Ovce od gipsa | Jurica Pavičić

11.

PITANJE SATI

 

Pred vrata ureda stigla je u četvrt do osam. Željela je doći prva i nauživati se u pola sata mira u praznoj redakciji, bez Neretvanki koje ukucavaju oglase i bez barba Lina, samo uz upaljen zaslon računala na kojem će žmigati kursor. Umjesto toga, naišla je na gužvu, policiju i uzbuđenog gazdu.

Elvira je prišla i vidjela razlog: prizemni je izlog bio smrskan nečim teškim, a unutrašnjost ispreturana. Pitala je što je odneseno. Odgovorili su: telefaks, telefonska centrala i dva računala s monitorima. Htjeli su odnijeti i fotokopirni stroj, ali je bio pretežak pa su ga prevrnta ostavili. Elvira zažali što nije spavala još pola sata, ali sad nije bilo druge. Dok su cure mele smrskani izlog i kupile isprevrtane stvari, sjela je na svoj stol, više-manje netaknut, i počela posao.

Ekran je bio pred njom, a na njemu su se pravilno nizali već složeni oglasi: karambolirana vozila, motokultivatori, podstanarstva, stanovi na prodaju, rabljeni hladnjaci, stare kredence i prazni poslovni prostori. Šetala je kursorom po njima kao po nekoj nabujaloj enciklopediji, svrstavala ih, probirala i slagala u skupine. Vrijeme joj je brzo prolazilo: kad je prvi put tog jutra pogledala na sat, bilo je devet i pol, a jedna od Neretvanki pokazivala je kažiprstom prema njoj, usmjerujući neku nepoznatu ženu tridesetih godina.

Nepoznata je razumjela uputu i prišla joj. Bila je odjevena sportski, ali ukusno i ne jeftino: jeans hlače, meka kožna jakna, široka marama i džemper s V-izrezom. Elvira se sjetila tko je nepoznata: bila je to Popićeva, novinarka koja je radila s Miroslavom i o kojoj je često govorio. U malom se gradu ljudi znaju: Popićeva je nekoliko puta govorila na televiziji, sličica joj je katkad izlazila uz komentar, a Elvira se izvježbala s vremenom pamtiti lica.

— Rekli su mi da ovdje radi Krešo.

— Da, ali nije ovdje. — Sad će je zacijelo pitati gdje je i kad će doći, zaključi Elvira, ali kod tog tipa to se nije znalo.

— Pričekala bih ga. Ja sam mu sestra.

— Sestra — Elvira se razveseli ugodnoj tračerskoj novosti. Pogledala ju je bolje: nalikovala je na brata fizički. Ali samo fizički: doimala se sabranom i discipliniranom osobom, sasvim drukčijom od brata, za kojeg se Elvira nije mogla oteti dojmu da je mračni i nesređeni čudak.

— Kako se Krešo snalazi?

Elviru je zbunjivao ton pitanja koji bi više spadao majci. Ne može se reći da je time, međutim, bila iznenađena. Kimnula je neodređeno glavom: o Krešinom odnosu prema poslu htjela je ipak govoriti s njim.

— Gadno vrijeme.

— I vremena, ne samo vrijeme. Gadna su vremena.

— To vi najbolje znate. Mislim, zbog posla.

— Nije ni vaš drukčiji.

— Nije, Bogu hvala. Da nema nesreće i jada, mogli bismo zatvoriti bravu. Kao da smo liječnici.

Lidija se nasmiješila. Sjetila se kako je kao mlada studentica prava u novine došla hoteći biti kazališni kritičar. Ali nije se samo zato smiješila: ova joj je ženska bila simpatična. Pametni i lajavi komad: da je život išao drukčije, možda su mogle postati najbolje prijateljice.

— Hoćete kavu? On ne mora uskoro doći. — Elvira se trudila da ovo ne izgovori prijekorno.

— Rado.

Elvira se vratila za pola minute, s dvije vruće kave s mlijekom iz aparata na hodniku. Između prstiju držala je vrećice za šećer i plastične žličice za jednokratnu uporabu. Naslonila je svoju kavu na stol i pružila Lidiji njezinu.

Plastika ugrijana kavom zapekla joj je palac. Otpusti ga načas, a kava se opasno nagne prema gošćinu krilu. Vrećicu šećera više nije mogla držati: ispala je Lidiji u krilo, a potom na pod ostavljajući trag šećera u kristalu na printeru, rubu stola i hlačama. „Sori“, reče Elvira. „Ništa, hvala na kavi“, odgovori gošća, rukom rastjera šećer s hlača i nagne se da podigne vrećicu. Torba joj s krila padne na pod, prevrne se, a sadržaj ženske torbice rasu se po uredskom podu. Elvira joj priskoči u pomoć.

Bio je to sasvim običan sadržaj torbe zaposlene žene: priručna kozmetika, ogledalo, snop papira formata A4 s uzglavljima Gradskog vijeća i lokalne policijske uprave, nekoliko kemijskih olovaka, vozačka dozvola, novčanik, aspirini, sredstvo za menstrualne tegobe i mali atribut struke: diktafon. Zgrabivši s obje ruke popadale stvari, Elvira ispod stola opazi pasoš u ovitku, rastvoren, s licem prema tlu.

Sagne se i jedva ga izvuče. Okrenula ga je da otpuhne prašinu sa stranica i ugledala sliku vlasnika putovnice. Bila je to djevojčica od dvanaestak ili trinaest godina, duge tamne kose, izdužena lica i tugaljiva pogleda. Ni kod fotografiranja se nije nasmiješila: gledala je u objektiv kao da o njemu zna neku nevaljalu tajnu.

Elvira je upravo htjela otpuhati prašinu s knjižice, kad je Lidija zgrabi i žurno utrpa u torbu. „Sestrin pasoš“, rekla je.

 

Do putovnice je došla lakše nego što je mogla i zamisliti. Nazvala je tog jutra policiju i tražila istražitelja Barbira, davnog znanca s ranih semestara prava za kojeg je znala da radi na slučaju Tišma. Složila mu je priču kako radi reportažu o prošlosti ubijenog, o strahu koji vlada Sirobujom, onako, nešto pomalo žuto, ali bez veze s kriminalističkom obradom slučaja. Rekla je kako bi voljela zaviriti na mjesto zločina i promuvati se kućom da dobije dojam o poginulom, osjeti atmosferu doma i dočara je čitateljima. Barbir joj je rekao da bi volio da se nađu na kavi i dogovore.

Inspektor je bio krupan i izrazito crn čovjek katkad nezgrapnog držanja, ali izrazito muževan. U nevelikom gradu sve se zna i Lidija je tako znala da je njezin studentski kolega odnedavno rastavljen i da politički ne stoji blistavo. Kao student bio je omladinski aktivist, bio je u Partiji, kao i većina ljudi u policiji, a novoj ekipi to nije smetalo dok se nije dotakao nekog lokalnog moćnika. Barbira je često viđala po tiskovnim konferencijama i na hodniku policijske uprave i jednom joj se požalio da bi odavno prešao u privatno zaštitarstvo kad bi imao kapitala za pokretanje posla.

Znala je da Barbir pomalo pada na nju kao na žensku i namjeravala je to iskoristiti. Nije, međutim, bilo potrebe. Našli su se u pomodnom i preskupom odvjetničkom lokalu prekoputa suda, on je popio kavu, a ona narančadu s ledom, malo ju je propitivao kakav članak o obitelji Tišma zapravo piše, a onda joj bez imalo skanjivanja predložio da odu u istočni Split i obave razgledavanje.

Kad su policajčevim pasatom stigli pred kuću Tišminih, Barbir je diskretno šutio nekoliko časaka i pustio Lidiji da prikupi dojmove. Onda ju je, nenametljivo i informativno, kao turistički vodič, proveo kroz mjesto zločina. Pokazao joj je mjesto s kojega je pucano, mjesto gdje su nađene čahure kalibra 7,62, mjesto gdje je tijelo pogođeno i gdje je odvučeno. „Sve bi“, rekao je na koncu, nakon malo krzmanja, „bilo drukčije da nama na policiji puste raditi posao kako treba“. „Možeš mislit“, pomisli Lidija, ali ne odgovori ništa.

Potom ga je zamolila da joj dozvoli obići sobe. On raskrili ruke dajući joj do znanja da je slobodna. Naizgled pozorno je razgledavala kuhinju čekajući da se on makne. I zaista: izišao je iz kuće i zapalio cigaretu na vrhu ulaznih stuba, upravo na mjestu gdje je, kako je kazano, ustrijeljen kućedomaćin.

Stan je odavao bolji ukus od onog koji je očekivala. Kuhinja je bila skupa, talijanska, sa zelenim zatamnjenim vitrinama i spektakularno dizajniranom napom. U kuhinji se na središnjem mjestu kočio set nehrdajućih noževa u drvenoj kocki-umetku, a ispod njega zamrzivač. Tišmini su očito voljeli meso.

Ušla je u spavaću sobu nastojeći biti nečujna. Očito se u sobi te večeri nije zbivalo ništa značajno, jer nije nigdje bilo policijskih markacija, oznaka kredom i ljepljive vrpce. Soba je izgledala kao bilo koja spavaća soba u kojoj je netko iznenada ustao. Jedna je strana bračnog kreveta bila nezgužvana i zategnuta, a s druge je pokojnik, probuđen bukom, zbacio pokrivač prije nego što će istrčati na verandu, ususret smrti. Budilica je ležala prevrnuta na podu, uz neuredno oslonjene papuče koje Tišma u tih fatalnih nekoliko minuta nije stigao navući. Ladica noćnog ormarića bila je široko otvorena. Lidija se dosjeti zašto: Tišma je ustrijeljen s revolverom u ruci, a revolver je, dosta razborito, ležao u ladici uz uzglavlje. Lidija priđe ormariću i proviri u sadržaj ladice. Nije mogla vjerovati da joj se sreća toliko nasmiješila: naočigled, povrh svih ostalih stvari, nekoliko kutija lijekova, deviznih kovanica i kojekakve kućne sitneži, nalazile su se dvije uredno ukoričene putovnice. Osvrne se da vidi motri li je Barbir. Bila je sama. Otvori prvi: bio je očev. Izvuče i otvori donji. Ugleda tugaljiv dječji portret i ime koje je tražila. Strpa brzo putovnicu u unutrašnji džep vjetrovke i iziđe iz sobe.

Barbir je još uvijek pušio na verandi kad mu se javila i rekla da su, što se nje tiče, gotovi. Prevezao ju je pasatom do centra grada i zaželio što skorije viđenje. „Vi ne možete ni vjerovati“, rekao joj je na koncu, provirujući glavom kroz bočni prozor, „kako se u nas teško baviti ovakvim slučajevima.“ Lidija se lecnula: u tom joj je času bilo prvi put žao što ga je zloupotrijebila.

Grizla ju je savjest i odbijala je pomisao da putovnicu koja joj je bila u unutrašnjem džepu odnese kući. Taj je zazor bio iracionalan, ali mu se nije mogla othrvati. Odlučila je putovnicu predati Kreši što prije. Zaputila se tako u Tjedni marketing, naišla na ovu simpatičnu ženu, ali i prosula putovnicu iz torbe, gdje ju je zbog sigurnosti smjestila. Kreše u uredništvu nije bilo.

Sjedila je s Krešinom šeficom još par minuta i pila kavu iz automata. Pomalo ljuta na sebe što joj je putovnica tako glupo ispala, napokon je rekla da ne može više čekati.

— Kad moj brat navrati, ako navrati — recite mu da sam bila.

 

Ustala je i otišla. Elvira je gledala u vrata i nakon što su se ona za Lidijom zatvorila. Lidija joj se činila dragom, ali čudnom. Bilo je nešto što nije mogla razumjeti: što joj je trebala izmišljotina sa sestrinom putovnicom? Ako ništa drugo, pomisli Elvira, znam čitati. A uz sliku na pasošu bilo je neko sasvim drugo ime.

 

* * *

 

Garaža je sve to vrijeme bila ista. I svjetlo, gola žućkasta žarulja na stropu, bilo je stalno isto, danju i noću. Pa ipak, činilo joj se da se sve stalno mijenja, kao dani i noći, i da sve stvari, jorgani, opruge, poni-bicikl, rastavljeni ziko motocikl i plastične bačve, kako sati i dani prolaze dobivaju različite i nakošene sjene i presjaje. Slušala je vani grad. Dugo je već bila unutra i naučila po vanjskoj buci i strujanju razaznavati dijelove dana. Promet se dolje, na Solinskoj cesti, zgušnjavao i pojačavao, a gore, ispred trgovine hranom, više se nije čulo ženskih glasova, već samo glasovi pijanaca s pivom od kojeg podriguju. Moglo je biti rano poslijepodne: jedan sat, ili dva. Vrata će se uskoro otvoriti i stara žena će donijeti ručak.

Tako je i bilo. Prošlo je kratko, ali teško odredivo vrijeme, dok se nije začulo petljanje oko brave. Potom su se teška metalna vrata podigla i u kontralihtu je ugledala staru ženu sa zdjelom u ruci. Ušla je, pritvorila vrata i pružila joj objed. U zdjeli je bio kupus na mrsno i mirisao je dobro.

— Jedi. Ja ću biti vani, u dvorištu. Ostavit ću pritvorena vrata da ti se provjetri i promijeni zrak. Nemoj da ti šta padne na pamet.

Mala je već slasno jela i potvrdno kimnula glavom. Baka je izišla, ali su joj se noge vidjele ispod odškrinutih vrata. Onda se čula škripa malih dvorišnih vrata i glas nekog tko je dolazio. Glas jednog od dvojice mlađih, ali ne onog koji je ovdje stanovao. Jela je i slušala razgovor: kroz poluotvorena vrata ulazilo je više zvukova, bili su bogatiji i čujniji.

— Šešelj nije doma?

Bio je to Joško Barić. Bio je u kombinezonu INA-e. Sjeo je uz staru, na klupicu u dvorištu.

— Nije. Upravo jedemo. Jesi li gladan?

— Fino miriše kupus.

— Čekaj, donijet ću ti. Muškić ogladni cijeli dan na poslu.

Vratila se s punim tanjurom i žlicom. Joško je stvarno bio gladan od vucaranja boca od plina pa je prionuo k jelu sa slašću. Nakon nekoliko žlica, punih je usta nastavio govoriti.

— Svakakvih ljudi ima — započeo je grizući polubijeli kruh — svašta čovjek vidi i svakakve upozna ovako, noseći plin.

— Je, raznih ima — odgovori baba kao da je to neki filozofski poučak.

— Evo, recimo, jedan od danas. Stanuje u neboderu, na Sućidru. Ne znam jesam li takvo što ludo vidio. Kad sam zazvonio, viknuo je „otvoreno“. Ušao sam, a on je piljio kroz prozor i s visoka gledao grad. Nije se makao od prozora sve vrijeme dok sam bio tamo. Nije me ni pogledao, samo mi je rekao neka novce uzmem sam, da su kod budilice. E, ali nije to sve. Prije nego što sam otišao, okrenuo se, pogledao me i pitao jesam li ikad čuo za nekog pisca, Nijemca, nisam mu zapamtio ime, neki Berg. Rekao sam mu da nisam. Onda je on rekao da šteta, jer da bih svašta shvatio. Rekao je da sve nevolje i bruka počinju od toga što kasne vlakovi.

— Ne kasne. Ne voze već dvije godine. Tome zbilja nisu sve čiste.

— Onda mi je pokazao dolje, kroz prozor, ljude, aute i grad. Rekao je da odavde sve dobro vidi i da sve zna. Da je kralj i dirigent grada i da nas sve vidi s visoka.

— Pusti ludo čeljade — promijeni temu baba, odlučivši se započeti razgovor koji je dugo željela — reci ti meni: koji vam je vrag bio onu večer?

Joško je šutio kao da on nije zadužen odgovarati na to pitanje. Nakon nekoliko sekundi tišine odgovori: — Dogodilo se, samo od sebe. Baš tako: samo od sebe.

Baka ga je gledala i nije imala što reći. Vidiš jednog, vidio si ih sve: prerano odraslu ratnu djecu. Maskirani, u ratničkim bojama i s bajunetom izgledaju kao praznoglava djeca. U ratu su zreli, razboriti, odvaguju, puni su iskustva, promišljeni i mudri. Skineš ih i posadiš u vrt, postaviš im sasvim obično životno pitanje, ponovno kao da imaju petnaest godina. Kakvog smisla ima uopće pitati ga kako se dogodilo? To bi trebalo pitati one starije: oni su zakuhali, kad bi barem i posrkali.

Joško se postidi. Osjetio je da ga Šešeljeva baba gleda kao dijete. Odloži zdjelu i zapali cigaretu pred njom. Pušio je, a u vrtu je pomalo postajalo friško. Mislio je prvo na malu, koja je unutra u garaži jela kao i on, i čiju budućnost nije mogao predočiti: baš nikakvo rješenje nije se činilo očitim. Onda je opet mislio na starog iz nebodera. Nije ga mogao izbiti iz glave. Zamišljao ga je kako sjedi uz prozor i nadzire automobile i ljude male poput mrava. Ničeg više nije bilo što bi, nakon svega što se zbiva, smatrao uistinu nevjerojatnim: niti to da bi ovaj zaista bio dirigent, ili kralj, ili Bog grada koji odozgo sve vodi kao strunama. Volio bi — zaključi — kad bi bilo tako. Popeo bi se gore, sjetio se svega što je pošlo loše i ispljuskao bi ga, starog bi jednostavno ispljuskao.

 

* * *

 

„Krivac je došao na mjesto nesreće“, sjevnulo je Lidiji kad je na redakcijskom hodniku ugledala primarijusa Matića. Pamtila je njegovu priliku iz predizbornih kampanja, okruglih stolova i političkih tiskovnih konferencija, gdje je štedljivo na riječima, ali odlučno zastupao vizionarske nacionalne programe i državni vanjskopolitički interes. Stajao je na hodniku i srdačno se u odlasku rukovao s Tomljenovićem. „Mali si jamac, Galjeru. Gosponu je trebao veći kišobran“, pomislila je.

U redakcijskoj sobi dočekao ju je samo Bruno. Držao je telefonsku slušalicu uz uho. Čim je ušla, pruži joj je kazavši „Galjer, za tebe“.

Miroslav joj je odmah, bez puno okolišanja, rekao najvažnije. S Vjerom je došlo do kraja — kazao je — sve je sada samo pitanje sati. Šutjela je, slušala pištanje otkucaja telefonske govornice i razmišljala što bi bilo prilično reći. Nije, međutim, stigla odgovoriti ništa. Miroslav se pribrao i zamolio je da ga odmijeni narednih nekoliko dana. Potvrdila je i opet zanijemjela. Htjela ga je osokoliti, ali nije znala kako i nije stigla. Zahvalio joj je, odzdravio i zaklopio slušalicu.

Nakon što je završio razgovor s redakcijom, Galjer je nekoliko časaka neodlučno stajao u školjki govornice, s podignutom slušalicom iz koje se čuo tihi signal. Predvorje bolnice bilo je vlažno, nova kiša tek je bila počela, a pod je bio pun crnih mrlja, prljave vode koju su ljudi ulazeći unosili unutra. Miroslav ubaci karticu i nazove Elvirin broj, prvo na poslu pa kod kuće. Nije je bilo: na poslu su rekli da je upravo izišla. Spremio je karticu i vratio se gore u sobu, uz Vjeru, gdje je sjedio od ranog jutra ustravljen onim što se bližilo.

Nepunu minutu potom u bolničko je predvorje ušla Elvira zatvarajući namočeni kišobran. Nikad nije bila u Novoj bolnici. Zastala je pred tlocrtom zgrade i pomno ga pretražujući pronašla psihijatriju. Bila je u podrumu, kao i sve psihijatrije koje je poznavala.

Vrijeme posjeta netom je počelo, pa je odjel bio otključan, a sestra na ulazu pazila je da tko od pacijenata ne bi utekao. Elviru je unutrašnjost odjela užasnula: gotovo svi pacijenti muškog odjela bili su mladi ljudi, dvadesetogodišnjaci ili čak mlađi. Dio ih je izgledao ekstravagantno, s naušnicama ili raznobojnim frizurama. Bilo ih je koji su izgledali kao domaći dečki iz radničkih obitelji, čekinjastih kratkih frizura i stasiti. Dvije stvari vode dvadesetogodišnjake na ovaj odjel: ili narkotici ili stres iz rata. Čovjek je mogao nagađati pa kakvom tinejdžeru sa zelenom irokez-frizurom pripisati drogu, a kakvom ošišanom orijašu vijetnamski sindrom. Elvira je bila iskusna žena: znala je, naravno, da je jednako vjerojatno i obratno.

Nije joj bilo teško pronaći Goju. Bio je jedini bolesnik u nevelikoj i svijetloj sobi. Ležao je na leđima. U ruku mu je bila ukopčana infuzija sa sredstvom za smirenje, a oko zapešća su mu bili obavijeni razlabavljeni zavoji: očito su liječnici procijenili da ga ne treba sputavati luđačkom košuljom.

Pri dnu kreveta sjedila je i Divna. Kad se osvrnula, Elvira ju je ugledala prvi put nakon što je Gojo pukao. Oči su joj bile izmučene od nespavanja. Odjeća joj je bila zgužvana i nabačena bez reda, u hitnji. Doimala se sasvim slabom.

Gojo ne. Izgledao je mirno i blaženo. Kad je Elvira ušla, skrenuo je prema njoj pogled ne pomičući glavu. Njezin je posjet trajao kakvih četvrt sata, a on je cijelo vrijeme ležao mirno, opruženih ruku i nogu: nije se micao, čak ni glavom, nije govorio i, izgledalo je, nije slušao. Potpuno budan gledao je nesabrano u friško obijeljeni strop. Otkad je na Svilaji izišao iz rova, nije rekao ni riječi, nije spavao i nije hodao, izvijestila ju je Divna, a onda su obje nastavile sjediti bez riječi, gledajući u tijelo koje je nepovjerljivo i bez riječi zurilo u njih.

Napustivši Gojinu sobu, Elvira je jasno osjećala da to nije bio glavni razlog koji ju je doveo ovamo. Željela je učiniti još nešto, i na bolničkom je hodniku raščistila sama sa sobom da će to učiniti odmah. Pogled na tlocrt bolnice bio je dostatan: onkologiju nije našla, ali jest ime primarijusa Matića. Njegov odjel, ma koji to bio, nalazio se na zadnjem katu. Izišla je iz bešumnog lifta i ugledala ga na dnu hodnika, s torbom i vlažnom kabanicom, u razgovoru. Nije ju vidio, ili se bar pretvarao, a njoj je tako bilo i draže.

Željela je nakratko, bar još jednom, vidjeti Vjeru prije onog što će doći. Odlučila je to učiniti jutros, i bez Miroslava. Dugo je ciljala i vagala kakvu izliku naći i kako biti sigurna da neće biti susreta utroje kojeg bi se stidjela. Vremena je, čini se, bilo sve manje, i Elvira je odlučila da će pokoru učiniti sada, ovdje.

Od toga, međutim, nije bilo ništa. Pronašla je intenzivnu skrb i prišla Vjerinoj sobi. Imala je prozor prema hodniku poput rađaonice, i Elvira proviri kroza nj. Miroslav je bio tamo, uz uzglavlje, Vjera je ležala, mirna, bijela i neizrecivo mršava, a aparati iznad nje pokazivali su neki tanušni život koji je dopirao iz plahti.

Stajala je obrazom priljubljenim uz staklo pazeći da je ne opaze. Osjećaj koji ju je prolazio bio je istovjetan onome tamo, kod Divne i Goje. Osjećala se kao da gleda sliku Svete Obitelji, Josipa i Marije sa štalicom, ovcama i Isusom. Vidjela je tu sliku u mašti: svu nekako plavu i crvenu, osvijetljenu odozdo ognjištem, toplu i zagasitu. Vidjela je i sebe: bila je također dio te slike: virila je iz donjeg ruba, kao pastirica. Ali je na toj slici bila smetnja: kvarila je čistoću, sklad i kompozicija zbog nje su postajali loši. I tamo i ovdje kao da je u zraku bila neka blažena struja, struja koju je ona trovala i kvarila kao divlje meso. Ona nikad neće biti kao oni i nikad neće imati ono što oni imaju i što gube: to joj se ovdje, uz stakleno okno, učinilo jasnim kao nikad prije.

Okrenula se i otišla, spuštajući se stubištem jer je lift bio zauzet.

 

* * *

 

Stan Nikše Tomljenovića bio je velik i uredan dvoetažni stan na Tablama. Nije to bila glamurozna četvrt: građena je šezdesetih godina kao socijalistička periferija na kojoj su se stanovi lako kupovali na kredit ili dobivali od velikih tvrtki. S vremenom je postajala centar i dobivala atmosferu srednjostaleškog kvarta. Zgrade nisu bile lijepe: uglavnom četverokatnice ili peterokatnice, bile su tipična modernistička geometrijska gradnja uskih lođa i betonskih ravnih krovova. Premda zapuštene, kuće nisu bile neuredne: stubišta su se zaključavala, parlafoni i svjetla na stubištu nisu bili porazbijani, a djeca u dvorištu nisu larmala između tri i pet poslije podne.

Stan urednika Novog doba bio je njegovo ogledalo. Bio je jednostavni sukus imetka i ukusa socijalističkog građanstva sedamdesetih i osamdesetih. Blistao je čistoćom, namještaja nije bilo mnogo, ali je bio masivan, arhaičan, ali ne kičast. Na zidovima je visjelo desetak slika, mala, ali nikako neukusna kolekcija srednjostrujaških slikara iz lokalnih galerija: malo morskih pejsaža, malo apstrakcije, Trebotić, Jordan i jedan manji Stančić kao kruna kolekcije. Usto, sa zidova je gledala Francuska: uspomene iz Pariza, nekoliko kazališnih plakata na francuskom, uvećana fotografija sa suprugom na Rive Gauche i nagrada novinarskog društva za višegodišnje izvještavanje iz Pariza.

Francuska se osjećala i u biblioteci: bilo je u njoj nešto francuske klasike — Hugo, Daudet, Stendhal, ali još više novina, ilustriranih časopisa, uključujući i friške brojeve Paris Matcha i Liberationa. Ekonomske literature nije bilo mnogo i bila je vjerojatno s fakulteta — postarija i marksistička. Tomljenović je imao malu i ne pretjerano serioznu diskoteku. Veliki vinili bili su složeni u pretjeranom redu koji je odavao nekorištenje: valceri, Edith Piaf, šansonijeri, Ravel i operni evergrini.

Bio je četvrtak poslije podne. Četvrtkom poslije podne Tomljenovićeva bi supruga izlazila u slastičarnicu s prijateljicama, a Tomljenović je s društvom kartao remi. Bio je to jedini dan kad se kod Tomljenovićevih pušilo, mjedena pepeljara posebno bi se vadila iz ladice i polagala na zelenu čoju, a kava bi se kuhala američki, u staklenoj boci.

Zeleni stol, duhanski dim i orahovica u boci od brušena stakla odavali su ozbiljno pokeraško društvo. Ništa od toga: bio je to samo rekreativni remi bez novčanih uloga, ali je Tomljenović pazio na formu. To kartanje u šestero bilo je u njegovu životu jedini supstitut za ono što obično podrazumijeva muško društvo: divlje terevenke, neprilične šale, pivo i brijanje po politici. Ovdje se pušilo, ali se nije govorilo o komadima, niti o politici, niti o novinarstvu.

Ovo posljednje najmanje je čudno, jer je među pet Tomljenovićevih kartaša samo jedan bio čovjek iz redakcije: Zelinić, nesuđeni liječnik i žurnalistički ekspert za zdravstvo. Dvojica kartaša bili su liječnici, Tomljenovićevi prijatelji iz realke, a Zelinićevi s fakulteta: Pasinović, visoki i ozbiljni internist, i jedan kardiolog, crvena lica i nepažljivo obrijan. Peti kartaš bio im je zajednički odvjetnik, strog katolik i politički jako oporben, a šesti profesor klasične filologije i prevoditelj nekoliko djela hrvatskoga renesansnog latiniteta. Kartali bi od šest do deset. Oko devet i četvrt ili devet i pol Tomljenovićeva bi se žena obično vratila iz grada. S pogledima uprtim na karte čavrljali bi i nadalje, kartajući još kakvih pola sata, ali bi njezin dolazak obično bio znak da je fajrunt blizu. U deset bi već bili na nogama: ostao bi samo Zelinić, poslušao s urednikom u deset glavne radijske vijesti i potom otišao.

Za to je još bilo rano: moglo je biti tek oko osam. Tomljenović je s nestrpljenjem čekao jokera ili devetku za hand, kad je zazvonio telefon. Ispričao se i ustao. Razgovarao je četiri ili pet minuta, i za stol se vratio vidno uzrujan. Propustio je uzeti odbačenu devetku i izgubio partiju punih ruku. Zelinić ga je prodorno gledao: kao da je jedini prozreo da nešto nije u redu i kao da ga je to zanimalo.

Nakon što se društvo razišlo, a gospoda Tomljenović otišla pod tuš, dvojica su prijatelja sjela svaki u svoj naslonjač uz orahovicu. Tomljenović nije palio radio, a Zelinić nije odlazio. Na koncu je domaćin progovorio.

— Znaš tko me zvao oko osam?

— Tko?

— Rubeša.

— Mislav Rubeša, pučki javni pravobranitelj?

— Da.

— Zašto?

— Zbog Novog doba, jasno. I zbog slučaja Tišma. Čini se da je Zagrebu netko natrljao nos zbog tog umorstva. Mogu mislit i tko: Washington ili Strasbourg.

— Što sada hoće?

— Pedra, eto što hoće. Stranka i vlada pokrenule su akciju na pritisak izvana. Dok su se takve stvari događale u ratnom području, izgleda da se to moglo zataškati. Čini se da je masakr usred mirnodopskog grada bio malo previše.

— Što hoće od tebe?

— Zove sve u Splitu, s reda, i vrši pritisak. Zgazit će na vrat policiji da otkrije počinitelje i one koji ih pokrivaju. Osim toga, Zapad optužuje Vladu da je pritisnula tisak i ne da mu pisati o umorstvu.

— Mi smo zaista malo pisali.

— Nisam imao nikakav pritisak iz Zagreba, vjeruj mi. Samo neke lokalne intervencije, privatne i ne jako moćne.

— I što je Rubeša htio od tebe?

— Inicijativu preko tiska. Buku: zašto ubojice nisu pronađene, gdje su rezultati, znaš već što. Naravno, i spektakl kad ih se uhvati i sudi.

— Ako ih se uhvati i sudi.

— U tome i jest stvar: izgleda da je policiji stvar visjela pred nosom. Još sam jučer čuo da su u MUP-u pokrenuli par disciplinskih prijava zbog zataškavanja. Ovo se uklapa u priču.

— Koliko su bile teške „lokalne intervencije“? — zapita Zelinić, koji nije bio naivan.

— Ne preveć. Bar ne što se mene tiče. Ne bih htio biti indiskretan, ali ovoliko ti mogu reći: Galjera su držali u šaci.

— Aha — Zelinić nije pitao dalje, ali Tomljenović nije znao je li to zbog diskrecije ili zato što mu je Tomljenović tek potvrdio glasine koje je već čuo.

— Na koncu — prekine Zelinić šutnju — ništa loše. Barem jednom da te Zagreb zove i tjera da radiš svoj posao kako treba, a ne da ga ne radiš.

— Istina — odgovori Tomljenović i dovrši orahovicu.

— Što ćeš sad učiniti?

— Večeras ništa, dakako. Sutra ću najranije govoriti s Galjerom. Njega se ovo tiče više nego ikoga.

 

* * *

 

Kao i svi kafići u tvorničkoj četvrti, Porsche je navečer bio poluprazan i izgledao tjeskobno. Još je tužniji bio gledan izvana, s druge strane ulice. Kupao se u svjetlu i nekoliko kasnih večernjih gostiju s ulice doimali su se poput riba u akvariju.

Krešo osvijetli brojčanik sata: dvadeset je do ponoći, i Ljubo će uskoro obznaniti fajrunt. Potezanje s kakvim pijancima koji bi produžili cugu može trajati još pola sata, ili malo više.

Pred kafićem je bio parkiran bijeli fićo malog Šešelja. Bio je blistavo opran, sa sportskim volanom, ukrasnim felgama i crvenom i zelenom ukrasnom lajsnom od prednjeg blatobrana do stražnjeg branika. Fićo je odavao da vlasniku nije samo vozilo, već i hobi. Pazeći da ga nitko iz kafića ne vidi, Krešo priđe autu i otvori vozačeva vrata. Mogao se kladiti da će biti otključan: mangupi ispred birtije nikad ne zaključavaju vozila, pouzdavajući se u temperament raspaljen cugom. Uvukao se u auto i sjeo na stražnje sjedalo. Da bi učinio ono što je kanio učiniti, morao je izabrati jednog od trojice. Prvi od trojice je otpao: s Gojom bi najradije govorio oči u oči, ali Goje nije bilo, on je bio u bolnici i tu se nije moglo ništa.

Mogao je pokušati s Joškom. To je imalo smisla. Joško je bio mek dječak, povodljiv, Krešo je znao da se osjećao strašno sve to vrijeme i da bi mu laknulo kad bi sve to — ma kako god — završilo.

Ipak, odlučio se za Šešelja. Ne zato što je bio bolji od drugih. Krešo ga nikad nije držao valjanim, duboko je vjerovao da je Šešelj ološ i znao je da bi se on riješio male najkraćim putem kad bi imao nekog tko bi to obavio. Šešelju nije mogao vjerovati i nije mu mogao titrati na emocionalne žice. Ipak se odlučio za Šešelja. Učinio je to zato što je znao da je mali kukavica.

Uljuljkao se na zadnjem sicu i izgubio osjećaj za vrijeme kad ga je iz odsutnog tupila prenulo prčkanje po bravi, Šešelj je sjeo ne opazivši ga, i Krešo mu je sad gledao zatiljak pokriven sitnim kovrčama.

— Ne pali auto i ne okreći se.

Šešelj je pustio ključeve auta. Slušao je: Krešo je znao da će slušati.

— Slušaj me pažljivo.

— Krešo — Šešelj je napokon prepoznao glas — ne radi pizdarije.

— Slušaj me. Radit ćeš točno ono što ću ti reći i šutjet ćeš o ovom razgovoru. Inače će bit velikih sranja, stvarno velikih. Pogledaj što imam.

Šešelj mu je sad bio okrenut u profilu i gledao knjižicu u njegovoj ispruženoj ruci. Bila je to putovnica, otvorena na stranici sa slikom. Iako je bio mrak, Šešelj je jasno vidio dječji ženski portret duge i ravne kose.

— Imam pasoš od male, nabavio sam ga od murje. Sve može bit čisto. Sve. Dovest ćeš malu, dat ću joj pasoš i nešto love i ukrcat je na noćni bus za Trst. Poslije će produžit teti u Njemačku: imamo adresu, sve. Nitko neće ništa znat, ništa pitat. Bit će sve čisto: nema tijela, nema zločina, nema nikakvih pitanja.

Šešelj se meškoljio. Krešo je vidio da se peče natiho.

— Ne mogu, Krešo. Znaš da ne mogu.

— Znači, mala je očevidac?

— Ne smijem ti to reći.

— Jasno mi je ionako. Ali i tebi mora biti jasno da nema boljeg rješenja.

Šešelj je šutio. Kreši se činilo da krzma.

— Nema boljeg rješenja, shvati. Sad je više ne možete ni ubit, ma gdje bila. Obruč se steže. Bar pedeset ljudi u Splitu zna da ste počinitelji, uključujući i ljude po novinama. Dosta je samo šibica. Tko god vas pokriva, neće vas moći pokrivati zadugo.

— Ne mogu.

— Možeš. Jedino to možeš. Ništa drugo nije rješenje. Ne možete je držat skrivenu sto godina. Ne možete je ubit i ne možete je pustit. Pošaljete li je vi vani, sići će već u Šibeniku i otići na policiju.

— I ovako će.

— Neće. Ovo je čisto, dobro rješenje. Ona ostaje živa i ide van — htjeli ste je van, zato ste sve i počeli, je li tako? Vi ostajete na slobodi, policija zaključuje slučaj jer nema drugog tijela, rodbina od male ionako nema pristupa u Hrvatsku. Mi koji znamo, šutjet ćemo. Mala može govorit, ali se neće vraćat u Hrvatsku. Svak je dobio što je htio.

— Kako ti možemo vjerovati?

— Nemoj me jebat, Šešelj. Vi ste meni došli s pričom o tome kako nemamo nego jedan drugog, i sličnim sentišima. Jebalo te vjerovanje. Ja vas vadim, shvaćaš? Zašto bih se lomio izvući pasoš od murje?

Duga tišina značila je da Šešelj zbraja pomalo u glavi dva i dva, i da je odluka bila blizu. Krešo je sad znao da ga je nagovorio.

— Kad i gdje ću je dovest?

— Pusti sad to. Javit ću ti kad riješim sve detalje. Samo pristani i obećaj da ćeš šutjeti.

— Moram reći ostalima.

— Ne. Znaš što će biti. Odgovorit ćete. Slave će se narogušit protiv mene, zaključit će da sam izrod i neće ti dat da je dovedeš. A ti sad znaš, baš kao što i ja znam, da je to i za njih najbolje.

Opet je dugo mislio. Onda se okrenuo, i Krešo mu je prvi put te večeri vidio lice.

— Još jedno pitanje?

— Reci.

— Zašto sve to radiš?

Krešo je planirao ovaj razgovor, sve njegove moguće meandre i puteve razvoja. Uopće mu nije sve to vrijeme palo na pamet da bi ga Šešelj to mogao pitati, niti je imao odgovor u pripremi. Šutio je nekoliko sekundi.

— Zbog love. Recimo da to radim zbog love.

Odlučio je prelomiti cijelu stvar. Dat će mu objašnjenje koje će shvatiti.

Šešelj kao da je bio zadivljen: — Sereš, zbog love? Znači — radiš za obitelj?

— Previše pitaš.

— Najbolje rješenje, ja vas vadim, ovo je za sve najbolje, prodaješ mi sav taj drek, a radiš za četnikušu zbog love?

— Sve što sam ti rekao je istina, i ti to znaš baš kao i ja.

— Znam — odvrati Šešelj nakon malo premišljanja — znam. Ali pljujem na to i na tebe. Marš van iz auta: dovest ću ti je sutra, a nakon toga te ne želim više vidjeti.

 

Pet minuta kasnije Krešo je bio opet sam na cesti, vukući štaku po vlažnom pločniku Solinske. Htio je zapaliti cigaretu, ali nije imao vatre. Htio je ostati sabran i još jednom razmisliti o svemu što će biti sutra, ali nije uspijevao bez duhana. Sjeo je pod plastičnu strehu autobusne postaje: od četiri plastična sjedala dva su bila iščupana, a preostala temeljito progorena i prepuna urezanih potpisa onih koji su tu davno čekali. Zamolio je prolaznika za vatru. Ovaj mu pripali, vidno sažalnog lica: nije prestao gledati u nogu, čak ni dok mu je pripaljivao cigaretu.

Krešo je pušio u zavjetrini i mislio na stvari koje još mora obaviti večeras. Mora otići Ljubi. Ne u kafić: fajrunt je prošao, Ljubo je metlom izbacio pijance i sad je na putu kući. Ići će kući, k njemu, u Varoš. Zamolit će ga lovu, puno love, više nego što mu Lidija može dati, dovoljno za kartu do Trsta i od Trsta do Bochuma, ali i da se mala snađe za prvo vrijeme. Nakon razgovora sa Šešeljom ne smije više kući, i zbog Lidijine i zbog vlastite sigurnosti. Zato Ljubi

mora pitati ključeve, od njegovog stana ili od bilo kojeg stana. Za ovu noć i vjerojatno za iduću: sve ne mora ići savršeno.

Baci opušak na pod i zgnječi ga nogom. Pao je na bačeni i namočeni list Tjednog marketinga. Krešo i opušak i bačene novine šutne nogom koju je imao pod sjedala. Sjeti se da nije uopće bio na poslu i osjeti ružnu mučninu u želucu. Jedna će se frka srediti. Sutra će biti što će biti. Sebe, svoju frku — Krešo je to znao — nije nimalo počeo rješavati.

 

* * *

 

Malo iza ponoći južina je napokon prestala. Mlada, hladna i svježa bura počela je puhati s kliskih vrata sušeći kolnike, ledeći blatnjave lokve i rastjerujući oblake. Bolje se disalo: zrak je bio hladan i zdrav, punio je pluća i dah činio prhkim i osvježavajućim. Hladni su refuli rastjerali miris sumpornih izvora u luci, vonj spaljenih kontejnera od smeća i prezreli južni miris mora.

S visine, s trinaestog kata, bura se još bolje mogla omirisati, kušati kao kuhačom. Stari je Miho jedva čekao da Elvira poslijepodne ode da bi sjeo na svoje mjesto, na stolicu uz raskriljeni prozor, i nastavio činiti ono što mu je bilo najdraže — gledati grad pod sobom. Gledao je sumrak, gledao je kako vjetar nad Kozjakom razbacuje plave oblake u krpe i tjera ih prema Italiji. Potom je došla noć, gledao je očišćeno i hladno zvjezdano nebo i gusti gradski promet, tisuće svjetala dolje na tlu. Večer je padala, promet je slabio, a Miho je i dalje ushićen gledao kako grad diše. Burni je ledeni zrak ohladio ugrijanu sobu, ali Mihi to nije bilo važno, jer se osjećao kao da jedri, kao da je veliki napuhani flok.

Gledao je grad i živo noćno strujanje, a njegov um koji je sve više slabio bio je sve čvršćeg uvjerenja da na sve to dolje, ljude, kuće i vozila, utječe kao nekim tajnim zrakama iz fantastičnog filma. Znao je da je nakon svega tek ludi umirovljeni željezničar kojemu je život prošao tako, usput. Ali ga nije bilo briga: on je ovdje, na zapovjednom mostu grada, bio i jedriličar, i lutkar, i kapetan, i dirigent koji gospodari ovim pulsiranjem ispod, koji svime rukovodi i sve vidi.

A grad je živio, i bilo je puno toga što nije vidio, a što se događalo dolje, u Splitu koji je pod njim prala bura.

 

Krešo je Popić oko jedan zazvonio na Ljubina vrata. Ljubo se upravo istuširao nakon što je zaključio večernju smjenu, prebrojio utržak, istjerao pijance i dovukao se kući. Bio je u potkošulji i hlačama sa spuštenim naramenicama. Krešo mu je objasnio da bi mu trebao smještaj za noć ili dvije, i diskrecija. Slagao mu je da ima frke s dugovima. Ljubo ga je bez suvišnih riječi odveo stubama na balaturu i otvorio gornji kat.

Stanovao je u umješno adaptiranoj staroj velovaroškoj kući koju je dijelio s bratom. Koristio je konobu, prizemlje i bivšu štalu, kasnija alatnicu, a sada priručno skladište. Brat, koji je živio na Floridi kao pomorac, gornjim se katom i potkrovljem služio kao ljetnim obitavalištem. Ljubo je otključao bratov stan i uveo Krešu unutra. Bio je uređen kao smjesa vikendice i velike dječje sobe, neprozračen i sparan, unatoč buri vani. Kreši to, međutim, nije bilo važno. Tu je mogao biti na skrovitu mjestu, miran i lišen suvišnih pitanja. Nije oklijevao: pustio je Ljubu neka ode spavati, zaključao se iznutra i legao u dječji krevetić, pod poplun s naslikanim tropskim životinjama.

 

Sasvim na drugom kraju grada, ali nekako u isto vrijeme, golema i crvenokosa Dora otključala je vrata roditeljskog stana nakon izlaska s prijateljicama. Otvorila je hladnjak, oljuštila omot trokuta topljenog sira i zagrizla u ljepljivi sir, a potom u pogaču kruha. Na koncu je eksala ostatak hladnog mlijeka iz plastičnog pakiranja, prevrtjela noćne programe na TV-u i spremila se za postelju. Rekapitulirala je dan i nije njime bila najzadovoljnija. Odlučila je da neće ona biti ta koja će prva telefonirati i nazvati frajera s kojim je onu večer završila. Nakon što je prošlo poslijepodne, a telefon se nije oglasio, zgnječila je na koncu princip kao žohara i nazvala. Nije bio doma, a stariji ženski glas joj je rekao da ga nije bilo cijeli dan i da ga ne očekuju. „Pizda“, mislila je Dora, dogovorila se za bilijar sa svojim ženskama, začuđena što nije ljuta. Taj beznogi klipan je nekako, shvaćala je, imao kod nje popust.

 

U kući Popićevih stara je napokon otišla leći umirena time što joj je Lidija rekla da je Krešo na par dana kod prijatelja. Lidija se bacila na trosjed i počela čitati politički triler koji je načela sinoć. U knjizi se radilo o propalici i pijancu koji na koncu, kada nitko ne očekuje, postane heroj. Zvala se Počasni konzul, a Lidija se sjećala da su o piscu u ono doba kad je bila student njezini frendovi govorili s divljenjem. Paragvajski pejsaži i dugi dijalozi uskoro su je umorili i odložila je knjigu pazeći da ne izgubi mjesto na kojem je stala. Bez mnogo volje listala je potom stare brojeve Newsweeka i Timea, diveći se novinarstvu tako dobrom kakvo ona nikad neće raditi, sve dok joj glava nije klonula.

 

Nakon kartaške večeri i razgovora s Tomljenovićem, Zelinić je nešto prije ponoći došao kući, razmičući nogama u predsoblju snopove starih novina i zdjelu iz koje je hranio mačke. Upalio je stolnu svjetiljku u neizrecivo neurednoj radnoj sobi i sjeo u naslonjač. Točno je znao što želi i što mu nedostaje pred spavanje: glazbe. Otvorio je poklopac kompakt-diska, utisnuo ga u stroj i stavio slušalice na tjeme da ne uznemirava susjede. Pergolesi, Stabat Mater, u mađarskoj izvedbi koju je znao napamet i osobito volio: budimpeštanski zbor i orkestar, dirigent Lamberto Gardelli. Stavio je glazbu na uši, i svijet naokolo više nije postojao.

 

Dok je nad Splitom počela strujati ozdravljujuća bura, Miroslav je već davno spavao, nemirno i gušeći se u ružnim snovima. Kući je iz bolnice došao kasno, nije nazvao Elviru iako je trebao, nije oprao zube, već je legao u krevet opruživši se na leđa i dugo gledao gornje rubove ormara, luster i druga mjesta na kojima se postupno skupljala paučina. Slušao je sat i čeznuo za snom koji ga je napokon blagoslovio.

Elvira je za to vrijeme bila kod Divne. Javila joj se oko devet i rekla da dolazi. Mala je već zaspala, a Divna se, još uvijek premršava, sasušena i umornog izgleda, otvorila poput špine. Nije mogla stati: pričala je o svemu, a ponajviše o sebi i Goji. Bujica ispovijedi o stvarima koje nije nikom govorila prosula se i trajala dobrih pola sata. Elvira je slušala samaritanski i strpljivo o tome kako je jedan brak propadao i tonuo u uzajamni prezir. Oko deset i pol Elvira je razbila šest jaja, napravila omlet s gljivama i lukom i smiješala sebi i prijateljici po jednu jaču crnu bevandu. Zaspale su obje na kauču dok je na televiziji stišanog tona žmirkala neka engleska humoristička serija.

 

Malo prije toga baka Šešelj je po treći put toga dana otvorila vrata garaže i djevojčici donijela obrok: tvrdo kuhano jaje, komad sira i kruha. Pustila je djevojčicu da pojede u mraku, uz otvorena vrata ispred kojih je sjela kao čuvar. Kad je mala bila gotova, pokupila je zamašćeni tanjur i počela spuštati vrata. Pitala je malu hoće li joj ugasiti svjetlo, a ova je kimnula potvrdno glavom.

Baka se vratila u kuću i uskoro legla. Djevojčica u garaži nije zaspala: njoj ionako između noći i dana nije bilo osobite razlike. Nazirući u tami pipala je i prevrtala po starim stvarima tražeći nešto što bi joj moglo biti zanimljivo. To joj je uskoro dosadilo, pa je legla na ležaj osluškujući vanjske zvukove za koje je znala da će se stišavati kako noć ide dalje.

 

Primarijus se Matić te noći nije naspavao. Bio je nervozan i uznemiren nagovještajima briga koje su dolazile. Nešto prije devet zvao ga je znanac iz policije i rekao mu da Zagreb traži akciju i da neće moći dugo zatezati istragu. Nakon što se nekoliko minuta uzrujano vrzmao po kući s bežičnim telefonom u šaci, Matić ga je na koncu odložio. Bolje je za sada ne širiti paniku, zaključi: oni njegovi mogli bi učiniti nešto ishitreno što se ne bi dalo popraviti. Vremena, zaključio je, ipak još ima.

Kanio je leći ranije, ali od toga nije bilo ništa. Opet se prorječkao s kćerkom koja je izišla van ljutito zalupivši vratima i kazavši mu da se noćas neće vraćati. Onda je Vedranu, preosjetljivu i načetu, pogodila okobolja. Ležala je na trosjedu, on joj je donosio obloge od kamilice jedan za drugim dok se bol nije primirila. Legao je kasno i spavao nemirno.

 

Na odjelu, na Supavlu, Gojo je cijelu noć proveo mirno. Ali nije spavao: gledao je mirno, kao sve te dane, u strop i da je netko ušao tijekom noći u sobu, vidio bi samo kako se njegove bjeloočnice cakle u mraku, prevelike i nepomično uprte u istu točku.

U istoj zgradi, dva kata iznad, malo iza ponoći dežurnu je sestru trgnuo tihi šum. Bura je tek bila počela puhati čisto i zdravo i uvlačiti krepki hladni zrak kroz prozorska stakla i okna. Dežurna je ušla u sobu u kojoj je, izgubljena u posteljini, ležala Vjera Galjer. Stalak za infuziju, boca, elektronika i kardiogram: sve je bilo tu. Ali znaka života nije bilo: iz Vjerina se tijela više nije čulo jedva čujno pištanje i sestra je znala da je to bilo to, i da će ona biti ta koja će morati ujutro zavrtjeti telefon i obavijestiti rodbinu.