Mačje pismo | Branislav Oblučar

NIČEANCI

 

“Čitaš knjige koje čitaju ljudi što se pripremaju umrijeti”, prigovaraju mi mačke nalazeći u mojim rukama Dekartovu smrt. “Tko su uostalom svi ti likovi – Paskal, Montenj, Dekart? Ili onaj Cioran, kojim si nas htio uplašiti? Što uopće mogu mačke misliti o čovjeku koji je napisao da bismo u svijetu bez melankolije slavuje pekli na roštilju? Taj očito nikada u životu mačku nije vidio u lovu na ptice – vrapce ili slavuje, nema razlike – o kojima nespretnjakovići tek mogu pisati tričave kitice, umišljajući si pritom da bi ih mogli okretati na ražnju, kao prasad, u svijetu bez poezije! Pa i ta barbarska tuga, možete nam je okačiti o rep – ljepši je od svake pjesmice!”
Navikao već na takve objede protiv mojih literarnih preferencija, isprva ignoriram svaki napad, a onda s potrebnom teatralnošću zadajem udarac mačjemu samoljublju – iz vrta ubirem nekoliko mrkvi i koji list zelja pa prilazim zečinjaku. Otvaram vrataca i čim spustim ruku na njegovo krzno, zec se ukipi i samo žmirka. U njegovoj pokretljivoj njušci nestaju, jedna za drugom, tri mrkve i pet listova zelja. Čuje se tihi rad oštrih zuba, a prirođena dobrota u očima naglašena je znacima dobrog raspoloženja i zahvalnosti.
Mačke reagiraju odmah: penju se na krov zečje nastambe i nastoje pridobiti pažnju – čim uvide neminovnost poraza, odlaze kao oparene. Do večeri ih ne viđam, pa i onda – kao da se ne poznajemo; tek kada tobože slučajno nabasaju na ono što sam napisao, podivljaju: “Ah, gluposti li ljudske ravne pameti zečeva i pasa! Ah, kakav svećenički mentalitet da u životinje zna cijeniti samo urođenu zahvalnost! Kakav resantiman! Fuj!”
Tako sam svojom krivnjom protiv sebe dobio zajedljive mačje ničeance. Stoga vam najozbiljnije govorim: ako se želite okružiti mačkama, a strasni ste čitači i čitateljice, ne ostavljajte na stolu otvorene knjige, pogotovo ne revolucionarno raspoloženu literaturu! I nabavite si kakvoga zeca, ili bilo koju životinju nešto hladnije krvi, od koje ćete lakše moći izmamiti ljubav za zimskih večeri: bilo kao utjehu, bilo kao oružje!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.