Ovce od gipsa | Jurica Pavičić

7.

OLUK KOJI ŠKRIPI POD TEŽINOM VODE

U tri i petnaest kovčezi su bili na stražnjem sjedalu. Krešo je sjedio na suvozačevu mjestu prebacivši štaku iznad mjenjača. Peglica je upalila i uputili su se s kolodvora kući. Novi život za obitelj Popić počinjao je od toga časa.

Krešo je iz toplica stigao četvrt sata prije, potpuno novim autobusom kričave boje. Ugazio je na tlo i udahnuo burni, hladni i krepki splitski zrak: more se bijelilo od pjene, a sjeverac je nanosio stare novine, sitni prah i slane kapljice. Smjestili su se u neugrijani Lidijin 126 i zaputili doma. Nisu mnogo govorili.

Sjedili su u kuhinji, Krešo im je pričao o tome što kani učiniti u vezi s poslom, Lidija o svom novom šefu. Krešo je prečitavao novine. Naišao je na tekst potpisan sestrinim imenom: bila je to vijest, noćas umetnuta u jutarnje izdanje, o umorstvu poduzetnika u istočnom Splitu. Lidija mu je pričala o tome, onda su govorili o znancima, pa o televiziji, pa su otišli objedovati. Dok su sjedali za stol, majka je upalila radio.

Karmela udova Popić bila je načeta žena. Muža je izgubila u eksploziji stroja na brodu za rasute terete Dunav negdje u Biskaju prije petnaestak godina, kad su Lidija i Krešo bili još djeca. Otad su počeli zdravstveni problemi. Psorijazu kože i facijalni grč liječnici su objašnjavali tjeskobom zbog gubitka, a Karmela nije htjela psihijatrima. Užasno se mučila dok je podigla djecu: od vlastite majke nije imala previše pomoći većinom zbog njezine indolencije i nezainteresiranosti, a od pokojnikove obitelji nije ju tražila jer se preminuli makinjist Božo s ocem strašno svadio još kao maturant i zapravo se nikad nije s njim pomirio. Onda je došla majčina, pa očeva smrt 1987. Potom siromaštvo: doba „privredne stabilizacije“ osamdesetih, gomilanje zaliha deterdženta na terasi i nestašica čokolade. Tvornica u kojoj je radila do kraja osamdesetih je padala sve niže i niže, a svaka nova garnitura u direktorskom salonu odlazila bi u pogon i tamo ljudima u plavom trlišu obećavala restrikciju činovnika u uredima. Karmela je bila knjigovođa i preživjela je tri serije otpuštanja. Onda je došla devedeseta. Tvornica je ubrzo dospjela u portfelj jedne zagrebačke banke koja ju je prodala argentinskom imigrantu. U dvije godine broj radnika pao je na dvije petine, a Karmela je postala umirovljenik s pedeset i šest godina. Bar joj nisu morali izmišljati dijagnozu: grč lica bio je sve jači, a rat je na načetu Karmelu Popić djelovao poput malja.

Postala je, poput desetaka tisuća drugih, ovisnik o ratnim izvješćima. Postojala je mjera sućuti koju je čovjek morao imati ako nije bio samoživa životinja: morao se suživjeti s opsadom Vukovara, paležom Kijeva ili s bombardiranim Dubrovnikom. Postojali su oni koji su živjeli kao da to sve skupa ne postoji: možda im i nije bilo loše to što mogu tako, ali čovjek ih nije mogao voljeti zbog toga. Postojali su, na koncu, i oni čije je suživljavanje s ratom bilo bolest, kronična i neopisana medicinski. Karmela je bila takva. Dan je počinjala s jutarnjim vijestima u kojima bi spiker ozbiljnim baritonom ispripovijedao noćašnje zadnje vijesti. Tijekom jutra bi kuhala i čistila prašinu paleći državni radio na svaki puni sat da čuje ima li makar kakva novost. Obično ih ne bi bilo: tek jutrošnje vijesti, reljefnije ili potpunije za neki nevažni detalj. Dan se, međutim, nastavljao: u tri poslije podne prva kronika dana, potom prve televizijske vijesti, Dnevnik na lokalnoj TV, glavni televizijski nacionalni dnevnik, glavna radijska kronika dana, i sve tako do ponoćnih vijesti. Iz sata u sat uklapala se slika još jednog nevaljalog ratnog dana: sedamdeset granata na Zadar, propala razmjena zarobljenika, manje borbe u Slavoniji, još jedan pali grad u Bosni, nova etnička čišćenja, stotine Muslimana koji su stizali svakodnevno u hotele uz obalu. Sve se to moglo saznati jednim potezom, tako da se otvore sutrašnje novine ili pogleda večernji dnevnik. Ali Karmela nije mogla podnijeti pomisao da će vijesti poletjeti u eter bez nje: kao da joj se to činilo uvredom onima koji pate, ili obješću zbog koje će joj sutra neka nevaljala i tuđa vojska zakucati na vrata kao što to čini tisućama drugih. Jedni su možda mislili da su za Karmelu vijesti heroin. Drugi da je riječ o vrijednom supatništvu. Ona nije mislila ni jedno od toga. Ona bi, bar jednom ili dvaput tjedno, briznula u sitni plač zbog nečeg što je čula, hraneći svoju tihu i desetljetnu depresiju. Krešo je to gledao i krivio se od ljutnje.

Stvar je dakako krenula nagore kad je Krešo mobiliziran u studenome ’91. Karmelin grč lica odužio se k bradi, a vijesti je sad slušala osobito osluškujući neće li se spominjati planine za koje nije ni znala osim kao za zemljopisne pojmove: Promina, Moseć, Velika glava…

Krešo je već tada mrzio majčino ovisništvo. Mrzio ga je i sada. Stotinu puta je poželio da taj teror muževnih voditeljskih baritona prestane, da ne čuje na neko vrijeme za prekid vatre, sporazum, agresiju ili implementaciju. Vrativši se iz toplica, vidio je da je stvar išla dalje: očito ni objed, nekad sveti dio dana Karmele Popić, nije mogao proći bez kronike strahota. Dok je mati donosila juhu, zamolio je Lidiju da ugasi radio. Lidija to učini.

Karmela je objed pripremila skromno, ali pomno. Nije bio raskošan, ali je htjela da bude bogat, krepak i zdrav, i da miriše na ljeto, tako da miris šalše i ljetnog povrća odagna jesenju južinu. Jeli su jaku dalmatinsku govedu juhu s komadima kuhane mrkve, kuhanu govedinu sa šalšom od ljetnih rajčica, kuhani krumpir s peršinom, frigane balancane kiseljene s češnjakom i rožatu. Krešo je jeo slasno, ali nije bio razgovorljiv. Lidija je znala da stvar ne treba gurati, šutjela je ili pričala ono što bi i inače. Majka nije odlazila u toplice i nije kao Lidija znala na što je to tamo sličilo. Željela je, to je Lidija znala, ponovno stari život, vraćen deset godina unatrag: Krešu oko kojeg se može brinuti, milog i bespomoćnog, sretnu obitelj i potpunu slogu. Lidija joj se nikad nije usudila reći da toga ne može više biti. Krešu je to tjeralo u nadljudsku srdžbu. Pekla ga je pomisao da je bez noge od sada punoljetno dijete. U toplicama je prvi put shvatio da se od njega očekuje da traži pomoć i da bude mio i zahvalan, i od toga je mogao pući.

Dok su srkali kavu i dok je Lidija nožem za kolače sjekla rožatu, sat je zvonio, a Karmela je kao istrenirana zvijer pritisnula prekidač radio kasetofona. Ozbiljni spiker čitao je o novom krugu pregovora.

Karmela je načas izašla iz sobe po žličice za šećer. Lidija i Krešo ostali su sami. Lidija ga je pažljivo motrila čitavo popodne i sad ga je još jednom pogledala. Bio je nekako odsutan, kao prekriven nekom privatnom koprenom koju ne da skinuti.

Ustao je i ugasio radio: „Ne mogu slušati ovo sranje.“ Majka je ušla, zašećerila kavu i upalila radio kao da se ništa nije dogodilo.

Krešo je ustao kao ispaljen iz cijevi. Tresnuo je rukom po čelu kasetofona i ugasio ga. Izišao je ljutit iz kuhinje, a majka je ostala tiho sjedeći. Lidija ju je gledala: dijelom ju je žalila, ali ju je uz to bar malo mrzila: opet je bila slaba, nevješta i malo sposobna kao i u čitavom životu.

Pošla je za Krešom. Našla ga je na balkonu kako puši. Naslonila se na ogradu uz brata, bez riječi. Nekoliko trenutaka činilo se da se ništa neće dogoditi. Ona je naprosto šutjela, a on ju je ispitivački gledao, kao da na njezinom licu traži prijekor ili osudu. Nije ga mogao naći: Lidiji je mozak bio posve prazan.

Krešo baci opušak s balkona, okrene se i uđe.

* * *

To se moglo shvatiti ovako: u teškim trenucima bila mu je potrebna podrška nekog bliskog. Ali, moglo se razumjeti i ovako: dok mu žena u bolnici leži bolesna od raka, on je s ljubavnicom, u njenom stanu i u njenom zagrljaju. Galjer je znao da je istina i jedno i drugo. On je s te dvije istine živio već nekoliko godina, svaku je od njih odvagnuo stotinu puta i u njegovoj su glavi one živjele kao susjedi koji su se čak pomalo i sprijateljili. Već pet godina — a toliko je trajalo ovo s Elvirom — te su se istine izmjenjivale kao stražari na smjeni sve dok i osjećaj krivnje i osjećaj ljubavnog žara nisu potonuli u mirnu, dvostranu rutinu.

Galjer je znao katkad razmišljati što bi bilo da Vjera nije oboljela. Bi li je napustio zbog Elvire? Želio je vjerovati da bi, i da je ovo s Elvirom moglo biti više od izvanbračne veze da nije bilo okolnosti na koje nitko smrtan nije mogao utjecati. Vjera bi to teško podnijela, znao je, a nije imao povjerenja ni u vlastitu odvažnost da tako prekine sedmogodišnji brak.

Bog ili vrag razriješio je njegove dvojbe ružnim darom: Vjerinom bolešću. Elvira ga ni prije toga nije gurala u razvod, a pogotovo ne nakon što je dijagnoza pala. Oboje su prešutno znali da će Galjer biti uz Vjeru dok ona bude živa, ili, što je s vremenom bilo sve manje vjerojatno, dok ne bude potpuno zdrava i sigurna. Oboje su i nadalje željeli jedno drugo, i veza se nastavljala. Tako su i ove večeri bili skupa dok je Vjera zurila o neoprani bolnički strop i dok se smrkavala prerana jesenska večer.

Nisu ništa određeno radili. Nisu vodili ljubav: on je bio odveć loše volje, a nju je čekala duga i dosadna obljetnica mature zbog koje je Galjer i došao ranije, poslijepodne. Nisu mnogo govorili. On joj je ispripovjedio u glavnim crtama što je bilo u bolnici. Nije pitala detalje: činilo joj se da to možda zvuči strvinarski. Nisu ni jeli. Elvira je jedva znala ispržiti jaja, svi njezini kulinarski pokušaji završavali su tragično i smiješno i Galjer je zarana, razmažen bračnom kuhinjom i već blago debeljuškast, počeo izbjegavati obroke s njom.

Galjer je — u trenucima iskrenosti — bio potpuno svjestan što ga je privelo Elviri: to je bio seks. Ne zamamnost: Elvira je bila koščata žena velikog nosa, dojmljiva, ali ne lijepa. To je bio upravo seks. Teško da je u braku s Vjerom mogao tražiti išta povrh — osim puti. Sa ženom se slagao, volio slične stvari, imao isti mirni temperament koji je pripisivao panonskom podrijetlu. Uživali su u sličnome: izletima uz rijeku, kuhanju, tržnici i subotnjim kavama u gradu. Miroslav je katkad mislio kako je takvu bliskost ćudi nečim morao platiti. A platila ga je put. U svemu okretna i maštovita, u seksu je Vjera bila drvo. Kao da je sve to skupa nije zanimalo. Rijetki proplamsaji njezina zanosa brzo bi se gasili nakon prve muške nespretnosti, ometanja ili nepogodnosti. Njegove porive više je trpjela nego poticala, a seks je u njezinom životu igrao ulogu sličnu nekoj svakodnevnoj i nezanimljivoj kućanskoj radnji.

Elvira kao da ga je provela kroz novi kontinent. Bila je spretna, strasna, brza i nezasitna, Mozart čulnosti. Galjer je to u njoj nepogrešivo osjetio kad ju je prvi put upoznao u trgovini koju je tada držala. Dalje se sve odvijalo onom prešutnom mehanikom kojom se te stvari dogode, a ono što je razotkrio u Elviri, nadilazilo je sva Galjerova očekivanja, sve što je mogao i zamisliti da čovjek može osjetiti kožom.

Nije ga bilo stid priznati sebi da je u toj vezi zbog puti, jer to nije bilo malo. Dvoje ljudi, kako je držao, zajedno drži neki jezik koji samo oni razumiju ili ponajbolje razumiju. Nikako nije mogao shvatiti zašto bi bilo razumljivo da dvoje ljudi u zanosu drži ljubav prema planinama ili romantičarskoj poeziji, a ne bi bilo razumljivo — nego čak zazorno — da ih drži sljubljenost tijela. Elvira i on na tom su jeziku govorili sonete i rimovane strofe i njemu je katkad bilo gotovo žao što zbog stida nije u stanju nikom prenijeti tu složenost, divotu i gustoću iskustva. Vjere mu je bilo žao manje zato što je vara — vjerovao je da ona to i ne zna — a više zato što ona nikad neće ući u taj podzemni, topli i rafinirani špiljski svijet.

Sada, međutim, pred sobom nije imao tu Elviru. Bilo je tiho i tužno poslijepodne i pred njim je bila hirovita, komplicirana i katkad potpuno nedarovita Elvira koja ga je međutim spremno dijelila i on joj je za to bio zahvalan i koja je bila netko s kim može utući dugo, teško poslijepodne nakon povratka iz bolnice. Samo s njom je to mogao.

O Vjeri joj je pričao kratko. Danas poslijepodne je ponovno bio na odjelu u boriku. Liječnici su se već razilazili, sestrama je poklonio čokoladu s lješnjacima i paketić kave, a Vjeri je odnio naranče i štos novina od kojih polovicu u životu nije otvorio. Nije ju našao dobro: govorila je sporo i bezvoljno, tako da su dva sata uglavnom šutjeli, stežući jedno drugome ruku. Rekao joj je kako će je pokušati prebaciti u novu kliniku. Nije mu se činilo da je na to reagirala sa živošću: ili nije mislila da je tako ozbiljno, ili joj je već bilo svejedno. Nije znao što je gore.

Tako je ispričao Elviri, a ona ga nije ništa pitala — to joj se činilo nepriličnim. Potom joj je pričao o razgovoru sa Zelinićem. Na spomen Matićeva imena reagirala je živo.

„Imaš sreće“, rekla je. „I Vjera“.

— Zašto?

— Matića znam dobro. I ne samo to: vidjet ću ga večeras. Bio je u mom maturalnom razredu.

— Nisi mi nikad o njemu pričala.

— Nije mi bio važan. Nije ni sad. Onda je bio potpuno bezličan, a sad spada u one ljude zbog kojih mi je muka od obljetnice. Već mogu mislit: BMW ili mercedes, kuća u dobrom kvartu i tenis. U svemu tom je bar nešto dobro: imam razloga ići na tu proslavu. Za popizdit mi se ne ide inače.

Negdje tijekom poslijepodneva Elvira je doista postala svjesna da joj se na obljetnicu ne ide i dok je Miroslavu o tome govorila, taj ju je osjećaj zahvaćao kao oluja gađenja. Bilo ju je strah otići tamo i vidjeti te ljude iz istih razloga zbog kojih je to mučno i većini drugih: što će u njima kao u zrcalu vidjeti svoje godine i starost, što će se s njima morati nadmetati u djeci, prestižu, uspjehu i novcu, i što će u toj utakmici nekadašnjih drugova biti pobjednika i poraženih. Ona se nije mogla nadati pobjedi: neudana, bez djece i s poluuspješnim biznisom za sobom, vjerojatno će za većinu biti oličenje propaliteta. Ona se nije takvom osjećala, ali znala je da će je tako gledati i tjerati je da o sebi tako misli. U svem tom jadu Elviri je bilo drago da te večeri ima bar misiju. Otići će tamo, sjesti do Matića, koketirati s njim i zamoliti ga da nađe krevet za Vjeru. Osjećala se tako glupo i tako plemenito da joj je to zasićivalo taštinu: poput nesebična viteza spašavat će život žene koja ima ono što bi njoj bila jedina sreća.

Galjer je sporo čačkao žlicom talog od kave. Htio je govoriti o nečem drugom.

— Povrh svega, još mi je i sranje na poslu.

— Vidim. Ubojstvo Tišme — oko toga će se sigurno još govoriti. Još ću te jednom iznenaditi večeras: znam i njega.

— Sereš.

— Istina je. Zaboravljaš da nisam oduvijek živjela ovdje. Četiri i pol godine kao podstanar u istočnom Splitu — to je dovoljno da znaš cijelu malu privredu tamo. A posebno Tišmu — o njemu se i onda puno pričalo. A kupovala sam kod njega bar jednom tjedno.

— Što se o njemu pričalo?

— Uglavnom loše. Ni onda ga nisu voljeli, a mogu mislit kako je bilo kad se zakuhalo politički i kad se na sve Srbe počelo gledati poprijeko.

— Koji je to posao zapravo on vodio?

— Onda je imao samo mesnicu, dobru ali skupu. Poslije se to razgranalo, otvorio je lanac trgovina, uvozio začine i sokove, čak je poslije ušao u biznis s računalnom opremom.

— Misliš li da je mogao fakat pomagati Srbe u Kninu?

— To nikad čovjek ne može znat. Za njega bi to govorili i da nije istina. Osim toga, sam si svjestan: ljudi koje si smatrao totalnom propašću pokazali su se u ove dvije godine poštenima i snošljivima, a koliko je finih Europljana završilo kao šljam, i prijeko i ovdje.

— Je li on za tebe bio „fini Europljanin“ ili „totalna propast“? — odvrati Miroslav, pomalo zajedljivo.

— Ništa dobra, svakako. Ljudi ga i bez politike nisu voljeli. Varanje na vagi, nasilno istjerivanje dugova, osornost, razmetljivo bogatstvo, nabijanja cijena. Sve to znaš: klasika.

— A kći?

— Što s njom?

— To sam mislio tebe pitati.

— Pa valjda si ti novinar.

— U tome i jest štos, da je nitko ne spominje. Imao je kćer?

— Kako ne. Malu Milu, mogla bi sad imati negdje dvanaestak godina. Što je s njom?

— Nije pronađena, to je sigurno. Policija je jako tajnovita.

— Jadna mala.

Miroslav je shvatio. Elvira je držala da je mala mrtva. Činilo mu se da u tome ima razbora: na koncu, taj svijet je ona poznavala bolje od njega.

— Moraš ići.

Pogledao je. Pokazala mu je na sat.

— Moraš ići. Sedam i pol je. Moram se spremiti. Idi kući, nazovi malo kasnije sestre na odjel da vidiš je li sve u redu, a ja ću svojim poslom. I ne brini se: Matić će te primiti.

Ispratila ga je do vrata. Na vratima su se dugo ljubili i njemu se činilo kao da će sav potonuti, uroniti u taj umirujući poljubac, pregibljen poput fetusa, tih i premoren. Pogladila ga je po obrvi i obrazu i zatvorila vrata. Zaputio se kući, a ona svojoj misiji. Život moje žene spašava moja ljubavnica, pomislio je, ali mu u posljednje vrijeme nije bilo do paradoksa.

* * *

Lidija je to poslijepodne odlučila posvetiti obitelji, ali obitelji naprosto nije bilo. Tijekom ručka nitko nije prasnuo u gnjev, nitko nije vikao ili udarao šakom o stol, ali je ona, bolje nego itko, znala da je ono što se dogodilo bila svađa i da je sasvim moguće da neće biti posljednja. Poslije objeda svatko se od njih zavukao u svoj kraj po svom poslu, a Lidija zaključi da je najbolje da se i sama uhvati rada. Slučaj Tišma još ju je kopkao. Željela je saznati što je moguće više o umorstvu i o tom djetetu koje kao da je isparilo. Okrenula je brojeve nekih svojih policijskih veza. Ništa: ili ih nije našla, ili nisu imali pojma o potankostima umorstva, ili bi joj rekli da za drugu žrtvu prvi put čuju.

Krešo se zavukao u sobu i kopao po starim vinilima, tenisicama i odjeći kao da traži nešto važno za autobiografiju. Isprevrtao je CD-e R.E.M.-a, Springsteena i U2-a , ali ništa nije slušao. Navukao je stari, svijetli jeans iz srednje škole i uočio da mu je ponovno dobar: očito, smršavio je od piletine i mahuna. Pažljivo je podvezao nogavicu u čvor da ne visi i zgrabio štaku i spitfajericu. „Idem malo do Porschea, javit se ekipi“, zazvao je s vrata ne očekujući odgovor.

Pred Porscheom je bio za nepunih dvadeset minuta: nije mu se, unatoč kiši, penjalo na bus, i s ugodom je opazio da se štakom po ravnom gradskom tlu služi dobro i hoda brzo. Pred kafićem se pokolebao: ovo je za njega bilo teže nego što je mislio.

Krešo se nije osjećao krivim zbog onoga što se dogodilo u lipnju na Stolovima. Osjećao je — i možda nije imao krivo — da se nikog ne može kriviti ni za čiju smrt u ratu. Rat je, i vojnici u ratu umiru: zapravo, od njih se to nekako i očekuje. Njegova je greška bila jedna od stotinu koje razni ljudi u raznim rovovima čine svaki dan, samo što je Bog odabrao da baš njegova završi krvavo. Ispalo je da je drugi poginuo, a on ostao živ. No, svoju je grešku platio nogom od koljena nadolje i nije osjećao da se povrh toga mora bičevati, padati ničice i moliti oprost. Sve je to bio ruski rulet koji su dečki htjeli igrati ili ga bar nisu odbili. Da je Luka kidnuo u Njemačku, bio bi živ. Ekipa bi ga pljuvala, mučno bi se osjećao, ali bio bi živ. Vjerojatno više nikad ne bi ušao u Porsche, ali bi možda imao ženu i djecu. Slave bi možda pjenio što mu je brat dezerter, ali bi na koncu imao nećake. Sve bi se zaboravilo kao što kamen bačen u vodu nestane, a valovi ne traju dugo. A ovako je Luka mrtav, on nema nogu, a Slave ga mrzi jer voli imati krivca.

Krešo se nije osjećao krivim, niti je imao napade grižnje savjesti, pa čak ni puno ružnih snova. Slušao je od škvadre o vijetnamskom sindromu i morao je sam sebi priznati da ga je puklo blago. Znao se znojiti noću, imati teške snove ili gušenja. Ali nije se osjećao puknutim. Uviđao je da pije više nego što je dobro: ipak, držao je da to radi od dosade a ne zbog krivnje. Nije, međutim, znao koliko ga ekipa drži krivim za masakr u lipnju. Doduše, viđao se s nekima od starih. Redovito su ga dolazili vidjeti na ortopediji u Splitu. Jednom su ga — skupa s Gazdom — njih šestorica posjetili u toplicama, a nekoliko mlađih s kojima je bio bolji posjećivali su ga i sami. No, cijelo to vrijeme on je bio bolesnik ili rekonvalescent s kojim se postupa obzirno, kojemu se izlaže bolji dio istine i pomaže u oporavku. Sada, kad sa spitfajericom i u jeansu uđe u lokal, on će biti prizdravljeli povratnik i nije bio siguran kako ga se sjećaju.

Da ga Slave i Barićevi mrze, diskretno mu je rečeno. Nije mogao biti na Lukinu sprovodu jer je još ležao u bolnici. Slave ga nikad nije došao posjetiti u bolnicu, a on, nakon što je izašao, nikad nije otišao Barićima na žalovanje. Nije to izbjegao jer se durio. Najvažniji razlog zašto nije otišao bio je taj što se grozio toga da im dođe na prag i sve to prođe još jednom. To što ga je Slave prezreo bio je samo dobar razlog za izbjegavanje obaveze.

Nikad nije bio prijatelj sa Slavom, čija mu prijeka narav nije bila draga. To što su se mimoišli u protokolarnim obavezama nije doživio kao lom. Ali Slave — rekli su mu — jest. Smatrao je da Krešo mora doći u njihov dom na odrješenje zbog greške koju je napravio, i kako to nije napravio, postao je neprijateljem. Krešo je znao: ako tako Slave misli, to onda i govori. I znao je: ako to govori, bit će malo onih koji će mu se usuditi protusloviti.

Ono što nije znao jest — hoće li i drugi misliti kao on? Bojao se da je verzija koju je osjećao lažnom i tuđom u međuvremenu postala istina. I zato je strahovao od ove večeri.

Porsche je imao vrata sa zvoncem koja su zvecnula kad je ušao. Kišilo je, i to je bio najvjerojatniji razlog što je kafić bio poluprazan. Izvana se, s mokre i tamne ulice, ljeskao nakinđuren poput akvarija. Unutra je bio Ljubo, brišući iza šanka čaše. Nije bilo vojske, ni u uniformi, ni u civilu: Krešo je prepoznao samo Baju, bivšeg vozača u postrojbi, koji se zbog reume skinuo i vratio u škver još u srpnju. Krešo priđe šanku i pljesne se s Ljubom dlanovima. Stisne ruku i Baji. „Kako je, fajteru?“ zapita ga Baja i poljubi u obraz. „Ide, fajteru“ odgovori mu „makar na štakama.“

Krešo naruči pivo i kimne Ljubi glavom prema stolovima: — Ne ide baš posao, vidim?

— Danas je prazno, jučer smo imali sranje.

— Kako?

— Tvoji, vojska. Prekradašili su. Ja razumijem tugu, ali otišli su predaleko. Jebe me se za razbijene boce i staklo, ali rastjerali su mi ljude, druge goste, bili su neugodni. Tvoj dragi Barić nikako da se smiri — dopuni Ljubo oprezno kao da nije bio siguran spominje li štogod što ne bi smio.

— A šta su zapijali? Ili je bio nekome rođendan?

Ljubo i Baja su ostali šuteći. Kreši se učini da ga gledaju kao s nevjericom.

— Ti ne znaš?

— Što?

— Za Gazdu. Poginuo je jučer.

Postojalo je nekoliko jednostavnih pravila preživljavanja minobacačkog napada. Jedno od njih je glasilo: nikad se ne skrivati pod stablom — mina se aktivira u krošnji i kosi sve kao pod kišobranom vatre. Potom — uvijek birati meko tlo i blato: mina se u njemu zarije u glib i geleri lete uvis, a u kamenjaru eksplodira na sikama i razbacuje uokrug i gelere i oštre kamene piljke. Uvijek leći što niže: zemljani hrbat je bolji zaklon od oklopa. Slušati, ali se ne pouzdavati u zvuk: u sveopćoj tutnjavi teško je odbijati broj detonacija od broja ispaljenja i znati koliko ih je još u zraku. Osobito se ne valja pouzdavati u fijukanje: fijuk mine u letu ledi krv i zvuči strašno, ali mina koja fijuče ide drugamo. Tvoju minu, Onu minu, nikad ne čuješ kako fijuče: ona je za tebe koji si pod njom nečujna.

Ta pravila Kreši su bila pod kožom: stotine artiljerijskih napada učinili su da se po njima ponaša poput trenirana psa. Ta pravila znao je i Ljubo — dovoljno se, napokon, za šankom naslušao ratnih priča. Njih je znao i pokojni Gazde. Pa ipak, poginuo je od mine, u rutinskoj pucnjavi, bez junaštva i veličine koja pripada nekim drugim filmovima.

Krešo nije bio čovjek za kojeg bi bilo prilično reći da su mu se „noge odsjekle“. Ali glupa i izlizana metafora dobro je pogađala osjećaje koji su ga u trenu obuzeli. Strašno ga je pogodila Gazdina smrt. Pogodila ga je jer mu je bio drag. Držao ga je krupnim i časnim čovjekom čija su hvastavost i šepurenje bili simpatična mana, preveć papren začin jednoj dobroj osobi. Krešu je vijest pogodila i zato što je od starijeg društva iz Porschea samo s Gazdom mogao izaći na kraj. Znao mu je, doduše, mrtvi zapovjednik dignuti živce svojim zaštitničkim pokroviteljstvom, ali Krešo je uviđao da je Gazde takav bio prema svima. Isto tako je znao da je Gazde bio talent za primirivanje kavgi, popuštanje napetosti i presijecanje sporova. Gdje je na malom prostoru puno muškaraca, puno oružja i najčešće puno rakije, takav je čovjek bio važan poput kruha. Bez Gazde, pomislio je u istom hipu Krešo, sva će zla krv procuriti, sve mržnje, sve zlopamćenje, kao iz vreće.

— Kad?

— Prekjučer ujutro. Kod Zavale.

— Kako?

Ljubo je u proteklih dan i pol okolnosti Gazdine smrti čuo prepričane desetine puta i ispripovijedao ih je Kreši bez mnogo sitnih, mitskih preinaka kakve sadrže priče iz treće ili četvrte ruke. Napokon, u priči i nije bilo ničeg velikog i iznimnog: tipična glupa ratna smrt, plod propusta i nesreće, izvučena kao na lutriji. Po onome koliko je Ljubo znao i umio mu reći, Gazde je stradao za uzbune. Ujutro su dolinom počeli prašiti minobacači, a izvidnica na čuki dojavila je žičanom vezom da se naziru ljudi na obronku: pješački napad. Gazde je uzbunio smjenu koja je spavala i izašao u polje hoteći što prije stići na položaje. Polje je bilo zasuto prascima 120mm bacača. U normalnim okolnostima svi bi pognutih glava pročučali udar u rovu i izvukli se van bez posljedica. Ovako su morali pretrčavati po čistini, liježući na svaki prasak ispaljenja i ležeći zgureni na tlu dok ne bi čuli detonaciju. Deseci mina bili su u zraku i nije se moglo brojiti. Čini se da je Gazdu stigla njegova, Ona, kojoj se ne čuje fijuk: prasnula je pokraj ceste u voćnjaku i iskidala mu utrobu. Uz Gazdu je bio Jakus, kojemu je život spasio spaljeni trup oklopnog transportera što se nalazio između njega i eksplozije. Jednog Drnišanina — vezista — pogodio je geler rikošetiran od oplate vozila i prostrijelio mu rame: nije ni zakrvario jače. Gazde, stariji i krupniji, za njima je zaostajao nekoliko koraka, i zato više nije živ. Kako je Ljubo kazao, čini se da se Gazde dosta mučio. Jakus ga je krvavog i smrskane utrobe pokušavao odvući cestom natrag k pojati, ali od toga nije bilo ništa. Gazde je izdahnuo nakon dvadeset ili dvadeset pet minuta, a prešli su samo pedesetak metara ceste. Sanitet je došao još mnogo kasnije. Najgluplje je u svemu, zaključio je rezignirano Ljubo, da pješačkog napada nije bilo. Momcima se pričinilo.

Krešo je šutio. Ova ga je smrt kosnula mnogo više nego one kojima je svjedočio. Možda zato što su one imale neku logiku i razvoj koji je vidio i bio mu sudionikom, mislio je, a Gazdina smrt je samo došla, kao izrečena rečenica. Na koncu je zaključio da nije tako. I jedne su i druge smrti bile glupe i bez nužnog razloga, bez junaštva, bez gudača i orgulja u pozadini. Krešo je sada znao ono što nije znao prije dvije godine: da u ratu nema smrti rafalom u prsa, prilikom juriša, padanja u usporenom snimku, veličanstvene glazbe u pozadini. Gazde je umro, i Luka i Širinić su umrli zbog glupog slučaja, ili još gluplje greške, ili najglupljeg nehaja, svog ili tuđeg. To što u svemu tome nema zrna herojstva, više ga nije vrijeđalo. Znao je da je naprosto tako.

— Reći ću ti iskreno: meni se to sve ne čini u redu. To je vrijeđanje.

Krešo je bio pri drugoj pivi kad ga je iz misli trgnuo Bajin ćudoredni monolog. Mali je vozač nekog kritizirao Ljubi koji je potvrđivao.

— Da je Gazde živ i da ih je mogao vidjeti, ispljuskao bi ih.

— Bi — odgovarao je Ljubo — bi sigurno. Vidio sam da se i Gojo crvenio. To nije bilo tugovanje, nego svinjarija, urlačina. Koji se kurac nisu ispucali gore na čuki nego se ovdje pjene u kafiću.

— Šta je sinoć bilo tako gadno? — Krešo se umiješao u razgovor.

— I gore od toga — odgovorio je Ljubo vidno ljutit — jebemu mater, najrađe bi im izvjesio imena na ulaz i zabranio upad. Nije više samo stvar kafića, nego šta će sebi navalit murju na vrat. Nakon što su se žestili i prijetili i ljuštili votku tri sata, Jakus se sjetio da idu pobit sve Srbe.

— Da će napravit staklenu noć kao u Zadru: satrat sve njihove dućane — doda Baja.

— Šta se mene tiče, i mogu, ali neka ne bale u mom lokalu. Evo jutros čitam da je ubilo onog trgovca. Samo čekam da mi na vrata dođe inspektor. Šta ću onda? Cinkarit goste?

— Jebiga, ovo je domobranski lokal. Već si ti oguglao na sve. Osim toga, neće ti se puno murja brinit za ubijenog Srbina — Baja izvadi novčarku i počne prekapati po njoj. — Ljubo, daj, izoštrit ćemo s lozom. Ova je moja.

Krešo ih više nije slušao. Mislio je o Gazdi. Ono u što je i prije vjerovao, sad je znao: kad Gazde više nema, ova će se ekipa raspasti. To sinoć — to je već bilo raspadanje.

Ostaloj ekipi, ljudima iz škvera, radnicima i studentima, ekipa iz garde bili su prolazni znanci. Svatko je od njih imao svoj život: društvo s faksa, iz kvarta, s posla. Krešo je ekipu iz ulice i škole izgubio, nije studirao, godine su mu prolazile kroz prste, a u praonici je prije rata radio sedam-osam mjeseci i nije baš da je tu mislio provesti ostatak života. Zato se — toga je bio svjestan — društva iz bojne čvrsto uhvatio i sada, nakon godine i pol, oni su bili jedini prijatelji koje je imao.

Krešo je na šanku Porschea te kišne večeri bio svjestan kako mu je ta karta u životu bila slaba. Još koju godinu ili stane li rat, on neće s kim imati izaći na pivo. Uviđao je da su čudnu družinu iz Porschea na okupu držali samo uniforma i Gazde. Ništa drugo nije im bilo zajedničko.

Mlađi su bili kao on. Palili se na rock-klasiku, Led Zeppelin i Springsteena, ništa techno, elektronika i postmoderna ekstazi-paljenja. Otkrivali jedan drugom nove bendove, omotavali crne vrpce oko čela da izgledaju kao ninje, fotografirali se u mrežastim prslucima kao Rambo, nosili kalašnjikov s cijevi nadolje poput Palestinaca. Svi su imali staž kao navijači sa sjeverne okuke stadiona. Krešo je znao neke od njih s putovanja na gostujuće utakmice u Torino, Marseille ili Beograd, ili s bakljada uoči utakmice. Prepoznavao ih je po sitnim detaljima: privjescima za ključeve obješenima o bok, ili navijačkim šalovima ispod maskirne vjetrovke. To je bila ekipa čije su slike iz novina izrezivali socijalni analitičari i pisali eseje o ratu rokera iz grada protiv Srba seljaka. Znao je da će ih još desetljećima — ako prežive — viđati na Rivi ili po kafićima u trendu u središtu grada.

Ove druge, starije, dok se nije obukao u uniformu, nije poznavao, niti ih je razumio. Uglavnom nisu bili rođeni u gradu. Bili su obiteljski ljudi s djecom i jadnom plaćom u željezari, škveru ili kemijskoj industriji. Kad bi ih kamioni sa smjene doveli doma, ne bi, međutim, žurili kući: otišli bi lumpati u grad i zapiti slobodu kao malu slatku korist koju im je mobilizacija donijela. Kad bi čuli Knopflera, rekli bi da im zvuči kao da ga boli zub, a na utakmicu bi išli tu i tamo, i to na istočnu tribinu. Odlazili su petkom popodne izvan grada, bavili se sitnim biznisima, glasovali za vladu i slušali Mišu Kovača. Kakvi slušali, znao se šaliti Krešo, oni su bili Mišo Kovač, nosili iste brkove, mrežaste potkošulje, vjerojatno i lančić oko vrata. Krešo ih nije razumio, ali je znao da ni oni njega i njegove ne kuže. U njihovim očima svi su bili „drogaši“ jer su motali travu i išli na teren s naočalama za sunce. Oni, mladi, sami su sebe zvali nezaposlenima, stari su ih zvali dangubama. Krešo je nekako osjećao da u strašnoj mržnji koja je kod Slave proključala nakon one noći na Stolovima ima i mržnje na „drogaše“ s naušnicom u uhu i ključevima o boku. Slave je u Krešu projicirao sve ono što mu je kod tih urbanih klipana dizalo živce i sve ih skupno, u jednom tijelu, okrivio za bratovu smrt: smrt koju su oni skrivili jer su neodgovorni i ufurani.

Svega je toga Krešo uz Karlovačku i lozu postajao sve svjesniji sjedeći uz šank u Porscheu i ne slušajući Bajin i Ljubin razgovor. Sve je svjesniji bio i toga da ih je Gazde sve držao na okupu: snošljiv i pokroviteljski prema mladima, uvijek smiješno zainteresiran za njihov đir, bio je ljepilo da stvar ne pukne, gore u rovu, na čuki, u kamionu. Toga više nema i, evo, stvari su već podivljale.

* * *

Elvira je pogasila sva svjetla u kući osim kuhinjske žarulje, koju je ostavila kao varku za provalnike. U predsoblju bacila je još jednom oko na zrcalo i na svoj izgled, izašla i preko volje zatvorila vrata za sobom. Pogledala je na sat: bilo je osam i četvrt. Stubišno svjetlo nanovo nije radilo, pa je u torbici napipala baterijsku lampu i uz njezinu pomoć dozvala lift. Stigao je svijetao kao lađa, raskošna čitaonica grafita. Još pred godinu ili dvije, modrim metalnim zidovima vladali su kukasti križevi i krilatice protiv Srba i komunista. U posljednje vrijeme, u grafitnim je zidnim novinama gospodario cinični prezir prema politici — svakoj politici — seks i nogomet. Elviru još jednom hladno presiječe u trupu: nikako joj se nije išlo.

U osam i četvrt docent Matić je stajao pred ogledalom u spavaćoj sobi i poravnavao zagasitocrvenu leptirku: malu finesu u izgledu na koju je bio pomalo i ponosan. Ušao je na vrata dnevne sobe i stao mirno, kao da je očekivao prosudbu o svom izgledu.

Soba je izgledala kao da ju je potpisao dizajner: bila je lijepo, skupo i ponešto pretjerano uređena. Njome je vladao meki jarkocrveni trosjed oblih rubova koji se doimao sočno i nalik na usne. Na njemu je ležala liječnikova supruga, ležeći na leđima mirna poput kipa. TV je bio upaljen, u nekom šou plesačice su plesale u ritmu glazbe koja se nije čula jer je ton bio stišan.

— Vedrana?

Ona se pomakla tek toliko da mu da do znanja da je čula.

— Je li bolje?

— Jedva. — Vedrana je s mukom odgovarala. Oči, pokrivene gazom, pekle su je od jakog konjunktivitisa.

— Ne moram ići ako neću. Hoćeš li da ostanem s tobom? — Liječnik je to rekao tako da se vidjelo da to misli.

Vedrana Matić bila je približno njegovih godina. I sad se moglo vidjeti da je žena pristala izgleda, premda je na naslonjaču ležala iznurena, bez boje, u zgužvanoj trenirci i zgnječene frizure s pramenovima. Upala očiju hvatala ju je sve češće, bila sve žešća i trajala danima.

— Ne. Idi. Bit ću na miru, ležat ću dok Zrinka ne dođe.

— Gdje je ona?

— Izašla je s prijateljicama.

— Napisat ću joj poruku da ti podgrije juhu i smjesti te u krevet.

— Snaći će se ona. Požuri, zakasnit ćeš.

Matić načas nestane u hodniku i vrati se ogrnut Barburry kabanicom i šalom boje bijele kave. Priđe i opipa supruzi čelo, poljubi je i ode, još jednom pozdravljajući s vrata.

U osam i četvrt Gojo je sjedio u naslonjaču i tupo piljio u neki kaćiperni TV šou na televiziji. U spavaćoj sobi — čuo je to — mala je konačno prestala urlati. Osim idiotskog songa na TV nije čuo ništa: ni plač, ni ženin glas. Tišina ga je odmarala. Činilo mu se kao da je neka šaka koja ga je držala za vrat i gušila načas popustila. Ali samo načas.

Divna je izašla iz sobe i pogledala ga kao da bi ga najrađe ubila. Bila je odjevena za izlazak, odveć jarko za njezinu mršavu i izmorenu pojavu. „Mala spava“, rekla je, jedva susprežući osjećaje: Gojo nije bio načistu je li to samo gnjev, ili potpuna, cjelovita i glatka mržnja. „Nemoj samo sjedit i gledat to smeće. Pogledaj koji put i kćer.“

Goji je bilo zapravo lakše što ona večeras ima tu jebenu godišnjicu. Nije mogao zamisliti kako bi završila ta večer da su još tri ili četiri sata morali provesti u ovih trideset kvadrata. Stišao je ton i zatvorio oči. Ona je navukla kaput u hodniku, izvukla ključeve — čuo je to — i izašla zalupivši vratima. Nekako je i pretpostavljao da će otići bez prethodnog pozdrava.

* * *

Nad Splitom je cijelu večer padala sitna, jednolična kiša bez južine. Moglo je biti oko ponoći. Negdje na sasvim drugom kraju grada u restoranu u sportskoj lučici jedan je razred slavio dvadesetogodišnjicu mature. Karmela Popić o tome nije mogla ništa znati.

Ona je sjedila uz kuhinjski stol i ispunjavala skandinavke osluškujući svaki zvuk izvana. Ustala bi svakih petnaest ili dvadeset minuta i kroz zavjese provirila na noćnu ulicu. Kad je Krešo bio srednjoškolac i počeo izlaziti, uvijek ga je čekala budna ma kako kasno došao.

Slušala je i čula sve. Lidiju, kako pere zube, čita knjigu u krevetu i tone u san. Slušala je grad: stišavanje prometa, televizore upaljene u stotinama stanova. Čula je kišu, vodu koja se stropoštava nadolje kroz kanalizacijske cijevi, škripu kočnica i vratolomnu vožnju mladih budala naloženih vinjakom. Osluškivala je i planine: nije mogla čuti ono iza njih, tutnjavu oružja, ali je znala, čitavo vrijeme je znala da tamo cijevi tutnje i čula ih u svojoj glavi. Slušala je otvaranje stubišnih vrata, Lidiju kako mirno diše, oluk koji škripi pod težinom vode. A onda je, na koncu, čula ono što je čekala.

Provirila je iza zavjese. Krešo je bio dolje, na ulici. Objesio se oko ramena nekom sitnom i mršavom čovjeku koji ga je s mukom potezao ulicom noseći njegovu štaku u drugoj ruci. Nisu imali kišobrana: voda je pljuštala po njima dok su se sporo, na tri noge vukli ulicom. Krešo je izgleda bio dosta pijan.

Karmela svrnu pogled. Osluškivala je dok nije čula zvuk koji je čekala: stubišna vrata i zvuk prekidača na stepenicama. Onda je ugasila kuhinjsko svjetlo i povukla se u sobu da je on ne vidi. Začuo se ključ u kućnoj bravi, a ona je sjedila u mraku u kojemu su se bijelile njezine širom otvorene oči.