebaju vam karte?

– Jel bi to bio problem?

Obećao sam mu da ću se svakako raspitati kod Tate o čemu se radi te, ako zapne, ponudio se kao posrednik pri nabavi karata. Uostalom, Tata je vjerojatno raspolagao stanovitim fondom karata za prijatelje i rodbinu. Ta informacija malo ga je umirila.

– Jednu ili dvije karte? – upitah.

– Samo jednu – tugaljivo je rekao. Nekoliko trenutaka oklijevao sam prekinuti vezu, a potom su u slušalici odjeknuli stihovi koji su mi odnekud bili poznati.

– Gospodine Rosutrunoviću – obratio sam mu se kad je dovršio pjesmu: – Hoćete li ponoviti ovaj napjev od maločas?

– Zašto?

– Molim vas, važno mi je!

– Gledajte, nema potrebe za tim. – Neobično hrapavo je rekao: – Radi se o nacionalnom bardu, ako vam to išta znači…

– Samo dvije zadnje strofe, halo? Čujete me? – Linija je počela krčati: – Gospodine Rosutrunović? – Veza se zatim prekinula.

 

– Bijele kućice po crti – ovdje urbanizam nimalo ne trpi… – rekoh Mariju: – Kako je išlo dalje?

Mario me upitno odmjerio.

– Znam da je otprilike završavalo s „Čika Mikom”, sjećaš se? – inzistirao sam: – Onaj pjesmuljak koji je Umorni ponavljao kad se vratio iz Regionalnog skladišta.

– Gnjaviš me s tim, a pogledaj u kakvom sam stanju, a tek da skladište vidiš, kaos…

– Važno je, čoveče.

– Iza kapije čuje se vika, Čika Mika izgubio bika.

– To je to! – rekoh.

– Pa šta? I meni su je pjevali u automobilu.

– Onaj stihoklepac iz Krim-policije što se javlja na 92…

– Da?

– Upravo mi je to izrecitirao preko telefona!

Mario me objema rukama čvrsto uhvatio za ramena.

– Slušaj…

– A toliko smo se intimizirali preko telefona. Stalno je pričao o Krleži, o knjigama, o mom starom, znaš, bio mu je profesor u Školi učenika u privredi i navodno je čak statirao u jednoj predstavi…

– Slušaj me – unio mi se u lice, izbacivši svoju donju čeljust kao da će me pojesti: – Pasji skot ti je upravo najavio privođenje! – U eReSeSBe? Ali čak me žicao karte za premijeru! U šta smo to upali?

– Svi su povezani i sinkronizirani, kako ne kužiš? Nevjerojatno je da tebi, kao novinaru, moram dokazivati tako očite stvari. Kakvo kazalište, kakva poezija, kakav Krleža! Vrijeme je da shvatiš neke stvari!

– Kažeš, „drugi krug”?

– Valjda. Moraš se pripaziti idućih nekoliko dana, ovo ti ozbiljno govorim.

– Trebao bih se vratiti kući, i to smjesta – rekoh, naizgled, vrlo odlučno.

– U Zagreb?

– Tamo su već na rubu živaca zbog mene: Big Chief, Julija… – Zastao sam; učinilo mi se kao da cvilim, no Mario je bio pun razumijevanja.

– Kužim – rekao je i spustio ruke.

– Uopće nisam siguran da li još uvijek u redakciji računaju sa mnom, a i Juliji kao da je postalo svejedno.

– Imaš osjećaj da je digla ruke od tebe?

Slegnuo sam ramenima.

– Ne želim u to Regionalno skladište!

– To ti vjerujem, dragi moj, to ti vjerujem…

– Pa još i suočenje s onim majmunolikim ćelavcem! Ne znam, mislim da ne bih izdržao još jednom sve to iznova, čak i da ne budu marcole, već i to listanje mojih starih tekstova, ta atmosfera… Nepodnošljivo!

– A tako si dobro podnio prvi krug – primijetio je Mario s blagonostalgičnim prizvukom: – Iskreno, čak sam ti pomalo zavidio.

– Ah, tada sam još bio svjež.

– Da – Mario je tugaljivo kimnuo: – Ovo je rat živaca. S tvojim odlaskom sve skupa je osuđeno na propast. Možda odbijemo još koji napad, ali u načelu…

– Jesi li razmišljao da zatvoriš Kiflu, barem na neko vrijeme?

– To bi potpuno uništilo scenu.

– Koju scenu, Mario, o čemu ti pričaš? Ostali smo Umorni, ti i ja… Crkotinu uopće ne računam. Paleka je otpao, Doktor se ne javlja, a i mala Beti je digla ruke od svega.

– Ta mala previše se razmahala. – Namrštio se i zamišljeno oborio pogled: – Vrlo samoživo stvorenje, šta ti misliš? Možda bi se morao čvršće postaviti prema njoj, jel tako?

– Mario – rekoh: – Pogledaj me u oči.

– Ako ti ovo zoveš očima, onda u redu.

– U oči, rekoh.

– Evo, gledam te, ali ti to ne možeš vidjeti – šarlatanski se zasmijuljio. Odlučio sam ne okolišati: – Imaš li rezervni plan?

– Kakav plan? Rezervni? Ho, ho!

– Kombi ti je danas bio parkiran ispred Negovanine kuće. Ja ga nisam opazio, ali bio sam s Beti u autu i ona ga je vidjela…

– A što ste, molim te, vas dvoje radili u tvom automobilu danas poslijepodne?

– Ne skreći temu, nego odgovori na pitanje!

– Dobro, bio sam na ručku kod njenih staraca i…

– Šta to znači? Beti mi se kune da si već jednom nogom u firmi. Jel to istina? – Mario se nervozno ushodao po plesnom podiju, u krug. Nekoliko puta razjapio je čeljusti i pogledao me, a potom bi, očito nezadovoljan onim što mu je bilo na jeziku, odmahnuo glavom i nastavio kružiti. Umor i maloprijašnji pokušaj egzorcizma kao da su isisali i posljednju kap krvi iz tog ugroženog lica. Gotovo mi se već zavrtjelo u glavi kad je napokon stao.

– Kako ne razumiješ? – upitao je neobično visokim tonom.

– A ne, Mario, ne, ne, nećeš me dobiti tim jeftinim trikovima. Nisam ti ja Paleka ili Umorni.

– Baš zato se i čudim da ne razumiješ.

– Šta, Mario, šta? Barem jedanput budi konkretan!

– Kako ne razumiješ da me svi oni žele vidjeti u kancelariji s pogledom na najveću manufakturu vrtnih patuljaka u zemlji! – Ispružio je obje ruke prema vratima: – Sanjaju o tome da me vide u tom poraženom izdanju, kako ti to nije jasno? U plavom radnom kombinezonu i s kemijskom iza uha, kako ispunjavam dostavnice i zadužnice… To oni žele! Da upru prstom u mene i kažu: „Evo, tako završavaju lokalni buntovnici”!

– Pretjeruješ, kao i obično – rekoh, ali on kao da me nije čuo.

– Uživaju u tome da ti se poseru na snove, a ako im se opireš… onda te egzorciraju kao mene prije pola sata! Žele ti izbiti demona iz grudi! Žele te uškopiti i privesti među pastvu kako bi te onda mogli natenane raščerečiti, a tvoje kosti samljeti u prah i onda od njega umijesiti hranu za pse čuvare! Ah… – Ispustivši slabašan pisak iz pluća, objema se rukama uhvatio za šank; već se jedva držao na nogama, a sa svakom riječju koju je tiskao iz sebe činilo se kao da troši posljednje zalihe snage. Tampon u njegovoj nosnici je popustio i tanak mlaz krvi vijugao je niz tu grotesknu čeljust, puzeći vratom prema gustišu na Mariovim razdrljenim grudima.

 

* * *

S obzirom na sve, bilo mi je teško odbiti Mariovu molbu da zajedno provedemo noć u Kifli. Nakon što sam mu vatom pokupio krv s lica i promijenio uložak, zabarikadirali smo ulazna vrata svim raspoloživim stolicama, tabureima i nekolicinom praznih pivskih gajbi. Mario je zatim nakratko nestao pod mračnim arkadama, vrativši se sa sivomaslinastim gunjem u naručju. Raširio ga je po drvenim paletama s unutarnje strane šanka.

– Malo smrdi, ali barem će ti biti mekano – rekao je.

– Mario… – zaustih. On se trgnuo; tko zna što je očekivao da ću mu reći – svakako nešto više od „laku noć”. Zatim se odvukao u separe-salu. Čuo sam ga još neko vrijeme kako se gnijezdi na kutnoj garnituri. Zapravo, dugo nisam uspijevao zaspati. Mnoštvo slika strujilo je kroz mene zadivljujućom brzinom – poput malih privatnih bljeskova na kozmički tamnoj podlozi: Julija, Umorni, Beti, Paleka, Mario… Svatko od njih nudio mi se u karakterističnom izdanju. Oglodana Mariova guzica pretapala se s Julijinim usnicama naškubljenim u poljubac, koje su se zatim transformirale u Mamu koja je strpljivo čekala u redu da me utješi svojim dobrohotnim osmijehom. Sjetio sam se i Miše Maloduša, tko zna zašto baš njega? U nekim drugim, normalnijim okolnostima, nazvao bih to košmarnom kolonom, ali ondje – na paletama ispod gugutavog aparata za kavu – osjećao sam samo blagu vrtoglavicu od svih tih prizora u glavi s kojima sam, naposljetku, zapao u dubok san.