Zašto? Zato. | Jelena Osvaldić

VIKENDAŠI

Završio je radni tjedan, petak je popodne. Opet je poskupjelo gorivo.
Pakiramo se, punimo putni frižider, iz metropole putujemo u gorice.
Što su to gorice? Pita me kolega iz Dalmacije.
Pokušavam mu objasniti. Ide mi teško.
Spominjem mu vinograde, brežuljke, mir i voće.
Ono što je vama bevanda, nama je gemišt.
Sada pomiješaj plavetnilo mora u stupanj toplije boje.
Tamo je prozirnost obojena,
A slobodno izabrana kaotičnost na tri dana briše pravocrtnost života.
Kraj kleti uvijek sanjaš ispočetka dok ti leptir slijeće na dlan,
a prva trešnja izgleda kao biblijski prizor.
Kad dođem u gorice, odmah skidam cipele otvrdnjele od betona,
da što prije zaprljam noge hodajući po travi bosa.
Ne smeta mi ni gorička mačka što me prati i ometa korak.
To je valjda sreća koja se nikad ne umara,
U sjedinjavanju rasutih fragmenata.
Doduše, da ne palim kosilicu, nastala bi džungla.
Da li bi mi i tada sve bilo tako lijepo?
Ili bi možda sanjala o neplodnom asfaltu?
U nedjelju vikendaši putuju natrag u krletke od armiranog betona.
Kraj trsja me gleda međaš Dragec.
„On ti je kak’ od Frana Galovića međaš Benkina“ –
najveća mu je briga vremenska prognoza.
„Nemre navek sonce sjati“ – kaže mi Dragec.
Zna da sam zbog polaska loše volje.
„Se’ prolazi… V petek bu bolje“.