Ovce od gipsa | Jurica Pavičić

4.

OČI IZA VRATA

 

Samo da nije pio, toliko pio.

Istom kad je izašao iz starog bratova opela na svježi burni zrak Joško Barić je shvatio koliko mu se vrti od piva i votke. Glava mu je bridjela na listopadskoj hladnoći, a noge trmule onako kako obično trnu ujutro, dan nakon prekomjerna pića.

Prije nego što je izašao iz auta na izgaženi zemljani parking, samo mu se spavalo. Glava mu se ljuljala na stražnjem sjedalu dok je stari veliki opel futurističke linije šezdesetih plovio friško opranim splitskim ulicama. Klonuo bi i budio se stisnut među dvojicom na stražnjem sjedalu, tako da je put iz centra naovamo pamtio u fragmentima kao isječen filmskim zatamnjenjima. Gledao je — tako snen — lica svojih suputnika. Pili su, ali nisu to bila lica pijanaca koji kane zaokružiti večer raskalašenom noćnom vožnjom. Šutjeli su, nerazdragani, tihi i nepristupačni, netremice gledajući naprijed kao jedan u istu točku. Sva četvorica: Joškov stariji brat Slave za upravljačem, Šešelj, Gojo i Jakus.

Joško se osjećao loše, povraćalo mu se i spavalo. Gledao je oči svakog posebno, a napose bratove oči u retrovizoru. Bile su krvave i zlovoljne i Joško je shvaćao da mu je bolje ništa ne govoriti i ništa ne tražiti. Osvrnuo se i desno: Gojo je sjedio puštajući da mu se Joško nasloni svom težinom na rame, preko kalašnjikova koji mu se nabijao u kosti. Gojo je imao uvijek isti pogled: gledao je kao čovjek što kibicira kartašku igru kojoj ne zna pravila. Šešelj se cerio z1očesto-glupavo kao uvijek, držeći pušku među nogama kao da je dragocjeni kalež. Jakusove oči nije vidio: ovaj je zagonetno piljio u mrak kroz bočno staklo. Nakon što mu se nanovo zavrtjelo u glavi, Joško sklopi oči. Sve to skupa nije mu se sviđalo.

Opel je plovio mokrim asfaltom, a petorica ljudi u njemu vrtjeli su svaki svoj pripiti film, bez potrebe da ga dijele s drugima. Gojo je sjedio skutren u uglu. Nije bio čovjek bogate mašte i nije razmišljao mnogo o onom što se događa. Lice mu se, ipak, moglo čitati kao knjiga: gledao je ispred sebe kao pritjerana zvijer, pomno usredotočen na nevolju koja dolazi. Slave je vozio oštro i brzo, pun žive ljutnje. Gnjev i bol pucali su ga svakog časa više: jedva je čekao da stignu. Jakus je cvao — uživao je u onome što će se dogoditi i u plućima mu se kupio ushit koji bi inače bio vjerojatno smatran nečasnim. Na ovome mjestu i sada, to nije bilo važno.

Na jugoistočnoj su petlji usporili, oprezni zbog ophodnje prometne policije koja je vikendom pijancima za volanom u hipu uzimala dozvole. Izašli su s glavne ceste malo nakon petlje, prošli pokraj groblja i skrenuli ulijevo iza skladišta građevnog materijala. Asfalt je bio sve lošiji tako da se opel krivio i bunio cviležom. Nakon dvije ili tri minute, negdje sasvim iza skladišta, Slave Barić zaustavio je auto na čistini, prebacio motor u ler i ugasio farove. Auto je mirno i pravilno radio dok ga Slave nije ugasio i strpao ključeve u džep. „Tu smo. Dalje ćemo pješice“, rekao je.

Joško se izvukao sa stražnjeg sjedala i osovio na noge. Hladni zrak malo ga je rastrijeznio, toliko da shvati koliko je popio. Osvrnuo se oko sebe.

Joško nije bio dijete iz dobrih kvartova, ali ovo je i za njega bilo loše. Nalazili su se na blatnoj ledini koja je služila kao parkiralište. Oko njih se pružalo divlje naselje, tako tipičan krajobraz istočnoga Splita, koji ljudi iz zapadnog dijela grada vide jednom ili dvaput godišnje, kada odlaze na istok k jeftinom vulkanizeru ili bloketaru. Kilometrima uokrug raspršene bez reda redale su se divlje izgrađene i većinom nedovršene obiteljske kuće. Bile su tako slične: neožbukane, u sivoj boji blokete, s armaturama koje su virile s gornje ploče za slučaj da vlasnik odluči dozidati kat. Neke su okućnice bile uređene, neke nisu, ali su pristupni putevi svi odreda bili u blatu i mulju, obrubljeni kanalima što su odvodili kloaku u more. Da je bio dan, Joško bi s mjesta gdje je klateći se stajao mogao vidjeti nerazmrsiv labirint telefonskih i strujnih žica preko kojih su one kuće što su imale legalni telefon i struju prepuštale dio te blagodati divljim nastambama uz primjerenu naknadu. Vidio bi vodovodne i kanalizacijske cijevi kako apsurdno strše u zrak ili presijecaju ceste, pojate s divovskim satelitskim antenama ili četverokatne palače građene bez papira, bez struje i vode, negdje gdje je valjda netko davno zacrtao trasu ceste. Joško nije vidio ni crkvu ni zgradu gradskog kotara. Pretpostavljao je da ni jedno ni drugo ne može vidjeti jer je crkva zacijelo u nekom atomskom skloništu, a kotarski ured u kontejneru poput onih u kojima se prodaju burek i pivo. Čitavim je krajobrazom vladala beskrajna bijeda javnog i društvenog i ružna, usiljena raskoš privatnog. Nije znao točno gdje je, ali je poznavao ovakve kvartove i sve mu je bilo jasno.

Šutke su pošli za Jakusom koji je znao put. Nije se moglo vidjeti ni čuti nikog: nije čudo, mislio je Joško, tri je ujutru, a nije ovo ni kvart ni vrijeme da se do kasno u noć razgovara na zidiću. Uhvatio je korak s drugima, držeći se Goje, koji mu se činio najmanje pijanim. Jedva su pratili Jakusa, koji se hitro i spretno kretao po blatu, preskačući lokve i krupni otpad. On je ovaj kraj poznavao dobro.

Dugim koracima prolazili su kroz naselje i Joško se sve više trijeznio i sve je više kupio u prsima zebnju. Nije mu bilo drago što su ovdje, ni to da su ovdje s oružjem, ni to što kane napraviti. Ali nije imao izbora. Cijela je ta stvar počela u birtiji naopako, Slave i Jakus jedan su u drugom đogrijavali bijes i mržnju i jednostavno je prokipjelo. Joško nije bio pametan: nije znao kako je to počelo ni kako bi sad sve to prekinuo. Samo je poput pripite biljke tražio u bilo kome od noćnih pratilaca znak krzmanja ili nevoljkosti. Uhvatio bi se za nj i nagovorio ih da idu tugovati kući. Ali, ništa. Nitko se nije osvrtao, šutke su hodali, u tami, ali ne trudeći se preveć da budu tihi.

„Ovo je ta kuća“, reče Jakus i stane. Nalazili su se pred rogobatnom trokatnicom koja se od ostatka susjedstva razlikovala po tome što je bila nešto veća, nešto dovršenija i onoliko neukusnija da bi je u ovom kvartu držali osobito lijepom. Imala je dovršen krov s kupama i satelitskom antenom i bavarsku žbuku na fasadi. Bila je prevelika za svoju parcelu, pa je stanar intimu štitio visokom pseudobaroknom ogradom koja se produžavala u vratnice za vozila na čijim se krajevima nalazio par izljevenih cementnih lavova. Vlasnik je očito volio svoj auto onoliko koliko je to u ovim krajevima normalno: ulaz u garažu bio je naočitiji i ljepši od ulaza u kuću, a pred garažom je ležao ne previše star mercedes 190. U stan se penjalo uskim ograđenim stubištem, očito onim pod koje je Jakus kanio podložiti dinamit.

Joško je stoput vidio posljedice, sada će prvi put vidjeti i sam čin. Sutra ujutro kuća trgovca Tišme bit će načeta eksplozivom, naherena na jednu stranu, razvaljena zida i popucalih stakala. Uz malo sreće neće biti mrtvih jer nikog neće biti u kući ili će svi spavati u drugom krilu zgrade. On i njegovi prijatelji izgubit će se u tami noći. Policija će doći ujutro na očevid bez odviše volje da uhvati dinamitaše. Susjedi neće reći ni riječi jer mrze bogatog Srbina trgovca. Da je Tišma malo siromašniji, preselio bi se na zluradost okoline k svojima u Krajinu ili u Beograd. Ovako će vjerojatno popraviti kuću i nastaviti dalje do prve prilike, kad u zrak bude letio dućan, ili auto.

Joško Barić nije ga žalio upravo onoliko koliko ni brat Slave koji ih je u ovo poveo. Dok su u noći hodali kvartom koji nije poznavao, Joško je možda osjetio bljutavost, besmislenost ili tupo mrtvilo. Ali ne grižnju savjesti. I on je držao razumljivim po sebi da će večeras načiniti koristan posao i izvršiti legitimnu osvetu. Jer, jedan Srbin manje bio je problem manje za Hrvatsku: tako je mislio on, njegovi prijatelji koji su noću preskakali lokve u prigradskoj četvrti, a i većina ljudi koji su te noći spavali u zatamnjenim kućama naokolo, uljuljani tamnom mirnom noći.

Uostalom, ono što se dogodilo dvije noći prije zasluživalo je osvetu. A Tišma je zavrijedio da bude ciljem odmazde. Joško nije ni sumnjao da Jakus govori neistinu. A Jakus im je o tom Tišmi rekao takve stvari da ga Joško nije imao razloga žaliti. Čitav kvart, rekao je, zna da je lupež i gulikoža koji se obogatio varajući mušterije. Zna se i da je čisti četnik, koji je do zadnjega trgovao s Krajinom. Jakus je tvrdio da ih Tišma još pomaže lovom i robom. Tvrdio je i to da je Tišma viđan na barikadama kod Baljaka. Dio toga nije, znali su, imao baš smisla. Ali ostalo je bilo dostatno da ga ne žale suviše. Jošku se nije bilo ondje: ali ne zato što ga je grizla savjest.

Jakus je bio mali i lagan čovjek. Spretno je preskočio ogradu i s unutrašnje strane otkračunao vratnice. Ušli su u dvorište. Ispod stubišta Slave je iz plastične vrećice izvadio pažljivo umotane čikete eksploziva. Potom je iz džepa izvukao sporogoreći štapin u platnenoj vrećici. Jošku se učinilo kako eksploziva ima vraški mnogo. Pogledao je Goju, golemog i nezgrapnog, kraj sebe. Prvi put mu se učini da se netko od njih pet skanjuje: Gojo je nervozno gledao u ruke koje su brzo odmatale eksploziv i činilo se kao da će viknuti „stani“.

Ali nije. A ni Joško ništa nije rekao. Odlučio je još tamo, u birtiji, da će učiniti sve što se bude radilo. Puno mu je votke bilo te večeri u krvi. Ali — znao je — i da je sasvim trijezan, učinio bi isto.

Bilo je mnogo razloga za to što je Joško pošao s drugima iako mu se sve to skupa nije sviđalo. Glavni je bio Slave. I Jošku, i njihovom sada mrtvom bratu on je bio više otac nego brat — strog, velik i prijek, i nije mogao zamisliti da mu proturječi ili izaziva njegovu ljutnju. Drugi je razlog bio dvor i ekipa. Ako Joško i nije bio svjestan straha pred bratovom ljutnjom, strah da ekipa o njemu ne misli kao o mekušcu, bio je u njegovoj glavi čist, bistar i jasan.

Stvar bi bila drukčija da Luka nije bio mrtav. Od onog časa kad je Luka zaglavio na jugu, Joško je znao da su i on i Slave postali — morali postati — svećenici tvrdoće. Ako netko nije smio biti mek, popustljiv, pičkica — to su bili oni. Od dana kad je geler ubio Luku, oni su bili zakleti na nesmiljenu, mušku, sabranu mržnju. Nisu imali pravo na relativiziranje, sjenčenje, polustav, popustljivost i mekoću. Morali su biti čvrsti i jasni, predani svom gnjevu. Od njih je to traženo i oni su to davali. Njihova tvrdoća bila je potkrepa gnjevu ostalih. Ostalima je mržnja mogla biti vrlina, njima je bila obveza. Oni su bili njezini protomajstori.

Takve je misli, samo puno neodredenije i nejasnije, Joško vrtio glavom kao neki tjeskobni film dok je prignut čučao u tuđem kvartu i tuđem dvorištu. Odlučio je: neće ići protiv stanja stvari zbog nekakvog srpskog mesara, pekara, ili koji je već kurac bio. Onaj o kojemu je sve to vrijeme ponajmanje mislio bio je Gazde. Za starije, njegovu ekipu, ovaj je vatromet bio za Gazdu, njegov oproštaj i iskupljenje.

Joško pak na Gazdu cijelu noć nije ni pomislio, misleći čas na slabost koja je pulsirala između želuca i glave, a čas na nelagodni, blagi strah koji ga je odvraćao od nadolazećeg podviga.

Na Gazdu je zato mislio Slave. Mislio je na nj svaku stotinku sekunde od časa kad je umro do sada, a posebno je na njega mislio noćas, otkad su ga zajedno zapili u Porscheu. Mislio je — pun gnjeva koji ga je pekao i pekao — na Gazdu i dok je razmotavao štapin i pripravljao eksploziv. Vratit će im, vratiti bar malo za najboljeg prijatelja.

Okrenuo se prema Jakusu i kanio tražiti šibice. Jakusovo lice rasvijetlilo se do pola. Netko je gore, na katu, otvorio vrata.

Kad se Slave okrenuo, ugledao je na vrhu stubišta krupna, brkata i ćelava čovjeka u potkošulji koji je držao u njegovu smjeru uperen pištolj. Tako dakle — pomisli — izgleda Tišma.

Čovjek na vrhu stubišta čvrsto je stezao pištolj i gledao dolje. Ono što u polutami Slave i prijatelji nisu mogli vidjeti, bio je njegov zaplašen izgled. Tišma je na kućna vrata izišao kao naoružani gospodar koji kažnjava. U hipu je poželio — čim je izišao — da nikad nije provirio van. Vidio je pod svojim stubištem pet odraslih muškaraca — neke u uniformi, neke u civilu, jednog u trapericama i maskirnoj vojničkoj vjetrovci. Vidio je i puške na Jakusovim i Šešeljevim leđima i poželio je da te noći nije bio kući, da se pravio da ništa ne čuje, da se pritajio ili pobjegao kroz stražnji izlaz. Sve bi, znao je, bilo drukčije i bolje da je učinio tako. Ali nije: bio je pred njima, s cijevi na cijev. Tišmu je oblio strah.

„Koji je ovo kurac?!“ začuo je Gojo iza sebe. To je bio Šešelj. Krajem oka vidio je kako je otkočenu pušku spustio na prsa. Znao je i kome je postavljeno pitanje: Jakus im je rekao kako u kući vjerojatno neće biti nikoga.

„Baci oružje!“ zaderao se kućedomaćin odozgo. U jednom trenutku Gojo je mislio da će im dati odstupnicu, pustiti ih u bijeg. „Baci oružje i legni na pod!“ viknuo je gazda i to je bilo zadnje što je rekao. Gojo je to, nekako, unaprijed znao: gledao je pomno Šešelja koji se ukočio od straha. Ali, rafal je prasnuo s druge strane, rasvijetlivši dvorište. Jakus je hitro prebacio pušku s ramena i poslao šest ili sedam melaka prema gore. Tišma nije stigao uzvratiti: teško se tijelo strovalilo pred kućna vrata.

Noć je i nadalje bila mirna kao da se ništa nije dogodilo, nikakav prasak, vika, svjetlo. Ni jedno kućno okno nije se rasvijetlilo. Ili su se svi bojali, mislio je Joško, ili su svi znali o čemu je riječ.

„U kurac“, opsuje polutiho Šešelj i polutrkom krene prema ulazu u dvorište. Brzo ga je zaustavio stisak ruke na nadlaktici.

„Koja ti je pička materina?“ zadere se ispod glasa Jakus i uhvati ga čvrsto. „Di ćeš?“ Sešelj je otvarao usta kao riba. „Nećeš ić’ nigdi. Idemo ga unit u kuću, i to tiho.“

Slave utrči kroz otvorena kućna vrata. U hodniku, između kišobrana i obješenih kaputa, potraži prekidač za svjetlo. Kako ga nije vidio, rukom zgrabi žarulju u hodniku i odvije je toliko da se hodnik i prostor ispred vrata zatamne. Ostali su se popeli na vrh stubišta i podigli teško tijelo. Na bijeloj potkošulji rascvale su se tri tamne mrlje: Jakus ga je presjekao po trupu prvim rafalom.

Ni prije ispaljenog rafala, ni poslije toga Gojo nije stizao puno misliti. Sada je držao velikog Srbina za noge i skupa s Joškom i Sešeljem pokušavao ga unijeti kroz nevelika kućna vrata. Gužvali su se u hodniku. Šešelj udari nogom u bakrenu kantu za kišobrane i opet opsuje. „Pali nešto, u kurac. Ne vidim ništa.“ Jakus brzo zatvori vanjska vrata, a Slave, koji je bio ispred, uđe u prvu bočnu sobu i napipa svjetlo. Hodnik se rasvijetli s boka. Rasvijetljena soba bila je kuhinja: prostrana, s talijanskim namještajem i setom noževa. „Baci ga tu“, reče Jakus, prvi put malo mirnije. Stane i promisli pa nastavi: „Razbucajte malo po kući da izgleda kao provala. Ali tiho.“ Nitko se međutim nije ni pomaknuo. Goji se učinilo da bi sada divljati po kući bilo kao pjevati na groblju. Stezala ga je nelagoda. Vidio je kako Joška nešto vuče prema izlaznim vratima, kao da bi htio da što prije odu. U času kad je Joško predložio da puste izneredivanje kuće i bježe što prije, sav Slavin gnjev strovalio se na brata. Zgrabio ga je za prsa, ispsovao i naložio mu da ne sere i samo sluša. Gojo se, po strani, privio u struku i počeo trzati: strašno mu se povraćalo, ali je iz ždrijela izlazila samo žuč.

Ophrvan mučninom, Gojo je zamijetio da se Slavina pažnja usmjerila u drugom pravcu. Nije odmah shvatio što se događa. Nije pogledao u smjeru Slavina pogleda sve dok nije vidio da u istom smjeru gledaju i drugi, kao da su im pogledi pričvršćeni pribadačom. Joško je blijedio kao da mu puštaju krv, Šešelj se kesio kako se obično kesio kad je bilo sranje. „O, u kurac!“ prošaptao je Jakus gledajući u istu točku na dnu predsoblja. Konačno je i Gojo skrenuo tamo pogled i ono što je vidio bilo je kao udarac čekićem u prsa. Sad je znao da su frigani.

Jedna od vrata u dnu hodnika bila su poluotvorena otprilike za širinu glave. Iza odškrinutih vrata u polutami se jasno vidio mali ljudski lik. Oči su se Goji već bile privikle na tamu i vidio je jasno: kroz procjep vrata gledala ih je mršava i tamna djevojčica od kakvih dvanaestak godina.

Slave se nakon trenutka krzmanja baci prema vratima. Djevojčica nije stigla ni ustuknuti, a golemi ju je čovjek držao za vrat i vlasi i gurnuo na sredinu hodnika. Trzala se, ali, činilo se, tek da izmakne bolnom stisku, ne da pobjegne.

„Tko si?! Zini?!“ urlao je Slave, a djevojčica je samo ispuštala polujako životinjsko tuljenje. „Ne urlaj, nego govori“, derao se Slave i prislonio joj cijev uz zube. Sada se čulo samo izbezumljeno, na smrt uplašeno njištanje. Gojo se, korak dalje, osvrnuo. Pitao se u tom času je li curica vidjela ubijenog, i je li vidjela kad je padao.

Slave ju je još čvrsto držao, ali je prestao urlati na nju. Okrenuo se Jakusu i pitao ga tko je mala. „Tišmina kćer“, odgovori ovaj. Slave je poludio.

— Jesi li ti zdrav? Kćer, pička ti materina! Trebala je bit prazna kuća, onda se pojavio on, a sad i kćer! Ti nisi normalan!

— Ne seri, Slave! Trebala je bit u Njemačkoj kod tete. To je stari jučer pričao u mesnici.

— Boli me kurac što je on pričao! Je li ti jasno koja je ovo pizdarija? To tebi očito nije jasno.

— Ne deri se na mene!

Slave u hipu pusti malu i zgrabi Jakusa tako da je izgledalo da će ga raskomadati. „Neću se derat!? Neću se derat!?“ urlao je sad odveć neoprezno, i Joško i Gojo priskoče da ih razdvoje. Mala se nije ni makla.

Slave se naslonio na zid čelom i nekoliko trenutaka počivao. Kad se okrenuo, bio je miran. „Šta sad? Ajde, kad si pametan — sad reci šta ćemo.“ Joško je osjećao da mu u bratu kipi: znao je, kad je ironičan, to je gore nego kad urla i tuče.

— Znaš šta.

Slave je gledao u Jakusa kao da ga prvi put vidi.

— Znaš — ponovi Jakus i tržne glavom prema maloj.

— O’š ti to napravit, pizdo? O’š je ti ubit?

Joško je u tom času znao da nitko nije svrnuo pogled na malu. Uhvatio ju je za rame očekujući reakciju ili bijeg: ali, reakcije nije bilo.

Jakusu se nije to radilo: ubijalo dijete. Ali njegovom greškom dospjeli su gdje su sad. On im je rekao da će kuća biti prazna. Znao je da mater od male ne živi već desetak godina s njima i nije znao ni gdje je. Čuo je da je otac poslao malu u Njemačku teti, a u kvartu se govorilo da ju je zapravo poslao u Knin. Za njega nije bio siguran hoće li biti doma: često je navečer bio vani i trošio novac na ženske, ali ipak ne svaku večer. No, za njega nije bilo ni važno: njega su mogli poklopiti i s kućom. A malu ne. Jakus je bio i te kako svjestan da ovo sve mijenja i da je zeznuo stvar. Zeznuo je najviše sebe, jer on je pucao, a mala je svjedok. A nije mu se ubijalo curu od trinaest godina. Nije znao što reći.

Slave je shvatio kolebanje. „Pizdo“, ponovi. „Nećeš? Neću ni ja. A netko mora.“

Dok je gušanje na hodniku trajalo, Goji je na pameti bila cijelo vrijeme samo jedna stvar. Imao je potrebu zakriti tijelom Tišmin trup da ga mala ne vidi. Nije znao zašto, ali u tom času činilo mu se užasno, strahotno važno da cura ne vidi oca u potkošulji izrešetana mecima 7,62 na kuhinjskom podu. To mu se činilo čak važnijim i od toga hoće li mala ostati živa: ne bi mogao podnijeti na sebi i drugima njezin pogled ako bi znao da ona zna, da ih gleda kao ubojice svog oca. Zaklanjao je vrata kuhinje kao dijete koje zaklanja svoju prasariju iako je, da je o tom razmišljao, mogao znati da je to glupo: hici su se prejasno čuli.

Joško se oštro prignuo u struku i počeo povraćati u hodniku. Gotovo ništa hrane: alkohol i žuč. Slave i Jakus s mržnjom su se gledali. Šešelj nije skidao cerek s lica, cerek koji se u tom času Goji činio strašno neprimjerenim i zlim. „Ajmo, ljudi. Murja će bit ovdje za minut“, rekao je Šešelj i repetirao kalašnjikov, „jebeš četnikušu. Sredit ćemo to sad i gotovo.“ Gojo više nije mogao podnijeti. Ovo je moralo stati.

U tom trenutku mala je bila kao mrtva. Dvije minute potom njezin život bio je pošteđen do daljnjeg, i nošena Slavinom šapom oko struka trčala je kroz blato prema autu sa svojim otmičarima. Gojo nije znao ni tada ni kasnije što je rekao i zašto su ga poslušati. To nije bio nikakav plameni odvjetnički govor iz američkoga filma. Nije, zapravo, gotovo ništa ni kazao. Rekao je, tiho i strašljivo, da se malu ne može tek tako ubiti. Više od onog što je rekao djelovalo je, čini se, to što je netko izrazio makar kakvo neslaganje. Ostali su to, izgledalo je, dočekali kao da su sretni da se takvo što, hvala Bogu, dogodilo. Šešelj se, dakako, i dalje cerio, ali nije rekao ništa. Joško se prelomio i stao uz to da se malu ne ubije odmah. Jakus je šutio: ona je bila svjedok umorstva koje je on počinio. Slave je na koncu presjekao: „Vodimo je sa sobom. Poslije ćemo vidit što ćemo s njom. Tko je može sakrit u sebe?“ Nitko nije odgovorio, ali Slave nije ni čekao odgovor. Okrenuo se Šešelju: „Idemo k tebi. U babe. Slavit ćemo je dolje u radionicu.“ Šešelj je šutio. Nije se cerio i to je bio znak da mu se to nije svidjelo. Ali Slavu to nije ni zanimalo. Uhvatio je malu ispod pazuha i jurnuo dolje preskačući stube. U nekoliko koraka bili su u mraku. Vani se još uvijek nije ništa čulo: ni svjetala, ni glasova, ni ljudi. Jakus je izašao posljednji. Prije nego što je zatvorio vrata prevrnuo je ormarić za cipele i razbacao jastuke po podu dnevne sobe. Pretrčavajući dvorište, sagnuo se po komad crijepa i bacio ga u prozor mercedesa. „Provala“, prošaptao je i iščupao iz ležišta auto-kasetofon. Trkom se pridružio ostalima, a automobilski alarm zatulio je kroz noć.

Tulio je čitavo vrijeme, dok su, sada njih šestero, kraj skladišta vozili prema gradu i dok su se prigradska svjetla od tog tuljenja postupno palila.