Tour de force | Krešimir Pintarić

[the godfather] (1)

 

– Ajdukurac. Pa, nemreštakpisat.(2)

Bile su to Štefove riječi dobrodošlice, iskrene i tople, umjesto uobičajenog pozdrava. Ako se želim držati činjenica, a u ovom trenutku to svakako želim, moram priznati da mi je dopustio da sjednem prije nego li je sažeto izrekao što misli o rukopisu koji sam mu dao prethodni dan, zamolivši ga da ga pročita i stavi neke opaske ako se bude osjećao kao da mu se stavljaju opaske (u istom bih dahu – ako je to ikako moguće, ili točnije, tehnički izvedivo – želio napomenuti da je jedini razlog zbog kojeg sam došao kod Štefa bio taj što sam želio na trenutak, ili više njih, pobjeći od spremanja ispita, koji je bio dosadan kako samo dosadni ispiti znaju biti; drugi jedini razlog je bio taj što sam želio popiti kavu – dakle, drugim riječima, želio sam se okrijepiti & opustiti, razbiti malodušnost i mrzovolju koja me je pratila otkako sam počeo učiti, a to znači da nisam bio nimalo raspoložen za ozbiljne razgovore i ulazeći u Štefovu sobu sam namjestio, najbolje što sam mogao, izraz lica koji je govorio: Nisam raspoložen za ozbiljne razgovore nego za kavu). Kako nisam pokazivao da sam primio na znanje njegovo mišljenje o rukopisanju, zapalio je cigaretu i odlučio, ignorirajući nedvosmislen izraz mojeg lica – za moje dobro, naravno (to se vidjelo po njegovu sućutnom pogledu), prešavši na standardni hrvatski književni jezik, umješno kako samo jedan apsolvent kroatistike može, lijepo objasniti zašto nemremtakpisat.

– Prva stvar koju moraš shvatiti ako želiš pisati je da apsolutno nikoga, ali baš nikoga, ne zanima što si želio napisati ili što si htio reći s tim što si napisao. Jedino što ljude koji to čitaju zanima je da to bude dobro napisano.

– Ne seri. Skuhaj kavu.

Priznajem da sam sam sebi mogao smisliti neku inteligentniju repliku,(3) ali eto nisam, baš kao što sam i onda mogao nešto suvislije reći, ali se nisam osjećao sposobnim za tako nešto, kao što i sada, bojim se, nemam za smišljanje replika previše volje i želje (možda sam i jednostavno nesposoban za bilo što inteligentno, ali, s druge strane, čovjeku nekako nije naročito važno što govori onom tipu ljudi koji hotimično previđaju sugovornikov izraz lica). Mislim, bio sam, kao što sam to i sada, svjestan da je u pravu, ali mi to nije bilo dovoljno, kao što nije ni sada, da se tek tako složim s njim (nema razloga da itko pomisli kako ne znam da su ovo savršeni primjerci rečenica koje se nikada ne izgovaraju: gramatika ih dopušta, retorika ne preporuča, a Brocin centar i sudionici razgovora ne podnose). Kod mene se stanje dapače pogoršava kada su u pitanju literarni savjeti, ma kako oni valjani i umjesni bili. Nekako osjećam da najbolji literarni savjeti dolaze od ljudi koji nisu u stanju napisati tri poštena retka i iza toga stojim, ma koliko ponekad sumnjao da moj osjećaj nema nikakve veze sa stvarnošću. Malo sam popustljiviji kada su u pitanju savjeti kako se odnositi prema savjetima (iako priznajem da ovo potonje doživljavam kao nedosljednost, ne mogu si pomoći). Uostalom, savršeno sam svjestan činjenice da se ljudi općenito rijetko slažu s nekim za koga misle da je u pravu (i da su dosljedni još rjeđe). I, na kraju krajeva, pila mi se kava.

– Ne serem. Daj pročitaj to što pišeš. U jednom tekstu, ne znam više kojem, od nekih sedam ili osam rečenica, izbrojao sam desetak te ili tvoj. Znaš biti stvarno nesnosan. A kavu sam malo prije popio.

– Skuhaj svejedno. Popit ćeš još jednu.

– Pričekaj malo.

Priznajem da sam ga već vidio kako kuha kavu (aliteracija je ispala sasvim slučajno). Međutim. Ustao je, otišao do police s knjigama, izvukao Milošev Kapetanov dnevnik i opet sjeo za stol. Neko vrijeme je okretao stranice, zastao na jednoj, povukao još jedan dim i odložio cigaretu u pepeljaru.

– Slušaj ovo:

Mudra sova sačeka noć, pa razgleda okoliš. Ništa se nije micalo, iako je jasno čula nekakvo šuškanje, nalik cvokotanju.

– Tko to šuška?

Tko to šuška, razlije se njezin, poput pitanja prodoran krik, a kao odgovor razleti se u komadiće mesa s perjem.

– Ja! Lovac s puškom, jebem te radoznalu!

Dvije noći čučim u grmlju, smrzavajući se, divlju svinju, a sada me ovo glupo kreštalo natjeralo da pucam! A priča se da sove vide noću!? S ovakvim vidom ne bih se usudio niti danju putovati! Mudra sova?! Jebem ti pamet! Ali, tu ću svinju uhvatiti, makar čekao još tri noći. Istina, kod kuće će se zabrinuti, rekao sam najviše tri dana, ali ovo mjesto obećava. Hrast, zemlja blatnjava, slana, mrak, nema više sova, sve natopljeno gljivama, paprati, more mirno, hladno je… Morala bi naići… Šteta što više nemam psa. Šteta! Morao sam ga ubiti…

Ostavio je knjigu i pogledao me. Oči su mu blistale. Ja sam, međutim, šutio. Nisam imao nikakav komentar. Htio sam kavu. Znao sam da Štef neće ostati na tome. Mogao sam mu obećati da ću iz svih svojih tekstova poizbacati sve te i tvoj i ubaciti poneku sovu. Ili bilo što. Ali ni to ne bi pomoglo. Hajde, pucaj, pomislio sam, znam da ćeš sada pucati. I pucao je.

– Ovo je fenomenalno. Moraš pročitati ovu knjigu. Vidiš, čovjek ne davi svojim sranjima. Jednostavno dobro piše. Brije sto na sat.

Poželio sam mu reći da on prestane gnjaviti i da počne brijati po kavi. Ipak sam šutio. Bilo mi je savršeno jasno kako stvari stoje: Štef ima sasvim zgodnu manu da mora biti u pravu, a ja da nikomu ne dam za pravo. Savršen par. Za matičara. Momentalno. Žurno. Krajnjim naporima sam držao usta zatvorena. Jedino se tako moglo prijeći preko toga. Čovječe, pila mi se kava.

– Idem skuhati kavu.

Digao sam pogled kako bih nekom zahvalio za ovakav razvoj situacije. Protrljao sam sljepoočnice. Bio sam gotovo sretan i na trenutak mi se učinilo da je svijet, kako sam ga tada vidio, sasvim zgodno mjesto za život: ljudi se druže, razgovaraju, razumiju. I piju kavu. Uzeo sam rukopis sa stola i počeo ga listati. Sve, ili gotovo sve, Štefove opaske po rukopisu su bile iritantne i na mjestu. Ispod jednog teksta je napisao kako bi ga on volio pročitati, kako ga je zapravo pročitao. Čudio sam se zašto već i sam nisam to tako napisao. Mislim, zvučalo je stvarno O.K. Ali bilo je u svemu tome nešto čudno, nešto što je zvučalo kao moj tekst koji to više nije, nešto neprimjereno meni. Iako nisam znao točno što. Ili. Znao sam.

– Štef, pa ti si od ovog pokušao napraviti poeziju. Ovo gotovo da bi bilo bolje razbiti u stihove. Možda. Izbacio si sve redundantno, kolokvijalno, prozaično, obično, blebetavo, ogolio sintaksu. Ili tako nekako. Mislim, dobro je. Nekako. Jedino što nisi izbacio opća mjesta. Mislim, znam da to nisi mogao. U tom slučaju ne bi ostalo ništa.

– Nisam ih ni pokušavao izbaciti. Nemam ništa protiv općih mjesta. Samo mislim da ih je potrebno pokazati na nepoznati, drugačiji način. Budući da spavaš na Borgesu i sam znaš da on upotrebljava opće metafore jer su jedino one istinite.

– Ma, znam. Iako s tim Borgesom… Užasno je zavodljiv. Zapravo, mislim da je opasan. Znam da Salinger kaže kako nema smisla tražiti sigurnost u poeziji, ali ipak… Ne znam ni sam. Ima načina da neke stvari kaže tako da sam se u stanju složiti s njim iako je moje mišljenje dijametralno suprotno. Mislim da ga pomalo i mrzim zbog toga… A i danima već ne spavam dobro.

– Slušaj nas. Mogli bi nas mirne duše proglasiti drugorazrednim intelektualnim bilderima sa svom silom književne teorije koju možemo podignuti, a kada nam treba pravovaljani književni savjet, obraćamo se isključivo ovjerenim i punokrvnim Dichterima. Uh, razgovor o književnosti. Brrr. Ali mislim da ima načina da ga učinimo podnošljivim. Ili, još bolje, da ga prekinemo: moglo bi se štogod smotati.

Trebao sam znati da će do toga doći. Morao sam znati da će do toga doći. Učinilo mi se da možda ipak neću nastaviti s učenjem poslije kave, kako sam si bio zactrao. Zacrtao? Kavu? Učenje? Jebeš ispit. Može pričekati. Ali od kave ne odustajem. Oduvijek sam imao osjećaj da savršeno dobro znam što hoće reći ljudi koji odgovorno tvrde da je lako reći drozi ne, ali ju je teško odbiti. Kako se posada nije bunila, počeo je vaditi pribor iz toolboxa. A kava?

– Daj barem tu kavu prije nego što počneš.

Znao sam da se nikada ne miče od stola dok joint nije gotov, a još uvijek sam žudio za tom prokletom kavom. Mislim, i joint je u redu. Ali najprije kava. Morao sam popiti kavu.

– Molio bih te lijepo, Štefe, da odmah riješimo to pitanje.

Kratko me je pogledao, napokon primijetio izraz moga lica, ustao i otišao po kavu. Vratio se pažljivo balansirajući s dvije, vrhom pune, šalice (ali mislim šalice, a ne deminutiv množine od šale) kave s mlijekom.

– Izvoli.

– Stvarno si srce, znaš li to?

Štef me uvijek ignorira u ovakvim slučajevima. Zna da mislim ozbiljno.

– Mislim, znam da se, recimo, dogodi da sam smrtno ranjen u nekakvom dvoboju i da krvarim negdje na livadi i da ti slučajno naiđeš i da te zamolim da mi daš šalicu kave, znam, siguran sam u to, da bi mi odgovorio da si kavu već popio i da bismo možda mogli nešto smotati. Takav si. Uvijek daješ više nego što čovjek od tebe traži. I uvijek kažeš izvoli. To me oduševljava kod tebe. Ozbiljno.

Ignorirao me je. Dobro mu je išlo. Sjeo je za stol i nastavio s pripremama. Kada je sve bilo na svom mjestu, svjetla su zgasnula, zastor digao i predstava je počela. To mi je zatvorilo usta. Mislim da stvarno moraš biti bez srca ili Vrdoljak, što možda na kraju izlazi na isto, pa ne uživati u predanosti i umijeću kojim Štef slaže joint. Iskreno mu zavidim zbog toga. Jednom prilikom je Milan rekao da je to sigurno zato jer ih je složio više od… dvadeset (ove tri točkice su zapravo prilično jadna zamjena za savršeno odmjerenu dramatsku stanku koju je Milan stavio na to mjesto: stanka iza složio više od je potrajala upravo toliko da Štef i ja podignemo pogled s jointa i pokažemo koliko nas zanima nastavak rečenice). Imao je običaj uz joint složiti i nekakvu priču. Ostao je dosljedan.

– Jebote, vi’š ti koja smo mi kretenska zemlja. Mogli bi’ imat’ barem deset puta više love od turizma. Mogli bi’ bit’ prava pravcata Arkadija. Zamisli da na desetak otoka, recimo manjih i udaljenijih, napravimo marine, hotele i sve što već ide s tim. Legaliziramo drogu. I, ako ovi naši idioti ne mogu drugačije, dopustimo ulazak samo osobama sa stranim putovnicama. Ali to je bez veze. U pravoj državi bi tamo mogao otići ‘ko god hoće. Osim maloljetnika. Ali dobro. Recimo da mogu samo stranci. Nautičare sigurno ne bi trebalo nagovarat’ da svrate. Za ostale osigurat’ redovan prijevoz iz najbližih većih turističkih središta. Čak možda i nešto tipa jednodnevnih, dvodnevnih ili što-ti-ja-sad-znam-koliko-dnevnih izleta. Daj zamisli to. Idiotska Nizozemska ima oko dvadeset milijardi godišnje od turizma. A što imaš tamo vidjeti: kanale, vjetrenjače i klompe. Ne’š ti osnove za turizam.

To s turizmom mi je bilo jasno. Iako ga nisam mogao najbolje pratiti jer mi se nešto drugo motalo po glavi. Pijuckao sam kavu, čak povremeno i glasno srkao, gledao Štefa, slušao ga, ali sam zapravo pokušavao smisliti nešto. Osjećao sam da s tim moram odmah van ili će mi pobjeći. Nisam bio siguran što, ali sam znao da će pobjeći.

– Čuj, Štef. Imam ideju. Uh, kakav početak. Evo, ovako. Želim ti reći da sam otvoren za suradnju. Ili, točnije, da te molim za suradnju. Ne što se tiče turizma. Mislim na rukopis. Hoću reći zapravo ovo: bilo bi mi izuzetno drago ako bi ti se dalo napisati svoje čitanje ovih tekstova. Mislim, ako ti odgovara onakav kakav je, ostaviš ga takvog, ako želiš nešto ubaciti ili izbaciti, da ubaciš ili izbaciš. Ili ako misliš da ništ’ ne valja, da mi se sprdaš ili da me jednostavno ignoriraš, samo povučeš nekakvu crticu, staviš upitnik, zvjezdicu. To ti dobro ide. Mislim ovo zadnje. S tim ne bi trebao imati nikakvih problema. Ozbiljno mislim. Stavit ću ruku na Kapetanov dnevnik ako treba.

Nisam mogao ovako nešto izreći a da se pri tome bar malo ne kreveljim. Ponekad se ponašam kao pravi kreten. Bojim se, čak i češće nego ponekad. Štef je dovršavao joint ne gledajući ga. A ovaj je izgledao kao da ih je Štef stvarno napravio više od dvadeset.

– Mislim da ni sam još ne znam zašto to hoću, ali bih volio to vidjeti napisano. Najozbiljnije.

Činilo se kao da i ne razmišlja o onome što mu govorim. Gledao me je kao da još od ručka imam komadić salate od svježeg kupusa ili pudinga od čokolade na bradi i da traži način da mi to kaže a da me pri tome ne povrijedi, kao da se boji da bi se vrlo lako moglo dogoditi da u suzama istrčim iz sobe ako me se na to ne upozori na pravi način. Prešao sam rukom po licu. Nije bilo ničega.

– Gledaj, ako ti se ne da, reci, ako misliš da je to stupidno, reci. Ili ako misliš da bi za tvoju biografiju, koju će budući školarci, oni koji su danas u majčinim utrobama i oni koji će tek biti začeti, diljem Hrvatske morati znati napamet, bilo bolje da ti se ime ne spominje u opasnoj blizini trećerazrednih pjesnika s govornom manom, shvatit ću. Savršeno sam ozbiljan. Pa nismo ga još zapalili.

Ako si imao Štefu nešto ozbiljno za reći, to si morao učiniti prije nego se joint zapali, a naročito prije drugog dima jer bi nakon njega Štef obično upadao u nekakvo digresivno & disperzivno stanje duha. Što, priznajem, može biti sasvim zgodno, ali ti ne mora uvijek odgovarati. Htio sam njegov odgovor. Možda čak i više nego kavu. (Znam da je bilo lako tako razmišljati dok sam sjedio sa šalicom kave u ruci, ali me je nešto bilo uhvatilo i nije me puštalo – ponekad sam sasvim svjestan koliko mogu biti naporan i uporan kada se nečega dohvatim, ali ne mogu si pomoći. Svijest je po tom pitanju posve nemoćna. Znam isto tako da ako i samo trenutak previše o tome razmišljam postajem sve sigurniji da mi je potrebna stručna pomoć. Dobra strana svega toga, ako to mogu tako nazvati, jest što još nikada nisam o tome dovoljno dugo razmišljao da bih tu pomoć doista i potražio).

– Hajde, neću te prijaviti muriji, pa ćemo biti kvit.

Ovo sam rekao najumiljatije što sam umio. Nije bilo bogznakako umiljato. A ni duhovito. A ni pametno. Ali rekao sam. Odgovor, odgovor, zini, bilo što. Pomislio sam da bih mu možda trebao obećati da će biti na naslovnici moje sljedeće knjige. Ili da neće biti. Ipak sam odustao od toga s naslovnicom. Možda i zato što bih sam želio biti na njoj. Ili ne. Više ni sam ne znam. Kako bilo da bilo, želio sam taj odgovor. Bio sam spreman ubiti za odgovor. Ili gotovo spreman. Morao sam mu dati ponudu koja se ne može odbiti. Tražio sam nešto dostojno konjske glave u krevetu. Tada sam se dosjetio.

– Štef, znam kako ćemo.(4)

X

Sadržaj

Umjesto predgovora


DRUGO LICE JEDNINE
Iako ti priljubljenost uz zemlju omogućava preživljavanje
U otvorenim očima soba diše
Danas je sve naopako
Večeras te izlazak na ulicu čini slabim
Znaš i sam da bi lagao kada bi rekao da se osjećaš prevarenim
Nesnosno vrijeme iščekivanja
Počelo je tvoje poznato zagađivanje ovoga danas tvojim pričama o sutra
Ne možeš misliti o ovome sada
Potpuno svjestan toga
Tvoje je da se diviš onome izvan
Izuzetno se kod tebe pokazuje u onom svakodnevnom
Pokušavaš naći najbolji omjer života i stvarnosti
Uvijek negdje drugdje nego što jesi
Svaki dan podsjeća na ostale dane
Nezgrapnost jezika je najizraženija dok pokušavaš izreći sebe
Noć se rastapa u bojama obzorja i žurnim koracima
Kada pokušavaš učvrstiti jedan pogled
A danas je ono što već dugo nisi osjetio
Osjećaj tuposti poriče doživljaj nepoznatog
Povremeni prolasci automobila jedini narušavaju tišinu
Kad se bliži kraj


PRVO LICE JEDNINE
Zahvalan sam ti
Učini mi se ponekad da moram odlučiti
Olako i počesto se pozivam na istinu iako ne znam što jest
Sačekao sam da prođe ponoć
Liježem u postelju izmoren onim sutra
Kažeš da rastanci i samoubojstvo gube na dostojanstvu ako učestaju
Kada te vidim na ulici
Kada se tvoja sjena umiri
Iako svjestan slabosti ovih rješenja
Ipak se dobro osjećam
Često se uhvatim kako zamišljam kraj naše priče
Ne pišem


Umjesto pogovora


APPENDIX


CENTON
[the godfather]
[jeste li znali]
Aleksandra David
Književnost & somnologija : praxis

[kritičari]
[Funkcija književne kritike]
[iz recenzija]
[bilješka]


ANAMNEZA
[knjige]
[Pijesak]
[Esej o melankoliji]
[Ništa nije djelotvorno kao poraz]
[Odlazak u park]
[lekcija]
[Dragi moj Usnuli Tigre]
Napomena


Bilješke


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.