Ovce od gipsa | Jurica Pavičić

13.

MJEDENO ZVONO

Tek onda kada ju je kucanje na ulaznim vratima prenulo iz sna, Lidija je shvatila da je zaspala na trosjedu i da joj je knjiga spuznula niz trbuh na pod. Pogledala je na kuhinjski sat: ponoć je već zamakla. Osovila se na noge i počela misliti što dalje.

Znala je: ako su došli, to znači da je sve išlo po planu i da traže Krešu. Sada je njoj bio red da napravi svoj dio posla. Požurila je poluodjevena otvoriti vrata što prije: nadala se da majka neće ništa čuti i zato nije htjela da lupa predugo traje.

Iznenadila se kad je pred vratima vidjela Jakusa, i to samog. Obratio joj se ispod glasa.

— Trebam Krešu. Hitno.

— Uđi — odvrati ona i pusti ga u kuću. Rukom mu je pokazala još zgužvani kauč i sjela njemu nasuprot, na naslonjač. Pitala ga je hoće li što popiti, odbio je pokretom ruke.

Gledao ju je ispitivački i sumnjičavo. Pitao se zna li išta od onog što se događa, a ako zna, koliko zna. Primila ga je u kuću, prijazna, usred noći. Nije ga priječila ući niti je pokazivala strah. Nije pokazivala čak ni čuđenje. Tako se, činilo se Jakusu, ne bi ponašao ni onaj tko zna sve ni onaj tko ne zna ništa. Što joj je Krešo rekao?

Lidija je ustala i ipak donijela bocu travarice. Malo ćemo kupovati vrijeme, mislila je u sebi, i natočila rakiju u dvije čašice od brušenog stakla. Opet je sjela: imala je kratku spavaćicu i pustila je da joj se zgužva visoko iznad koljena. Sve treba učiniti, računala je, sve što potiče zbrku u glavi.

— Trebao bi mi Krešo. Hitno.

— Kako si, što ima novo?

— Gura se — Jakus odgovori nervozno, trudeći se ostati pristojan. — Slušaj, molim te: Krešo mi zaista hitno treba. Hoćeš li ga probuditi?

— Nije ovdje — odgovori ona glasom kao da se malo duri, kao da je odbio njezino zavođenje.

— Gdje je?

— Zar se dogodilo nešto ružno?

— Ne mogu ti objašnjavati, imam premalo vremena. Kad se vraća?

— Ne očekujem ga noćas.

— A kamo je otišao?

— Zašto ti tako hitno treba? Da nije neko zlo?

— Predugo bi trajalo objašnjavanje, Lidija. Molim te…

— Ne moraš bi objašnjavati. Ionako znam sve.

Jakus se trgnuo s upitnim izrazom na licu, kao da nije čuo dobro. Ali jest: „Ionako znam sve“, ponovi Lidija i gurne mu preko stolića travaricu koju još nije bio ni dotakao. Sada doista nije znao što mu je činiti.

— Znači, niste je ubili — progovori Lidija, spremna da govori dok joj god rečenice budu padale na pamet i dok je god ovaj preko bude slušao — ali oca jeste. Tko ga je skinuo? Slave? Ili ti? Bit će da vam je sad žao što niste i malu? Samo, bilo bi s tim puno problema. Što s njom mrtvom? Kako je zakopati? Kako biste sve to objasnili doktoru? Čovjek skoro pomisli da je i bolje da je ovako isparila — naprosto otišla.

Jakus je gledao šokiran i nizao u glavi pitanja koja nisu imala odgovora. Kako to da toliko zna? Je li u dogovoru s čovjekom koji je oteo doktora? Tko je taj? Što ona hoće?

— Ne znaš što bi? — nastavi Lidija, kao da će joj glagoljivost spasiti glavu. — Čudiš se da znam toliko? Možda bi me mogao ubiti, da eliminiraš svjedoka. A opet, onda bi morao ubiti i majku. Ona gore srećom spava, ali ne tako čvrsto da je ne bi probudilo umorstvo. S druge strane, tako nikad nećeš saznati gdje je Krešo, a nemaš vremena. Mogao bi me mučiti da iznudiš istinu, ali to opet ne možeš ovdje. A ja se naprosto neću dati maknuti. Glupo bi bilo da mi prijetiš pištoljem, jer znam da ne možeš pucati. Uostalom, čak i kad bi me silom pokušao natjerati da ti kažem gdje je Krešo, ne bi uspio. Nije bio tako lud da mi kaže. Ne znam čak ni to je li s malom ili nije. A čak i kad bih znala i čak i kad bih ti rekla opet ne bi mogao ništa. Prvo, zato što nemaš vremena. Drugo, zato što vam je on neće dati. A njega ne možete ubiti i da hoćete. Ubojstvo bogatog Srbina može se zataškati, ali umorstvo ratnog invalida ne. Mislim da ti je najbolje ići kući spavat.

Jakus nije znao je li to neki šah, ali je osjećao da ako jest, onda je matiran. Njezina je logika bila neumoljiva i porazna. Sve što je rekla bilo je istina bez najmanje pukotine, i to neugodna. Gnječio je rukom pištolj u unutarnjem džepu i polako ga izvukao van.

— Jednu stvar zaboravljaš. Nemam što izgubit.

— Ali ni dobit.

— Slušaj me dobro: nemam izbora. Ubit ću i tebe i njega da dođem do male. Nemam izbora.

— Znači, tako je zagustilo. Što, vidjela te? Smeta ti svjedok?

„Kučko. Jesi li baš morala bit tako pametna?“ mislio je Jakus i polako, kao da se još skanjuje, okrenuo pištolj k Lidiji.

— Čekam — rekao je, i zaista je čekao, iako nije zapravo znao što ni koliko. Lidija je mirno sjedila, u ruci joj je još uvijek bila nenačeta čašica travarice, a na licu joj se nije dalo razaznati boji li se i koliko je sigurna da se kocka dobro i da kockanje neći izići loše po nju.

Zvono kućnih vrata zazvonilo je dugo i nametljivo. Jakus strelovito pogleda Lidiju kao da želi s njezina lica saznati očekuje li koga, očekuje li Krešu. Ona je bila mirna kao sfinga, tajnovito se smiješila kao da to zvono ili taj pištolj nemaju s njom baš nikakve veze.

— Otvori.

— Otvori ti. To nije Krešo, nemoj se tome nadati. Bit će prije netko od tvojih prijatelja.

Jakus više nije mogao izdržati: zvonjava je bila duga, bučna i djelo glupana, tko god bio. Morao je prekinuti. Ustao je i otvorio vrata.

Lidija nije s fotelje mogla dobro vidjeti što se događa pred vratima. Jakus se ispod glasa došaptavao s nekim tko je još uvijek bio u hodniku i povremeno se osvrtao da vidi što ona radi. Onda je ustuknuo za korak, i iza njega je ugledala Šešelja. Još uvijek su govorili ispod glasa, a onda je Jakus strpao pištolj u jaknu.

Okrenuo se prema njoj, ispod glasa viknuo „kurvo!“ i pljunuo na pod između njih, kao da želi izbaciti iz usta svu postiđenost i poniženje koje ga je peklo.

Izjurili su oba van, u hitnji, i zalupili vratima. Lidija ustane, provjeri kroz okular jesu li otišli, osluhne spava li još mater i dvostruko zaključa vrata. Prvi put te noći nije znala što se događa i tek je sad, kad su otišli, prvi put bila zabrinuta.

* * *

Prvi sat subote već je bio napola prošao kad se u kliničkoj bolnici na Supavlu Gojo nakon tjedan dana trgnuo iz polusvijesti. Da je netko u tom času bio u sobi, vidio bi kako je bezizražajni pogled u obijeljeni strop najednom nestao, kako mu se lice trznulo, a oči dobile sjaj i izraz. Osvrnuo se, sa čuđenjem pogledao cjevčicu infuzije u svom zapešću i bez krzmanja je iščupao. Podigao se u polusjedeći položaj, pokušavao nekoliko časaka u mraku razaznati gdje je, a onda je ustao. Izišao je na hodnik čudeći se svojoj premalenoj bolničkoj pidžami i krenuo prema svjetlu iza jednih staklenih vrata.

Sestra Urša bila je žena srednjih godina, još uvijek vitka i dugonoga četrdesetogodišnjakinja koja je svoju uščuvanu figuru rado, ali diskretno isticala odjećom. Sestra je bila cijeli život, a sestra na psihijatriji tek malo kraće od toga. Kad netko dvaput tjedno dežura noću na odjelu psihijatrije, navikao je na horror-situacije i Urša nije mislila da ima još nečeg što bi je moglo naježiti. Ono što se te noći dogodilo, međutim, nije bilo ugodno.

Negdje oko jedan vrata sobe dežurne sestre tiho su se otvorila i u sobu je glavom provirio pacijent koji je više od jednog tjedna bio bez svijesti, bez reakcija, nepomičan u krevetu. U sobu je ušao mirno, sasvim prirodno, kao da ulazi u trgovinu u kojoj kupuje svako jutro. Gledao je uznemireno i rekao, sasvim mirnog glasa: „Dogodilo se nešto jako loše“. „Mogu se kladit“, pomisli sestra i instinktivno ustukne prema kutu sobe.

— Morao bih svakako razgovarati s policijom.

— Legnite. Dat ću vam apaurin, a sutra ćete razgovarati s liječnikom.

— Mislim da me niste dobro čuli: moram razgovarati s policijom. Odmah.

Urši je načelno bilo svejedno želi li on razgovarati s policijom, kani li je uvjeriti da je Napoleon ili da ga napadaju otrovni pauci. Nije joj se igralo uvjeravanja usred noći. Uzela je telefon i birala interni broj porte: tamo će se već naći dva bolničara da srede potencijalno sranje.

Osjetila je udarac po zapešću, telefon se uz tresak zalijepio o zid, a naprsli komadi kućišta i brojčanika razletjeli su se po podu. Pogledala je pacijenta puna straha. Ruka mu je malo krvarila od udarca. Oči, međutim, nisu odavale gnjev ili agresiju: bile su mirne, zabrinute i odsutne. Povukla se još više u kut iščekujući što će biti.

Nije, međutim, bilo ništa. Čovjek u pidžami gledao ju je ispitivački još nekoliko časaka, a onda se okrenuo i izišao zatvorivši vrata brižno i bez šuma. Još je nekoliko sekundi stajala u kutu iščekujući. Činilo se, i on: bio je ispred sobe, vidjela mu je sjenu kroz mutno staklo vrata i osjećala vibru. Onda se začulo škljocanje brave s vanjske strane, i sestra Urša je ostala zaključana u sobi za dežurstva, bez telefona, i s dugom noći pred sobom.

Posljednje što je čula prije nego što je odjel ponovno potonuo u rutinsku noćnu tišinu bili su dugi i oštri koraci niz hodnik. I još jedna vrata, ona čitavog odjela, kako se jedva čujno otvaraju, pa zatvaraju uz tresak koji je zaječao noćnim stubištem. Taj čovjek, tko god bio, sada je bio vani, na slobodi.

* * *

Liječnikov opel vectra bio je upravo idealno smješten: u etažnoj garaži, u dubokom polumraku, prednjim staklom okrenut prema ulazu u Matićevu zgradu. Galjer je ključeve auta uzeo još u stanu. Kad su došli do vectre, prestao ih je vrtjeti po stisnutoj šaci, pritisnuo je sklopku centralnog otključavanja, a pištavi je zvuk odjeknuo praznom garažom. Galjer je dao liječniku znak da sjedne na vozačko mjesto, a potom je i sam sjeo i zaključao auto iznutra. Udobno se smjestio, stavio ključ u džep, a pištolj uz bedro. Sada je valjalo samo čekati.

Vrijeme je sporo prolazilo i Galjer nije bio načistu je li prošlo pola ili čak pun sat do časa kad je ugledao Joškov auto. Bijeli renault 5 s jednim neispravnim farom nečujno je kliznuo dvorištem i zastao točno pred liječnikovim ulazom. Galjer opazi da je vozač neuredno parkirao auto, kao da se kani kratko zadržati. To mu je pobudilo sumnju. Opravdanu, činilo se: čovjek koji je izišao iz auta izgledom se i dobi doimao kao da je jedan od dripaca koje je Matić štitio. Miroslav nije mogao znati je li to i bio. Pogledao je zato li ječnika, hoteći mu s lica pročitati znači li mu išta ono što vide. Nije bio načistu poznaje li Matić Šešeljeve prijatelje. Ako se po reakciji moglo suditi, ne poznaje, ili ovaj nije bio jedan od njih: liječnikovo je lice bilo mirno i bezizražajno kao i cijelo vrijeme.

— Bolje — zaključi Miroslav — neće ništa pokušavati.

Ušavši u vežu liječnikove zgrade, Joško je pažljivo zatvorio vrata za sobom, ali nije palio svjetlo. Naslonio se leđima na zid osjećajući njegovu hladnoću i čekao. Zaželio je ostati tako, naslonjen na stubišni zid, cijelu noć: nije mu se išlo gore.

Istina je, prošao je rat i razna sranja u njemu. Ali sad se kolebao: ovo je bilo drugo, borba oči u oči, cijev na cijev. To nije nikad iskusio, i nije ni želio. Zato se silno ufao da gore neće naći nikog.

Uspeo se na drugi kat ne paleći svjetlo. Lako je pronašao vrata: teška, s dvostrukim ojačanjem, zvučnom izolacijom i mjedenim zvonom, odskakala su od ostalih. Skanjivao se nekoliko sekundi i onda pritisnuo zvono. Iznutra se začuo dugi električni pisak. A potom tišina. Drugi je put zvono pritisnuo nakon gotovo pola minute, nadajući se da neće biti odgovora.

Vedrana Matić, njezina kći i niski dlakavi pinč u kupaonici su bili već pun sat. Cura je slobodnom rukom i nogama očajnički pokušavala izbiti vrata. Prsti i laktovi su joj prokrvarili od udaranja, ali od toga nije bilo velike koristi: bile su zaključane izvana, brava je držala dobro i nisu mogle nikud. Kako bi jedna povukla lanac da si stvori malo prostora, drugu bi povukla u tijesnu šupljinu ispod umivaonika. Postajalo im je jasno da se ovako neće osloboditi satima.

Kad se začulo prvo zvono, Vedrana je, već rastrojenih nerava od straha, počela jecati i tražiti pomoć. „Jače“, rekla je kći, „urlaj šta jače, da nas čuju.“ Zaurlale su, iz petnih žila, obje zajedno, a pinč ionako nije prestajao larmati. Nedugo potom čulo se i drugo zvono. „Usrana izolacija. Ne čuje nas“, napokon ustvrdi Zrinka, i počne ponovno zapomagati.

Tamo, iza deset centimetara staklene vune i crvenog skaja, Joško je nakon trećeg pokušaja prestao zvoniti i zastao pred vratima, kao da čeka od nekog drugog da mu kaže što mu je činiti. Nije čuo ništa. Možda naprosto nije bilo nikog. Ali, možda su unutra svi. Možda cijela obitelj sjedi na kauču, možda su svezanih ruku i usta, možda on sjedi na stolici prekoputa, ima pištolj i ne da im odgovoriti na telefon, otključati vrata ili zvati upomoć. Postojao je samo jedan način kako se to moglo provjeriti, i Slave je to od njega očekivao. Morao bi ući, provaliti, potražiti neznanca i pucati na njega. A otmičar je čuo zvono i čeka ga pripravan. Bilo je to ono čega se najviše bojao.

Još je nekoliko trenutaka stajao prislonjen o zid, nepomičan, osluškujući. Onda je odlučio. „Ko te jebe, Matiću. Neću ja na stratište radi tebe“, pomisli i brzim koracima sleti niz stube. Otključao je peticu i ubacio u rikverc. Slavi — pomisli — Slavi uvijek može reći da u stanu nije bilo nikoga.

* * *

Niz stubište Lidijine zgrade Jakus i Šešelj spustili su se šutke, ne razmijenivši ni riječi. Tek kad su izišli na zrak, Šešelj se razvezao i ispričao mu što je doznao, još uvijek plah i snužden zbog neprilike koju im je navalio na leđa.

Išlo je brže i jednostavnije nego što je itko mogao zamisliti. Prema Slavinim uputama otišao je pred Ljubinu kuću, ali nije kucao ili ikog tražio. Sakrio se u sjenu uz ulaz u dvor i promatrao. Nakon nekoliko minuta, vidio je Ljubinu ženu kako se penje balaturom na gornji kat i nosi lončić s večerom nekome. Zakucala je, a potom sama ključem otvorila vrata. Netko iznutra prišao je vratima hoteći prihvatiti obrok. Taj netko je upalio svjetlo u hodniku i Šešelj ga je mogao jasno vidjeti: bio je to Krešo Popić.

Ulica je bila prazna i burna, a vjetar je natjerivao stare novine i lišće. Stotinjak metara od Lidijina ulaza zaustavili su se na nogostupu. Na kolniku je u leru brujao bijeli golf. Šešelj se privio nad vozačevim prozorom, staklo se spustilo, a iz golfa je izvirila Slavina glava.

— Idemo po njega?

— Ne idemo „mi“. Ići ću sam.

— Jesi li siguran?

— Jesam. Neka to bude između mene i njega. To smo jedan drugom dužni.

— Znaš gdje?

— Rekao si mi — obrecne se Slave — ne moraš dvaput.

— Što ćemo mi?

— Ništa. Idite Šešelju doma i mirujte kod telefona.

Slave podigne prozorsko staklo. Pola noći odavno je već bilo prošlo, bilo je već hladno i pred licima im se topli dah kondenzirao u vlažnu paru. Šešelj i Jakus stajali su na rubu nogostupa i gledali kako Slave ubacuje u prvu, pali svjetla, daje žmigavac i kreće niz praznu ulicu. Golf se nedugo potom izgubio iza zavoja, a dvojica prijatelja su se pješice uputila na Kman. Sada im je preostalo samo čekati i nadati se da će sve ispasti dobro.

Liječnikova vectra bila je nova, elegantna i tamna. Mirisala je po magičnom drvcu, novoj plastici i opranim presvlakama, a crvena lampica alarma treperila je u mraku jer je auto bio zaključan iznutra. Doktor se doimao kao da spava: poluzatvorenih kapaka, posve miran, činio se kao netko tko je u svojoj dalekoj nirvani. I Miroslav se trudio ostati miran, ali nije mogao izdržati, a da ne pogleda na sat svakih petnaestak minuta. Lampica sata samo bi načas zatitrala u tami, kao da netko šalje tajne signale.

Galjeru je laknulo kad je ugledao vozača renaulta kako izlazi iz liječnikova kućnog ulaza samo nekoliko minuta nakon što je ušao, i to sam. Bit će na koncu, mislio je, da sve to skupa nije ništa, samo frajer u brzopoteznom posjetu curi, ili ljubavni glasnik. Ako i jest netko od njih, činilo mu se — nikakvo zlo. Izgledalo je da doktoru taj lik i taj auto ne znače ništa.

Gledao je, sad ne više uznemiren, kako mladić sjeda u renault. „Idiot“, pomislio je, „pali svjetla prije nego što je upalio auto.“ U tom trenu osjeti strahovitu bol čeljusti: liječnik ga je žestoko raspalio desnim laktom u bradu i zgrabio za grlo, suprotnom rukom kriveći podlakticu ruke u kojoj je Galjer držao oružje.

U nečem je Miroslav imao krivo: Matić je poznavao Šešeljeve prijatelje. Od onog davnog pira u Domu brodogradilišta rijetko ih je, doduše, viđao. Za slučajnih susreta u gradu sa simpatijom bi im kimnuo glavom i konstatirao kako sazrijevaju i dobivaju muški izraz i izgled. Od one noći kad je na Sirobuji ubijen trgovac, nije se vidio ni sa kim od njih osim sa Šešeljem koji je služio kao neka vrsta povjerljivog glasnika: sve bi drugo bilo nerazborit rizik. Ipak — kad je ugledao na noćnom parkingu mlađeg Barića i njegov auto, Matić je znao koga vidi, ali i što treba činiti. Znao je ujedno da to treba učiniti iz istih stopa. Morao je samo čekati da Joško obavi posao i siđe. To je i dočekao.

Desnim je laktom žestoko raspalio Galjera po bradi, a suprotnom rukom odmah krenuo k pištolju. Miroslav je pokušao uperiti oružje u njega, ali nije uspio: Matić ga je uhvatio za zapešće, tresnuo njime o staklo, a pištolj se stropoštao na tapecirani pod. Matić potom šakom udari Galjera u bradu i uhvati ga za grlo, dok je ovaj rukama bespomoćno grabio po zraku poput raka na suhom. Još jedan udarac šakom nakratko je zatamnio Miroslavu pred očima: posve dovoljno da liječnik rukom posegne Galjeru u džep i izvuče ključeve auta. Pritisne privjesak, a vectra kratko zapišti. Mogao je van.

Matić je znao da mora biti što brži. Kroz rešetke je vidio malog Barića kako sjeda u auto, najprije pali farove, a tek potom motor, prebacuje u rikverc i manevrira na parkiralistu. Morao ga je sustići: skrene li mu pažnju, znao je, otmičar je gotov, a on spašen. Otvori vrata, pokupi pištolj s poda i jurne van. Osjetio je najednom protusilu koja ga vuče natrag, posklizne se i stropošta licem i laktovima nadolje. „U kurac“, promrsi: još je bio lisičinama vezan za uljeza.

Bijeli se renault udaljavao, činilo se nepovratno. Matić svom snagom potegne otmičara da ga izvuče iz auta. Potezao je uzalud: dugi je Galjerov baloner zapeo na dršku mjenjača. Matić se nanovo sagne kroz vrata automobila i pokuša osloboditi protivnikov ogrtač. U tom času primi jak udarac u lice.

Miroslavu se nakon zatamnjenja brzo povratio razbor. Udario je sagnutog liječnika i oborio ga na koljena, a onda drugom rukom krenuo prema pištolju. Matić ga je očito pokušao upotrijebiti, na što ga Galjer bridom dlana raspali po zapešću. Pištolj odleti i otkliže po glatkom betonu petnaestak metara. Matić krajem oka pogleda prema zgradi: renault se već izgubio. Sad su bili njih dvojica, vezani lisičinama, i samo je jedna stvar odlučivala: tko će dohvatiti pištolj.

Više nisu gledali jedan drugoga. Oba su se, još vezani lisičinama, zatrčali prema oružju koje je nevino ležalo na tlu, ispod bočnog blatobrana jedne volkswagenove bube. Liječnik najednom stane i snažno potegne u protusmjeru. Njegovih devedeset kila krupne stature učinilo je svoje: Galjer se propeo s nogama naprijed i pao na bok. Matić je dočekao priliku: snažno je, punom nogom, šutnuo Galjera u lice, a ovaj se beživotno skljokao na tlo.

Liječnik ovaj put nije htio ponoviti grešku. Brzo pretraži džepove onesviještenog, pronađe ključ lisičina i rastvori ih. Potom je posegnuo za pištoljem, ali ne odviše spretno: vrhom prstiju pogurnuo je revolver koji se kao pakosno zaustavio ispod bube, gotovo točno po sredini. Liječnik se baci na tlo i zavuče ruku pod auto. Nije dosezao pištolj, pa zavuče i glavu i rame. „Samo da se opet ne probudi brzo“, prođe liječniku kroz glavu. Ovako polegnut ničice, bio bi perfektna žrtva za napad, nemoćan da se pomogne rukama ili nogama.

Galjer se, međutim, nije budio. Matić napokon napipa pištolj i uhvati ga za dršku. Pridigao se u hipu otresajući prašinu: Galjer je još uvijek ležao, a liječnik mu priđe i okrene ga.

Imao je lice kao beba. Potpuno nesvjesno, mirno, kao dijete u ugodnu snu. Plav, okrugle glave i plaha izraza otmičar se činio kao netko tko lebdi u savršenom miru. Matić ga je gledao i, gledajući ga, sve više postajao svjestan kako je sve ovo što se događa tako konfuzno, nejasno i nepovezano.

Želio je što prije natrag kako bi oslobodio obitelj, ali je prije toga morao mnogo učiniti. Poluuspravi onesviještenog neznanca i lisičinama ga zaveže uz auto. Potom potraži mobitel. U tučnjavi mu je ispao iz džepa, tako da ga je pronašao ispod opela, srećom neoštećena. Birao je broj Šešeljevih i pričekao: telefon je zazvonio nekoliko puta.

Onda se slušalica podigla. S druge se strane začuo muški glas koji do tada nije čuo. Netko od Šešeljeve ekipe — pomisli, i zatraži Šešelja. Glas je s druge strane, ozbiljan i bez akcenta, zapitao tko je pri telefonu.

Matić je jako dobro znao da bi svaki od škvadre dobro znao tko zove. Bez riječi počeka nekoliko časaka, dok je glas s onu stranu ponavljao „halo“. Taj glas je bio poslovan, siguran, zreo. „Ne. To nije ni jedan od Šešeljevih prijatelja“, zaključi na koncu Matić i, ne znajući što bi, hitro sklopi aparat.