Divovski koraci | Krešimir Pintarić

DOGOVOR

 

početkom ožujka
gospodin Turković me obavijestio da mora podići stanarinu.
nazvao sam Domagoja
i upitao:
hoćeš živjeti sa mnom?
odgovorio je da bi.
rekao sam mu da dođe na Real–Bayern i pivo.
rekao sam mu:
razmisli što ti je najvažnije kod cimera
uzmi papir i napiši.
ja ću napraviti isto
pa ćemo se mijenjati.
i onda?
upitao je.
ako se slažemo s napisanim
bit ćemo cimeri
odgovorio sam.
tišina u slušalici je potrajala nekoliko trenutaka dulje
nego li je to bilo dramatski opravdano.
možemo te papire zalijepiti na zid
i neka tamo ostanu
dok ne naučimo
živjeti zajedno
dodao sam.
a smijem li napisati pjesmu o proljeću
ili šumskim životinjama?
upitao je.
neka budu šumske životinje
odgovorio sam
i spustio slušalicu.

stigao je na sam početak utakmice.
rekao sam:
daj da to odmah riješimo
i pružio mu komad papira na kojem je pisalo:
iza mog cimera ne smije poslije tuširanja ostajati voda u držaču za sapun.
kimnuo je.
iz džepa je izvadio ispresavijani komad papira na kojem je pisalo:
moj cimer mora željeti ostati moj cimer.