Ovdje, gdje prestaje more i zemlja čeka | Vojin Pašić

NEIZVJESNI DATUM

 

U tišini knjižnice odjekivale su riječi
poput udaraca čekićem
Boja moga glasa mutila je (inače jasne) vitraje
i zaustavljala crvotočinu drveta
Kada me više ne bude i kada skrama kože
s kostiju otpadne
neka ruka sakupit će malo prašine
Tražeći nešto u njoj samo će uprljati prste
Pljunut će u šaku
Prašina će se pomiješati sa pljuvačkom
Umočit će u nju pero

Nakon mnogo nevjerojatnih stoljeća
napisat će drugo ime
ove iste nepismene smrti