Mačje pismo | Branislav Oblučar

SPORTAŠ U KREVETU

 

U kasnojesenjim danima kroz koje viju oštri sjeverci sustižem lijenost Debelog. Sva pustoš oko mene ju opravdava i još je jedan od razloga zašto bih doista volio na Sjever: kao da hladnoća uklanja svaku krivnju pred čovjekom koji, povlačeći se u sobu, izbjegava suvišna druženja i gleda isključivo svoja posla. Još je Baudelaire napisao kako nam gotovo sva nesreća dolazi od toga što ne znamo ostati u sobi svoga doma. “Lijenost i dosada stoga su izvanmoralne kategorije!” zaključuje Debeli koji je, prema količinama lijenosti kojima raspolaže, već zaslužio doktorat iz mačje metafizike, a meni prepustio na korištenje većinu ideja, pa i Fikciju Sjevera, koju redovito razrađujem kada snijeg blokira sve prilaze gradu. Dugo sam vremena, tako, prošle zime pokušavao napisati pjesmu o mačkama koje se kreću kroz snijegom zatrpano dvorište, mačjim prtinama u koje precizno polažu šape. Svakim prolaskom tragovi se produbljuju pa im se trbusi vuku po snijegu. Poslije se, mokre, otresaju kao psi. Dakako, pisanje mi nije pošlo za rukom, nekoliko sam dana sklapao jedan jedini jalovi stih. Bjeline između slova postale su prevelike, a put od jedne do druge riječi kao put do obližnjeg sela. Odustali smo, i ja i moj četveronožni prijatelj. Čitav mjesec štedjeli smo pokrete kao drva za ogrjev. Kretali smo se samo čvrsto utabanim stazama tih kratkih i snijegom zavijenih dana, usavršavajući vještinu kojoj nas je poučio pokojni francuski filozof, s kojim je Debeli često razgovarao u snu: vještinu sportaša u krevetu. “Svako pisanje nosi u sebi izvjestan atletizam”, deklamirali smo iz kreveta prateći prijenos novogodišnje skakaonice. I dodavali omiljeni dio: “Ali daleko od toga da od pisanja pravi olimpijske igre, taj atletizam pokazuje se u organskom curenju i lučenju”, za kojim je slijedilo glasno kihanje i ispuhavanje nosova. Atletizam našega pisanja sveo se na čestitke koje smo iz obijesti upućivali jedan drugome, filujući ih citatima začinjenim navijačkim poklicima i psovkama, a naša Fikcija Sjevera završila je na reklamama, odakle nas je sa saonica Djeda Božićnjaka zvuk praporaca mamio natrag u san. Iz njega smo se, u gluho doba noći, kao skijaši zameteni u bjelini i studeni, dozivali nerazumljivim mumljanjem na norveškom, švedskom ili finskom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.