Divovski koraci | Krešimir Pintarić

SUBOTA

kada sam stigao u Sedmicu
zauzeo sam strateški važno mjesto
i naručio pivo.
nisam se ni s kim posebno dogovarao
ali sam znao da ću uskoro ugledati barem pet poznatih lica.
bio sam u pravu.
na moju veliku žalost – najmanje tri koja nikako nisam želio.
mislio sam da ću nakon dva tri piva
biti raspoložen da nekoga od njih vrijeđam
ali to se nije dogodilo:
problem je bio u tome što nitko nije bio sposoban
pružiti dovoljno jak otpor
da bi se taj posao isplatio.
kao coup de grâce mog subotnjeg provoda
pojavio se Davor sa svojim ranjenim srcem
i odumirućom jetrom.
stao je do mene
pogledao me svojim mutnim očima
udario rukom o šank
i povikao:
od žena možeš dobiti samo seks!
složio sam se s njim
jer je bilo očigledno da je čovjek u pravu.
onda me zagrlio
i rekao:
postoje žene koje ne mogu nikako—
dalje ga nisam razumio niti riječ
jer je pokušavao pogledom pratiti par dobrih nogu.
trebalo mi je dobrih petnaest minuta da mu objasnim
kako neizostavno moram biti na autobusnom kolodvoru
u pola dvanaest jer dočekujem
tetku iz Dortmunda.
dok sam čekao tramvaj u Frankopanskoj
promatrao sam dvije cure:
bile su malo preglasne da bi bile lijepe
ali previše zgodne da bih se ponašao kao da ne postoje.
odjednom su se njih dvije stišale
počele nešto šaptati
a onda zašutjele
i zagledale se u mene.
potom su prasnule u smijeh.