Trobojno bijelo | Stipe Odak

KOLIKO PRAZNINE

Dušo draga,
Ti koja čuvaš moj poredak,
moj si žrtvenik, moja sveta gora i moje proročište.
Na tebe je pao teret otkupljenja i posredništva,
moj teret pred Bogom.

Kolike praznine i predjeli!
Pampe samo suhih trava, dani bez obroka,
skladan niz, padine-planine, arhipelag onog što je u meni.
Kolike praznine.

Ova rupa je reljef ljudske dobrote.
Tu je Didona oplakala sinove nerođene.
Ovo je pejzaž plamenih otoka
i vez Perzejeva čamca.
Pod ovim drvetom su se sklonili Adam i Eva
i ispričali puno priča za koje se ne zna.

Pazi na taj lukobran.
Otjeraj krivolovce.
I plaši, plaši!

Kolike praznine.
U obliku čega?

Čovjek treba upoznati samo jednog čovjeka
da bi znao sve o svima.
Ali ja nisam bio čovjek,
i još premalo znam o tebi.

Kada se nagneš prema suncu odsijava se ta svilena nit
koja vodi od moga uma do tvoga srca
i od ličinke svilca se rađa novih i novih stvari.
Kada sam budan nekoliko dana vidim te šarene točkice u tebi.
I ako bi se tvoje tijelo rasprsnulo,
ispunila bi čitav svijet leptirima,
samo svojom snagom.

I moj svijet.
Kolike praznine.
U obliku čega?