Ovce od gipsa | Jurica Pavičić

5.

STOL I POSTELJA

Voda za kavu proključala je naglo i burno, kao da se inati. Galjer, neumiven i odjeven u flanelsku pidžamu, nekoliko se časaka osvrtao po kuhinji tražeći krpu. Pronašao ju je, ali dok je zaštićen njome dohvatio ručku lončića, voda je već proključala van. Dan je doista krasno počeo.

Dok je sipao treću žličicu kave u proključalu vodu, iz spavaće je sobe začuo budilicu. Za koji čas otići će u sobu, razbuditi Vjeru i pomoći joj da se odjene. Ali za koji čas: trebao mu je tren mira i opuštenosti prije nego zagrize u to. Umio se i vratio u dnevnu sobu.

Otvori prozor jer mu je falilo zraka. Sinoćnje bure više nije bilo: u zraku se osjećala težina mlade južine. Bilo je petnaest do sedam i Tolstojeva ulica već je bila živa. Pri dnu ulice radnici su istovarivali sadnice za trgovinu sjemenja i poljoprivrednog pribora. Točno pod Galjerovim prozorom bio je kafić u kojemu su se skupljali motociklisti. Sad je bio zatvoren, a samo obilje smeća, papirnatih čaša, rizli i staklenih krhotina svjedočilo je o sinoćnjem ruženju. E, da: i Galjerov umor. Žamor i turiranje makinja nije mu puštalo san na oči do dva ili tri. Nekoliko je puta dobro udahnuo i zatvorio prozor da se Vjera ne prehladi. Sad je već morao baciti oko što je s njom.

Sjedila je na krevetu i s naporom navlačila najlonke. Sada, kad ju je vidio u obilju jutarnjeg svjetla i zgužvanu od postelje, jasno je mogao vidjeti koliko je oronula od posljednje operacije. Vjera je uvijek bila bucmasta žena, sjajna i obla od vlastite sjajne kuhinje. Sad joj se na obrazima i nadlakticama vidjela ispijenost i umorno bijelo meso. Zglavci, podlaktice i listovi bili su joj bijeli i mršavi do kosti. I pogled je otkrivao teškog bolesnika: nije to bila samo koma od ranog ustajanja, u njenim očima kao da je živost bila na minimumu, kao kod radija koji svjetluca, ali je ton stišan jer netko telefonira. „Koliko je sati?“ pitala je polušapatom. „Deset do sedam. Morali bismo bit u bolnici oko sedam i kvarat.“ Ona je bezglasno kimnula.

Tursku kavu popili su brzo. I odjenula se brzo: Vjeru nikad nije bilo odveć briga što će staviti na sebe, a otkad je bolesna, na sebi je najradije imala široke trenirke, džempere i suknje. Pomogao joj je spustiti se niz stubište: doimala se vrlo slabom i odahnula je s olakšanjem kad su sjeli u auto.

Galjer je vozio devet godina star auto koji mu je svojedobno prodao sitni diler, znanac iz kvarta. Bio je to dotrajali fiat ritmo oljuštene vanjštine i ne mnogo bolje unutrašnjosti. Nije mu ni jutros išlo sjajno. Miroslav je dva puta okrenuo ključ i pustio da anlaser dugo vergla. Motor nije upalio. Galjer obori malo čok i pokuša ponovno. Nakon četiri ili pet sekundi motor je neuvjerljivo zabrujao. Napukli kotao ispuštao je ružan dim u vlažan zrak. Miroslav je zjevnuo, pogledao u retrovizor i krenuo niz jednosmjernu ulicu. Dugo se, dugo vuklo ovo s Vjerom. Čovjek se valjda na svoju tešku bolest ili tešku bolest sebi bliskog navikava u koncentričnim krugovima, korak po korak: simptomi, sumnje, prve pretrage, bolnica, daljnje pretrage. Onaj goli i čisti užas koji je prije pet ili šest godina osjećao kad bi mu netko spomenuo rak, sada se razvodnio, rasplinuo, pounutrio razgovorima s liječnicima, vrzmanjem po čekaonicama i beskonačnim terapijama. Rak više nije bio grom koji ubija smjesta, već magla koja ti se uvlači u kosti. Ali opet ubija. Vidio je da Vjera nije dobro i sa zebnjom je vozio tog južnog jutra k bolnici. Bojao se da danas, jutros, to možda ne bude to, da ne čuje ružnu novost koja će mu njezinu bolest nanovo predstaviti onako kako ju je vidio prije: kao osudu bez priziva.

Skrenuo je s glavne ceste. Odjel onkologije nalazio se usred nečeg što bi trebalo biti borik uz more, izvan samoga bolničkog kruga. Kao i mnoge dobre ideje i ova se u Splitu izvrgnula u ruglo. Po južini i kiši koja je napadala noćas bolnički se lug pretvorio u blato preorano automobilskim gumama. Netko ingeniozan sagradio je onkološki odjel bez parkirališta pa su vozila ležala razbacana po šumi, a svako je u žitki mulj utisnulo svoj par tragova koji su se sušili i korili na suhom jutru. Galjer je prošao pokraj mrtvačnice jedva se mimoišavši s pogrebnim vozilom na uskoj cesti. Ispred onkologije bio je prometni čep, vozači su trubili i gestikulirali rukama izvučenima kroz leptir-staklo. Jedna svijetloplava peglica izvukla se iz šumice taman njima pred nosom. Galjer brzo skrene: riješio je problem parkinga.

Kad su ušli, uputio je Vjeru k sestri da sredi papire i potražio govornicu. Druga koju je našao — ona u predvorju — bila je ispravna. Okrenuo je broj redakcije i pričekao: tajnica redakcije podigla je slušalicu nakon kojih pola minute. Pogledao je na sat. Bilo je 7.41.

Kanio je samo ostaviti poruku da ga neće biti na uređivačkom kolegiju i da će stići kasnije. No, tajnica ga je odmah prespojila s redakcijom. „Lidija je gore“, rekla je. Miroslav se začudio što radi gore tako rano.

Saznao je ubrzo. Lidija mu je, glasom koji mu se činio premorenim, kazala da je od pet na nogama. Noćas se dogodilo grabežno umorstvo na Sirobuji, rekla je. Trgovac, četrdesetogodišnji Srbin, prostrijeljen je vojnim kalibrom u vlastitoj kuhinji. Čini se, Lidija je dodala, da je riječ o provali. Ali stvar je čudna: auto je obijen, ali ne ukraden, kuća razbucana, ali je mnogo dragocjenosti u njoj.

— Bili su u žurbi.

— Je. Očito. Ili nije provala.

— Šta ćeš sad?

— Bila sam jutros tamo. Još nisu puštali bliže. Idem sad uzet službeno priopćenje, a poslije ću se promuvat po kvartu.

— Ajde, potrpi ovo malo. Ne možeš na mene baš računati ovih dana.

— Znam. Ne brini. Danas, znači, nećeš dolazit?

— Hoću. Ali nemam pojma kad, nismo ni počeli.

— Kako je Vjera?

Miroslav je uzdahnuo umjesto odgovora, i sve joj je bilo jasno.

On spusti slušalicu i uputi se k čekaonici, spreman progutati što ga čeka. Ona je još nekoliko časaka držala slušalicu u ruci, a potom zgrabila torbu i krenula k izlazu.

* * *

Otprilike sat prije nego što je Miroslav s Vjerom sjeo u pohabani fiat pet odraslih muškaraca i jedna djevojčica bešumno su i oprezno ušli u dvorište nevelike obiteljske kuće na Kmanu. Dio ih je bio u uniformi, dio u civilu, jedan — Gojo — u jeansu i maskirnoj vjetrovci. Najsitniji među njima — Jakus — držao je za zapešće visoku i suhu djevojčicu teško odredive osnovnoškolske dobi. Medu petoricom bila je velika razlika u životnoj dobi. Ono što bi najviše začudilo nekog tko bi se — a takvog nije bilo — našao u te sate pred zoru u pokrajnjoj novogradskoj ulici, bilo bi to da su ispred sebe, kao nekog šefa, izgurali onog koji se činio najmlađim: klinca od kakvih dvadeset ili devetnaest, šminkerske frizure koja nije odgovarala grubom licu, s naušnicom i nekim posprdnim smijehom koji nije izazivao blagonaklonost. Bio je to Šešelj, koji je upravo kucao na vrata.

„Baba!“ zavikao je nekoliko puta prigušeno, svaki put udarajući otvorenim dlanom u drvena vrata i osvrćući se vidi li ih tko. Nakon petog ili šestog „baba“ iznutra dopre svjetlo, koraci, pa zvuk otključavanja i skidanja kračuna. Stara žena s onu stranu vrata provirila je, vidjela tko je, i potom otvorila.

Šešeljeva baba po ocu nije bila odveć stara: imala je kakvih sedamdesetak godina. Oba sina su joj radila u Njemačkoj, u Bochumu: Šešeljev otac, tesar, koji je gore bio s njegovom majkom i mlađom sestricom, te Šešeljev stric, samac. Baka je odgojila Sešelja i živjela s njim sama u kući koju su braća zajedno podigla sedamdesetih. Vanjština kuće odavala je ukus tih godina: žbuka sa zrncima sitnog šljunka, fasada blijedo ružičaste boje i stakleno-metalna veranda.

Stara Šešeljeva nije bila glupa žena. Kad je otvorila vrala i vidjela unuka bez ključeva od kuće, vjerojatno pripita, u pratnji skupine vidno nemirnih muškaraca i ustravljene curice, lako se domislila da je u neprilici. No, bilo je gore nego što je mislila. Šešelj joj je ispod glasa ispripovjedio što se dogodilo i nakanu da malu sakrije kod njih, u garažu. Nije rekla ni riječi: samo su joj se oči nespokojno raširile. Bila je ovdje namjesnik sinova i bit će to kako treba.

Garaža se nije koristila dok su sinovi bili u Njemačkoj, jer je Šešelj svog neregistriranog fiću najčešće držao u dvorištu. Bila je pretrpana kramom: madracima, starim alatom, smotcima mreže protiv komaraca, praznim bačvama i letvama. Vani se već danilo kad su malu uveli unutra. Mogla je u polumraku razaznati prostor od kakvih petnaestak kvadrata poluispunjen koještarijama među kojima su se volumenom isticali mješalica za beton i polurastavljen ziko moped kao spomenik bivših Šešeljevih hobija. Šešelj i Joško su je uveli: Joško joj je rekao da šuti i da će sve biti u redu. Zatvorili su vrata i zaključali ih. Mala je ostala u mraku nekoliko časaka. Potom je opet začula bravu: Joško se vratio, nekoliko trenutaka napipavao sklopku od svjetla, upalio žarulju u garaži i potom nanovo zatvorio prostoriju. Dok su se vratili u kuću, već je bio dan, a kuhinja je mirisala po oštroj turskoj kavi.

Gojo je sjedio uz stol prigibljen i s dlanovima na čelu, ostali uspravno i tupog pogleda. Baba je bila bistra žena i nije samo prozrela nevolju već i definirala krivca: frcala je očima na Slavu Barića. Promrsila je da od zrelijeg čovjeka očekuje više pameti nego od djece. On joj se pod njezinim krovom nije usudio protusloviti, začas primiren time što su malu sklonili od očiju.

— Što sad?

Gojo je presjekao tišinu: učinilo mu se u trenu kako ga gledaju kao da je rekao nešto jako neprimjereno. Od Slave se očekivao odgovor — on ga nije imao. Imala ga je zato Šešeljeva baba.

Osim što je bila pametnija, baba Šešelj sličila je na unuka. Bila je okretna, poduzetna i konkretna, i onoliko nečasna koliko se u loša vremena smatra vrlinom. Bila je poput kakve hajdučke starice: živjela je u predetičkom stanju, spremna poput beštije na sve da obrani svoj kućni prag i korist i kožu bližnjih. Osim u prvom trenu, nije u njenom mozgu više postojalo zdvajanje, gnušanje, moralni prijekor: um joj je radio kao vekerica i iznašao mogući izlaz. Zvat će Matića.

Noćni gosti većinom se nisu iznenadili. Znali su Šešelja uglavnom dobro, pa su slušali od njega o Matiću, prvom rođaku njegova oca i babinu nećaku. Matić je bio uspješan liječnik, relativno imućan čovjek i član nekakvog važnog tijela neke male stranke bliske vladi. To su znali svi, makar iz novina. Ono što su znali preko Šešelja ili preko gradskog tam-tama bilo je preciznije. Matić ima love, vjerojatno je kovertaš. Čista nacionalistička prošlost učinila ga je uglednikom: biran je u kojekakve savjete i komisije, član je nadzornog odbora bolnice. Novac je uložio dobro, u poslovne prostore. Profinio je ukus: slovio je za ozbiljnog skupljača starog oružja, a među prvima je počeo igrati squash, koji je nedugo potom potisnuo tenis iz društvenog života elite. Matić je bio čovjek koji je doista s obje noge napustio ono odakle je krenuo. Nije bio građanin od ponedjeljka do petka: svoj image je u potpunosti živio, jeo je, odijevao se i govorio drukčije nego ljudi s Kmana. Zato su ga gledali sa strahopoštovanjem, ali ne kao snoba. Istodobno, držali su ga časnim na svoj način. Nije se čulo da je imao ljubavnih afera ili većih novčanih muljaža: mito se za liječnika smatrao normalnim. I bio je voljan pomoći rodbini i zemljacima — u ovom času to je bilo najvažnije.

— Matića?

— On će nas znat savjetovat. Znat će i neke ljude na policiji.

— Je li pametno da više ljudi zna za ovo? — Jakus je, ipak, razmišljao kao počinitelj umorstva.

— Ne seri — reče Šešelj — ako zna Matić, to je kao da znam ja.

— Tko jamči?

— Ja jamčim — nadme se Šešelj.

Kao i prethodne noći u hodniku, Gojo je bio taj koji je presjekao svađu. — Pusti — odvrati Jakusu — ja jamčim. Znam tipa.

— Otkud?

— Sa ženom mi je išao u razred. Klupa iza. Za koji dan im je godišnjica mature. Neće nas on odcinkarit.

— Ali nam neće ni pomoć — javi se Slave kao s onog svijeta — šta ti Jakuse zajebeš, ne može ni ministar spasit.

Bilo je već puno jutro. Ulica je živnula unatoč ružnoj kiši. U kuhinji, uz šalice s talogom kave ostali su se trijeznili, i dok im je alkohol hlapio, polako im je do glave dolazilo što se, zapravo, dogodilo.

Umoran od ruženja, gadne noći i jutarnjeg vijećanja Joško Barić se, dok je unutra još trajala svađa, iskrao van, na svjež ali južni zrak. Mislio je načas sjesti na ulazne stepenice, ali mu se to činilo glupim. Uputio se ka garaži. Ključ je bio u bravi. Otvorio je. Unutra, sklupčana na željeznim federima i mrežama protiv komaraca ležala je djevojčica i gledala pogledom čije značenje nije razumio. Otkad su je prvi put vidjeli, nije rekla ni riječi.

Joško zalupi vrata. Pomisli kako bi se trebao vratiti u kuću i uspne se k ulazu, a onda ipak, kao da se skanjuje, sjedne na stepenice pred ulaznim vratima.