Ovdje, gdje prestaje more i zemlja čeka | Vojin Pašić

TVOJE LICE TRUJE MOJE SNOVE

On me slijedi
kao kotač konja

Zovem se Leonid Abašenko
i ne nalazim nikakvu sličnost s tim obješenjakom
Čak mi se gadi
Ali on mi pomaže da živim i svakodnevno jedem
Zahvaljujući našem neobičnom prijateljstvu
vidio sam rijetke stvari:
Moćne rijeke koje, umorne od predugog toka,
skapavaju u deltama
Vidio sam
ulice s dućanima u kojima kupuju odbjegli emiri
podzemne željeznice, iverje i nacrte

Kada kupola šatora
sakrije predgrađa i užasno blato
a nebo se ospe niskim zvijezdama
tada njegove nasmijane usne
prekriju moje lice
Zatim me obuče u šarene haljine i, da ne bih bježao,
navuče mi neke smiješne i teške cipele.