Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave | Krešimir Pintarić

KRATKI OGLED O ODLUČNOSTI, DOSLJEDNOSTI I KRAJU PAMETI

 

U polumračnoj se sobi širio, potpomognut odgovarajućim atmosferskim prilikama, užasan smrad riblje masti. Napadno i raskošno, skoro bezobzirno. Na ekranu malog televizora smještenog na praznoj gajbi Studenca širilo se poprsje predsjednika Sabora. No ton je bio isključen, tako da je predsjednik Sabora, kao i svi političari, gubio na važnosti i dobivao na uvjerljivosti. Zvučnu je kulisu sačinjavala mješavina razgaljenih cvrčaka i napredne lokalne radijske postaje na kojoj su se izmjenjivale reklame i prokušana glazbena imena poput Doorsa, Erica Claptona i Phila Collinsa. Jedan od četiri kreveta bio je zauzet nepomičnim Goranovim tijelom. Davor, Nikola i Ivan su sjedili za okruglim plastičnim stolom.

“Vidi ga kako je blijed, neuznojen, dobro odgojen i uhranjen. Nije njima tamo loše”, mrmljao je Ivan motajući joint. Nikola i Davor su ispijali svoje kave i šutjeli. Svojim su kretnjama podsjećali na par upravo probuđenih australskih ljenjivaca.

“Čini se kao da njega kriviš za to što smo mi idioti”, odlučno je Davor dokinuo visoku podudarnost s pripadnikom životinjskog carstva.

“Spremi se da ponovno postaneš idiot. Bojim se da je to jedini način da ne budeš sitan kreten”, odvratio je Ivan bez uzbuđivanja, usredotočavajući se na dovršavanje jointa.

Davorova opaska se odnosila na činjenicu da su njih četvorica uspjeli jučerašnji dan, prvi dan na moru, provesti duvajući u nekoj uvali i zajebavajući se sve dok negdje oko četiri popodne nisu počeli osjećati neobičnu zategnutost kože. Unatoč naduvanosti, nije im puno trebalo da shvate što se događa, iako nekoliko sati previše i prekasno. I zato su današnji dan bili prisiljeni provesti daleko od sunčevih zraka pod debelim slojem riblje masti koju je Ivan izreklamirao kao najbolju njegu na svijetu za sve vrste opekotina. Točnije, svi osim Gorana koji se tješio proizvodima kozmetičke industrije za koje je imao pouzdana saznanja da nisu testirani na životinjama.

“Ipak se ne bih mijenjao s njim”, oglasio se i Nikola.

“Kako? S kim? Hoću reći zašto?” pokušavao je Davor biti brz.

“Nema duvanja u Sabornici”, odgovorio je Nikola. Ivan i Davor su duboko uzdahnuli pokazujući time kako je bijeda i nesreća saborskog zastupnika ganula čak i njih tradicionalno nespremne na suosjećanje. Iako nije bilo nikakvih opipljivih dokaza da je Nikola u pravu. U međuvremenu je poprsje predsjednika Sabora zamijenilo poprsje predsjednika Vlade.

“Sad će krenuti priča damo generale, ne damo generale”, prezrivo je okretao glavom Davor.

“Drugarice i drugovi,” oponašao je Ivan predsjednika Vlade paleći joint, “kao što se vjerojatno sjećate, Tito je Staljinu rekao NE. Ali niti je Haški sud Staljin, niti sam ja Tito.” Zastao je na trenutak da uvuče još jedan dim. Kada ga je već do pola izdahnuo, nastavio je: “Sad svejedno, skrivene kamere obavještajne službe, koja tobože radi za mene, snimile su me kako prepisujem opozicijski gospodarski program i sada sam prisiljen…”

“Živjela opozicija!” aklamirali su drugarice i drugovi desničari Davor i Nikola (u daljnjem tekstu: desničari). “Ne damo generale!”

“Jedino ako nam dobro plate!” pokušao ih je udobrovoljiti predsjednik Vlade.

“Tako je!” odobravali su zdušno desničari.

“Dakle…” ponovno je počeo predsjednik Vlade.

“Hoćemo joint!” nisu se dali smiriti desničari.

“Molim mir u Sabornici!” urlao je Ivan na desničare. Ali im nije odricao pravo na joint.

“Jebali vas generali! Odahnite na trenutak od uvlačenja Amerima, MMFu i Haagu. Brinite malo o običnom malom čovjeku”, uključio se vodoravni Goran.

“Istina je da si mali, ali nisi čovjek: ljudi jedu meso”, odbrusio mu je Ivan. Dodao je Davoru joint i nastavio: “Ja sam u ime Vlade pisao u Haag i pitao ih ne bi li oni radije nekako stisnuli jebenu opoziciju da mi vrati moj suspenzorij s kojim sam–”

“Gospodine predsjedniče Vlade, molim Vas da ne napaljujete desničare i da prestanete pratiti tok svojih crnih misli i da lijepo pročitate ono što sam Vam sinoć sastavio”, autoritativno je nastupio Nikola. Budući da je bio zadovoljan kako mu je to pošlo za rukom, dodao je dobrohotno: “A ti druže, dodaj mi taj joint.”

Dok je Nikola punio pluća optimalnom mješavinom kisika, THCa i smrada riblje masti, Ivan se nakašljao i počeo: “Drugarice i drugovi, ja sam, naime, onima u Haagu lijepo pokušao objasniti kako je to bilo kod nas davne devedesetpete jer je meni iz njihovih optužnica bilo sasvim jasno da njima ništa nije jasno. Ali prije nego Vam objasnim što sam im objasnio, molim vas da mi dodate joint.”

Nikola je bez riječi dodao Ivanu joint. Ovaj ga je prvo pogledao s ljubavlju, a onda napao. Kada je bio gotov, obratio se Goranu: “Mali čovječe, evo ti nešto što ti neće pomoći u potrazi za izgubljenom kožom, ali će ti ublažiti bol”.

“Nikako mi ne ide u glavu zašto se i ti ne bi namazao ribljom mašću”, govorio je Nikola poluglasno, izgledajući pri tome potpuno zabrinuto. Ali već sljedeći trenutak je povikao: “Ali s druge strane: TKO TE JEBE! Sam si kovač svoje sreće”.

Goran je bio previše sjeban da bi ulazio u još jednu raspravu o konceptu vegetarijanstva tako da je samo šutke inhalirao razgoreni joint.

“Pogledaj ga,” pokazivao je Davor na Gorana, “izgleda kao da je intubiran s jointom.”

Ivan se malo zakikotao za vlastite potrebe i onda odlučnim tonom rekao: “Prisjetimo se ljeta devedesetpete, časni sude za ratne zločine u Haagu, tako sam počeo svoje objašnjenje. Bilo je to jedno od najsušnijih i najtoplijih ljeta na području RH, pa tako i na područjima koja u tom trenutku nisu bila pod nadzorom Vlade u Zagrebu. U prilogu A nalaze se podaci Hrvatskog hidrometeorološkog zavoda za navedeno razdoblje. A kada je takvo ljeto, dovoljan je jedan neugašeni opušak pa da bukne šumski požar ili srpska kuća!”

“Srpska kuća!” urlali su desničari koji su se opet dočepali jointa.

“A kao što su istraživanja pokazala, među pripadnicima postrojbi koje su sudjelovale u vojno-redarstvenoj akciji Oluja bio je visok postotak pušača.”

“Pušača!” urlao je Davor dižući joint u zrak.

“Nitko nije htio zapaliti srpske kuće,” nastavio je Ivan najnevinijim glasom, kao da je nekakva Trnoružica, a ne predsjednik Vlade, i onda dodao gotovo plačnim glasom, “to nikome nije bilo ni na kraj pameti.”

“Kraj pameti!” zaurlali su složno Nikola i Davor gaseći joint.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.