Mačje pismo | Branislav Oblučar

* * *

 

čitam polagano
proboravim kraj svake riječi
tražeći vrata
nevidljive joj utrobe

(kad uđem toliko je prostora
da pomislim
kako ću poludjeti)

riječ me iznova rodi:
u psa, mačku,
crkveni toranj

u lanjski snijeg,
prošlost koja se još
nije dogodila

zato kucnem o trbuh svake
ne bih li zvukom
prepoznao plod –

mijaukne li
kao mačka
zalaje li
kao pas
odzvoni li
kao toranj

znam:
vrijeme je

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.