Ovdje, gdje prestaje more i zemlja čeka | Vojin Pašić

GENEZA

Nismo znali da vrijeme može biti
usoljeno kao srdela jer, u protivnom,
ne bi sjećanje dosezalo ovako daleko.

Među čokotima neke loze
naši su glasovi zreli u imenice,
pridjeve, brojeve,
i u vrisku palme
koju smo žmireći u jari sunca požderali.

Svaki naš pokret bio je nervoza,
svaka nelagoda ispisana je na pijesku…

Ogromno more htjelo je svoje ime

ali ušiju punih vode
još uvijek kao majmuni
skakutali smo po obali.