Tjeskoba šutnje | Sanja Pilić

TJESKOBA ŠUTNJE

 

Nitko se više nije zvao August. Dok je još rastao, rekli bi mu: Kolovoz. Jako smiješno. On je propupao, promišićavio, promijenio glas. Cipele 44 itd. Majka mu je bila do pupka. Uzela je albume. Tražila je po sjećanju: Na koga si toliko izrastao? Hm… Na koga?… – Svugdje sami patuljci – rekao je August. Sva vaša snaga je u mene ušla, i svi vaši traljavi centimetri. Nadoknadit ću… vaše snove i vašu stvarnost…

– Tres! – lupio je vratima. Pogurena osoba na stubištu maknula se u stranu. Bicepsi su se razletjeli, a korak zajahao jedine četiri stube odjednom.

– Kako si jak – rekla je gospođa Lilika na ulici.

– Kako sam drugačiji – pomislio je August.

To skvrčeno djetinjstvo u sustanarskim sobama, to spavanje u košari za mačke, ta vječna nedonešenost, unutarnja pothranjenost, podočnjaci koji se šire po obrazima, bubrezi koji kloparaju, žganci što se brčkaju po tanjuru pa polako klize do želuca, progutani s gađenjem i zahvalnošću u isti mah, zahvalnost pognuta nad bilo kakvim darom, sretna zbog ručka – zahvalnost koja je pojela njegove roditelje, istisnula iz njih svako istinsko veselje, svaku želju za pobunom ili promjenom. – Samo da si nam ti živ i zdrav, Auguste! – rekli bi.

Živ i zdrav! To je bila parola.

Njegovo iscijeđeno lice nazivali su zdravim. Štipali ga za obraze kad bi išli u goste, majka slijeva, otac zdesna. A on je hodao u prevelikim cipelama, u potkraćenom kaputu, sa zakrpama na koljenima. Izišli bi iz dvorišta, iz sive zgrade, i našli se u okružju ulica i drveća, u blještavilu osvijetljenih izloga, u nedokučivosti cijelog jednog življenja koje je trajalo tik uz njihovo, a opet jedva ih doticalo. Jer mama je, bože moj, mela stubišta, mela stubišta, hodala od vrata do vrata s kiblom u ruci tražeći vodu pa se saginjala, klečala, ribala i nikako nije sazrijevala u tom svom poslu niti je patila – dobila je državni stan i činilo joj se da je rođena pod sretnom zvijezdom. Saginjala se skrivajući svoju nepismenost, naslijeđeno siromaštvo koje je poslije rata doteglila u grad, ravno u općinu, držeći oca ispod ruke, uprtila je svoje n i š t a i njegovo n i š t a i to n i š t a sjalo je u njezinim molećivim, kravljim očima, sjalo je kao što sjaje suze i groznica i imalo je snagu, nenormalnu snagu nerodne zemlje i pomrlih roditelja, pa se netko sažalio, udario muhur na njezinu zamolbu i potvrdno odgovorio. Dvije sobe u centru grada, u središtu, pravi raj, a otac je stiskao ruke i znojio se od uzbuđenja. Na njega je nabasala u vlaku, putovao je s jednim praznim koferom, sam kao svjetionik, rekao je. Bili su identični, nikome potrebni i ni od koga traženi pa su se sklopili u jednu školjku bez bisera. Otac se zaposlio u tvornici konzervi i odahnuo. Ili bolje rečeno – oni su oboje odahnuli, kao da ih smrt vreba svakog trenutka pa su se pomirili da ih prati u stopu, i oni u njezinoj sjeni ne kane i ne moraju poduzeti ništa osim najnužnijeg: prehraniti se… Rješenje kojim im je stan dodijeljen oduzelo im je jedinu snagu koju su crpili iz ništavila i ničega, te dvije kvadratne sobe ugušile su svaku njihovu daljnju ambiciju.

August je razmišljao o sebi, o rođenju unutar zaokruženog sustava u čijem utihlom bilu njegov vrisak nije prouzročio nikakvo pomicanje tla, nego samo dodatna pometanja stubišta i prekovremeni rad u tvornici. Rođen prije vremena, s dva i pol kilograma, nakon deset godina braka, u najtoplijem mjesecu u godini, zauzeo je drugu, gotovo praznu sobu za koju je majka tom prilikom sašila nove zavjese. A kako nije imala kolijevku, prvo vrijeme spavao je u košari za mačke.

Bezimenost njegova života ga je tištala, činilo mu se da pamti svoje najranije djetinjstvo dok se gegao od stola do kreveta, od kreveta do ormara, osluškujući zvuk svojih nespretnih koraka, jer ništa se drugo i nije moglo čuti. Otac je radio u jutarnjoj smjeni, a kad bi se vratio, majka je odlazila, s krpama pod pazuhom. Vječna tišina strujala je i češala se o njega: jedva je i progovorio u četvrtoj godini.

A izvan dvorišta, na trideset metara od njihova prozora, život je bujao kao divovsko stablo baobaba.

Kupovali su se prvi televizori i parfemi i nekakva drukčija djeca šetala se ulicama. August bi pokatkad viđao sva ta čudesa u kakvoj brzoj šetnji ili vožnji tramvajem. Išli su u posjete isto takvim nedefiniranim licima i šutjeli. Šutjeli su jedni, šutjeli su drugi, rekli bi da je dobro i kimali glavama. Dobro je… cuclali bi kolačiće i pili kavu. Riječi su bile krte, najviše trosložne, bez ikakvih dodataka, kao oglodana kost, pogubno jednostavne. Slušao je kako zamiru, a mrak bi se sve više zgušćavao u okviru prozora. Zašto su uopće išli u posjete, pitao se.

Sobe, ta majčina pobjeda u mladosti, za njega su predstavljale pravi zatvor. Sjedio je u njima, gledao novine, ponekad slušao radio. August je mijenjao stranice. Tri, toliko je mogao hvatati. Upijao je riječi i pamtio ih od prve, a onda s vremenom saznavao njihov smisao. Ali htio ih je čuti uživo, i sad, kad dobro promisli, čini mu se da se zbog njih i razbolijevao. Vrlo je često išao liječniku, u dispanzer. To je bila dobra taktika: ako si bolestan, ideš liječniku. Ako ideš liječniku, ideš i među ljude i djecu. Tamo se čuju riječi. Riječi. Uobičajene, jednostavne. Majka je šutjela sabijena na stolici. I on je sjedio na stolici, sretan. Temperatura bi mu razarala grudi, a on bi osluškivao tuđe razgovore i pamtio. Poslije bi se vraćali, koračali u sjeni drvoreda. Automobili su prolazili. Ponekad bi nagnuo glavu nad kapljom prolivenog benzina i vidio prsten sastavljen od duge.

A onda je otkrio slova. U šestoj, prije škole. Onakav nijem, uhvatio ih je kao jato riba, otprve. Otac mu je pokazivao: AAAA i on je ponavljao AAAA i zidovi su govorili AAAA. U tišinu je bio ubačen žeton za igru; učenje abecede. Otac bi rekao BEEE i nije dodavao ništa, nije mu pojašnjavao, BEEE slovo s dva trbuha, BEEE je beba, samo je ponavljao BEEE. Kako bi mu i mogao što objasniti, toliko se zapetljao u onih sto riječi koje je upotrebljavao, da više nije mogao isplivati iz te jezične uzetosti. A nekoć je u vlaku rekao: Sâm sam kao svjetionik. Odkud mu je takva rečenica izišla na usta, razmišljao je August poslije. Kao upaljena šibica gorjela je, a u mraku nije postojalo ništa. Kada se ugasila, mrak je konačno postao mrak. Poprimio tlocrt njihova stana. A August je ponavljao BEEE, pa MA-MA, MA-MA, majka se glupavo smiješila i suze su joj navirale na oči. Dirali su je ti slogovi u kojima se raspoznavala i ranjavala ju je dječja mudrost, ona ista koja se skrivala iza dobro ulaštenih vrata i mjedenih pločica, ona ista koju je nalazila u stubištima uobličenu u dio razgovora koji nije razumijevala, kao da se o kakvom tuđem jeziku radi. Prepoznavala se u MA-MA slogovima i lice joj se grčilo od ponosa i žalosti u isto vrijeme, kao da taj njezin jedini sin sa svakim novonaučenim slovom sastavlja misao na kojoj će jednog dana odletjeti od nje. A August je promatrajući je shvatio da riječi mogu i boljeti.

U drugim dvjema sobama tog sustanarskog carstva živjele su dvije nagluhe sestre, prastare gospođice. August im je katkad pomagao nositi drva iz šupa na dvorištu, a one bi ga zauzvrat nutkale slatkim od višanja. Kako nisu dobro čule, nisu mnogo ni pričale, ali su zato njihove sobe bile ispisane starinskim, kitnjastim rukopisom koji je lebdio na požutjelim razglednicama, a razglednice su bile zataknute na ogledalima i drugim dijelovima namještaja i činilo se da lete skupa sa sobom i prošlošću koja je zauvijek izgledala sačuvana.

– Koliko pisama – rekao bi August zaneseno – moja najveća želja je da i ja primam puno pošte…

– Ah, ovo su pisali naši udvarači – rekle su gospodične ponosno zvekećući zubalom – iza ovih riječi – i u isto vrijeme zamahnule rukama po sobi – stoji mnogo, mnogo ljubavi.

Ljubav, ha molim, ljubav, netko je spomenuo ljubav. Ljubav se sastojala od pet slova, a značila je: Glavno da si nam ti živ i zdrav, Auguste. Cijelu tu najvažniju rečenicu njegova djetinjstva mogao je sabiti u ovu petoslovnu riječ i strpati je u džep. Mogla je stati na najmanji komadić papira, stala bi i na marku. Imala je samo dva sloga, ali za razliku od juha, kibla, kauč, zvučala je božanski.

August je naučio čitati još prije negoli je ušao u razred i ugledao tablu s natpisom “Dobro došli”. Majka ga je dovela, i druga su djeca došla s majkama. Stajali su na šljunku, u školskom dvorištu, uparađeni, i njemu se vrtjelo od sreće. Dječaci su trčali, djevojčice su nosile konjski rep i pletenice. Imale su vrpce i on im je bio sasvim blizu. Nikoga nije poznavao osim Nikole, a Nikola je bio sin njihovih susjeda s prvoga kata. Navršio je osam godina i jedva se upisao u školu. Odgajala ga je baka, jedna prostačka ženetina sa štapom koja je kopala po kantama za smeće i pričala besmislice. Njezin sin je odmaglio, a snaha umrla. Ostala je sama u improviziranom stanu s bijednom mirovinom. Nikoli je glava bila velika poput balona, ali u njoj nije bilo ničega. Tako je mislio August dok su zajedno skakali po raspucalom asfaltu, a štakori se kotili u podrumima. Zaklonjeni od sunca, zaklonjeni od riječi, u mučnom okviru betonskih zidova, iza kojih je do njih prodirao jednoličan zvuk tiskarskih strojeva. Kad bi podigao nos, August bi ugledao sivu plohu zida, a na njezinu vrhu bodljikavu olovnu žicu u četiri reda, koja je iz daljine podsjećala na notno crtovlje s otiscima vrapčjih nogu. Iza su se tiskale novine.

Sjedio je s Nikolom u klupi, ovaj je sricao, a slina mu se skupljala u kutovima usana i curila po bradi i padala na čitanku. August se čudio njegovoj muci, a Nikola bi kod svakog slova upadao u zamku i krkljao. Graške znoja izbile bi mu po čelu i porumenio bi od stida. Augustu se činilo da iz njegovih usta kulja ona ista tišina potkrovnog stana koja se u slapovima rušila po stubama dok bi ga išao posjetiti. Drvene stube su škripale, a srce budilice odzvanjalo i čulo se kroz kartonska vrata. Baka je, na sreću, izbivala, prebirući po smeću po okolnim “bogataškim” kućama, mumljajući u bradu nerazumljive riječi. A kada ne bi ništa pronašla, vratila bi se s reskom psovkom na usnama, koja bi poput sjekire proletjela kroz dvorište, i onda, udarivši u zidove, nastavila odjekivati.

Siromaštvo je tužno. Ako nije ujedinjeno, ono je još tužnije. Ako je pravedno raspoređeno, lakše se podnosi. Ako mu se nazire kraj, može biti nadahnjujuće. Ali uvijek je tužno. August nije razumijevao svoje siromaštvo, bilo je nepotrebno. Majka je čistila stubišta, otac je radio. Novac je stizao u kuću, ali nije donosio radost. Kao da se za novac kupuje ono što čovjeka isključivo čuva od smrti: komad zraka, komad svjetlosti, koja litra vode, goveđi gulaš. Rijetke igračke stizale su za blagdane, a kad je zatražio knjigu, majka je zinula od čuda. Zauvijek je zapamtio ta otvorena usta omeđena uspravnim borama kako zjape u njega: riječi se bore natkrivene nepcem, slažu se u neki red i napokon izlaze: “A što će ti knjiga, pobogu?”

Knjiga, to je otvoreno nebo i u nebu drugo nebo, i u drugom nebu treće nebo… Knjiga to su opisani životi, emocije izražene kroz svilenkastu nit priče, kroz razbarušenost stihova, emocije riječima obasjane kao malim reflektorima, one ih upotpunjuju, one ih vade iz središta trupla i oblikuju ih, kroz njih nevidljivo postaje vidljivo i duša, taj bestjelesni pojam, svoju tjelesnost stječe u rečenicama, u gusto tiskanim redovima u kojima vječnost uvijek iznova oživljava. I sve što je prošlost zahvaljujući čudesnoj moći knjige, nikada nije prošlost. A August je želio knjigu, August je želio biblioteku.

Školovanje, to je izlazak iz zidova, pronalazak ogledala. Više nije samo svoje lice vidio, vidio je lica. Boje su se namnožile, kolika paleta nijansi, osnovno se usitnilo, svjetlost se raspala na valove, vrpca boja razlomila se u nježnoj prizmi Augustova srca i riječi na koje je stizao sve su bolje i bolje opisivale tihu nepomičnost djetinjstva obavijenog velovima šutnje.

Je li postojala tajna, je li majka nosila neki zamrli krik u kutovima usana? Zašto joj nije uspijevalo nadoknaditi one pređene kilometre koje je prevalila stojeći u hodniku vlaka? Može li se izrasti iz onog što nam je oduzeto ili samo izuzecima uspijeva na okrajcima saznanja stići do novih spoznaja? Otac je odlazio u ranu zoru na posao, a August se budio zbog njegove nevidljivosti i nečujnosti – lakši od sjene, on bi kliznuo niz dvorište i nestao.

Majka bi glačala košulje i kuhinjske krpe, iskuhavala donje rublje na plinskom kuhalu. August bi je razbuđen vidio u kocki pare, kako stoji. – Treba kupiti stroj za pranje rublja, znaš li – rekao je jednom.

– Ne treba, ovako mi je jednostavnije – odgovorila je ona. Metla je stajala kraj kante za smeće.

– I usisavač treba kupiti, i televizor…

– Ne treba. Novac se mora čuvati. Kupit ćemo knjige. Samo da si nam ti živ i zdrav Auguste, već će nekako biti, ja ne želim puno…

Ja ne želim puno – to je bila njezina rečenica.

– Kako to da si me nazvala August? – pitao je. Činilo mu se da je moguće preko imena strgati tu odrvenjelu kožu s njezina neizrečenog sjećanja: iza tog u najmanju ruku čudnog imena možda se nekoć skrivala neka iskra.

– Ime je ime – rekla je majka.

Nije znala objasniti zašto ga je odabrala. Stubište je stubište, stube su stube, tako bi rekla kao da je to dovoljno.

– Ima različitih stuba…

– Sve su stepenice iste – otpovrnula bi, grabljajući kuhačom po loncu. Sve sobe, sve juhe, svi gradovi su isti, tako je valjda osjećala. To korijenje koje je povukla sa sobom preko brda i dolina u središnju žilu grada metastaziralo je u asfaltu dvorišta. U opni svoje šutnje bila je zaštićena, kao u rezervatu.

August je čitao. On je, napokon, živio. Odrastanje je prihvatio kao čaroliju nad čarolijama, u kojoj se zidovi pomiču; školovanje kao novo rođenje gdje se iznova uči gledati. Tijesna tjeskoba njegove sobice pucala je po šavovima, on je riječima mogao opisati mučninu. I čim bi mu uspjelo, mučnina se smanjila. Siromaštvo dojučerašnjeg horizonta obasjano riznicom pronađenih riječi blistalo je poput dragulja, kao da tuga ili nemoć više u sebi nisu sadržavali onaj skup jednostavnih elemenata od kojih je sastavljen dokumentarni snimak. Jezovit, ali ipak nedovršen. Toliko stvaran, da izvan te stvarnosti nema snagu. Tu snagu, koje riječi, probrane, poredane u nekoj surovoj, nadahnutoj dramaturgiji, daju. A njemu je uspijevalo pronaći ih. Muklu tišinu pretvarale su u muklu tišinu, ali ona se čula kao srebrni udarac klatna otisnut o stijenku zvona, koji se, poput uzdaha, pruža prema nebu.

Je li nada zapravo vječni eliksir mladosti i zdravlja… U vlažnoj utrobi sobe August je dizao utege od cigle i radio sklekove. Dojadilo mu je vlastito tijelo, krhkost koja je sličila na podčinjenost. Ogromni kvadrati vlage zasijecali su mu tkivo više od desetljeća i odlučio je da im se odupre, da ih pobijedi unutarnjom energijom svojih predaka koja mora da je postojala. Ako su se godinama održavali na kršu ribani burom, valjda je nekakva vitalnost preostala. Vjerovao je da se nije pretvorila u posvemašnju tupost koja je njegove roditelje progutala bez sile i polako. On više nije čeprkao po njihovoj bezizražajnosti i nije vjerovao u tajnu. Iluzija kojom je htio imati još neku posebnu prošlost, “nešto ono”, neko predanje, sasvim je iščezla. Imao je samo ono što je pamtio, a taj prazan zvuk njegova djetinjstva bio je iskićen gomilom riječi. U njemu su plamtjele pa ih je zapisivao u bilježnice, a bilježnice su se gomilale na pisaćem stolu. Radio je tjelovježbu i pisao. Kroz prozor je promatrao Nikolu kako popravlja bicikl. Donja usnica bi mu se objesila. August se smješkao, sa svakim novim zamahom osjećao je sve veću lakoću.

U školi, August se izdvajao od drugih po svojim sastavcima. Profesorica hrvatskog je kimala glavom, njezina punđa je treperila dok bi glasno čitala. August je uživao i šutio. Kao da je dio roditeljske šutnje ipak naslijedio: nije se znao usmeno izražavati. Jednostavno, taj raskošni barok napisanih rečenica samo bi nestao kad je trebalo govoriti. Činilo mu se da je začaran i da će mu jednom uspjeti uhvatiti ih, onako napisane u mislima, i izgovoriti. Ako uvježba i uskladi svoj jezik s umom i zaboravi na strah. Strah, to je brisani prostor, ledina obasjana sivom jednoličnom svjetlošću u bezvremenu i on je taj strah, poput kamene ploče, nosio u sebi. Je li zbog okrilja samoće u kojoj je odrastao, gluhoće dviju soba ili amorfnog sjećanja na najranije djetinjstvo dok još nije otkrio slova ili zbog nečeg trećeg, strah je bio povezan sa šutnjom. Kako mu je jednostavno bilo pisati, a kako teško govoriti! Dobro, išle su te rečenice, ali kakve. Krnje, banalne, smušene, bez rasporeda, upravo jadne, otrcane kao kuhinjske krpe, izvlačile su se iz njegovih usta, bez stila, siromašne, sličile su na plastično cvijeće kojim se želi prikazati ono pravo, prirodno, mirisno, služile su kao naznaka, priproste, uglate, nikakve, poput onih u lošim stripovima, u bijelim oblačićima, što je moguće kraće, kao da se žure sabiti u točku, nerazvijene. Trudio se popraviti ih, vježbao je, proširivao ih, podstavljao, gipsao, dograđivao, umetao u njih poredbe, pridjeve, metafore, parabole: na kraju, kad bi otežale od cijele te izvanserijske obrade i kad bi se August usredotočio izgovoriti ih, ispala bi jedna loša skrojena, slabo ušivena rečenica, tzv. konfekcijski škart, upropaštena serija. U mislima i na papiru sve je mogao učiniti, cijelu paletu raznovrsnih kreacija, ali kad je trebalo progovoriti, riječi bi se porazmještale na kriva mjesta i gotovo – takve nesređene, izišle bi van. Ljutio se na tu svoju nesposobnost govorenja koja ga je podsjećala na majku, na oca, na dvorište, zidove, na sobe u koje se morao vratiti. Razumio je on sve to, ali činilo mu se da negdje drugdje postoji drukčiji život, onaj pravi, sličan trčanju, gdje se pejzaži mijenjaju brzinom koraka i gdje događaji ne dopuštaju starenje. Zato je i toliko vježbao – nadoknaditi, treba nadoknaditi ono što se može – i gledao blage valove mišićja kako se uvijaju oko njegova kostura. Nadrasti se za koji centimetar, žutilo lica prošarati blagim rumenilom, povijenost kičme ispraviti zabacivanjem ramena, ojačati kokošje noge, jednostavno: procirkulirati sam u sebi. Vježbanje ga je jačalo, ne samo fizički nego su i rečenice u njegovim bilježnicama bivale sve kompaktnije i složenije, vjerojatno iz jednostavnog razloga: mogao je sve bolje podnositi dugotrajno sjedenje nad pisaćim stolom. U svom mladićkom sazrijevanju bio je oboružan strpljivošću. U toj strpljivosti klijala je nada da će jednom imati i stići sve što nije imao i stigao. Nesvjesno, znao je da mašta nadoknađuje sve.

Majka se čudila: sin je počeo rasti. U visinu. Gledala ga je iskosa. Bila je ponosna, zauzimao je cijelu sobu. Ona, onako sitna, još se potuljila. Rijetki brčići nazirali su se nad Augustovom usnom. Navršio je šesnaestu i bio je sasvim ozbiljan. Ne, to nije bila stroga ozbiljnost, nego ona načitana, koja zbog taloga pročitanih sudbina, makar i izmišljenih, više ne posjeduje ljupku bezazlenost koja bi trebala krasiti tu ranu dob. Nije imao najbolje prijatelje, osim Petra, violončelista. Jedino je Petar ponekad svraćao do njega, u šiljastim cipelama, razbarušene kose i u prevelikom starinskom odijelu. Išao je u srednju glazbenu i vježbao violončelo po nekoliko sati. Ta zaokupljenost violončelom bila je slična Augustovoj zauzetošću riječima i pisanjem. U dvoje su zapravo šutjeli. Ni jedan ni drugi nisu znali govoriti. Jedan je imao prste, a drugi pero. I ta zajednička šutnja njima je odgovarala. Nije imala šuplji odjek prazne lubanje ili betoniranog dvorišta po kojem su se jedino kotrljale psovke i noću čuo mlaz mokraće. Bila je to tišina između prvog i drugog stavka, između dvaju poglavlja.

Ponekad je August odlazio Petru. Grad ga više nije očaravao, njegovo dječačko veselje je utihnulo. Nije žudio za društvom, a buka mu je smetala.

Kad je gramofon unio u kuću, nijemi otac prekinuo je bolovanje usprkos otečenim venama. August je opet kupio nešto nepotrebno, a skupo. Smanjenje zaliha gotovo imaginarnog novca u ocu je izazvalo neopisiv strah. S druge strane, taj novac nikoga nije mogao spasiti. Bio je tako ništavan, toliko malo vrijedan, kao da nije bio iscijeđen iz očeva znoja, nego pronađen na cesti, odbačen i nepodignut stoljećima, jer toliko je malo vrijedio. A s tom upornom štedljivošću vrijedio je i manje. August je donio gramofon, oprezno, znajući da spravu za konzerviranje vječnosti treba pažljivo čuvati. Iza zavjesa Beethovenovih simfonija pogled kroz prozor izgledao je podnošljiviji. Mogao je vidjeti kako dvije stare gospođice, žute kao spomenari, hodaju na svojim tankim nožicama, izlaze kroz stubište na ulicu i žure na groblje. A za njima juri cijelo nebo napisanih razglednica, umjesto ožalošćene povorke.

Petar je također stanovao u dvorišnoj zgradi, na četvrtom katu. August je išao pješice do njega. Iza krasnih, doduše neuščuvanih kuća, dvorišta su zjapila svojim malograđanskim, jeftinim mirisima. Petrovo dvorište bilo je samo djelomično asfaltirano, na ostatku zemlje krepavalo je bilje nekakve nesretne domaćice koja se ubila iz pištolja. Zvuk violončela prolazio je kroz lelek nanovo izmišljenih narodnih pjesama, lebdio na vrhu glazbenog sendviča i svojim promuklim basovima stišavao drečanje tranzistora na nižim katovima.

Petar nije bio visok, ali bio je mišićav i prgav. Sve nedaće hladnog i jeftinog stanovanja, između nezgodnih, ljutitih susjeda uspio je pobijediti snagom svojeg usredotočenja na violončelo. Vježbao je u kuhinji, upalivši grijalicu, vruć od strasti i bijesa, omotan šalom. Otac, učitelj, sklanjao se u ledenu sobicu, raznježen od sreće. Glazba, glazba – Petar je ostvarivao njegove snove u furioznom tempu. Po dva razreda završavao je u istoj godini.

Augustu je sve više značilo to prijateljstvo. Ostao je povučen i nepomičan u odnosu na druge, usprkos bavljenju gimnastikom. Nije više djelovao snuždeno i smoždeno. Sasvim je normalno izgledao i pustio je kosu kao Petar i ostali vršnjaci iz škole, ali osjećao je da se razlikuje od njih.

– Kao da nosim teret, tako se osjećam – rekao je Petru.

– Radi nešto – savjetovao mu je on. Sva svoja dobra i loša stanja rješavao je vježbanjem. Vježbanje ga je činilo sretnim. Čim bi dohvatio gudalo rasplinula bi se sva nesreća ovoga svijeta i kompleksi zbog izgleda bi nestali. Petar je bio ružan. I poseban. Ali ružan. Obrastao majmunskim dlakama, jakih ručetina.

– Pustio sam kosu da ne izgledam kao mesar – rekao je ocu.

– Sada izgledaš kao čudovište… – otac se blago nasmiješio.

– Kao čudovište, ali ne kao mesar…

Pisanje mu više ne pomaže, činilo se Augustu. Prerovao je svoju samoću, šutnju, djetinjstvo, siromaštvo, kao bager. Stalno je kopao po sebi, po dvorištu, po roditeljima i susjedstvu i stalno je opisivao sve brojnijim riječima, tu nepomičnu tišinu, tu santu leda na mirnoj površini mora, koja plovi i pokatkad se rastapa, a onda opet mrzne okružena nepomičnim polarnim nebom. Školovanje koje mu se nekoć činilo kao korak u sam centar svjetlosti sada mu se činilo šturo i primitivno. Grad koji je nekada iz svog dvorišta doživljavao kao raskošan i vedar činio mu se provincijski, a i zaudarao je. Zapravo, stubišta su se sve manje mela i čistila, imao je o tome podatke iz prve ruke. Jer mama nije mijenjala svoj posao. Jednom je odlučila pospremati po kućama, bila je to odluka vrijedna pažnje, nakon svih tih bojažljivih godina. I izdržala je dva tjedna, a onda više nije mogla. Jednostavno se vratila na svoj stari posao. Zašto? E, kad bi joj bilo dano da može objasniti. Trebalo je pronjuškati po tim sirovim riječima da bi se otkrila pozadina. Augustu se više nije dalo, shvatio je da je promjene bole, da je užasavaju i da svaki pomak u njezinu prividnom redu izaziva unutarnje krvarenje. Već je on s tim knjigama, gramofonom, Petrom, pretjerao. Glazba koju nije shvaćala, riječi koje su klizile pokraj nje, sasvim nerazumljive, nagomilane knjige po podu i policama – na to se nekako priučila, jer joj je to dolazilo preko Augusta, preko čeda iz njezine utrobe i, samim tim, nalazilo put do njena stiješnjena uma.

August je osluškivao svoje tijelo: bio je zadovoljan. Razvijen i zdrav. Ali negdje u žili kucavici osjećao je buđenje proljeća – kao hladnu krpu na čelu dok groznica jenjava. U nemirnim snovima, bačen na obalu želja, maštao je o onom što je tako dobro poznavao iz knjiga: o ljubavi. O ljubavi, dakle. Morao je paziti, razmišljajući o tom čuvstvu, samo odabrani sklopovi rečenica opisivali su je dovoljno dobro.

Upoznao je Ivanu u stanci koncerta, bilo je tako jednostavno osvojiti je, on je Ivanu ljubio na klupi, lebdio je u njoj, a ona je ne znajući samo uveličavala prostor njegove samoće i htijenja da ga ispuni onom strašnom, jarkom, čudesnom i gotovo neutaživom željom za ljubavlju koja bi u sebi sadržavala sve ljubavi. Ivana je bila starija, već studentica. August je zapravo imao uspjeha kod djevojaka zbog svoje suzdržljivosti i duge kose koja je u uvojcima padala na leđa i davala mu okvir odsutnosti. On je i bio odsutan, a to je izgledalo kao da je obavijen tajnom.

– Meni žene ne trebaju – rekao mu je Petar kad je saznao za njegova potucanja po parkovima, pogledavši ga prezrivo: – Izbaciti sjeme može se i u vjetar.

Augustu je bilo smiješno: žene, to je zvučalo! Koliko je znao, Petar je do sada u svojim rukama držao isključivo violončelo. Možda je ljubomora proklijala. Ili nije bila ljubomora, možda se radilo o bojazni. Bila mu je razumljiva stisnuta, tanka usna njegova prijatelja u svojoj skamenjenosti, ispod koje se srdačnost pretvorila u tiho siktanje. On je volio Petra, on ga je volio kao sebi ravnog i to je bio sasvim drugačiji osjećaj, drugačijeg sadržaja. To je bila ravnopravna ljubav, jednaka u omjeru, a ne neka mješavina sažaljenja i sućuti koju je osjećao za roditelje i susjede. Veselio se tom prijateljstvu, emociji koja je izrasla poput biljke i obavijala ga poput bršljana, ali je osjećao da izvan pogleda njihovih četvorih očiju (u stanci dok se okreću note) želi dosegnuti drugu obalu, žensko tijelo što pluta u plićaku, koje će ga zažariti dodirom, meduzinim poljupcem, i u čijem će zagrljaju njegovo srce odzvanjati kao jeka. Jer, Ivana je bila Ivana, srdačna i duhovita, dobra i zgodna, zemaljska, a August se jednostavno nije mogao zaljubiti u tu slonovsku bezbrižnost isprekidanu osmijesima kojom je njezina narav bila omeđena.

– Što nalaziš u meni? – pitao ju je.

– Sve – rekla bi, naslonjena na klupu, pušeći cigaretu. – Hoćeš? –nudila ga je. I on je pušio, godilo mu je, dim mu je lebdio u očima i hvatala ga je lagana vrtoglavica. Osjećao je blagu nadmoć kad bi je zagrlio.

– Djeluješ starije – rekla bi Ivana.

Nije znala za santu velikog straha koja je plivala u njemu, tiho i postojano, za množinu riječi, za temelje naslaganih knjiga kojima je htio stići do srži samog sebe i u njoj upoznati, tako mlad, neopisivu lakoću i opuštenost mudrosti. Osjećao je da mora postojati način, sasvim ugođen po njegovu primjeru, kojim se stiže do stalnog blaženstva i gdje mu nije potrebna uporna tjelovježba ni traganje kroz tekstove, koja mu sad omogućuju da se katkad sretne sa svojim iskonskim ja, tako tragično skrivenom u gustom šiblju tuđih rečenica i vlastitog, banalnog življenja.

Vrijeme, slabašni prostor između biti i moći, u kojem se na sve stiže i na sve kasni, trenuci od kojih je sačinjena muskulatura starosti, gdje svaki korak hrli sljedećem kao po kakvoj zadanosti – a opet tako strogo određen karakterom stvara se sam od sebe. Život je magija, život je čaranje, život je osvajanje zadanih prostora slobode. August je sjedio nagnut nad svojim bilješkama kao čipkarica nad čipkom. Bilo je tu raznih uzoraka, raznih tkanja, tišina je bila odjevena u paučinu, u paukovu mrežu, tišina je vrištala… August je slutio majčine korake, nijemost pokreta, lagano pritiskanje kvake… cijelu lavinu nečujnog koja ga zatrpava… Gledao je u bilježnice na stolu, u vrijeme zaustavljeno vlastitim rukopisom, a onda naglo ustao i odjurio u hodnik u kojem je majka izuvala cipele i stenjala, sva savijena u spiralu u obliku stubišta, čija je izlomljena kičma podsjećala na stube što vode u pakao ili barem u mračan podrum, i rekao nad trokutom njezina tijela, ozareno i sretno:

– Znaš mama, moramo kupiti pisaći stroj…

Stroj za pisanje je stigao, egzotičan kao kakva razglednica iz nepoznatog dijela svijeta. Prvo je stajao u roditeljskoj sobi, oni su ga pomno razgledali, otac je kimao glavom, takvih je vidio u tvornici, po uredima. August je tipkao velika i mala slova, nestrpljiv da prođe ta demonstracija i da konačno odnese savršen mehanizam u svoju sobu, gdje će kucanje po valjku nadjačati zvuk budilice i vlastitog, uzbuđenog srca. Odlučio je rečenice iz bilježnice prepisati, izvaditi iz njihova skloništa, probuditi ih iz drijemeža, ponovno napisati, u ilegalnom strahu kojeg ne priznaje, a on je povezan s tom odlukom i koči ga: ipak nekako dovršiti taj posao, koji i nije posao, jer je sve, jer je život, jer je disanje. Listanje listova, pronalaženje zaboravljenih pasusa, prepoznavanje zamršenih jednadžbi, konjički skokovi stihova, duhovitost zaključaka i pretjeranu grčevitost namjera, sve je to mogao naći ispisano olovkom i umnožiti, učiniti vidljivim, iznijeti na sunčevu svjetlost, razviti, iz tamne komore osjećaja odnijeti u osvijetljenu tiskaru stvarnosti. Nekom izdavaču, na primjer. Brrr… ta misao je bila strašna, tako užasno povezana sa zbiljom, stravično konkretna, kao pucanj u vlastitu sljepoočnicu kad filozofiranje svake vrste prestaje dok tanak mlaz krvi putuje po obrazu u nekakvo sadašnje ništa. Udarac po svakom slovu bio je neka vrsta izdaje, jer on je u osnovi pisao samo za sebe i samo sebi, ne tražeći eho svojih rečenica u nekom drugom. Ostavljala ga je prilično ravnodušnim sva ta graja koju je profesorica hrvatskog podigla oko njega: u slobodnim sastavcima on je doista bio slobodan, tonuo u podzemlja riječi, premetao ih poput kartaša koji to spremnije improvizira što je rizik gubitka veći. On je u pisanju nalazio utjehu, ali je sada osjećao kako mu to više nije dovoljno, kao što mu ni ono krhko slabunjavo tijelo nije bilo dovoljno iz jednostavnog razloga: želio je drugo. I uspjelo mu je, donekle, srediti tonus svojih mišica i dokopati se nekih rezervnih centimetara – pa kad je svrnuo pogled na police s knjigama i njegove bilježnice na stolu, učinilo mu se da nije pravedno ne pokušati osigurati vlastitim rečenicama odlazak u slobodu. Jer u ovoj sobi one su bile zatočene, nikome poznate, a sve saznanje što ga je August dobio stiglo je preko knjiga. Ili je preko njih dobivalo oblik, svejedno. Morao se odužiti tim stoljećima koja su disala vječnim dahom, u svescima, morao je i on pokušati nešto stvoriti, dovršiti, uobličiti, uglavnom, morao je stvoriti knjigu kao što je stvorio tijelo, pobijediti ono što se uopće nije zamjećivalo: stidljivost i sumnju.

Prepisivao je, nagnut ispred prozora, a Ivana se približavala njegovoj kući sve češće, kroz raster zavjesa njezino lice ga je upozoravalo na vrijeme, mahala mu je, razgovarala sa Nikolom, a on je odugovlačio, boreći se za svako slovo, odjednom namiren, bez želja, težački prigrljen kuckanju po mašini, kao radnik za strojem, u okviru preludija, ispunjen glazbom, mek kao jastuk i na svoj način sasvim lijen za vanjsko, a u vanjskom Ivanino tijelo je lelujalo i zvalo ga. Tako dosadno, pomislio bi.

Šetali su po parkovima, imali su parkove, a August je žalio za potraćenim satima koji su se vukli kao staze po kojima su hodali, svaki korak ga je udaljavao od prepisivanja i on je promatrao Ivanino lice sa sve više ravnodušnosti, živcirao ga je njezin smijeh što se uvijao oko čempresa i platana, ta vječna živost, stalno kretanje. To nije bila koncentrirana gimnastika, ni vježba čula, ništa. Obična, glupa radost. Radost koja u svojim razjapljenim usnama ne sluti osnovni ton vriska. Onog iz kojeg je rođena, a sada se razvojem pretvorio u hihotanje. Možda je griješio. Petar je bio mučaljiv i mrgodan, zapreten u strune i dovoljan sam sebi. Žalio je što Ivana ne sliči na Petra, što nije na neki način nedodirljiva kao što je nedodirljiv san. On je volio snove, prodirali su u njegovu sobu, nevidljivi, nečujni, pozvani ujednačenim disanjem, razlistavali se poput stranice knjiga, logični u kaosu, čudniji od glazbe, ne ostavljajući trag, naslikani na osjetljivoj podlozi podsvijesti, znao je da spava i da sanja i uživao je u tom omamljujućem odumiranju. A Ivana je bila tu, stvarna kao pepeljara.

Uopće, stvarnost. Što će mu stvarnost? Ako to nije ono stalno treperenje, onaj čudni, gotovo mučni zanos, onda mu ne treba. Kad ga iskra budi u zoru i kao zraka sunca obasjava. Letenje iznad, lebdenje izvan sebe, umnožavanje u različitosti, obasjanost unutarnjim žiškom. August je promatrao majku i vidio je sebe, njezinu ljubav skvrčenu i poniznu kako ga osvjetljava malim, sramežljivim plamenom – nad cijelim jednim grobljem pepela i gara, u kojim se prošlost prikazivala u neartikuliranim slikama, a moglo je biti mnogo malih ljubavi i mnogo sitnih svjećica, to daje plamen. Žalio je što ona živi za njega, a ne za sebe, i osjećao je nelagodu zbog toga. A onda, opet, promatrao je njezinu izdvojenost kao i svoju. Ona je od šutnje isklesala postolje i na njemu stajala, jedinstvena. Nije imala prijateljica, više nisu odlazili u posjete, otac se muvao po gostionicama, neprimjetljivo. Nije čak ni pio. Slušao je druge i učio. Bili su tako nekako… izvan kruga. Baš kao on, na kraju krajeva, u zadnjoj klupi, zaokupljen Shakespeareom. Inertan za sve vrste zabava, za diskoklubove i plesove, okupljanja po tuđim stanovima, hodanjima na utakmice; nabildan od utega i rastezanja, a opet sasvim nezainteresiran za sport. Pričljiv na površan način, kao da mu se žuri. I dalje nije znao ovladati svojim govorom pa se razmetao banalnim frazama, ne uspijevajući svoje misli zaogrnuti u pravu odoru. Zato su ga svi i razumjeli usprkos različitosti i nisu ga smatrali čudakom. Činilo im se da je samo malo starmali i gotovo. Kao neka nadarena djeca u čijim očima budućnost već živi u sadašnjosti jer im je budućnost dana unaprijed.

Stranice su se nagomilavale. Bilo je tu materijala za dvije knjige – Pjesme i Priče. August je osjećao lakoću. Imao je plan. Suzbiti sramežljivost i pokucati na vrata nekakvog urednika. Znao je da su te riječi najvrednije što ima, a opet, užasavao se svoje namjere. Izgledalo mu je to kao srce izvaditi pred sasvim nepoznatim čovjekom, baš srce, i ostaviti da pulsira na stolu, i onda otići, bez srca, natrag u svoje dvorište i čekati. Nije volio čekanje, nikada, ni uzaludna nadanja, htio je da se ono što se mora dogoditi dogodi odmah, ta vrsta strpljivosti u životu nije ga zanimala. Nije to bilo isto kao i tjelovježba ili pisanje, tu se nije žurio – takvo čekanje podsjećalo ga je na majčinu poniznost kojom sve u životu prihvaća pod izlikom da tako mora biti. August je vjerovao u sudbinu kao u neku silu koja ga privlači, ali, ujedno, dopušta da je oblikuje i da je donekle mijenja. Vjerovao je u njezinu kozmičku dobrotu, u pravdu, u neki red stvoren iz ljubavi u kojem se ništa nije moglo kupiti i u kojem je jedina nagrada bilo ono na što će se osvrnuti, jednom kada dođe na kraj puta: vlastiti život. A ono što je smatrao vlastitim životom bio je unutarnji titraj pretvoren u vječno treperenje, ma koliko ga stvarnost ometala svojim ovozemaljskim poslovima. Nadao se da će uspjeti održati tu koncentraciju na stih i onda kad će iz škole zakoračiti u život i početi zarađivati. Bojao se buduće satnice kojoj će se morati povinovati – hoće li nakon nagomilavanja banalnih životnih činjenica imati snagu da išta rimuje? Ili će šutnja, ona odgurnuta i protjerana, s vremenom, opet narasti? Hoće li mu uspjeti živjeti onako kako je zamislio: s plamenom u utrobi i glazbom u ušima?

Petar je rekao: – Samo je violončelo važno.

Dok bi hodao na Akademiju žurio je žustro mašući glavom u ritmu neke kompozicije, kao da vrijeme između vježbanja i učenja mora biti što kraće, kao da će već sutra zakasniti i umrijeti.

– Stalno se trudite nešto stići – rekla je Ivana.

Petar je prezrivo odmahnuo glavom. Bio je alergičan na Ivaninu ruku prebačenu preko Augustovog ramena, obasjanu žutom svjetlošću pivnice, ljut što se ispriječila između njih kao kakav zid, morao se dizati na prste da bi vidio prijateljevo lice, razgovarati u šiframa. Nije ju volio i točka. Žene nije volio. Prave glupače, mislio je. Babe. Kokoške. Promatrao je svoje prste, nabrekle i nimalo lijepe. Imao je violončelo umjesto stražnjice, u zagrljaju, umjesto sisa. Zavidio je Augustu, ta glupača ga je učinila muškarcem, bez trauma. A on je još morao učiti dosadne, komične pokrete, morao je. Nešto ga je grozno peklo u nutrini, neka divljačka strast ga je razdirala. Ali kome da je da, gdje ta strast pripada. Gledao je Augustove uvojke i bojao se. A ona se smijala i smijala. Uzela je njihovo zajedničko slobodno vrijeme i proždirala ga, trošila, probavljala. Užasno. Petar je podrignuo. Htio joj se zgaditi. Ali ona nije rekla ništa.

– Zašto je se ne riješiš? – pitao je Augusta kasnije. – Nisam pronašao prave riječi, dovršene i savršeno točne. A uostalom, ponekad mi je i draga – odgovorio je on.

– Napiši joj pismo – inzistirao je Petar.

– Pismo? – rekao je August – vidiš, dobra ideja. Jednom, jednog dana, napisat ću joj pismo. Pismo, i to je rod književnosti. I to kakav. Raskošan. Bez granica, neomeđen likovima, fabulom, strukturom, brojem slogova.

Sjedio je i pisao. To su bile tako dovršene misli, baš kao i njegova ljubav. Ili kao neljubav. Gledao je svoju mišicu kako lebdi u ogledalu, u košulji od bijelog platna. Činilo mu se da ne može više ostariti, osjećao se završenim. Dvorište je usnulo kao kakav čovjek skvrčen pod podvožnjakom. Početak zime sličio je na sahranu siromaha. Odjednom bi se čađavi oblak nadvio nad gradom, nijedna kvaka ne bi bila više ulaštena, nijedno staklo ne bi sjalo. Kroz svaku svoju riječ August se sve više približavao horizontu što u svoju crtu sabire sunce i more. Mrzio je taj kontinentalni smrad, taj kal po kojem je hodao. Samo riječi su ga uvijek spašavale, samo riječi, na njima je plivao kao na morskoj pjeni i one bi ga ponekad odvodile daleko od ovog obitavališta u kojem je prebivao, daleko od nepokretnosti, u neku pradomovinu koja mora da još uvijek postoji i vjerojatno sliči na usamljeni otok, poput suze na obrazu, otok što povremeno iščezava, a povremeno putuje s vjetrom.

August je napisao pismo Ivani i upisao se na Filozofski fakultet, povijest umjetnosti. Nije se odlučio za književnost, bojao se da bi mu taj studij mogao oduzeti talent. Majka i otac su se skrušeno radovali i nečujno negodovali – August je zarađivanje odgodio za još koje četiri godine. Stubišta su bila sve prljavija, a tvorničke smjene sve tužnije. Život se u svojoj prostačkoj jednostavnosti čak zakomplicirao. Jednostavno bivstvovanje oduzimalo je ogromnu količinu energije koja bi pametno utrošena pokrenula lavinu veselja, a to veselje ubrzalo bi korak, a taj korak bi krenuo, probudio, nešto novo nosio. Mladost koja ne razmiče granice tako je tegobna. Augusta je izjedalo obično, sivo siromaštvo, knjige su postajale sve skuplje, a nije želio raditi. Rad, taj rad mu se gadio, predani očev rad, stajanje u tramvaju, majčine ruke izjedene kemikalijama, pogureni knjiški moljci u kancelarijama, skvrčena leđa administracije, šalter-ljudi, poput likova iz fantastičnih knjiga: mogao je sastaviti enciklopediju očaja od fizionomija koje su se kretale oko njega, sposobne da prežive svaku nevolju i onih naučeno lukavih, lukavost je postala predmet koji se morao svladati, lukavost se uselila u lica, jeftina kao napojnica, lažna kao konobarski osmijeh. Grad koji je nekoć iz njegove tužne sobe izgledao kao dostojanstveni čovjek sa štapom, sad je nalikovao na posrnulog prolaznika pregaženog na cesti. August je shvaćao da se njegovo dvorište proširilo po trgovima i parkovima, zapišano i posrano, ničije, naraslo je siromaštvo i histerija. U sebi je osjećao tupost, rukopise je napokon prepisao, a Ivanu otjerao. Čekao je da dotrči, unezvijereno pokuca na prozor ili zagrebe po vratima, ali ona ga je poslušala, tražio je mir i ona mu ga je dala, njegov mir, velik kao crkva. Ne samo da nije tada došla, nije nikada došla i nije ju sreo, čak ni u gostionicama. Valjda bi se sakrila kad bi ga ugledala. Uglavnom, nije je bilo i njezina nevidljivost učinila je da ju je konačno zapazio i čak razmišljao o njoj.

Petar je sve češće dolazio do Augusta. Ležali bi u krevetu u čarapama. August je pušio. Majka nije ulazila, od straha. Petar je nosio kosu svezanu u rep. Šutio je i lupkao prstima. Ponovno je zauzimao prostor nenaseljene Augustove samoće, ucrtavao granicu svog prisustva, takt po takt usvajao jednadžbu njegova srca, nametao svoje nevidljivo prisustvo, jak poput mirisa, a opet neuhvatljiv. Zbog violončela bi mogao istrčati iz sobe, odjuriti vježbati, naglo i iznenadno, sjediti u učionici, te četiri žice su ga oblikovale u zrcalu, on je postojao u njima, imao je tu napetu muklu snagu, koja ga je vukla naprijed, koja ga je vraćala ljudima, raspinjala to trokutasto, kvrgavo i mišićavo tijelo i krotila ga, ne želeći da se u njemu razjari ono životinjsko, ne želeći da prije vremena taj divljak u njemu učini ono najgore: potroši svoju strast. Činilo mu se da se Augustu, prepisivanjem tih dviju nekad napisanih knjiga, baš to dogodilo.

August je odnio rukopise; u stvari, poslao ih poštom. Nije htio otkriti svoje lice, spojiti ga s rečenicama u jedno. I dobro i očajno mu je izgledalo otipkano na bijelim papirima, i površno i budalasto, i mudro i prepoznatljivo, i sasvim tuđe. Vjerovao mu je, ali mu i nije vjerovao, i bojao ga se u isto vrijeme. Osim njega to su štivo pisali i nepoznati ljudi, ispunjeni strahovima umjesto krvi, udobno nastanjeni u samo jednom jedinom tijelu. Kako su ga samo iznurivali svojom prisutnošću i različitošću. Dok bi ležao, oni su plesali. Kad bi plesao, oni su ležali. Iza njegova imena i prezimena se skrivali, iza raspisanog rukopisa, u vijugavim konstrukcijama rečenica… Čekanje je započelo. Ono što je mrzio.

Odlazio je na fakultet, na predavanja. Petar ga je ponekad pratio. Prilijepio se uz njegov rukav, nizak, zagasita pogleda, zajedljiv. Imao je vremena za Augusta, vježbanje je nadoknađivao noću, dovoljno mu je bilo nekoliko sati spavanja, stalno je bio upaljen, ni u snu se nije opuštao, tajnu života posjedovao je u prstima, u uhu, odgajao ju je još od djetinjstva, bez nauka muziciranja ono bi bilo bezlična glina, sivi prostor prosječnosti; upornost je pobijedila, dovela ga do slobode, nadoknadila ružnoću i skromnost koja je prijetila, nekoć ga mrvila, a sada su njegove čvornate ruke stvarale stvarnost, ona nije više ovisila o nečijem tuđem mehanizmu, ovisila je o njemu i bila je njegova. U toj stvarnosti, osim profesora, jedina važna osoba bio je August. August u svojoj koncentriranoj samoći, August nježan i plavook, s bolećivošću koja izvire iz njegova kostura dobro obrađenog gimnastikom, kao mladi konj, i snažan i plah u isto vrijeme, August. Petar se gadio fizičkog dodira, a ipak bi posegnuo za njegovom rukom, ili ramenom, ili stopalom. Bili su to gotovo slučajni dodiri i Petar je u njima nalazio neki oslobađajući mir.

 

* * *

Soba, dvorište, gostionica, dijagonalno prelaženje raskrižja, stilovi i razdoblja, povijest sačuvana u crtežima, u spiljama, u kanonima, tlocrtima, u mramoru i pijesku, nadmoćna zbog vjekova u kojima je opstojala, u muzejima, u arhivima. A August ljubomorno čuva košaru za mačke, razgledava rijetke fotografije i traži začetak čuda u svojoj biografiji, u astrologiji, na dlanu, u izrazu lica. Ovo što je postigao, nije mu dovoljno. Ugledavši nebo, on bi ga i dotaknuo. U njemu titra neka mirna, sanjalačka znatiželja, gotovo nepokretna. Otključao je prva vrata opisavši šutnju kao zavičajni predio, zapravo, maternicu iz koje je izišao ili, možda bolje, kao jaje. Krhki zidovi ljuske propuštaju svjetlost i utišavaju zvukove, a on izmišlja nove riječi i želi da mu one ponovno podare nježnost.

Zar nije umakao iz dvorišta zahvaljujući njima?

A sada je sve dvorište.

On ne vidi pomake, njegovo je tijelo nezadovoljno, a pero mrtvo. Sjedi u sobi, bježi iz sobe. Dvije radnje, pa tri-četiri različite i u isto vrijeme mlitave kao i želja. Iza prvih vrata postoje druga vrata. Nebo je daleko, Zemlja je također jaje. Opna svoda je svilenasta, tamna i beskrajna. Ona postoji. A postoji i i s p u n j e n j e, trajno, strastveno i neovisno o svim vrstama religija i vjerovanja. Njegov prijašnji mir evoluirao je u nemir. Nemir nema jezik, on je nemušt. Kad nemir iznađe riječi ili kakav materijal ili takt, već je dio mira, dio koncentracije i sabranosti. August bi se htio odvojiti od svog neraspoloženja, tuposti, prisilnih radnji, od nečega što se u njemu rađa podmuklo i neočekivano, a zove se utučenost. Zove se bezobličnost. Kao da su mu sva čula atrofirala. Autističkim pogledom promatra zbivanja oko sebe i ono što mu je nekad bilo dovoljno i što ga je nadahnulo sada izaziva gađenje. Soba ga muči, i glazba, i gramofon i pisaći stroj, sve ono što ga je usrećivalo. Čak i Petar. Gdje se izgubio onaj mučni zanos, ono lebdenje, ono lagano obnavljajuće izgaranje? Grize nokte i naziva urednike. Suzdržanost je pobijeđena, dobro je primljen u trošnim kancelarijama. Oba rukopisa bit će mu objavljena.

Njegova je mladost uznemirujuća, lice kraljevsko. Pomnije promatrano to lice pati od nesavršenosti i neke usahle živosti. Nos je preširok, čelo pomalo nisko. Ali kosa ga krasi, zlatasta i bujna, uokviruje ga. Kosa je živa i sjajna, temperamentna. Zbog nje se i ne primjećuje njegov tihi jad. Jad još nije oslikao taj profil, nije ga načeo. U njemu traju tragovi strasti, bivših otkrića, tragovi otključavanja vrata tajni. Gnjilost koja ga obuzima ne ostavlja otisak – a i on joj se odupire. Čeka na objavljivanje, na izlazak knjiga iz tiska i promatra dvorište oivičeno zidom i već iskidanom bodljikavom žicom. Čini mu se da će onda ponovno moći pisati, ponovno susresti sebe, probuditi se. Tjelovježba više ne pomaže, iako je uporan, ne stimulira ga. Radi je u gluhoj tišini sobe, zaključan. Roditelji više ne ulaze, dioptrija njegova oka više ih ne uočava. Okamenjeni u nepostojanju, u laganom umiranju. August u sebi otkriva isti zaustavljeni korak. Nerazjašnjenu nemoć. Ni iz čega naraslu. I, naravno, nevidljivu. S tim licem i carskim imenom koje otkriva polja zrelog žita, zaštićen je od prepoznavanja. Isturena brada dokazuje jakost i tvrdoglavost njegovog duha. To je moja bivša fizionomija, tjeskobno razmišlja August, iza koje se više ne nalazim.

Petar osjeća promjenu u svom prijatelju. Šutnja koja je nekoć nastavljala razgovor sada ga prekida. Ima drugačiji ton. On priča o knjigama koje će mu izići, tješi ga. Petrovo studiranje se približava kraju, koncerti su sve brojniji. August obično sjedi u desetom redu, poluzatvorenih očiju, odsutno slušajući. Što Petar bolje svira, to on bolje osjeća prazninu. On prepoznaje u njegovu izvođenju onaj isti žar što ga je posjedovao. Nekoć. Već više od godine dana nije napisao pjesmu niti je sročio rečenicu. Fakultet mu služi kao bijeg od kuće, kuća kao bijeg od fakulteta. Rukopisi su u tisku, urednici mu se obraćaju pristojno i s poštovanjem.

August zalazi u gostionice, upoznaje nova lica. Banalne misli je uvijek umio izgovarati, na svoj način se činio komunikativnim. Stoji naslonjen na šank, okružen znancima. Pušta brkove koji ga unakazuju, sitni, potkresani, pojačavaju zatomljenu zlovolju. On želi pobijediti tog kraljevića bez krune, bez pera. Razvaljuje svoje lice eksperimentom. Reže uvojke. Kratko ošišan, sliči na oca. Navlači vojničke čizme koje su, ionako, u modi. Urednici ga ne prepoznaju, u prvi mah.

August je tužan. Ne može pisati.

Djevojke ga ne očaravaju. Na kraju krajeva, ni mladići. Papirnati duh svijeta ga proganja. Ali ni čitati više ne može, zasićen je. Izišao je iz dvorišta, prolutao ulicama, posjetio trgove, grad mu je postao tijesan. U svojoj obamrlosti, on bi htio upoznati druge krajeve i običaje, uživati drugačije mirise i jesti različita jela. Majka mu novac ostavlja na pisaćem stolu na kojem više nema nikakvih papira. Sve je prepisano, odletjelo od njega. Čak povremeno odlazi u tvornicu, hladnjaču i ispire ambalažu. Honorarno. Ruke su mu promrzle, rukavice nespretne. Tako je jednostavno biti jadan. Privremenost tog posla čini ga donekle podnošljivim. U buci strojeva čuje istu tupu tišinu djetinjstva. Jednom, kad se izvuče, volio bi to opisati. Pisanjem bi nadoknadio sate provedene stojeći u vodi. Pa cijeli logorski životi mogu se prividno zacijeliti pišući. Šutnja je najstrašnija. Šutnja je pakao, on to zna. Ali ne uspijeva mu više išta izreći, napisati na papiriću, na koljenima. Zar se već potrošio? Hoće li mlad umrijeti? Ili mu je ipak suđen neki prosječan život, prosječan smisao. Ponekad razmišlja o Ivani, o njezinu smijehu koji se obavijao. Čini mu se da je bio nepravedan, da je nije dovoljno volio. Da nikoga zapravo nije dovoljno volio, ni Petra. A ne voljeti, to je grijeh, najveći od svih. Tek su riječi u njemu izazivale osjećaje. One su ga učile ljubavi. Zato je znao biti tako sretan, pišući. Mogao je. A više ne može.

Urlik. Možda bi trebao otputovati. Ali kamo? Onaj koji putuje zove se Petar. Petar odlazi na usavršavanje, na postdiplomski u Beč. Uvijek je sažimao razrede, pobjeđivao vrijeme. August vidi puteve koji se račvaju na krtom kamenjaru, jedan se uvija oko stijena, a drugi nadvija nad morem i zabija u nebo.

August trči s knjigama u rukama, koje su napokon izišle, u isto vrijeme, iz istog gnijezda, dvije ptice. Njegova je prošlost zatočena u tim stranicama i, ujedno, sasvim slobodna, ona zadire u sadašnjost i miješa se s njom, zaborav više ne postoji. Od sada pa zauvijek te će knjige biti pramjera svih mogućih budućih knjiga. Ne želeći, morat će osjećati odgovornost za objavljene riječi. Ne htijući, njegovo će lice biti proučavano kroz zavežljaje stihova. Više se ne razlikuje od drugih samo otiskom prsta. Pustio je da mu izrastu novi udovi koji će se možda jednom sasušiti, ali sada su ovdje i tiču ga se. Petar odlazi i praznina se upotpunjuje, ona se razlijeva kao ulje. Dok vlak ubrzava gubeći se u jutarnoj izmaglici, August vidi betonirano dvorište omeđeno zidovima koje opet treba preskočiti.

Možda ću jednom ponovno moći pisati, misli August promatrajući svoju fotografiju na poleđini knjige. Sjeća se upornog gimnastičkog vježbanja kojim je htio i uspio modelirati svoje zadano tijelo, ispraviti ispravljive nedostatke, donekle usavršiti ono što mu je od prirode bilo ponuđeno.

I pristaje na ono što je oduvijek zapravo mrzio: na čekanje i strpljivost koja je potrebna da bi jabuka postala jabukom, a tišina zvukom…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.