Ovdje, gdje prestaje more i zemlja čeka | Vojin Pašić

POLIP

Taj polip koji ulazi u tebe gord kao noć i nesalomljiv kao sjeme
nije li to vlaga za cvijeće koje raste iz vune
kojom si tristošezdesetpet puta nahranila bestidnu noćnu pticu
i svaku pogibeljnu noć umnožila kao dudove pred jesen
ne bi li izgovorila anđela, usta nahranila crnim

Naučila si da je u šutnji veličina tvojih klonuća
koje slijepi lađar dijeli na tri igle blagosiljući pretke
i sve njihove slučajne ljubavi, crvotočne tabane i krmeljave usne
koje su bile potrebne kao polog za kredit u banci
da bi u jednom zrnu soli i samoći kukuruza dali sina

koji zna kako se zadovoljava žena ili truje pas
Za rasušenu vječnost naučila si pozdraviti rižu i mangrove
ali taj koji te sili na nemir i morske ježince sabire pod jezik
nije li to onaj gluhonijemi momak koji je prodavao kesten
prevrćući ga iz jednog dlana u drugi kao da važe teretno pismo

i krijumčari za težinu tinte kojom je napisano tvoje gorko ime
Ili je to hidalgo koji se nakon godina lutanja konačno vratio
u svoj rodni kraj i našao kuću zaleđenu sa svim njenim stanarima
koji su u panici otvorili prozore, usta na vrisak
i ruke na pomoć, a njemu se čini da ga pozdravljaju

Jedna knjižara u Nazorovoj u kojoj si izgubila nekoliko paketića
pamuka za menstruaciju koja ne prestaje
unatoč puževima i mjesečini, unatoč haljini
iz koje rastu tvoje ruke i rašivaju se leđa
još uvijek je u uzaludnoj potrazi za naslovima

Crni čovjek, pijan ušao je u našu kuću. Bol je prevelika.
Ali kako razmrsiti svu bliskost koja spaja ljude
i kako se ogoliti do dijamanta, biti sam kao dijamant
na kojem ni bakterije za tvoje upaljene mandule
nemaju mjesto na glatkim plohama koje su same jer su savršene

Jedan svijet prestaje. Sparni svijet
Zemlja će se obrnuti još jednom, mahuna ispustiti sjeme
a kukuruzišta naći novi razlog za svinje i ogradu
Zaboravit ću jedan spreman žalac, tih kao papar
Tim bolje! O njega možeš okačiti nesašiven kaput