Trobojno bijelo | Stipe Odak

MISAO NA BOGA

Svaki put kada spustim ruku, piše crno.
Nema ništa drugo – šuplje su kosti pera.
Što je u meni, poteče kroz trsku i
nikako da odlučim da to ne radim više.

Ima nekoliko dana otkako sam prestao govoriti.
Bez radosti sam u prijevojima jezika.
Nejake su njegove riječi,
ali poput naravi brbljavih ptica, one me tjeraju da pričam.
Tuga je pala na mene kada sam vidio da su ljudi figurice od čokolade.
(Šuplji iznutra.)
I da slatki oklop krije samo zrak.

Moje čelo sad je hladno,
i ja šutim.
S pticama je u dalj pobjegla i misao na Boga.
Zato je moja kuća sada tamna.
Svjetlo u nju ne dolazi s neba, već kroz ulje drevnog znanja.
Ono tjera mrak, ali ne rasvjetljuje.

Ima samo jedan razlog zašto bdijem.

Jednog sam dana uhvatio zraku svjetla
na udicu od bijele slame,
dopustio joj da uđe kroz staklo i spava kraj mene.
Ona tu miruje kao iskra
kojom podižem vječnu vatru kada tama postane nepodnošljiva.

To je moja misao na Boga.