Ovdje, gdje prestaje more i zemlja čeka | Vojin Pašić

PRIČA

 

Dešava se da sam sit svojih nogu i noktiju,
svoje kose i svoje sjenke.
Dešava se da sam sit toga što sam čovjek.
P. Neruda

 

Kada su ga potisnute kamile pronašle
i svojim debelim usnama na njegova pluća
u ispašu došle
on je, uz krik progonjenog,
kroz požarna vrata izjurio na krov nebodera.
Prvi je put pomislio na kablove i osigurače
čiji strahoviti napor nitko ne čuje
sve dok spone ne popuste
i čitava zgrada poleti u vis kao raketa.
Zatim se nagnuo nad 30 katova samoće
Otvorena vertikala tražila je njegov dah.
(Samo na trenutak osjetio je svoje srce
u temporalnoj kosti, na zapešću šake,
na čudnim mjestima.)
Sa zidnog sata otkucala je ponoć
Vrijeme se bješe zgusnulo poput škroba.
Pogledao je u nebo. Činilo mu se da zvijezde postoje
zbog neke jalove utjehe.
Ruka je, dugo uvježbavana, krenula sama
Otpustio je zaponac.
Škljocnula je stara rđa.
Bljesak plamena zaslijepi mu vid.
Usta se napuniše gorkim dimom.

Tako je gospodin A. M. (JMBG 1403949363067)
nakon dvadeset godina mučne apstinencije
ponovo počeo pušiti.