Divovski koraci | Krešimir Pintarić

PRIPOVIJEST

u rujnu prošle godine iznajmio sam
dvosobni stan:
Knežija
centralno grijanje
svježe oličen
prelakirani parketi
ispravne sanitarije.
dobar pogled u stanove u susjednoj zgradi.
razmišljao sam da odustanem od kupnje televizora.
bio sam vrlo zadovoljan.

prvih dana sam hodao na prstima
i osluškivao kako susjedstvo diše.
u stanu do imali su irskog setera
koji je potvrđivao moje stajalište
da pse ne treba držati u stanu.
u stanu iznad živjela je samo jedna osoba
ili barem samo jedna koja je nosila klompe.
nisam uopće sumnjao u to da je u pitanju
neki ljubitelj golih podova.
bio sam uvjeren da je po zanimanju
liječnik ili zubar.

bilo kako bilo
prevario sam se u procjeni sanitarija
tako da sam pred Božić
morao promijeniti gumicu na slavini.
papagajke sam posudio od susjede s irskim seterom.
kada sam ih vraćao
rekla mi je
ispod glasa
da se u mom stanu
prošle godine objesio vlasnik.
da je dobro zasmrdilo
prije nego su shvatili što se dogodilo.
zahvalio sam joj za papagajke
i rekao da ne vjerujem u duhove.
tada mi je postalo jasno
zbog čega je stan nedavno uređen.
tu večer sam prijateljima pričao o tom samoubojstvu
dodavši još nekoliko detalja
da priča bude uvjerljivija.

prije nešto više od mjesec dana
na povratku iz grada zatekao sam gužvu pred zgradom:
policija hitna stanari prolaznici.
ugledao sam susjedu s irskim seterom
i upitao što se dogodilo.
rekla je da je gospodin Dragun skočio kroz prozor
i da je mrtav.
da su tijelo već odvezli
i da je u ograđenom prostoru
ostala samo krvava mrlja na asfaltu
prekrivena najlonom.
i jedna klompa.

tu večer sam namjeravao provesti podalje od stana
ali nisam:
ostao sam sjediti u naslonjaču.
iz stana iznad
ako mogu to tako reći
neprestano je dopirala tišina.
cijelu večer sam zamišljao kako to popodne
hoda iz kuhinje u sobu
i opet natrag istim putem
kako klompe udaraju po golim podovima
kako u jednom trenutku zastaje
i onda skače kroz prozor.
sasvim sam jasno mogao vidjeti
kako je iza njega ostala
samo jedna klompa ispod prozora.

ne znam koliko je bilo sati kada sam pozvonio susjedi.
prvo je zalajao njezin pas
a onda sam začuo korake.
osjetio sam podulji pogled.
neodlučnost.
onda se okrenuo ključ
i vrata su se otvorila.
bilo je očigledno da je spremna za spavanje.
upitala me što se dogodilo.
trenutak sam šutio
a onda je upitao:
čime se bavio gospodin Dragun?
pogledala me zbunjeno
i rekla:
bio je trgovački putnik.
gledao sam je
držeći ruke u džepovima.
onda je rekla:
znate li mladiću koliko je sati?
mislim da je htjela zvučati prijekorno.
nije uspjela.
bila je draga žena.
pružio sam ruku
uhvatio njezinu
i prodrmao je.
bila je hladna i mlitava.
rekao sam
hvala
i otišao.

sutradan sam gledao domara i njegovu ženu
kako pokušavaju ukloniti mrlju s asfalta.
on je donosio kante vode
a žena je metlom čistila tamno mjesto.
maknuo sam se od prozora nakon četvrte kante.
mrlja je bila bljeđa.
skuhao sam kavu
zapalio cigaretu
povukao dva dima.
osjetio ugodnu slabost.
bilo mi je drago što i nakon deset godina pušenja
još uvijek osjetim tu slabost od prve cigarete.

kada sam izlazio iz zgrade
domara i njegove žene više nije bilo.
mrlja je još bila tu.
vozeći se tramvajem zamišljao sam
kako otac majka bilo tko
dolaze u mrtvačnicu identificirati tijelo
kako potpisuju obrasce potvrde zapisnike
kako preuzimaju pokojnikovu odjeću sat nakit.
klompu.

izašao sam u Frankopanskoj
prošetao do Cvjetnog
sjeo na klupu
i čekao da se pojave Ivan i Damir.
pokušao sam ne misliti više.

u jednom trenutku sam postao svjestan
da netko pažljivo promatra
moj lijevi profil.
okrenuo sam se
i ugledao dječaka
od tri-četiri godine.

hej
rekao sam.
nije se micao s mjesta.
pokušao sam ga zbuniti
gledajući ga netremice u oči.
desetak sekundi je bio miran i ozbiljan
a onda mu se lice razvuklo u osmijeh.
podigao je oduševljeno pogled i ruke prema oblacima
i povikao:
čemu ovo služi?