Zašto? Zato. | Jelena Osvaldić

PRED ZORU

 

Ponekad,
u najcrnjem satu,
kad je jastuk prevruć s obje strane,
kad svi koje volim spavaju
opijeni nesvjesnim
kao da su umrli,
ja se
zarobljena u vlastitoj budnosti
nadam zvuku noćnog tramvaja,
koji nikad ne dolazi.
U susjednoj zgradi gori svjetlo,
na trećem katu
silueta studenta koji sprema ispit,
o kako lijepa utjeha
dok zbrajam
koliko duša
pleše sa mnom
ovaj noćni tango,
koliko žena u muci rađa
nove živote,
koliko otpisanih umire
u svitanje,
pred zoru.