Ovdje, gdje prestaje more i zemlja čeka | Vojin Pašić

IMPRESARIJ

Storuka ruko
ne budi žito

ptica metalna perjem drugim

Cvijeće bez otrova sada se grbi,
u sazviježđu slaka polako se suši:
Nikud ti ne idi

Čije ono kuće ime
u množinu je stavljeno
pa se pod rosom više ne podiže?
Koje riječi slovo tvore –
to vi meni recite:
Pseto?
Nije!
Mak?
Nije!
Maja?

Ah, maje moje neodsanjane
u snu prezrele
u stihu bi pukle.

Među klasjem s imenima ptica
cvjetodrvi hodaju
Doći će u ova naša polja
koja sam uspomenama prekrio

smrću označio

da ti koji maštaš a ne vidiš
priđeš na korak
sjeme za svoju ludost da nabereš

A tko će ti vjerovati da si to u polju našao?

Nitko
Ni Odisej

Storuka ruko ne budi žito:
Cvijeće je otrovano
(zato se grbi)
u sazviježđu slaka polako se suši

A što vrijedi
kad noge klonu
a put ne upamte

Ruko
slovo bi o ženi
na onoj maji što je zaspala

pjesmu s ptica da joj prepišeš